Molba mladosti
O mladosti, mladosti,
da brzo prolaziš, ljudi kažu.
Ali ja te neću nikad pustiti.
Oko srca svoga postaviću stražu
Jednog bola i jedne radosti;
Oko vrta svog zasadiću visoke
Borove i bršljane i paviti;
Vetrove i reke široke
Bujicom ću naviti
Svud oko našega brega;
A vidik u krug ću zaviti
Cičom i smetom snega.
O mladosti, nemoj od mene otići:
niko neće moći u tvojoj suzi
biti ovoliko ludo lud,
ni ovako sumoran u tvojoj radosti.
O mladosti, mladosti,
Ni u čijem srcu neće tvoja žud
U ovoliko sunce porasti;
Niko neće ovoliko čistih
Imati grehova ni strasti.
O mladosti, mladosti,
Da sobom odnosiš, ljudi kažu,
Svoje bolove i svoje radosti.
Ali ja te neću nikad pustiti.
Oko srca svoga postaviću stražu
Jedne ljubavi što mene voleće;
U vrtu svome zasadiću proleće;
Sve mirise slatke zarobiću
Što bregom nihaju leti,
Sva sunca, sve zvezde zadobiću
Na nebu da našem rumene;
Pa nećeš ni moći, ni hteti
Nikad otići od mene.
O, teške, sumorne radosti,
O slatki, ludi bolovi
Moje mladosti,
Nemojte otići od mene!
Jer živeće tada dolovi,
Mirisi, ljudi i zvezde rumene;
A ja skamenjena sedeću na svom visu
i biće mi sve jedno: da li su, ili nisu
u meni nekad goreli
tvoji bolovi i tvoje radosti,
o, mladosti.