Desanka Maksimović - Strana 6
Strana 6 od 7 PrvaPrva ... 4567 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 76 do 90 od ukupno 96
  1. #76

    Odgovor: Desanka Maksimović

    Molba mladosti

    O mladosti, mladosti,
    da brzo prolaziš, ljudi kažu.
    Ali ja te neću nikad pustiti.
    Oko srca svoga postaviću stražu
    Jednog bola i jedne radosti;
    Oko vrta svog zasadiću visoke
    Borove i bršljane i paviti;
    Vetrove i reke široke
    Bujicom ću naviti
    Svud oko našega brega;
    A vidik u krug ću zaviti
    Cičom i smetom snega.

    O mladosti, nemoj od mene otići:
    niko neće moći u tvojoj suzi
    biti ovoliko ludo lud,
    ni ovako sumoran u tvojoj radosti.
    O mladosti, mladosti,
    Ni u čijem srcu neće tvoja žud
    U ovoliko sunce porasti;
    Niko neće ovoliko čistih
    Imati grehova ni strasti.

    O mladosti, mladosti,
    Da sobom odnosiš, ljudi kažu,
    Svoje bolove i svoje radosti.
    Ali ja te neću nikad pustiti.
    Oko srca svoga postaviću stražu
    Jedne ljubavi što mene voleće;
    U vrtu svome zasadiću proleće;
    Sve mirise slatke zarobiću
    Što bregom nihaju leti,
    Sva sunca, sve zvezde zadobiću
    Na nebu da našem rumene;
    Pa nećeš ni moći, ni hteti
    Nikad otići od mene.

    O, teške, sumorne radosti,
    O slatki, ludi bolovi
    Moje mladosti,
    Nemojte otići od mene!
    Jer živeće tada dolovi,
    Mirisi, ljudi i zvezde rumene;
    A ja skamenjena sedeću na svom visu
    i biće mi sve jedno: da li su, ili nisu
    u meni nekad goreli
    tvoji bolovi i tvoje radosti,
    o, mladosti.

  2. #77

    Odgovor: Desanka Maksimović

    ПРОГЛАС

    pо милости божјој
    и благослову светитеља из Раса,
    ја, цар Срба, Грка и Арбанаса,
    земљама које од оцева наследих
    и мачем освојих,
    које повезах крвним судовима
    својих војника,
    дајем законик,
    и нека нема других законика
    осим мојих.

    Чедоубица, прељубник, најахалац,
    онај кога злопакосни ђаво узе,
    бабун, богумил и јеретик,
    слабић који на суду не говори право,
    човек који скрнави иконе светих,
    биће сурово кажњен по законима мојим,
    али не суровије
    него што у закону стоји.

    Ја властелу, према обичајима отаца,
    од себара издвојих.
    Првосвештенику и властелину
    судиће се блаже него меропаху,
    али не у страху
    од царства ми,
    и не блаже
    него што у закону стоји.

    Кудељници сиротој пред насилником
    закони моји
    биће уместо штита.
    Ни робу праведном,
    ни незнанцу што кроз царство ми хита,
    нити иком
    треба да их се боји,
    само кривцу ће се сурово судити,
    али не суровије
    него што у закону стоји.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  3. #78

    Odgovor: Desanka Maksimović

    Bajka o labudu



    Živela na vrhu planine mala Snežana, kraljica zime. Na nožicama je imala cipele od srebra, bila je ogrnuta belim plaštom, poprskanim snežnim zvezdicama, na glavi je nosila ledenu krunu koja se prelivala u bezbroj boja kada suncev zrak na nju padne. Kraljici zime nije bilo hladno ni na vrhu planine. Spavala je u snežnom gnezdu, golišava se valjala po smetovima, vozila se po jezeru na nekoj crnoj ptici tužno oborene glave.

    Kako je Snežana bila vrlo mala, mogla je sasvim udobno da joj sedne u krilo. Padale su na to jezero i druge ptice, divlje patke i guske, ali su one bile suviše male da bi mogle maloj kraljici zime služiti umesto čamčića.
    Često je Snežana mislila zašto li je crna ptica tužna, zašto uvek obori glavu, i jednom je upita: - Moj crni čamčiću, zašto si uvek toliko tužan? Kako, mala kraljice znaš da sam tužan? Tiho pevuši ploveći jezerom: kad te na obali ugledam, uvek ti radosno mahnem krilom - odgovori ptica okolišeći.

    Tužan si, tužan čamčiću, uvek sumorno obaraš glavu i gledaš u vodu. Reci mi šta te mori, možda ću ti pomoći - reče Snežana. Ali ptica ne odgovori ništa, samo još više obori glavu i zaplovi brže. Snežana toga dana nije htela više da navaljuje pitanjima, ali čvrsto u sebi odluči da dozna tajnu crne ptice.
    Stalno je krišom posmatrala iz svog snežnog gnezda ne bi li videla šta radi kad je sama. Tako posle nekoliko dana opazi da je ptica još vise pogla glavu, kao da se zagledala u svoju sliku u vodi, i plovi lagano, lagano - rekao bi čovek - ne miče se.

    Samo kad nekoliko trenutaka Snežana okrene pogled na drugu stranu i opet ga vrati na jezero, opazi da se ptica malo odmakla sa mesta gde je bila. Brzo se iz svog gnezda spusti do jezera, pa je ponovo upita: "Čamčiću moj crni, reci mi zašto si tužan? Ja sam kraljica sve ove beline, kraljica sam zime i snežnih pahuljica. Zar ne verujes u moju moć? Hajde provozaj me jezerom, pa ćeš mi onda reći svoju tajnu". Ptica tiho doplovi glatkom površinom vode ne dižući na njoj ni jednog talasića, pruži svoje krilo i kada Snežana sede na njega, otisnu se polako prema sredini jezera.

    Okolo je sve bilo belo, belele su se grane stabla drveća, beleli se oblaci na nebu, belele se veverice što su katkad skakale s grane na granu, blistala se od beline Snežana, kraljica zime.
    "Mala kraljice, odveć sam uzbudjena i ne mogu ti reći šta me tišti'', - prozbori najzad ptica, "ali doveče dodji opet na obalu pa ćeš čuti."
    Celog dana je Snežana bila nemirna i jedva čekala da padne noć. Kad se smrklo, otišla je na obalu jezera gde je crna ptica već čekala.

    Skrivena u noći, ispovedala se tiho kraljici zime.
    "Sve je oko mene belo, i drveće i nebo i zveri, i ti mala kraljice, samo sam ja od noći crnja. Zato me mori tuga."
    Čuvši to, Snežana radosno reče: "Kad ti je to jedina nevolja, čamčiću ne brini! Učiniću da i ti poštanes beo, zaplovi noćas na sredinu jezera i čekaj.
    Posle ovoga kraljica je otišla do ledene kule, na stenje, gde je živela Srebrna Zvezda , majka svih pahuljica. Mogla joj je i zapovediti, ali Srebrna Zvezda je bila veoma, veoma, stara pa je Snežana zbog toga umiljato zamoli:
    "Dobra Srebrna Zvezdo, ti što si mojoj majci odeću tkala, pošalji noćas na pticu što stoji sred jezera jato pahuljica i njima zauvek pokrij njeno perje.
    Učini da se sutra probudi sva bela kao sneg mog prestola."

    Tako je molila Snežana, a crna je ptica uzdrhtalo čekala na sred jezera. Kada bi oko ponoći, san pticu savlada, ona položi glavu na krilo i ostade tako nepomična. A, istog časa pade jato pahuljica i svu je zaveja, te u trenu postade bela kao sneg na prestolu kraljice zime. Ujutru Snežana opazi da vodom plovi beli labud, prvi na svetu. Drugi su se posle toga radjali i umirali, ali taj pravi još i sad živi i po istom jezeru vozi Snežanu, kraljicu zime.
    Poruku je izmenio Cecara, 21.02.2012 u 15:59 Razlog: kodovi
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  4. #79

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    Iznenađenje

    Srela sam na putu mladića;
    nikada očaran krug
    neću mu života znati.

    Srela sam na putu mladića;
    ne znam ko mu je brat,
    ne znam ko mu je drug,
    ne znam ko mu je mati;
    ne znam gde se je rodio,
    ni gde je dosad hodio,
    ni gde će zauvek stati.

    Srela sam na putu mladića;
    neću ga više sresti,
    kao da je kroz suton mlak
    oblaka prošao vlak;
    kao ticu da sam srela
    visoko vrh polja vrela,
    neću ga više sresti.

  5. #80

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    Bez sagovornika

    Razgovaram bez sagovornika
    kao da razgovaram s duhom,
    ne vidim mu razgovetno lika,
    čujem ga više srcem nego sluhom.
    Nema čudjenja, nema nesporazuma,
    razgovaramo kao vekovni znanci,
    otvaram širom vrata uma,
    reči iz podsvesti idu pravce.
    Govori mi što nikada inače
    neće mi reći ako se sretnemo.
    Znam šta mu i polureči... znače.
    Razgovaramo sad naglas, sada nemo.
    Pričini mi se da razgovor teče
    u dalekom predelu, visokoj travi,
    nekad u svanuće, nekada uveče -
    sve je nestvarno, a kao na javi.
    To biva kada se u meni nagomila
    mnogo prećutnog, u samoći.
    Razgovaramo kao što razgovaraju oči,
    kao što razgovaraju dva bila.
    Oni koji me srecu,misle da ja to putujem.A ne putujem ja...to beskraj po meni hoda...

  6. #81

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    PRVI SNEG

    Bolje bi bilo u tome prostranstvu
    bez ijedne žive duše
    da ni reči nismo izrekli,
    da se na bele ljuljaške nismo peli,
    da smo sa grlicama snežnim
    ćutke seli za razboje.
    Bolje bi bilo da nismo budili sneg
    iz sna detinjeg,
    da nismo srebrne jelenske rogove
    šumom lomili.
    Bolje bi bilo da smo sa potokom
    uz ledeni nakovanj stali.

    Desanka Maksimović

  7. #82

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    VOLELA SE DVA VETRA

    Volela se dva vetra s dve planine
    kao što se vole dva sunca, dva duha,
    kao što se vole dva vida i dva sluha,
    ili sjaj sunca sa sjajem mesečine,

    ili s nebesima ledene visine.
    Grlili se iznad brda i poljana,
    u lišću grana i iznad bezdana,
    nisu znali šta da od sebe čine,

    niti grleć se koje je od njih koje,
    ni umeli da se razmrse, razdvoje -
    kao dva pljuska i dve grmljavine.

    Kad se polome o krševe, o granje,
    voleli se tugom i sećanjem -
    dva vetra sa dve daleke planine.

    Desanka Maksimović

  8. #83

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    SVAKA TVOJA REČ

    Svaka tvoja reč, u meni je do pesme porasla
    svaka tvoja reč.
    Svaki tvoj dodir, u meni je do zagrljaja porastao
    svaki tvoj dodir.
    Naš slučajni susret, u meni je do života porastao,
    naš slučajni susret.
    Sve što mi se zbog tebe dogodilo, kao očarano
    živi u meni, i čini se, neće proći,
    sve što mi se zbog tebe dogodilo.
    I volela bih da te tek sada volim prvi put.
    Volela bih da ne verujem da će mi srce za tobom proći
    kada budeš jednom otišao.

    Desanka Maksimović

  9. #84

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    UTEHA

    Ako nismo zajedno po aprilskoj gazili travi
    sačekaćemo zajedno prve mirise snega.
    Ja volim više zime čistotu mirnu
    od bolesnoga dana prolećnjega
    kad ruke bez strasti ne mogu da se dirnu.

    Živećemo zajedno svečane dane
    kad duša počinje tiho da sazreva,
    i bivaju pune ploda njene grane,
    i o večnosti već kradom sneva.

    Smejaćemo se zajedno u večernje čase
    kad se čovek smeje tiše i ređe.
    Volećemo se kad počinju da se
    života ovog sagledaju međe,

    kad ljubavnici postaju jedno drugom
    prijatelji blagi i braća.
    Rastaćemo se samo pred putanjom dugom
    sa koje ne može da se piše,
    ni da se vraća.

    Desanka Maksimović

  10. #85

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    SUDBINA

    Sudbina je kada Sunce čim zađe
    opet se istim putem vrati.
    Sudbina kada na tek zalečene rane
    padne vruć pepeo ili ljuta slana.
    Sudbina je kad čije leto
    pozastane i pričeka
    da ga stigne nečije proleće.
    Sudbina je kada ste se životom kleli
    da nećete nešto počiniti,
    i počinite.
    Sudbina kada cela života ne sanjate
    i najednom vas snađu snovi.
    Sudbina kada ljubav naglo digne
    s nečijeg srca nadgrobnu ploču.

    Desanka Maksimović
    Poruku je izmenio _style_, 02.02.2014 u 17:34

  11. #86

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    UCVETALE MISLI

    Nisam znala do današnjeg dana
    da i misli postati mogu
    cvetali voćnjaci.

    U mozgu mi je cela trešnje grana
    puna polenova zlata,
    vijuzi svakoj sa vrška i račava
    izbijaju cvasti.

    Možeš li jutros biti pčela plava,
    možeš li biti koji od insekata
    što cvetovima javlja začeće.

    Možeš li jutros rečcu ne izreći
    koju katkad kaza,
    što slama granu spremnu da procveta
    i nabujale sokove preseca?

    Možeš li u moje ne banuti misli
    sa surovošću iznenadna mraza?

    Desanka Maksimović

  12. #87

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    JUTARNJA PESMA

    Južnjak mi pravo sa oblaka jahte
    u sobu banu
    preko dimnjaka, nebodera i betona,
    dotače u meni ožiljke i rane,
    podiže ploče teže i od tona,
    odnese niz polje plahte,
    pokrivače.

    Obuze me strava
    ni slutila nisam šta u meni spava,
    kakvi će leptiri izići iz čaura,
    šta počiva ispod ploča zaborava,
    ni koje će prozore otvoriti bura,
    ni koliko potajnih odaja;
    ni slutila nisam kakav je kalauz
    miris sa oblaka
    i iznenadni jutarnji okean sjaja.

    Desanka Maksimović

  13. #88

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    VERUJEM


    verujem u proleće ljubavi i njegove bujice,
    verujem u nebesa lepote,
    verujem u dušu duge, praskozorja i sutona,
    verujem u antene koje nosim u snovima,
    verujem u slutnje, strepnje i nagoveštaje,
    verujem u prizvuke,
    u bolove koji se zorama leče,
    u srca koja može sve raniti,
    verujem u sećanja na detinjstvo omađijano,
    verujem u radost praštanja,
    verujem u bezazlenost ljudi, zmija i zveri,
    verujem u nevinost prvih grehova,
    verujem u časovnik koji kuca u zemljinom središtu,
    verujem u duhove što žive u osmesima,
    verujem u vasionu srca koja se bude,
    verujem u nepovratnost i rastanke kraj voda,
    verujem u reku zaborava i njenu beskonačnost.

    Desanka Maksimović


  14. #89

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    SEĆANJE

    Bili su blagosloveni svi časovi
    što smo ih zajedno proveli,
    svi zajednički zalogaji;
    kroz mnoge mutne dane i jeseni
    ono proleće još sjaji.

    Blagoslov bio je svaki pogled
    kojim si me kada obdario
    i svaki topli izraz tvoga lica,
    i roj svih onih prolaznih sitnica
    milošte punih.

    Nijednoj livadi nije toplota sunca
    bila toliko slatka
    koliko meni tada tvoja ljubav.
    I dan i noć i nedelja činila mi se kratka
    kad sam s tobom.

    Bila mi je uza te uvek topla duša
    kao zemlja tek uzorana.
    Čini mi se da sam u ono doba
    bila lepa i srećna svakoga dana.

    Bilo je sve kao u snu devojaka.
    Čini mi se da si se na mene uvek osmehivao
    da nijedan dan s tobom nije ružan
    ni prazan bivao;
    da su neprimetno tekli časovi
    i kad se radi i kad se odmara.
    Prepun i sladak bio mi je život tada
    kao plod nara.

    Bilo je sve kao u snu devojaka.
    Kud god smo zajedno išli,
    zemlja nam je cvetala i rudila.
    I da se još jednom rodim,
    opet bih one dane zažudila.

    Desanka Maksimović


  15. #90

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    BAJKA O ŽENINOM SRCU

    Imala je žena tri srca,
    sva tri joj čovek uništio.
    Prvo je mlado bilo,
    nežno kao voćka rana,
    uzabrao ga je čovek
    brzo, bez peteljaka,
    kao što trešnje beru
    iz gradova trgovci.

    Drugo je teško bilo
    kao plodovi leta,
    omlatio ga je čovek
    kao što dunje mlate
    prekupci pekmezari.

    Treće je tvrdo bilo,
    sa jezgom punom ulja,
    razmrskao ga je čovek
    kao što čobani čine
    s orasima koje kradu.

    Ali žena je voćka
    što u proleće svako
    po novo srce rodi
    i čovek omađijan
    u rod taj čudan gleda
    kao u priviđenje.

    Desanka Maksimović

Strana 6 od 7 PrvaPrva ... 4567 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •