Zvonimir Golob - Strana 2
Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 33
  1. #16

    Odgovor: Zvonimir Golob

    Zamagljeno staklo


    Nježnosti moja, koliko je godina
    bez tebe prošlo
    i jedva da te prepoznajem.
    Ptica koju još pamtim
    ponovo maše krilima
    silazeći s davnog neba,
    nekadašnje zvijezde
    opet će progristi
    tamnu ponjavu neba
    i zaslijepljen gledam
    njegovo staro lice.
    Ako sam kralj
    ja sam i prosjak
    koji okreće tebi
    svoje gladne oči.
    Naslanjam usne
    na zamagljeno staklo
    i slušam riječi
    koje jedna duša
    govori drugoj.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  2. #17

    Odgovor: Zvonimir Golob

    Pismo


    Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
    veća nego što mogu podnijeti, ponekad,
    i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
    i, kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana
    od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:
    najprije ti čitava i meni okrenuta licem
    na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,
    dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
    da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
    ramena, grudi i struk djevojčice koja plače,
    oblina trbuha poput hljeba toploga
    dok zastajem na obali jezera
    koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči
    jer ti se stidiš i poželim da te čuvam
    kad padne veče, daleko od stvari
    koje te bez mene poznaju.
    Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
    i ptica na tvome prozoru
    ne uzima više zrno
    iz nepoznate ruke.
    Ugasi svjetlo, u tami
    ne mogu te odvojiti
    od sebe sama.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  3. #18

    Odgovor: Zvonimir Golob

    Sadržaj romana


    Počinje, naravno,
    kao i svaka druga
    knjiga ljubavi:
    on dječak, ona djevojčica
    i tako se vole, ponekad.

    Na prvim stranicama
    još se uspinju,
    još rastu,
    još izmišljaju jedno drugo
    i srcem dodiruju vlastite snove.

    Na dvadesetoj drže se za ruke,
    na četrdesetoj još mu dopušta
    da crta njezino lice
    na površini vode,
    još ne vidi kamen koji će podići
    mulj sa dna i ispuniti njena usta
    suhim lišćem.
    Ljubav samoći ne dopušta
    da se u njoj ne nastanjuje.

    Kasnije, na neparnim stranicama,
    prve kapi kiše,
    na kraju svakog poglavlja
    raste korov.
    Neke rečenice nedostaju,
    neke se riječi ponavljaju
    vlastitom voljom.

    Ali da su cvijećem prostrli livadu
    jedne nedelje ujutro,
    da su razumjeli što pišem na dlanu
    velikim slovima
    da su govorili zemlja zemlji na kojoj su stajali,
    da su sklopili ruke zajedno, kao u molitvi,
    osluškujući vlastita zvona, u daljini,
    da su svoj ležaj ogradili zastavama
    i usnuli ispod druge krošnje....

    Kako su mogli znati da onaj koji se budi
    ne pamti uvijek
    snove koje sanja
    i da se zlo izgovara samo,
    iz svoga grla?

    Dijalozi? Nema ih više, samo opis prirode
    koja se opire, nebo je tamno,
    ne više modro.
    Zlu je potrebna jeka da bi trajalo,
    ljubav pruža loš primjer
    životu.

    Možda onaj koji o njima piše
    ne želi, ne zna, ne pristaje
    na radost koja je njemu uskraćena,
    možda je bilo snijega za njegovim stolom,
    svjetiljka ugušena i neka su slova dolutala
    iz rječnika nekog nepoznatog jezika.
    Možda je slagar pogriješio
    prepisujući sa margina opake riječi,
    uvjeren da jedino zle vijesti
    neće izazvati
    zavist čitalaca.

    Jesu li kasnije čitali istu knjigu, njih dvoje ?
    Amabam amare ( Sv. Augustin )
    jesu li voljeli ljubav,
    ili jedno drugo?
    Ne, nisu dopustili ni sebi samima
    onu boju rumenila prije nego svane,
    pamtili su što se zaboravlja, ne svoja sjećanja,
    gubili tuđe bitke i zbrajali,
    ne svoje mrtve.
    Ako nema planine, sagradit će je,
    ako postoji most, srušit će ga,
    ako svane, odmah je večer.

    A mogli su doseći zvijezde njih dvoje, čelom,
    stajati uspravni tamo gdje je tišina,
    već gotovo da su bili s druge strane,
    na drugoj obali mogli su rasti
    iz istog korijena,
    u istom grlu i već do koljena
    jedno drugome,
    mogli su, konačno, i to su mogli,
    izaći iz te knjige i potražiti drugu.
    Na polici stoji još uvijek prazna kočija
    ispunjena ružama
    i njena su vrata otvorena.

    Nekoliko poglavlja prije kraja
    sumnja je svakog dana bila na trpezi,
    nada pokrivena mrvicama kruha
    i samo pored njegove čaše:
    Prolaznici su bacali vlastite riječi
    u njihova usta,
    čuli su kako ih dozivaju
    i to je odlučilo,
    karte su bile obilježene i podijeljene
    za drugim stolom, u mraku, u ponoć,
    na raskrižju ispod vješala.

    Mreža se uvijek sastoji
    od užeta i praznine
    uhvaćene u zamku.

    Ovako, bio je mrtav mnogo ranije,
    na prvoj trećini knjige,
    to što je hodalo bio je netko drugi,
    to što je disalo
    jedva da bi moglo ugrijati
    prozeble prste, uveče.

    Knjiga o ljubavi - piše na koricama
    u crnom okviru, između redaka.
    O ljubavi?
    Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti,
    ni tužnije kakva jeste.

    mnogi su njeni listovi
    slijepljeni gustim
    kapljama krvi.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  4. #19

    Odgovor: Zvonimir Golob

    SLIKA


    Na zidu slika: stol, igračke,
    nekoliko jabuka
    i prazan tanjur.

    Jabuke se kotrljaju,
    padaju u vrt,
    uspinju se na stablo
    i ponovo rastu.

    Prozor je otvoren,
    noć kao kiša
    kaplje u prazan tanjur.

    Za stolom sjedi dijete,
    promatra me
    i skriva ruke
    iza jastuka.

    Plaši se,
    ne prepoznaje me,
    mislim da me ne voli.

    Jedno je oko plavo,
    drugo sivo.

    - Što si učinio od mog života?
    reče dijete, a usta mu zatvorena.
    - Ne znam, odgovorih oprosti,
    ne sjećam se,
    zaboravio sam.
    Mislio sam da je to moj život.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  5. #20

    Odgovor: Zvonimir Golob

    POGLEDAJ PATKE DRAGA


    Ti si me ostavila, bože,
    kako je to smiješno.
    Šta ćeš sada bez mene tako sama?
    Svi idu u dvoje, ali ti i ja,
    svako svojim putem.
    Pogledaj patke, draga, nekamo lete.

    Svugdje parovi, svugdje on i ona
    i ptice kao i ljudi drže se za ruke,
    samo ti i ja stojimo bez riječi
    kao dva broda u magli, ispod tuđih zastava.

    Ti si me ostavila, bože,
    kako je to smiješno,
    šta ću sada bez tebe u toj šumi?
    Svi nekamo žure, ali ti i ja,
    na koju ćemo stranu?
    Teška si odviše, ne mogu da te nosim.

    Nisam te volio, sada mogu reći.
    Dok si kraj mene ležala, gdje sam tada bio?
    sada ti i ja stojimo bez riječi
    kao stablo i sjena koja mu više ne pripada.

    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  6. #21

    Odgovor: Zvonimir Golob

    Osam izgubljenih stihova

    Prvi je o tebi, ali nedoređen.
    Ono čega nema ostaje i peče.

    Drugi je o tebi. Jabuke i voda
    drhte u daljini dok uza me hodaš.

    Treći je o tebi. Ne poznam ga više.
    Samo svjetlo munje, vedro crne kiše.

    Četvrti je o tebi. Ne vidim ti oči.
    Tragovi u blatu, koraci u noći.

    Peti je o tebi, a ti si daleko
    do mrtvoga mora otišla si rijekom.

    Šesti je o tebi, kao da te ima,
    kao da si ovdje. Večer je, i zima.

    Sedmi je o tebi, jedva da ga čujem.
    Pod grlom u mesu skriva se. I ruje.

    Osmi je o tebi. Govori i šuti.
    Ponavlja ga ptica. Ti ga nećeš čuti.
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  7. #22

    Odgovor: Zvonimir Golob

    Zvonimr Golob

    Koprivnica

    1927 - 1997



    Hrvatski pesnik....Nakon studija u Zagrebu pokreće časopis ''Krugovi''....saradjivao je i u osnivanju grupe ''Studio 64'' koja je stvorila i afirmirala ''Zagrebačku školu šansone''....Golob je svoje pesme gradio asocijacijom metafora a posebnu pažnju pridavao je muzikalnosti i čitkosti stiha. Objavljivao je i eseje, te prevodio s više jezika. Kompozitor je i autor tekstova šansona snimljenih na 20-ak ploča i kaseta, a bavio se i umetničkom fotografijom.

    za zbirku soneta ''Rana'' dobio je nagradu '' Tin Ujević''


    Poruku je izmenio Cecara, 22.09.2010 u 13:45 Razlog: sh ch zz

  8. #23

    Odgovor: Zvonimir Golob

    Prve kapi kiše


    Ne postojim, ni ti ne postojiš,
    možda si me sanjala,
    možda sam te stvorio
    od modrog kamenja,
    od zvijezda koje ne vidiš,
    od mesa obilježenog tvojim noktima,
    od krvi koja te traži
    dok napušta moje srce,
    od ptica i njihova perja
    visoko iznad zvonika,
    od izmišljenih ruža bez imena,
    od ljekovitih trava na kojima se odmaraju
    tvoj plamen, tvoja košulja
    i tvoje gusle,
    od tebe same okupane u riječi
    koja izvire iz moga grla,
    od godišnjih doba koja podiže
    ruža vjetrova, od snijega
    koji će pasti gdje ti staneš,
    od svega što nemam, miješajući sve to
    sa onim što sam imao
    ili sam vjerovao da imam.

    Možda sam mijenjao skretnice
    očekujući vlakove koji ne stižu
    skupljajući ono što si odbacila,
    možda sam učio napamet
    stare molitve
    i tvoj hljeb i tvoje vino
    još su kraj moje postelje.
    Nedjelja je svaki dan
    ako još znam da postojiš,
    naše se riječi sudaraju
    i uspinju visoko na nebo,
    držeci se za ruke.

    Možda sam te posadio duboko u zemlju
    čekajuci da nikneš kad dodje vrijeme,
    možda sam želio samo da me sanjaš,
    ali ti spavaš zatvorenih očiju,
    gledajuci kroz prozor
    prve kapi kiše.
    Poruku je izmenio Cecara, 22.09.2010 u 13:48 Razlog: sh ch zz

  9. #24

    Odgovor: Zvonimir Golob

    Obične stvari


    Ponekad mi se čini da sam umoran,
    umoran od života,
    od tolikih stvari kojih nema,
    jer tebe nema.

    Ponekad mi se čini da je tamno
    i hladno oko mene
    i da samo ti čuvaš nešto
    nalik toplini.

    Toliko sam zbunjen i ne razlikujem više
    šećer od soli, smijem se kad ne treba.
    Čudnovato je kako čovjek može biti
    bespomoćan, ako je ostavljen.

    Neki dan hodao sam ulicom,
    ali nisam stigao kamo sam pošao.
    Pozdravljao sam nepoznate ljude
    i govorio gluposti kojih se stidim.

    Ponekad mi se čini da te nalazim
    pošto sam izgubio
    gotovo sve što je bilo važno,
    mislim, za mene.
    To su obične stvari, ali ne one,
    te obične stvari,
    ja živim s njima svakog dana
    i one me nalaze.

    Mogu da budem neobrijan i bez kravate,
    i da šutim satima, kao drvo.
    O čemu? Ne znam. Djetinjaste misli
    o ljubavi. I o tome da me ti voliš.

    To ce proći, znam. Uvijek prolazi;
    rekao je prijatelj, i zaplakao.
    I on ima svoju nevolju, jednako običnu,
    ni on ne razlikuje šećer od soli.
    Poruku je izmenio Cecara, 22.09.2010 u 13:50 Razlog: sh ch zz

  10. #25

    Odgovor: Zvonimir Golob

    Kavana


    Otvarash vrata kavane
    ulazish,
    vec je pola osam,
    imash kosu, haljinu i vlazzne ochi,
    na zidovima plakati, nozz i zrcalo,
    ne vidish me,
    stojim umoran
    izmedju danas i sutra.
    Kraj stolova ponovo raste bor,
    djevojka za shankom izlazi iz mora
    i sheta izmedju stolova,
    ljeto je napolju i pada snijeg.
    ne vidish me ako ti domahujem
    ljubeci te,
    slika u zrcalu okrece mi ledja,
    prepoznaj me,
    moram ti reci da sam usamljen
    i da cu sjesti na klupu
    naslonjen ramenom na ono rame
    koje si imala
    jedne vecheri
    uz vatru na Otoku.
    Okrenula si se i vishe si napolju
    nego unutra,
    uzalud vjerujem da sam ja ovdje,
    djevojka za shankom promatra me
    i ne govori nishta,
    vec je pola osam,
    naruchio sam tvoje srce,
    ali ga ne donosi.
    Sutra cu ponovo doci u isto vrijeme.



  11. #26

    Odgovor: Zvonimir Golob

    DvoJe


    Stavi ruku na moja usta,
    na njima vec je tvoja ruka.

    Nasloni obraz na moj obraz.
    Naslonit cesh ga
    na svoje lice.

    Na mome ramenu
    budesh li me ljubila
    vec su tvoje usne.

    Ako si moja
    vec si bila moja.
    Poljubi me.
    Vec si me poljubila.

    Zatvori ochi,vidjet cesh
    kako ih zatvaram
    kako se zatvaraju.

    Ispod sive kroshnje usnula
    naci cesh sebe kako spavash.
    Poruku je izmenio zrNce, 03.09.2009 u 14:14

  12. #27

    Odgovor: Zvonimir Golob

    Kao Da Si Mi Dotakla Usne


    Ne ide zauvijek onaj koji odlazi.
    Sjedi za tvojim stolom, kao da je josh ovdje,
    jos uvijek lomi tvoj hljeb
    i pije tvoje vino,
    na tvojoj chashi njegove usne,
    njegova ruka dobacuje kljuch koji si izgubila,
    stoji izmedju tebe i zida na koji se naslanjash,
    spava u tvojoj postelji i pokriva tvoje ovce,
    pamte ga stvari uznemirene tishinom,
    i svako tvoje zrcalo chuva josh uvijek
    njegovo usnulo lice.

    Ako ugasish svjetlo plamen se nece ugasiti,
    pod tvojom rijekom teche njegovo korito,
    njegove se potochnice naginju na obali
    prije oluje i uspinju se na tvoja ramena,
    tvojom stazom prolaze njegovi mravi,
    njegovi prsti stavljaju cheshalj u tvoju kosu,
    ovdje je i kada ponavljash da ga nema,
    u teretu koji nosish njegovo je chelo uz tvoje,
    u zraku koji dishesh neshto nedostaje,
    i ako poletish znat' cesh da te visoko podizze
    njegova ruka ....

    Josh uvijek zajedno sa tobom
    izmishlja tvoju zastavu boje lisca,
    i za tebe prostire slatki miris zemlje,
    njegovo zrno snijega skriva shto zima obecava,
    josh uvijek tvome licu dodaje njezznost
    koju posvuda nalazi, ako ti zzelis,
    josh uvijek stoji na hodniku pred vratima lifta,
    i skriva se u svakoj kapi kishe nedjeljom,
    i tamo cesh naci shto je nepazznjom izgubio.

    Ljubeci te,
    necesh znati da li odlazi,
    ili tek stizze,
    i shto za tebe ima, a nije vec tvoje ....

    Gdje su ti bile suze sada su njegove ochi,
    ti si djevojchica, on djechak u kaputu
    kome nedostaje dugme i otishao je nekamo
    da ga prichvrsti novim chavlima,
    i dok razmishlja koliko je dugo zzivio
    sjeca se tvojih snova,
    ali ti, okom vec usnulim,
    pokrivash neshto pepela ispod postelje.

    Budish ga kao shto svijeca budi leptira plamenom,
    njegova lutka nije vishe na tvom jastuku,
    chujesh je kako plache pred vratima druge crkve,
    ne osvrcesh se dok prolazi njegov glasnik,
    ne prepoznajesh znakove koji ga vode,
    stavljash zlatnik na ochi mrtvome
    kao da je vec umro, i maramom vezzesh bradu i tjeme,
    zatvarajuci mu usta.

    Ako mu oduzmesh ime koje uzalud nosi,
    tada i zauvijek ponavljace ga korijenje,
    i njegovo korijenje .... i njegovo korijenje ....

    Ovdje je, uzalud porichesh, njegova je koshulja
    na istom uzzetu sa tvojom pored jezera.
    Zvijezda koja pada ona je koja se uspinje,
    kraj i pochetak razlikuju se ponekad
    jedino brojem slogova.

    Ne ide zauvijek onaj koji odlazi, tu je,
    na svakom mjestu i ne uvijek jednako star,
    mozzda obilazi zemlju i stici ce sa druge strane,
    dovoljno je da ga upamti kora drveta,
    s tavana pada njegov bosiljak
    i mirishe josh uvijek u tvojim njedrima.

    U onom je kutu kraj prozora, odjeven u modro,
    u onom preko puta, sivih ochiju ako se sjetish,
    mokro je gdje je stao pred vratima kupaonice,
    i tamo je gdje si bila, tamo gdje si josh uvijek,
    a ne znash, brojeci shutljiva zvona na kraju grada
    dok izmedju rublja, na polici i medju praznim knjigama
    prolazi njegov machak ne govoreci nishta.

    Shto ce ti drugi, ako je on vec taj drugi ?
    Ti si dama sa crvenim srcem u kartama, koje drzzi u ruci,
    ulog je velik, dopusti mu da je sachuva
    za igru u kojoj ce dobiti oboje.
    Uzalud okrecesh glavu prema trzznici, plamen ostaje ....

    Uzalud skidash prozore ponavljajuci
    da je grad srushen, a tvrdjava podignuta
    i da pod sidrom plache jedino vjetar. Nije istina,
    postoje dokazi na nekoj klupi, u predvecherje,
    jezero ih pamti i chuva u svojoj tamnici,
    ispod vode.
    Postoji josh uvijek, ako postoji, na tvojoj ruci
    srebrni kolut i na njemu rijechi, ti ih poznajesh.
    Tamo ga trazzi ....

    Zzivio je i umro, poljubi ga,
    stotinu godina lezzi izmedju trnja, dovoljno je,
    josh vjeruje da si ruzza, i zato jesi,
    i zato nisi ono sto ruzza ne mozze biti.

    Pogledaj ponovo, tu je, u tvojoj haljini,
    iza stakla i okupan izvorom koji ti nedostaje,
    u modrini, u rumenilu, u nachinu na koji ih izgovarash,
    zbunjena svjetlom,
    njegova je ruka u tvojoj rukavici,
    crta ljubavi na njegovom dlanu vezze ga sa tvojim zzivotom
    i ako jednom otvori tvoja visoka vrata
    naci ce sebe sama kako ga zamishljen pozdravlja.

    Jednaki sluzze jednake, onim shto imaju,
    osudjujuci da umre ono shto ne zna rasti
    na njihovoj zemlji, i pjevaju ustima
    koja ce vec imati mrtvi kad odu.

    Ali on je ovdje, pogledaj, potrazzi ga,
    upali svjetlo,
    danju mjesec od brashna, a nocu slijepo sunce,
    josh uvijek pije tvoje vino i lomi tvoj hljeb,
    rukama koje ti imash,
    tvoj vrh i tvoja dolina, sa snijegom na obali,
    zaustavi na trenutak sat koji kuca, slushaj,
    srce ti njegovo savjetuje
    da svjetlu poklonish svjetlost,
    a cvijetu darujesh boju i miris.
    Otvori ochi, probudi se, usni ponovo,
    i vidjet cesh kako silazi,
    vidjet cesh kako se uspinje
    .... zajedno sa tobom ....

  13. #28

    Odgovor: Zvonimir Golob

    Otvorena Usta


    Kad bi mogla promijeniti svijet
    pjesma ne bi bila ono shto jeste.
    Nju mijenja ono shto zzeli promijeniti,
    zato gori kao lomacha
    sa onima koji na njoj gore.

    Kad bi mogla promijeniti svijet,
    kome bi govorila, do sebi samoj,
    chija bi sjena bila, onoga koji je sada
    vec netko drugi i kome ne pripada?
    To shto se rushi past ce na pjesmu
    i ona ce vrisnuti ispod bremena.

    Kad bi mogla promijeniti svijet,
    bi li ostala ili otishla da promijeni ponovo
    ono shto je promijenila?

    Izgovara je jedno grlo
    ponavlja drugo,
    jedna je oluja shapne drugoj
    i tako pada na nocnu zemlju.
    Ponekad kao kisha
    ponekad kao snijeg
    u otvorena usta.

    Nishta nece promijeniti i bolje je
    shto nece.

    Promijenila bi mozzda ono shto ne treba,
    izgovorile bi umiruce usne
    ono shto zzivi govore mrtvima,
    probudila bi ono shto spava,
    znala bi imena stvarima
    koje treba zaboraviti,
    znala bi stablo, ne sjenu,
    slanu kaplju vode zamijenila bi morem,
    zzuto lishce zelenom kroshnjom,
    suzu okom, i nishta ne bi ostalo
    da se mijenja samo po sebi.

    Ne, ne bi bila ono shto jeste, pjesma,
    kad bi mogla promijeniti svijet.
    Nishta ne bi prepoznala , kasnije,
    odakle joj snaga da odvoji
    zbunjeni glas od jeke izmedju grobova,
    ogradu od prostora koji ogradjuje,
    odakle da zna nije li ono shto shuti
    glasnije od onoga shto ce izgovoriti?
    Shto bi ostalo? Mozzda neko drugo ime
    na koje se nece odazvati
    onaj koji ga uzalud nosi, vec spreman
    da potrazzi novu pjesmu?

    Ako nechija ruka otkine ruzzu,
    ako se mrachni prsti probiju izmedju usana
    da bi je dotakli,
    nestat ce zajedno s njom
    i prsti i grlo
    i usne i ruzza i ruka
    podignuta poput bicha.

    Kad bi mogla promijeniti svijet
    pjesma bi bila ono shto nije
    i vishe ne bi bila pjesma,
    dovoljno velika da pokrije prostor
    izmedju onih koji se vole,
    i dovoljno mala da se u njemu izgubi.

  14. #29

    Odgovor: Zvonimir Golob

    KOŠULJA

    Ljeto, miris ulja
    u kapljama kiše.
    Otišla si. Vjetar
    dlanovima maznim
    na užetu mokru
    košulju ti njiše.

    Zagrli me barem
    rukavima praznim.
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  15. #30

    Odgovor: Zvonimir Golob

    LIŠĆE PADA

    Znao bih što treba učiniti
    kada pada lišće i učinio bih to
    kada bismo se voljeli i ponavljao bih
    sve dok na praznoj krošnji ne ostanu
    mrlje poljubaca,
    sve dok me posljednjom granom ne udari u mokro lice,
    rekao bih, govorio, šutio i ponavljao
    da te volim, kao da sam ja
    ta kiša koja pada,
    inje koje se hvata
    za svako tvoje stablo,
    živa ograda koja ne dopušta
    rumenilu da te napustii silazi poput zastora
    da ti sakrije njedra,
    ta nevolja koju ti dajem
    i koja kao brod pristaje uz tvoje bokove,
    taj pas koji skuplja stado
    uznemirenih oblaka,
    tjerajući ih da nastane ostatke plavetnila
    i laje i glodje i grize vlastito meso.


    Ponavljat ću da te volim i kad me ne budeš čula,
    sve dok ne
    otpadnu listovi sa starih kalendara.
    Po meni, dok ležim,
    prolazi tvoja vojska i pjeva prije nego će pononovo pasti.
    Tvoj sam koliko živ čovjek može biti,
    zrno zemlje koje si pokrila stopalom
    dok zastaješ neodlučna,
    otkidajući srcem
    latice jezerske ruže.
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •