Desanka Maksimovic
1898.~1993.
Desanka Maksimovic
1898.~1993.
Poruku je izmenio yige_gui, 06.04.2006 u 05:35
Balkanac
Ne stidim se sto sam-
kako vi velite-
varvarin sa Balkana
tla prljavstine i bure.
Cucete sad
i kod nas ima neke
vama nepoznate kulture.
Vi prvo ispitujete i sumnjate
daleki ste i od rodjenih sinova,
za trpezu svoju ne posadite
svakog tudjina.
Vi mozete da pijete
a da svakom ne pruzite
case vina.
A kod nas su jos obicaji grubi
mi pustamo svakog pod svoje sleme,
kod nas se jos i s namernikom ljubi,
kod nas se podvizi zbog gostoljublja cine,
kod nas svaki covjek ima
citavo pleme
prijatelja i rodbine.
Vi,doista,imate
nekoliko miliona Hristovih kipova
na svakog covjeka po jednoga
imaju ga drumovi i polja,apsane i skole,
a kod nas,kad ljudi veruju u Boga
u sebi ga nose
i tiho mu se
skoro u snu,mole.
Vi,istina,za svaki kut zivota
imate sprava i masina,
sve ste sracunali i sve znate
izumi vasi su za divljenje,
a mi jos imamo starinske alate,
ali sve je kod nas jos zdravo
i prirodno ko glina
i umiranje,i radjanj,i zivljenje.
Vi imate citave zbirke
pravila i nauka o slobodi
o svemu se kod vas pise i pripoveda
ali mi po nepisanim zakonima
slobodno zivimo
i nekog prirodnog drzimo se reda
slicno ognju,vetru i vodi.
Kod vas je zbilja sve tacno propisano
kako se jede,govori i oblaci,
a mi kad govorimo,vicemo
i masemo rukama
i corbu glasno srcemo
i u rukavicama smo
obucu nosimo od svinjske koze,
puno je kod nas seljackih navika i stvari
i kraljevski preci nasi
doista su bili govedari.
Narod nas,zbilja,u gnevu moze da kolje
rusi i pali,
ali mi nismo oni sto smisleno tlace
mi ne smatramo da je svet celi nase polje
mi ne bismo podneli
ni urodjenik prasumski da zbog nas place.
Dusa je nasa prostrana
iako smo brojem mali.
Poruku je izmenio yige_gui, 06.04.2006 u 05:31
Prolecna pesma
Osecam veceras dok posmatram laste
i pupoljke rane
kao srce moje polagano raste
k'o vidik u lepe, nasmejane dane;
kako s mladim biljem postaje sve vece
i lako k'o krilo,
i kako mu celo jedno nebo srece
i pakao bola ne bi dosta bilo;
kako cezne za svim sto bi zivot mog'o
lepog da mu dade,
i da mu nicega ne bi bilo mnogo;
tako su velike ceznje mu i nade.
Osecam, da dosad sve je bilo sala
moga srca vrela;
da jos nikom nisam ljubav svoju dala
koliko bih mogla i koliko htela.
Da ima u meni cela nezna plima
reci nereceni',
da bih srce mogla poklanajti svima
i da opet mnogo ostane ga meni.
Poruku je izmenio yige_gui, 06.04.2006 u 05:31
Na buri
Svu vecer na pustom bregu
neko stoji.
Pusti me, majko, da vidim
da li je covek ili bor.
Pusti me da vidim ko to
svu vecer gleda
u nas beli, skromni dvor.
Pusti me, majko, nece me
umoriti hod,
breg je blizu naseg doma.
O, ja osecam da mi je rod
taj covek ili bor
sto svu vecer blizu groma
stoji i gleda u nas dvor.
Vidis li oblak crn,
ogroman, zlokoban brod
nad njim plovi
i smrt nosi?
O, majko, idi,
ti ga bar zovi
neka se skloni u nas dom
taj covek ili bor
sto svu vecer stoji i gleda
u nas beli skromni dvor.
Na pustom bregu on je sam
kao dete kad ruke skrsti
nad bolom nekim prvi put.
Pusti me da tanki moji prsti
meta budu burama zlim.
Pusti me, pusti, dobra majko,
tako je potmuo
i zao oblak
sto vitla nad njim.
Poruku je izmenio yige_gui, 06.04.2006 u 05:31
Opomena
Cuj, recu cu ti svoju tajnu:
ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Mogu mi se uciniti
duboke i meke
oci neke
sasvim obicne.
Moze mi se uciniti
da tonem u zvuke,
pa cu ruke
svakom pruziti.
Moze mi se uciniti
lepo i lako
voleti kratko
za jedan dan.
Ili mogu kom reci u tome
casu cudesno sjajnu
predragu mi tajnu
koliko te volim.
O, ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Ucinice mi se negde u sumi
ponovo sve moje suze teku
kroz samonikle neke cesme.
Ucinice mi se crn leptir jedan
po teskoj vodi krilom sara
sto nekad neko reci mi ne sme.
Ucinice mi se negde kroz tamu
neko peva i gorkim cvetom
u neprebolnu ranu srca dira.
O, ne ostavljaj me nikad samu,
nikad samu,
kad neko svira.
Krvava bajka
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu.
Iste su godine
svi bili rođeni
isti su im tekli školski dani,
na iste svečanosti
zajedno su vođeni,
od istih bolesti svi pelcovani,
i svi umrli u istom danu.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu.
A pedeset i pet minuta
pre smrtnog trena
sedela je u đačkoj klupi
četa malena
i iste zadatke teške
rešavala: koliko može
putnik ako ide peške...
i tako redom.
Misli su im bile pune
istih brojki
i po sveskama u školskoj torbi
besmisleno ležalo je bezbroj
petica i dvojki.
Pregršt istih snova
i istih tajni
rodoljubivih i ljubavnih
stiskalo se u dnu džepova.
I činilo se svakom
da će dugo,
da će vrlo dugo
trčati ispod svoda plava
dok sve zadatke na svetu
ne posvršava.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u istom danu.
Dečaka redovi celi
uzeli su se za ruke
i sa školskog zadnjeg časa
na streljanje pošli mirno,
kao da smrt nije ništa.
Drugova redovi celi
istog časa se uzneli
do večnog boravišta.
Poruku je izmenio yige_gui, 06.04.2006 u 05:31
U ropstvu
Nekad smo svi znali jasno,
od najnepismenijeg seljaka
pa do gospode i dece njine,
sta je rodoljubivo i casno,
i sta treba da cine
potomci negdanjih junaka.
Ne mogu da poznam narod
cije su pevali vrline
pesnici od Branka do sada.
Srpsko stado malo
sve do poslednjeg runa
razbilo se i osugalo.
Postali smo zemlja
robova i potkazivaca
i stokatnih zelenasa.
Pune su nam ulice sada
postovanih zlikovaca,
a zatvori nevinih robijasa.
Na ledjima kao da grbu
nosim od bola i stida,
i ulicama kad idem,
kao da mi blato baca
pogled oholih stranaca
u lice, i svakog dana
veo mi se po veo skida
sa rugoba nasih rana.
Obecala si da ces biti vecna
Obecala si jednom u detinjstvu
da ces biti vecna,
otkle god se vracali da cemo te zateci,
kao senku ispod kucne strehe,
kao kucni prag.
Nije bilo nijedne nase plovidbe
da je nisi, kao ribarske zene,
presedela na pucini gledajuci;
nije bilo bure ni brodoloma
da nismo posle njih
pored neba ugledali i tvoje lice.
Gde god bismo se probudili,
bila si u prozoru ti i sunce;
bila si nam uvek na dohvatu ruke
kao voda,
uvek kao vazduh
prisutna i neophodna.
Obecala si nam da ces biti vecna
kao sve sto nas na svetu docekuje
i ostaje posle nas.
I kada si umirala,
cinilo se da se osecas krivom
sto nas napustas.
Mesečina
Luta nam mesec oko sobe,
kraj strehe plovi naše,
srebrom nam napunio čaše,
i staklene boce obe.
Mesečinom sam se opila
često, zbog sreće, zbog jada.
Pijmo, prijatelju, i sada,
prozorska otvori krila.
Videćeš, manje je slatka
čaša tvog starog vina
nego kupa ova s visina.
Pijmo je. Noć je kratka.
Pijmo, prijatelju i sad skupa
ovo ponoćno piće,
sve moje znaćeš biće
kad zadnja se isprazni kupa.
Biće ti sasvim prozirna
moja duša i oko;
gledaćeš u srce duboko,
do samog dna mu nemirna.
Reči će poteći same
obraz stati da se žari;
a mesec, krčmar stari,
iz šumske smejaće se tame.
Poruku je izmenio Cecara, 20.03.2010 u 14:55
Neko se seca detinjstva
Kaska sivaca masina
preko debeloga platna
za kosulje vojnika.
Poznajem dobro taj kas
zadihan kao kasalj
plucnih bolesnika.
Secam se detinjstva naseg
kad je mati sva umorna i zuta
vazdan sila:
po osam haljina,
osam kaputa,
osam kratkih kosuljica,
sve dok bi svetlost s brda
kroz prozor lila.
Nad masinom vecno nagnuta
bila su joj pleca i glava:
krpila je po sesnaest nogavica,
po sesnaest rukava;
povazdan zeljni smo bili
njenog osmeha i lica.
Zemlja bi se opasati mogla
nizom dugih poruba
sto ih je ispod igle izvukla
njena ruka,
okorela od rada gruba.
Ucutkala se masina,
digla se umorna svalja
da svetlost upali;
brdo vojnickih kosulja
oko skuta joj se valja.
Pa opet kaska igla
potrci, potrci pa stane.
Secam se detinjstva naseg,
tog vremena i svetlog i tuznog,
iz kog od igle majcine
jos nosim ostre rane.
STREPNJA
Ne, nemoj mi prići!Hoću izdaleka
Da volim i želim oka tvoja dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
Dok od sebe samo nagoveštaj da.
Ne,nemoj mi prići!Ima više draži
Ova slatka strepnja,čekanje i stra`.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži
O čemu se samo tek po slutnji zna.
Ne,nemoj mi prići!Našto to, i čemu?
Iz daleka samo sve k`o zvezda sja;
Iz daleka samo divimo se svemu.
Ne,neka mi ne priđu oka tvoja dva.
You're not your job. You're not how much money you have in the bank. You're not the car you drive. You're not your fucking khakis. You're the all-singing, all-dancing crap of the world.
SRBIJA JE VELIKA TAJNA
Srbija je velika tajna:
Ne zna dan šta noć kuva,
Niti noć šta zora rađa,
Ne zna grm šta susedni grm sanja
Niti ptica šta se događa
Između granja.
Ne zna gušter šta puzi ispod kamenja,
Niti kukuruz struk sluti
Šta se u susednoj njivi sprema.
Svakog časa sve se menja,
Nijednog kuta ni lista nema
Da nije tajna.
You're not your job. You're not how much money you have in the bank. You're not the car you drive. You're not your fucking khakis. You're the all-singing, all-dancing crap of the world.
SMRT LIŠĆA
Šta to, mama, tako tužno priča vetar
kad od njegove priče
lišće bledi i opada?
Možda pričaju vetrovi da su selice
pomrle od umora
i podavile se u dalekom moru?
Možda su doneli vetri
na svom krilu
uplašeni krik ždralova?
Šta to, mama, tako tužno priča vetar
kad od njegove priče
lišće bledi i opada?
Možda vetar priča da se sunce umorilo
i palo u vodu
i da nikad više neće doći?
Ko bi mi mogao reći
zašto lišće bledi i opada?
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
NEMAM VIŠE VREMENA
Nemam više vremena za duge rečenice,
nemam kad ne pregovaram,
otkucavam poruke kao telegrame.
Nemam vremena da raspirujem plamen,
sad zaprećem šake zgorela žara.
Nemam više vremena za hodočašća,
naglo se smanjuje putanja do ušća,
nemam kad da se osvrćem i vraćam.
Nemam više vremena za sitnice,
sad treba misliti na večno i neobuhvatno.
Nemam kad da razmišljam na raskrsnici,
mogu stići jedino kudgod u blizinu.
Nemam vremena da išta izučavam,
nemam vremena sad za analize,
za mene je voda sada samo voda
kao da sam je pila sa kladenca;
nemam kad da razlažem na sastojke nebo,
vidim ga onakvo kakvo ga vide deca.
Nemam više vremena za bogove tuđe,
ni svoga nisam dobro upoznala.
Nemam kad da usvajam zapovesti nove,
mnogo mi je i starih deset zapovesti.
Nemam više kad da se pridružujem
ni onima koji istinu dokazuju.
Nemam kad da se borim protiv hajkača.
Nemam kad da sanjam, da lagano koračam.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
APRILSKA VOŽNJA KROZ VOJVODINU
Po Vojvodini se roje zelene pčele,
ljubičasta zasipaju oranja,
dave se u vodama Tamiša i Begeja
i hvataju se o mostove i skele,
grozde se poljem o šumarke i međe,
uzleću s plota i točku sa paoca
i kolovozu sa srebrnih leja.
Nikad odjednom ne videh toliko pčela,
na njive što su još sinoć bile smeđe
pala su krilca crvena i bela,
a iz slomljenoga u ogradi koca
zeleni i modri rojevi se viju.
Proturim li glavu na prolećni vetar,
lice na njemu glogom mi procveta.
Po Vojvodini se roje mlade pčele,
kao deteline list su im krioca,
uvlače mi se u nedra, u pazuha,
i zuje oko snova i oko sluha.
Nigde nema više grančice gole;
pružim li ruku kroz prozor, istog trena
roj prolećni sa zukom na nju seda
i sva olista kao prut topole;
nagnem li se iz zahuktala voza,
kosa mi namah postane zelena,
o trepavice se nahvata zelena rosa.
Po Vojvodini se rasule svetle pčele,
krioca su im sitna kao u prosa;
dignem li oči nebu, tamo leži
neskupljen beo otkos do otkosa.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid