Kao rani mraz - Strana 3
Strana 3 od 3 PrvaPrva 123
Prikaz rezultata 31 do 41 od ukupno 41
  1. #31

    Odgovor: Kao rani mraz

    I konačno premijera filma 20. i 21. april, u Sava centru

    A mi novosađani, ko nas šiša, kada nemamo bioskop
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  2. #32

    Odgovor: Kao rani mraz

    Sjajna vest,odo na premijeru

  3. #33

    Odgovor: Kao rani mraz

    Citat silvia kaže: Pogledaj poruku
    I konačno premijera filma 20. i 21. april, u Sava centru

    A mi novosađani, ko nas šiša, kada nemamo bioskop
    Silvi, vrlo veoma nerado, moram da te pobijem:

    Premijera Ranog mraza u Novom Sadu



    Premijera filma Đorđa Balaševića "Kao rani mraz" trebalo bi da bude održana 19. aprila u Novom Sadu, saznaje Radio 021.

    Iako još nije sigurno, moguće je da će premijera biti organizovana u zgradi Naftne industrije Srbije, kaže za 021 direktorka producentske kuće "Salayka" Olivera Balašević.

    "Sve su to preliminarni rokovi i mesta gde će se odigrati premijera. Kada svi ugovori budu potpisani i kada sve bude ozvaničeno, producentska kuća "Salajka" će dati obaveštenje kada i gde će se tačno održati premijera", rekla je ona.

    Premijera bi trebalo da bude u svečanoj sali NIS-ove zgrade, budući da ta sala ispunjava sve uslove za film, a koje ne mogu da pruže Jadran i Art bioskop na Spensu. Posle novosadske, uslediće beogradska premijera, a Sava centar je za to ponudio termine 20. i 21. aprila.

    Rediteljski debi popularnog kantautora stiže u bioskope godinu i po dana od završetka snimanja. Dugometažnu igranu baladu, kako se najavljuje ovaj film, orde Balašević potpisuje kao scenarista, autor muzike i reditelj.

    021


    Citat Becar kaže: Pogledaj poruku
    Sjajna vest,odo na premijeru




    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  4. #34

    Odgovor: Kao rani mraz

    Devojka mi je sinoc bila u Sava Centru na premijeri filma i kaze da je film fenomenalan !
    Ljubav,romantika,nestvarna bajka oko svega toga.Tako je ukratko opisala film.
    A znajuci njen kriterijum za filmove,mora da je remek delo
    Jedan je Djordje Balasevic legenda Vojvodine

  5. #35

    Odgovor: Kao rani mraz

    Neka nebude,mene interesuje gde se prikazuje Đoletov film u Beogradu,zna li neko,mislim u kojim bioskopima,neophosno mi je.

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  6. #36

    Odgovor: Kao rani mraz


    Gledala, pre neko veče...i meni se svideo...
    Volim priču o ravnici, ljudima koji u njoj žive, njihovim osobinama...
    Ko ne sluša Đoletovu muziku, teško da će uživati u filmu, jer svaki dijalog, događaj, je isečak neke pesme, pretočen na platno
    Ne ulazim u detalje o režiji, montaži i sl. jer sam gledala širom otvorenih očiju i punog
    Za sve Đoletove fanove, topla preporuka

    P.S. Samo da dodam - Radoje Čupić je od cele glumačke postavke ostavio najveći utisak na mene. Volim ga na pozorišnim daskama i sada kad sam ga videla na platnu, još mi se više sviđa Usput, njegov lik me podseća na nekog, meni dragog....

  7. #37

    Odgovor: Kao rani mraz

    Ne videh ovu temu ranije...
    Bila sam u Sava centru na premijeri. Ostala sam bez teksta od količine emocija koje ti se ceo film slažu u srcu. Ogromna količina ljubavi. One jednostavne, prave, dugotrajne. A Vasa? Ma nije film pesma o Vasi.... Tu pesmu su neki svirci onomad napisali i ispevali, i do karja fima Vasa je mudro izbegavao da nam otkrije ima li istine u toj izmišljenoj pesmi ili su svirci jedni znali istinu o Vasi.... Film traje 2.45 minuta. Nisam imala taj osećaj. Znam samo da je publika pred kraj filma, (iako nismo znali da je to kraj), zapljeskala u istom momentu kao da je iz njih provalila ona nabijena količina emocije koja je ulazila u nas tokom samog filma. Smejala sam se... i suze su mi pošle par puta...a kad sam krenula kući imala sam osećaj kao da plovim po oblacima zaljubljenosti... Odavno nisam srela film koji ima toliko ljubavi u sebi. Nisam filmski kritičar, samo znam da sam uživala i da imam potrebu da ga pogledam bar još jednom, upravo zbog nekih scena koje su mi prebrzo prošle a traže da se vratiš na njih... Ono što mi se najviše svidelo je upravo sam Đoletov tekst. Rečenice koja su sastavljene od tako malo reči, a tako puno kazuju.

    "A da ja rasparam tvoja košulja...pa da sašijem jastučnica od nje?" -kakve "slike" slede iza ove rečenice? Čitav niz snova koji se motaju po glavi jednoj devojci dok zaljubljeno gleda u mladića i čezne za njim...

  8. #38

    Odgovor: Kao rani mraz

    Nisam bio nazalost ali icicu cim stignu u moj grad.
    Meni je ipak bitno da kupim taj DVD i da ga drzim u kolekciji sa Djoletovim diskovima i plocama i kasetama koje cuvam na jednoj polici za sva vremena ! Da moja deca znaju koje bio Kralj i idol njihovog oca,

  9. #39

    Odgovor: Kao rani mraz

    Gledao sam sinoć film
    Knjigu sam pročitao bar 4 puta, mnogo mi se svidela, bojao sam se da film neće biti toliko dobar kao knjiga, prevario sam se i mnogo obradovao jer je film mnogo bolji od knjige, jedva čekam da ga opet pogledam

  10. #40

    Odgovor: Kao rani mraz

    Kao rani mraz



    Temerinskoj premijeri filma Kao rani mraz prisustvovao je autor, Đorđe Balašević, kao i nekoliko glumaca Radoje Čupić, Ivan Đurić, Jovana Balašević i devojčica Snežana Konstantin. Na konferenciji za novinare oni su govorili o radu na ovom filmu i utiscima sa dosadašnjih premijera, dok se Đorđe Balađević , u svom stilu, osvrnuo na proces stvaranja filma, pomenuvši i neke dalje korake u svojoj rediteljskoj karijeri. Nezaobilazne su bile i, naravno, asocijacije na muziku. Sa autorom i članovima filmske ekipe razgovarao je Branislav Zukić.

    Marginalac: Kada ste radili svoju prvu knjigu, ima tome već dosta, negde sam pročitao jednu izjavu u kojoj ste rekli da ste se osećali poput kuvara koji stavlja neke sastojke u lonac, ne znajući baš šta će na kraju da ispadne, jer se radilo o žanru u kojem se pre toga niste ogledali. Kako je to izgledalo u slučaju prvog filma, u kojem ste bili kompletan autor- i scenarista i reditelj?

    Đorđe Balašević: Jako lepo, iako ja nisam mislio od početka da ću režirati, to nije bila moja ideja, ni želja, ni ne mislim da sam režirao nešto, to je ono što bi rekli zlobnici neki- ovaj film se sam snima. Imao sam dobru ekipu oko sebe koja je uspela sve, kako bih rekao, male sabotaže i diverzije da savlada, puno dobrih savetnika i saradnika, tako da je ovo za mene bilo strašno zadovoljstvo. Tu su spojeni neki talenti koje ja, u kakvom-takvom smislu imam- i pisanje i muzika i stvaranje slika. Ja godinama u svojim pesmama stvaram slike neke, u glavama onih koji slušaju , jer pesma, po mome mišljenju, vredi onoliko koliko slika izazove u nečijoj glavi. Trebalo je videti da li će te slike vredeti ako ih uhvatimo negde u prostoru pa ih pustimo, na platnu. Po onome što smo do sada doživeli, u svim mestima u kojim smo gostovali- a to je sada već nešto potpuno različito- nije samo Vojvodina, iako smo u Vojvodini najviše bili i to nam je najdraže, i primarno, jer je to u stvari vojvođanski film, tu je i najlakše jer ljudi potpuno razumeju, skroz su u tom mentalitetu, i ovi stari Vojvođani i ono novi , koji su došli, i koji su u filmu takođe zastupljeni; uopšte ta raskrsnica sveta, tu na otvorenom, usred Panonske nizije; a bili smo i u Leskovcu, na primer, bili smo u Opatiji, imaćemo veliku hrvatsku turneju, sasvim sigurno, pošto su komentari iz Opatije strašni- to je isto jedan deo sveta koji svojata Vasu Ladačkog. On je tamo dobio boravak, državljanstvo i putovnicu, sve, on je ostao tamo i kad su svi ostali pobegli i kad niko drugi nije smeo da se vrati, tako da je sve to za mene bilo veliko zadovoljstvo i bilo bi mi jako žao da ne radimo još na tome. Da li ću sada na sledećem filmu, pošto u mojoj porodici ima još talentovanih, i talentovanijih od mene, sa istim prezimenom, da li ću dobiti ulogu savetnika, što bi mojim godinama priličilo, matorci u mojim godiama su u situaciji da ne znaju šta će sa njima pa ih furnu u savetnike ; ili ću dobiti šansu da pišem neki scenario, muziku, bilo šta- ali sarađivati sa tim timom koji ćemo gledati da sačuvamo u velikoj formi iz ovog filma , to će biti ono što jedva čekam. Mislim da muzika, u smislu mi imamo sada koncerte benda zvanog Panonska mornarica, gde smo napravili jednu stvarno vojvođansku filharmoniju sa puno tamburaša, ozvučenih, savršenih, sa violinom, klarinetom, harmonikom koja nije narodnjačka i svim onim vojvođanskim instrumentima- muzika će svakako ostati u prvom planu, ali ovako kada se sve kombinuje, kao u Opatiji gde smo imali tri dana raznih programa. To je bilo , onako, stvarno, kao skrivena kamera, od početka do kraja. Čekali smo na kraju da padne kiša, pošto je sve bilo na otvorenom, da nama nešto pokvari, ali do sada se stvarno nije desilo ništa loše u vezi sa tim. To je zaista jedan lep posao, ako može da se govori o nekom kraju karijere, mislim da je na kraju karijere jedan fini, zajednički posao sa ljudima koje volim - da je to nešto što sam, izgleda, dobio kao najveću nagradu.


    Marginalac: Da li je bilo tehničkih problema tipa- radite prvi put film, pa čujete neke termine, kao kada neko prvi put igra fudbal, pa saigrači viču napolje a on krene da izađe sa terena, ne znajući da bi trebalo da pravi ofsajd zamku?

    Đorđe Balašević: Bilo je tu nekih drugih, koji su bili u ofsajdu mnogo više, zato što sam ja snimao seriju Vojnici kao naturščik, glumac, ali i kao čovek otvorenih očiju koji je tamo imao priliku da to malo gleda, a to je trajalo pet meseci. Bio sam pet meseci kao na obuci nekoj, nisam bio u pravoj vojsci nego sam bio na snimanju filma. Imali smo Olja i ja kasnije seriju Pop Ćira i pop Spira sa Sojom Jovanović, čije je snimanje trajalo takođe negde oko dva meseca, tako da sam ja imao tih iskustava. Imam , osim toga, jedno diplomirano dete na glumi u porodici, a Jelena, njena mlađa sestra, naše srednje dete, je režiser. Ona je bila asistent režije, tako da sam, za sve te situacije, pravio se lud , uglavnom. Ako nešto ne znam, ja kao u redu je, onda njih zovem na stranu i pitam da li ovo može ili ne može, nemoj da se brukamo. Nisam se blamirao pred varošanima, tu mislim na Beograđane, ali sam naučio puno toga, isto sam naučio da to baš i nije neki posao. Kada me pitaju da li je bilo teško?, kakvi teško, to je zadovoljstvo, mislim da bi to svako voleo da radi i svako ko govori da je to snimanje filma mučenje i kao, vi ne znate u šta ulazite, i to je strašan napor, to su sve...u stvari samo neke zamke i neke, kako bih rekao, neki načini da se ljudi odbiju od tog posla. Kao, nemojte to raditi, mi ćemo to, to je teško, šta će vama to. O, nama to još kako treba.


    Marginalac: Pitanje za glumce- pretpostavljam da ste prvi put radili sa čovekom koji je prilično značajan kantautor na našim prostorima, književnik i sada i režiser. Da li postoji razlika između rada sa Đoletom i rada sa tzv. školovanimrediteljima?

    Radoje Čupić: Evo , ja ću prvi. Preko mene je pregazilo mnogo reditelja- i dobrih, i loših, i normalnih i nenormalnih, imam mnogo iskustva u radu sa puno reditelja. Đole se bavi, po mom mišljenju, najdragocenijim poslom od svih- a to je pričanje priča. I njegove pesme su, evo on malopre reče- to su priče. Čovek koji priča priče ume i da priča sa ljudima, tako da naš odnos , glumačko-rediteljski, za mene je bio jedan od najlepših, pogotovo od tih snimajućih. Ja nemam neku preteranu kilometražu u snimanjima, kao i većina glumaca u Vojvodini- šta ćemo, to nas jednostavno zaobilazi. Malo je južnije dole, sve što se snima, ali ono što sam ja radio, na filmu i na televiziji, mogu da kažem mirne duše i u pozorištu, sa Đoeltom sam imao najmanju potrebu da se nešto naširoko i nadugačko objašnjava- dve tri rečenice i to je bilo to. Što kaže Đole, mi i ako smo čuli za nešto što se dešavalo tokom rada na filmu to smo čuli kad je prošlo od nekoga, kao da je nešto bilo- kao, zar je bilo i toga (smeh)? Divna atmosfera tokom snimanja, presrećan sam zbog toga, medaljon, medaljon u karijeri..

    Marginalac: Setih se sada jednog crnogorskog poslanika koji je izašao za govornicu kada se raspravljalo o nekoj knjizi i rekao nijesam imao priliku da pročitam, ali osuđujem. Tako i ja, nisam imao priliku da pogledam film, ali sam spreman da tvrdim da je vaša uloga ujaka bila prilično zajtevna?

    Radoje Čupić: Pa jeste, ja kad sam pročitao scenario, Đole mi ništa nije rekao, rekao je samo da pročitam i kad sam pročitao rekao sam- uh, to bi bilo fenomenalno . Jednim delom sam ja prepoznao uloga i uloga je prepoznala mene. To je nešto što ja nosim u sebi i što razumem i što mislim da mi pripada i da me zato ljudi prepoznaju i u filmu i jako mi je drago zbog toga.


    Marginalac: Jovana, uz sve ove nabrojane Đoletove atribute, u Vašem slučaju dolazi još i otac. Da li je to, što bi rekli Hrvati, olakotna ili otegotna okolnost?

    Jovana Balašević: Vrlo mi često postavljaju to pitanje i ja zaista ne mogu da nađem neki odgovor koji bi bio originalan sem, što je Aleksa rekao, pre neki dan kad smo bili u Hrvatskoj- šta god da su me pitali ja nisam imao tremu jer ja njih ozbiljno ne shvatam. On je tu bio najiskreniji i zato je bio autentičan i duhovit, ali ja ne mogu s tim da se složim, jer ja smatram, oboje ih doživljavam veoma ozbiljno i to je za mene bila velika odgovornost. Ne u ličnom smislu, kao neka odbrana prezimena, bremena koje nosim. Mnogo sam više razmišljala o tome , o sebi, o tome kako ću to da iznesem i da konačno opravdam tu sumnju koja psotoji i onda uopšte nisam razmišljala o tom kako, šta, reditelj, otac, svejedno. Kao roditelj, takav je i reditelj, i obratno, potpuno smo normalno funkcionisali, nije sad tu bilo nekog pretvaranja na setu, na snimanju, kao sad smo mi tu nešto ozbiljni. Mi smo o tome pričali podjednako i kod kuće kao na snimanju, na samom setu. Nama malo treba da se sporazumemo, imamo sličan kriterijum , samo ja nisam uvek bila dovoljno koncentrisana da vidim šta me to sprečava da sprovedemo, ali tata, bukvalno sa dve-tri reči, poznajući me, mogao je da me usmeri onako kako je meni bilo neophodno na tom prvom krštenju, eto, filmskom.

    Ivan Đurić: Ja bih mogao da se nadovežem na prvi deo pitanja. Kako je bilo raditi sa Đoletom..

    Marginalac: I kako je jednom glumcu iz Niša bilo snimiti jedan tipično vojvođanski film?

    Ivan Đurić: To je moglo da bude teško, da je to Đorđe napravio teškim, ali on na tome prosto apsolutno nije insistirao. Marko Makivić, on je iz Bosne, Daniel, koji igra Vasu Ladačkog, on je isto iz Bosne . Nije Đorđe insistirao na nekom vojvođanskom akcentu, prosto je to bio neki pravilan govor. To je bila neka osnova i nije meni bilo teško da se u to uklopim, a pritom ja tu i živim od 1996.

    Marginalac: Pretpostavljam da si kao klinac slušao Đoletove pesme i sad odjednom- evo mi reditelj ovaj čovek čiju sam muziku toliko slušao, kakvo je to iskustvo?

    Ivan Đurić: Da, da, naravno, čudno je to- pomislite da nikada nećete ni sresti osobu čije pesme slušate, a jednoga dana i raditi sa njom. Ali, vratio bih se na ovo prvo pitanje, kako je bilo raditi. Čupa je rekao- on ima mnogo iskustva u radu sa rediteljima. Ja i moje mlade kolege , mislim na Marka i Daniela, nemamo puno filmskog iskustva. Ali, ovde se desilo to da je toliko bilo prijatno na snimanju, i lako, raditi sa Đorđem, da su nas starije kolege upozoravale da se to zapravo ne dešava tako. Đuričku i Vojinu Ćetkoviću je bilo čudno kako se to tako dešava bez problema, tako lako. Jer obično- dug je snimajući dan, lako je da prasneš, postaneš nervozan, obično ne ide onako kako si zamislio, to se ovde nekom srećnom okolnošću nije dešavalo. Vreme nas je fantastično poslužilo, snimanje je trajalo dva meseca, za očekivati je da makar deset dana upropasti kiša, završili smo dva dana pre roka, što je opet neverovatna stvar. Sve je teklo glatko, a dobroj atmosferi na snimanju je doprinosio Đorđe, jer je sve radio sa puno ljubavi, tako da nikakvu tenziju ili nervozu nismo doživeli sa njegove strane. Pritom, njegova rediteljska uputstva su bila uputstva čoveka koji u dušu poznaje materijal i tačno zna šta želi da dobije od toga. Dakle, intimno je vezan za materijal, nije reditelj koji je dobio scenario, na to mislim. Lako je znao kako da u nama pobudi to što želi da dobije.


    Marginalac: Ivan je rekao da je film završen dva dana pre roka. Nije se pojavio neki političar koji je po tome poznat?

    Đorđe Balašević: Nije, mi bismo i ranije završili, ali Ziki Sokolović koji je imao neke, da ne kažem tezge, termine, ranije zakazane on nije mogao pre da dođe , tako da smo malo produžili ratovanje i ovo..

    Stalno nas je plašila Olja , koja sada ovde nije prisutna, ali koja je isto bila veoma važan, što bi rekli u Opatiji, čimbenik svega ovoga. Ona je kao producent naše porodice godinama proverena. Kad je bila osam maraka plata znala je sa pijace svašta da donese i tako. Znali smo da ćemo i ovaj film izgurati iako, recimo, niko nam ne veruje da je on snimljen za 800 000 evra- u odnosu na neke deset puta skuplje filmove iz istog vremena, sa scenografijom, kostimografijom i tako dalje. Ja to govorim uvek- imali smo jednu štedljivu varijantu. Pre svega- nismo isplatili ovu budalu što je pisala scenario, reditelj nije ni kinte dobio do sad, glavnu glumicu nismo isto isplatili, autora muzike- šta 'oće, treba da mu je čast u ovakvom jednom filmu da radi, asistent režije nije isplaćen, Aleksa za onu svoju epizodu sa Šerbedžijom isto nije dobio ni kinte...tako da je to bio ulog, u stvari, neki..I, ono, nije nam to stvarno bilo važno. Bilo nam je važno kad smo već počeli film da se ne obrukamo i da ga snimimo do kraja. Bilo je likova puno koji su na splašili, i sad pokušavaju na neki način, oni se stalno boje da ćemo da se uvučemo u taj svet i kao još jedni će se pojaviti na nekom sledećem konkursu. Nećemo, mi se nadamo da ćemo od ovog filma, tako, malo pomalo, skupiti za sledeći, nije nam to uopšte bilo primarno , nego je bilo ono...sve te priče koje se oko filma pojavljuju, dva tri-dana pred i na samom početku snimanja ja sam malo pročistio ekipu. Samo sam ih slušao ovako, bila je ona varijanta- samo vas slušam, kako lupetaju, i onda sam to veče rekao- ti nemoj da dolaziš više, ti mi ne trebaš, ti se skloni...i to nije išlo, kako da kažem, sa mojim likom, nije mi išlo uz taj imidž. Međutim, to je bilo kao u bendu- imam jednog strašnog violinistu i sad dovedem nekog iza njega koji će da mu kvari sve. Ne može, ja sam navikao da radim sa ekipom koja dobro štima. I onda smo krenuli a oni su rekli videćete vi sad, on folira, misli da zna...

    Drugi i treći dan smo snimali neku scenu na vodi, serenadu, i samo su rekli- to je struja, voda, vi nemate pojma , tu ljudi ginu, vi nemate pojma...Ja kažem, čekaj, je l' moguće da će sad ovde svi da mi izginu, tamburaši, ja ih dovodim mrtav 'ladan na snimanje , stavljam ih na čamce, samo sam gledao , bilo je po noći- noć, voda struja, to se gine! Stalno mi bila ta rečenica u glavi- kao, Tisa, Tisa, jebote, reka nezgodna, ćudljiva, i samo sam broj'o one šešire na čamcima . Oni govore dobro je, ja kažem dobro je, dobro je, još su svi tu, dva sata snimamo još se niko nije...prosto su bili razočarani na kraju što se niko nije...Još je bilo i više sviraca na kraju, još su neki došli, iz kafana, ovih, u Potisju. Tako da je to sve jedna mistifikacija, žao mi je samo što su filmovi izgubili svoju publiku u bioskopskom smislu. Filmovi se, naravno, gledaju , oni se gledaju kod kuće na divx-ima i na drugim nekim, legalnim ili ilegalnim varijantama, ali ta čarolija bioskopa i svega toga, to je nešto što smo probali da oživimo i sad već imamo jednu finu turneju koju smo prošli.

    Bili smo u nekim sasvim malim mestima kao što su, recimo, Selenča ili Melenci, na primer. U Melencima gde su ljudi izlazili sa filma onako, prosto nekako blaženi, ne samo zato što je film takav i lepo se završi, nego što su krečili dan pre toga i svi su bili uduvani od onih boja. Još su bili farbani brojevi na stolicama, davdeset godina nije radio taj Dom kulture i oni su ga bukvalno dan pred premijeru i na premijeru farbali šablonima- ono, sedište broj tri, pa lakom, i sve ono i kad su ušli unutra svi su bili- vaaaooo, svi su bili malo uduvani. U Leskovcu , recimo, sala, kad smo ušli, a u sali ima , na primer, sto dvadeset mesta. Gledaš- kao neka mala školska dvorana. Ima nas više na sceni, ako se potućemo, protiv njih.

    Bili smo u Kragujevcu, na njihovom Univerzitetu, povodom pedeset godina Univerziteta. To je kao trebalo da bude iznenađenje, ali je najveće iznenađenje bilo za nas , što oni nisu izlazili sa filma, jer je bilo 38 stepeni napolju, film je puštan po danu, bio je to kraj školske godine, kad se oni već razilaze. Ja sam mislio film je dug, neće im držati pažnju, i tako dalje...A oni opet nisu znali da ćemo mi doći. Kad se završio film i kad smo izašli, svi, i Mira Banjac, koja je išla sa nama na većinu projekcija, Mira ima toliko godina da ja nisam mogao da verujem, išao sam na njen Fejsbuk profil da proverim da nije neka greška- Mira kao devojčica, klinci oduševljeni. I onda su videli prvi put njih, u stvari posle, posle filma, kad su već malo upoznali te likove i Marko Makivić, koji igra jednu od uloga u filmu, veoma lepu, on je došao kod nas i rekao ne znam šta da radim sad, oni traže od mene autograme, nisam još nikada u životu dao autogram, kako da pišem. Kako sad kreneš, reko', tako moraš uvek, kao u SUP-u.


    Puno lepih iskustava, malo esnafskih začkoljica, koje su uvek prisutne. Uvek postoje, ali to ne bih pominjao, jer je to normalno, kolateralna šteta. Ja jedva čekam, sad ću probati da napravim još nešto, još neki scenario i da ga, ono u stvari kako sam trebao da odgovorim na ovo pitanje, pristojno, kratko, da ga u samom startu budžetski skrešem. Da nema sad, kao sledeći film- kozaci, brod, o , ne...Student u sobi, sam na internetu, o tome se radi, monodrama. Nije, ali može da bude neki savremen, moderan film u nekom ambijentu koji ne mora da se...Imali smo sreću da nam je Ada, sa okolinom, pružila neke savršene..Dobili smo tu jednu plažu, sa okolinom, koju smo gledali, gde smo napravili taj gradić i gde je sve to bilo organizovano. I onda su mi rekli:

    - Ko je bir'o ovu plažu?
    - Doobro, Beba i ja...
    - Što ste izabrali ovo sve?
    - Što smo izabrali...Obišli smo sve te plaže. Mol, Adu, sve , širom Vojvodine , mislio sam taj je super ugao, nekako sve, sunce, drveće, to je ono instinktivno...

    Oni su rekli- to je plaža školska, na kojoj na tri strane možeš da okreneš kameru, da ništa ti ne smeta, kao nema silosa...Pa, to ti govorim...O tome sam ja vodio računa, da nema dalekovoda..ma ne, to je sve bilo nešto instiktivno, pokazalo se kao dobro. Nadam se da me to što sam u tom jednom filmu učestvovao neće pokvariti , ako budemo sledeći film radili...I to što sam snimio 150, možda čak i 200 pesama, od kojih su neke čak i prilično poznate, nije me nikada prevarilo da se negde upišem kao muzičar, kao u socijalno- ja sam taj muzičar. Niiisam, nemam pojma, nego sam ja taj dečko koji peva svoje pesme, dečko u godinama, dobro. Tako da ni zbog ovog filma neću sebe nazvati režiserom. Ja sam samo imao sreću da učestvujem u jednoj dobroj ekipi i da snimamo svi zajedno. Ja bih samo voleo da smo svi zajedno na špici, bez ikakvih titula, ekipa koja je učestvovala u filmu, da smo pomenuti. Tako je manje-više i bilo. Olja je radila kostimografiju, penjala se malo na drvo...Zdravko ( Vulin, prim. B.Z) je došao za direktora filma, uskočio u jednom momentu, recimo, kad se ekipa razbežala na pola filma, ovi voda, struja, što se gine, kad su oni pobegli, onda je došao Zdravko i ovako ( pucketanje prstima) to odradio.


    Oni su rekli ko je direktor filma, ja kao šta?, direktor filma?; ja kažem Zdravko je direktor filma. Ko je glavni organizator? Reko' glavni organizator je Đađi! Ko je Đađi? Pa Zdravko, on je i Đađi. Kako može on da bude i direktor i glavni organizator? A kakva je, reko', razlika? A oni kao pa,direktor, on kao..nema razlike...Pa ćuti onda! Na špici ima 70 % nepotrebnih imena. Pa onda , ko je line producer? Šta je line producer, brzo na internet, da vidimo šta je to...to je direktor filma, pa to je opet Zdravko, nemojte me paliti, rek'o sam vam..
    Cela ta priča za nas je bila jedna velika...mislim da sam završio tri akademije, otprilike, da sam upoznao divne saradnike i da ćemo sledeći film uraditi mnogo..mnogo isto kao ovaj. Hteo sam da kažem i lakše i lepše, al' ne može ni lepše ni lakše, nego baš kao ovaj. Nadam se da ćemo ga raditi kao ovaj i da ćemo imati još povoda da gostujemo kod vas.


    Marginalac: Iako u svom muzičkom stvaralaštvu pevate o ograničenom broju tema, jer ste usmereni na Vojvodinu i ravnicu, nemate motive koji se ponavljaju, a to je vrlo teško napraviti. Sa druge strane, vaša grupa se , nekada davno, zvala Rani mraz, 2004. Godine ste snimili istoimeni album ( kao muziku za tada nepostojeći film) i evo sada, 2010. i film sa istim nazivom. Postoji li nešto što vam je u toj sintagmi facsinantno pa se ona ponavlja, kao jedna od malobrojnih stvari, kroz celu vašu karijeru?

    Đorđe Balašević: Pre je to fasciniralo Oliveru, ona je rekla rani mraz, to mene fascinira. Ja sam negde napisao, ili rekao- rani mraz je nešto što preko noći samo prođe njivom , preko žita ili tek niklih voćaka i odredi im sudbinu ili ih smrzne zauvek ili, ako ga preguraju, odupru mu se- rode kao nikad. Rani mraz je tu kao neko poređenje sa mladošću- u mladosti nam se nešto desi zbog čega uvenemo ili se rascvetamo kao ludi, i to je stvarno bila dobra ideja i dobra priča. To je kao jedan simbol, i stvarno nema veze jedno sa drugim, ta grupa sa početka sa ovim Ranim mrazom. Mislim da su neke pesme, kad smo ih sad izveli u Opatiji, sa tamburašima i u jednom potpuno novom aranžmanu, da su tek sada zapravo izvedene i otpevane onako kako je trebalo da budu . Ja sam imao sreću da su te pesme bile dobre i da su sve ove godine izdržale- recimo, Dunjo moja , sad kad je odsviraju tamburaši...Mislim, ja se ne palim na Balaševića inače, ali ovo je bilo, stvarno, da mi dođe da izvadim neki upaljač , jer je bilo stavrno veličanstveno. Napravili smo dobru kombinaciju i nadam se da ćemo sve to- film, muziku, pozorišne predstave nastaviti da kombinujemo, da okupimo oko sebe ekipu ljudi, kružok, koji će uspeti da preguraju i ova vremena, koja nisu baš kreativna i nisu se ubila za umetnost.


    Marginalac: Jovana, na omotu albuma iz 2004. godine nalazi se Vaša fotografija, slično je i sa plakatom za film. Kakav je osećaj nalaziti se na omotu CD-a i filmskom plakatu u vreme kada te dve kategorije skoro izumiru?

    Jovana Balašević : U svakom slučaju mi imponuje. To nije nešto sa čime sam rođena, pa eto, meni treba to da se dešava. Kada se odluče za takvo rešenje i kada to vidim, polaskana sam, bez obzira na to što su to moji roditelji, što ja sa njima živim još uvek, ali svaki put mi imponuje. To što sam izbor i što sam nekad deo neke inspiracije, nesvesno, jako mi to prija. Zahvalna sam bogu što sam za to predodređena, što mi se desi. Svaki put mi prija kao da sam ja to birala, kao da je to moj uspeh- zapravo nije, ali jako mi je to lepo, i znači mi, kako ne.

    Marginalac: Napuniti bioskopsku salu danas nije nimalo lako, postoje tehnologije koje ljude odvlače od bioskopa. Kako je to kada se pre ili posle filma stane pred punu salu, pokloni se publici ? Da li to što ljudi dolaze da vide ovaj film znači da su oni i dalje zainteresovani ako imaju šta da vide i da ta priča da tehnologija odvlači ljude nije do kraja tačna?

    Radoje Čupić: Ja volim da idem u bioskop i meni je stražno žao što nema bioskopa u Novom Sadu, ovo sad kobajagi - to nije ta priča. Moja mladost je bila vezana za to- mi smo prvo išli u bioskop i onda u život. Taj mrak, ta koncenttarcija na film...ja naravno gledam kod kuće , sa kompjurtera i divx-ova, ali kad god imam priliku odem u bioskop. Recimo, kad se pojavi neki film do kojeg mi je stalo ja sednem u kola pa odem u Beograd da pogledam.

    Naravno da je meni sada drago kad je puna, prepuna sala, i kad izađemo da se poklonimo, kad se sav taj trud, taj rad...sve to lepo što smo mi doživeli i o čemu smo sanjali dosta dugo, što smo iščekivali sa dosta velikim nestrpljenjem, jer smo u dubini duše bili svesni da smo, radeći tako napravili dobar posao...i kada vidimo da se sve to kroz taj aplauz, i energiju publike vrati nama na sceni, naravno da nema većeg zadovoljstva. Evo, sada, u Opatiji, recimo, bio je veliki broj gledalaca, 2 500 ljudi, pa to je fantastično. Ništa se ne može meriti sa tim. Shvataš da je..da je život lep ( smeh)


    Marginalac: Ivane, da li ti se na kompjuteru downlouduje neki film trenutno?

    Ivan Đurić: Ne, ne...Zaista ne. Mislim, jesam ja filmofil, ali ne volim da gledam filmove na kompjuteru. Nisam ja toliko mlad da se ne sećam- u mom gradu je nekada bilo pet bioskopa- pričam o Nišu, u Novom Sadu isto. U Nišu se to svelo na jedan biskop , u Domu vojske, dakle nije bioskopska sala, kao u Novom Sadu na SPENS, ne znam da li Jadran radi sada. Situacija je očajna sada, nekada je svaki grad imao po pet bioskopa, i to je bio repertoar- od vojnika koji idu na porniće do Brus Lija, mogao si da biraš šta hoćeš. Hoću da kažem- deo sam generacije koja pamti taj bioskopski mrak kao nešto zaista prijatno. Ovo što se danas dešava, da Đorđe bude povod da se ljudi skupe na jednom mestu, i da zajedno dele jednu priču, na ovaj način, to je meni predivno. Ne može to da zameni gledanje filma na kompu ili na TV-u.


    Marginalac: Đorđe, da li se sećate kada ste poslednji put bili u Temerinu?

    Đorđe Balašević: Kroz Temerin uvek prolazim..


    Marginalac: Zvanično, u svojstvu čoveka koji nastupa na bini?

    Đorđe Balašević: Bio sam samo jednom, davno, nekada davno ( sredinom osamdesetih, prim. B.Z), i to je uvek najgore sa mestima koja su blizu, kao tu uvek možemo...Mi smo jedno vreme išli u Vamkuver, dolazili su, recimo, svi iz Novog Sada i Subotice u Peštu na koncert, kad ovde nisam bio na repertoaru. Uglavnom, uvek , ta mesta su tu, to ćemo uraditi, oni će ionako iz Temerina doći svi kad bude u Novom Sadu, tako neki pogrešni rezoni. Zato me ovo raduje. Ja, nažalost, imam jednu veliku ekipu koja, kad se pokrene, to je veliki, kako bih rekao, promet. Ako me nazovu neki od menadžera iz inostranstva, kao, koliko vas ima, ima nas dvadesetoro u ekipi. Onda odmah u glavi rade oni digitroni, dvadeset puta dvokrevetna soba, deset, avionske karte, znaš ono..Najbolja varijanta je bila kad Duja ( moj klavirista) i ja radimo jednu monodramu, zove se Kalendar mog detinjstva i to je ono- to je bila prilika da se vidimo. Nisam znao da imate ovako lepu salu i to ( nastup) nije propalo, nije još gotovo . U Zagrebu sam tako prošle godine radio trideset dva nastupa u Kerempuhu, njihovom kazalištu koje se ranije zvalo Jazavac ali se više tako ne zove. To je ta mogućnost, u nekoj manjoj formi. Čekam neku priliku- 200 godina Temerina ili 300 godina Temerina i sto godina mene, nešto okruglo, pa da napravimo jedan veliki koncert.


    Marginalac: Dokle se stiglo sa sledećim filmom? Da li je to još uvek zamisao, postoji li neki scenario, konture makar?

    Đorđe Balašević: Ja sam jako opasan zato što uvek imam sabrana dela u glavi, a ništa ne zapisujem. Kao, mislim da ono što vredi ne treba zapisati, jer ako ga ja zaboravim šta će tek biti sa drugima koji to budu gledali. Ali, sad sam već malo mator i počeo sam da preskačem i bilo bi mi pametnije da zapisujem. Imao sam potpuno drugu ideju- mislio sam da napravim drugu priču, komediju jednu, koju odavno smišljam, sa puno fazona...Mislim da je i u ovom filmu jako lepo i plemenito to što nije aktuelan. Da i u ovim vremenima, koja su ružna, od teleteksta do bilo koje informativne emisije, kada nas bombarduju ružnim vestima, ovaj film ipak ostavlja neki osećaj blaženosti.

    Pa sam mislio komediju, ali, sve više i više mi se čini da će opet biti neki film iz epohe, počeo sam čak da radim nešto kao Protina kći u radnom obliku, ali mislim da će ipak biti iznenađenje kad se za par meseci pojavi taj scenario gotov. Ne smem ništa da kažem jer ću promeniti nešto pa ću ispasti blesav što sam uopšte rekao, ali mislim opet jedan film lokalni, ovog našeg mentaliteta . Neće biti savremen, hteo sam da uradim savremen film, da bi tu pomogli sebi sa kostimima, da ne moramo da sklanjamo sa ulice stojadine i jugo floride, ali mislim da ćemo opet morati da nađemo neki lep salaš, neki letnjikovac ili nešto tako gde bismo mogli da snimio jednu malu romantičnu priču.




    IZVOR
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  11. #41

    Odgovor: Kao rani mraz

    "Kao rani mraz" besplatno do ranog mraza

    Film "Kao rani mraz", novosadskog umetnika Đorđa Balaševića, publika će u Novom Sadu imati prilike da pogleda besplatno.

    Projekcije će se održavati u letnjem bioskopu Porta, kaže producentkinja filma, Olivera Balašević i dodaje da će one biti svojevrstan poklon publici koja se i dalje interesuje za film, iako je u Novom Sadu do sada javno prikazan 22 puta. Prvo besplatno prikazivanje zakazano je za nedelju, 20. septembar.

    "Čitav performans oko filma počinje oko 18 časova, od kada će biti dozvoljen ulaz u bioskop, do nekog broja koji podrazumeva dobre uslove za praćenje projekcije. U pola osam se zatvaraju vrata letnjeg bioskopa, a projekcija počinje u 20 časova", kaže Olivera Balašević.

    Ukoliko bude potrebno, prikazivanje filma "Kao rani mraz" nastaviće se i narednih dana, odnosno sve dok vremenske prilike to budu dozvoljavale, te dok bude interesovanja publike. (D.S.)


    021
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

Strana 3 od 3 PrvaPrva 123

Slične teme

  1. Verovanja - Zubić vila, djed Mraz...
    Autor little fairy u forumu Porodica
    Odgovora: 9
    Poslednja poruka: 31.12.2014, 19:58
  2. Odgovora: 14
    Poslednja poruka: 04.01.2007, 13:20

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •