Ekologija: Černobil
Prikaz rezultata 1 do 7 od ukupno 7
  1. #1

    Ekologija: Černobil

    Sporan broj žrtava Černobila



    Černobil je imao četiri reaktora - četvrti je eksplodirao i zapalio se
    Organizacija za zaštitu životne sredine Grinpis (Greenpeace) ocenila je da su zvanične procene o zdravstvenim posledicama nuklearne katastrofe u Černobilu drastično potcenjene.

    Prema zvaničnim podacima Ujedinjenih nacija, predviđa se da će, zbog posledica zračenja izazvanog nesrećom, od raka umreti oko 4,000 ljudi.

    Grinpis tvrdi da taj broj iznosi 93,000.

    Istraživanje ove organizacije, u koje je bilo uključeno skoro šezdeset naučnika, sprovedeno je uoči dvadesete godišnjice najveće nuklearne nesreće na svetu, koja će biti obeležena sledeće nedelje.

    Eksplozija i požar u jednom od černobilskih reaktora na prostoru današnje Ukrajine stvorili su nuklearni oblak iznad Evrope.

    Skoro dvadeset godina kasnije, i dalje se, međutim, raspravlja o tome koliko će ljudskih života odneti ova nesreća.

    Grinpis tvrdi da će zbog posledica radioaktivnog zračenja u Ukrajini, Rusiji i Belorusiji od raka umreti skoro sto hiljada ljudi.

    Organizacija tvrdi da je njeno istraživanje pokazalo da je, posle nesreće u Černobilu, povećanoj radioaktivnosti bilo izloženo najmanje dva miliona ljudi.

    Ovi podaci su u potpunoj suprotnosti sa izveštajem objavljenim prošle godine.

    Prema istraživanju koje je tada sprovela Međunarodna agencija za atomsku energiju, zajedno sa vladama najteže pogođenih zemalja, procenjeno je da će od dugoročnih posledica nesreće u Černobilu umreti svega nekoliko hiljada ljudi i da je siromaštvo, a ne radijacija, predstavljaju najveću opasnost za lokalno stanovništvo.

    Grinpis tvrdi da ovaj izveštaj prikriva stvarne razmere zdravstvenih problema. Organizacija, međutim, priznaje da u procenama konačnih posledica nuklearne nesreće u Černobilu postoji velika neizvesnost.
    Poruku je izmenio HLEBmaster, 03.05.2006 u 20:31

  2. #2

    Odgovor: Ekologija: Cernobil



    London, 26. april 2006 - Crkvenim službama i minutom ćutanja širom Ukrajine u utorak uveče obeležena je dvadesetogodišnjica nuklearne katastrofe u Černobilju. Černobilj će u sredu istim povodom obići ukrajinski predsednik Viktor Juščenko. Od prve eksplozije u reaktoru broj 4 do trenutka kada su stigli prvi vatrogasci prošlo je manje od sat vremena. Polovina vatrogasaca kasnije je umrla od posledica zračenja, dok se i dalje vode polemike o tačnom broju ljudi koji će umreti zbog posledica katastrofe u Černobilju. U razgovoru za BBC profesor na katedri za nuklearna istraživanja na američkom Univerzitetu Berkli Jasmina Vujić priseća se vremena kada je došlo do katastrofe u Černobilju.

    Mislim da je bilo jako puno dezinformacija sa raznih strana, o tome kako je nekoliko meseci posle toga poginulo nekoliko hiljada ljudi, da bi se to popelo na stotine hiljada. S druge strane, tadašnje vlasti u Sovjetskom Savezu davale su vrlo malo informacija. One su čak sačekale nekoliko dana posle nesreće da bi informisale javnost. Tek kada su zemlje, naročito one na severu Evrope, izmerile povišenu radioaktivnost, priznali su da se nesreća dogodila.

    Nevladina organizacija Grinpis nedavno je objavila istraživanje u kojem se procene o broju mogućih žrtava od posledica nesreće kreću i do 100 hiljada ljudi uglavnom obolelih od raka, što je nekoliko puta više nego što to procenjuju UN i Svetska zdravstvena organizacija.

    Profesor Vujić upozorava na štetnost različitih informacija o razmerama koje je Černobilj imao ili će imati na zdravlje ljudi:

    Priče o desetinama i stotinama hiljada smrtnih slučajeva apsolutno ne stoje. Ono što se zna i što se prati bilo je ukupno dodatnih četiri hiljade tumora štitne žlezde, koji su se naročito pojavili kod dece, zato što vlasti nisu u to vreme sprovele preventivne mere uzimanja tableta sa jodom. Oni koji su uzimali tablete sa jodom nisu oboleli. Od tih četiri hiljade slučajeva raka štitaste žlezde, gotovo sto odsto je izlečeno, jer to je izlečiv tip raka.

    Umrlo je devetoro dece, koliko ja znam, a od radnika najviše su stradali oni koji su tih prvih dana nastojali da saniraju posledice nesreće. Od njih je odmah na licu mesta umrlo dvadeset osam, u toku prvih nekoliko dana, od povećane radioaktovnosti. Kasnije je umrlo još desetak osoba. Dakle, broj onih koji su umrli od posledica visokog ozračenja je negde oko četrdeset.

    Strah koji ljudi imaju od nuklearne enregije je razumljiv, s obzirom na to da su, podseća profesor Vujić, najpre upoznali njeno razorno dejstvo kada su bačene bombe na Hirošimu i Nagasaki.

    Ipak, naglašava sagovornica BBC-ja, pokazale su se mnoge dobre strane korišćenja atomske energije.

    U Americi trenutno postoje 103 moderne nuklearne elektrane, dok ih u svetu ukupno ima oko 400.

  3. #3

    Odgovor: Ekologija: Černobil

    Slučajno sam pronašla ovaj tekst malopre, fenomenalan je, pa ako još nekoga zanima, neka pročita.

    http://chernobyl.users.cg.yu

  4. #4

    Odgovor: Ekologija: Černobil

    Fantastichan tekst, angazzovani putopis kroz nauku, relativno skoru istoriju i ideologiju SSSRa za kojom mnogi plachu

  5. #5

    Odgovor: Ekologija: Černobil

    tekst je odličan, ali slike govore više od riječi...
    nattydread is coming to dinner

  6. #6

    Ekologija: Černobil

    Dvadeset i jednu godinu kasnije, nuklearna havarija u Černobilju je katastrofa koja još uvek traje. Mada sama havarija nije izgledala spektakularno poput eksplozija atomskih bombi u Hirošimi i Nagasakiju, posledice Černobilja bile su ogromne i još uvek nisu iščezle. Reaktor 4 na kome je došlo do incidenta 26. aprila 1986. godine, zaliven je betonskim oklopom teškim 1,1 milion tona, elektrana je u potpunosti ugašena pre nekoliko godina, ali nikad neće biti sasvim izlečene posledice najveće nuklearne katastrofe u istoriji. Černobilj se nalazi na reci Pripjat, u Ukrajini, 120 kilometara severno od Kijeva i 7 kilometara od granice sa Belorusijom. U godinama posle havarije više hiljada ljudi je preminulo od radijacije, milionskoj populaciji je povećan rizik od raka i naslednih bolesti, a iz najzagađenijih oblasti je raseljeno oko 360 hiljada stanovnika.
    Danas više od pet miliona ljudi živi u područjima koja su delimično kontaminirana. Njihov život i zdravlje ostaće obeleženi stigmom Černobilja.

    Zona

    Najzagađenija zona oko elektrane, na severu Ukrajine, ograđena je bodljikavom žicom, znacima upozorenja i kontrolnim punktovima. Iz ove zone iseljeni su svi stanovnici, a kroz puste ulice, obrasle u travu i divlje rastinje u gradu Pripjatu i napuštenim okolnim selima danas lutaju samo radioaktivni izotopi.

    Grad Pripjat, neposredno uz elektranu Čenobilj, nekada je bio moderno naselje sa oko 50 hiljada stanovnika koji su posle havarije prisilno iseljeni. Deo seoskog stanovništva je isprva odbijao da se iseli, ne obazirući se na upozorenja o smrtnoj opasnosti od zračenja. Uprkos tome, vlasti su uspele da isprazne Zonu i iz nje isele više od 120 hiljada ljudi.

    Zaštićena zona danas obuhvata teritoriju od 30 kilometara u prečniku. U Ukrajini ona ima specijalni administrativni status koji omogućuje lakšu kontrolu. Oko 800 čuvara nadzire ogradu, a unutar zone se nalazi više od 30 groblja radioaktivnog otpada.

    Pored naučnika, uz odgovarajuću zaštitu, ovu oblast ponekad razgledaju i novinari koji uglavnom svedoče da je u Zoni zarobljeno vreme iz komunističke epohe - na ulicama Pripjata se mogu videti socijalizmom nadahnuti natpisi, kao i spomenik Lenjinu.


    Zona se često upoređuje sa “zonom” iz romana braće Borisa i Arkadija Strugacki “Piknik kraj puta”, napisanog desetak godina ranije, po čijim je motivima Tarkovski snimio film “Stalker”.

    Veliki sivi oblak

    Nuklerana katastrofa u Černobilju je postala mitski događaj, simbol opasnosti koji preti od nekontrolisane tehnologije i koji izaziva strah pri samom pomenu. Smatra se da je incident u Černobilju ubrzao raspad Sovjetskog Saveza, kao i da je, sa druge strane, znatno doprineo podizanju svesti o opasnostima nuklearne tehnologije, ali je bez sumnje, najviše uticao na život ljudi u njenoj blizini, nalik na junake Strugackih.

    Tokom prethodne dve decenije, vlade bivših sovjetskih republika Ukranije, Belorusije i Ruske federacije, kao i razne međunarodne organizacije pokušale su da pomognu ugroženom stanovništvu čišćenjem terena, povećanom zdravstvenom zaštitom i edukacijom, između ostalog i kroz programe kakva je Međunarodna černobiljska informaciona i istraživačka mreža.

    “Tog dana se odlično sećam”, rekla je istražiteljima ovog programa Zoja Blaško, koja je 1986. godine učestvovala u evakuaciji ljudi iz Zone, a danas je glavna sestra u lokalnoj bolnici u Dobrušu u Belorusiji. “Bila sam kod kuće, a deca su se igrala napolju. Bio je neradni dan. Najednom sam začula buku na ulici. Izašla sam na terasu i ugledala strašan sivi oblak na zapadu. Brzo sam zatvorila sve prozore i vrata”.

    Prema zvaničnim podacima Svetske nuklearne acocijacije, ukupno je bilo 56 direktnih žrtava incidenta. Međutim, smatra se da je više od 9000 ljudi preminulo od raka zbog izloženosti radijaciji, ali tačan broj žrtava nikad nije ustanovljen. Prema podacima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), oko 6,6 miliona ljudi bilo je izloženo radijaciji.

    “Ništa nismo znali do 1. maja i povela sam decu na prvomajsku paradu”, objasnila je gospođa Blaško. “Tog dana je naišla velika oluja. Povezala sam taj dan sa eksplozijom. Prošlo je dosta vremena dok nam nisu rekli o eksploziji u nuklearnoj elektrani”, rekla je ona i dodala da je havarija dramatično uticala na njeno i zdravlje njene porodice, ali je se seća samo povremeno.

    Fatalni testovi

    Sve je počelo u 1:23 posle ponoći, 26. aprila 1986. godine. Tada su se dogodile dve uzastopne eksplozije na reaktoru broj 4. Dan ranije počeli su testovi na ovom reaktoru, a operateri su pokušali da izmere brzine turbine pri njegovom zaustavljanju, mada je on pokazivao veliku nestabilnost pri maloj snazi.

    Testiranja su vršena pod velikim pritiskom rukovodstva i operateri su zaobišli čitav niz sigurnosnih procedura. Svi alarmni sistemi su isključeni. U apokaliptičnom sledu događaja reaktor je postao nestabilan i mada su operateri u poslednjim trenucima ipak pokušali da u njegovo jezgo spuste sigurnosne olovne šipke, bilo je prekasno - došlo je nuklearne eksplozije. Betonski oklop se otvorio, a radijacija je iscurela u atmosferu.

    Niko u elektrani nije bio svestan šta se zapravo desilo. Kad je na krovu reaktora primećen požar, jedinica vatrogasaca je pokušala da ga ugasi. Međutim, u vrlo kratkom roku, vatrogasci su primili smrtonosne doze radijacije. Uključujući i njihovog komandatna, stradalo je 47 vatrogasaca koji su bili prve žrtve černobiljske havarije.

    Ni u narednim danima vlasti nisu shvatile razmere katastrofe. Inženjeri koji su pokušali da rashlade reaktor nisu imali nikakvu zaštitu i kasnije su preminuli od trovanja radijacijom.

    Naseljena mesta takođe su bila izložena jakom jonizujućem zračenju, ali je prošlo punih šest dana dok nije počela evakuacija stanovništva Pripjata i okoline. Grad je evakuisan 1. maja, a tri dana kasnije iseljeno je još 100 hiljada ljudi u prečniku od 30 kilometara od elektrane.


    “Incident je zvanično obelodanjen tek neposredno posle prvomajske parade”, rekao je pedesetogodišnji Aleksandar Veličko, danas direktor poljoprivredne škole u naselju Opitnaja stancija (“ogledna stanica”), u okrugu Novozibkov.

    “Sećam se da smo tog dana sadili krompir kod mojih roditelja u selu Globučka. Podigao se jak vetar i počela je kiša dok smo se vraćali kući. Dežurni oficir na oglednoj stanici je držao dozimetar na kome je odjednom primetio da je pozadinska radijacija značajno porasla. Shvatili smo da se nešto dogodilo”.

    Crvena šuma

    Tokom devet dana posle 26. aprila, iz reaktora 4 iscurelo je mnogo radioaktivnih materija, plutonijuma i raznih fisionih produkata. Pare radioaktivnog cezijuma i jodina izašle su u atmosferu prilikom eksplozije i zagadile ogromne površine.

    Dejstvo oslobođene radijacije na živi svet i ljude bilo je fatalno. Životinje su prestale da se razmnožavaju, a kod onih koje nisu, pojavile su se razne genetske devijacije. Borova šuma, koja se prostirala na četiri kvadratna kilometra u blizini elektrane, posle eksplozije dobila je tamnosmeđu boju i uginula. Zbog boje dobila je naziv “crvena šuma”.

    Prema zvaničnim procenama IAEA danas je na nivou višem od jednog kirija po kvadratnom kilometru cezijumom 137 zagađeno između 125 i 146 hiljada kvadratnih kilometara zemljišta, što je površina veličine Srbije, Crne Gore i Makedonije zajedno.

    U zapadnoj Evropi postoji zabrana prodaje mesa životinja koje rastu na zemljištu zagađenom više od 0,025 kirija po kvadratnom kilometru, što je hiljadu puta manje nego u oblastima oko Černobilja. Radioaktivno zagađenje veće od 40 kirija po km2 prostire na 310 kvadratnih kilometara u Rusiji, 640 km2 u Ukrajini i čak na 3000 km2 u Belorusiji, na koju je palo više od 60 odsto opasnih materija.


    “Mi samo vodimo život i ne mislimo gde živimo”, rekao je upravnik škole Veličko i potom objasnio da je černobiljska havarija ipak uticala na njihove živote. “Veliki je psihički pritisak: smrtnost u selu je velika, mladi ljudi odlaze odavde. Znate, nedavno smo sahranili jednog mog prijatelja. Ogledna stanica je smanjila aktivnosti. Stručnjaci odlaze. Gase se državni programi za rehabilitaciju. Nedostaju nam i veštačka đubriva”.

    Zagađenoj teritoriji danas pripada pet oblasti u tri države: Černjigov i Gomel u Ukrajini, Mogiljev u Belorusiji, Brajnsk i Tula u Rusiji. Ove oblasti danas pokušavaju da se privredno oprave, ali je napredak spor, a najveća briga stanovništva je zdravlje.

    “Bili smo u selu Terekovki u to doba”, rekla je Valentina Sikorskaja koja je u vreme havarije imala 29 godina, a danas radi kao upravnik u distribuciji hemijskih proizvoda. “Ja sam tada bila u četvrtom mesecu trudnoće. Černobiljska katastrofa je mnogo uticala na zdravlje naše dece i odraslih. Kad se rodio moj sin Jaroslav, pozvan je u jednu američku porodicu u okviru programa “Deca Černobilja”. Tamo je proveo devet godina”.

    Betonski sarkofag

    Černobilj se često upoređuje sa američkim nuklearnim incidentom na Ostrvu tri milje, ali postoje dve teorije o uzrocima nesreće. Prema zvaničnoj sovjetskoj verziji, uzrok je neodgovornost pojedinaca i nepažnja operatera kojima je kasnije suđeno. Međutim, postoje mišljenja da je ova vrsta reaktora značajno doprinela havariji.

    Nuklearna elektrana u Černobilju je imala četiri reaktora tipa RBMK-1000, a u vreme incidenta su građena i dva nova, reaktori 5 i 6. Svaki od njih je mogao da proizvede 1 GW električne energije.

    Reaktor 4 je zatvoren u betonski sarkofag sa više od milion tona betona. Čišćenje terena posle havarije smatra se jednom od najvećih akcija u istoriji – u njoj je učestvovalo oko 200.000 “likvidatora”. Nažalost, mnogi od njih danas imaju ozbiljnih zdravstvenih problema.

    Smatra se da betonski sarkofag na reaktoru 4 nije dovoljna zaštita. Još pre deset godina osnovan je fond za izgradnju skloništa kojim bi se reaktor potpuno zatvorio ispod krova visokog 100 metara.

    Međutim, Ukrajina nije odmah obustavila rad ostalih reaktora zbog manjka električne energije. Tokom devedesetih godina i na njima je došlo do nekoliko manjih incidenata, a osoblje elektrane je svakodnevno prolazilo kroz Zonu, izlažući se velikoj opasnosti.

    Zbog toga, a i zbog spoljnog pritiska, ukrajinske vlasti su polako isključivale jedan po jedan reaktor. Elektrana Černobilj je sasvim zatvorena 15. decembra 2000. godine, kad je tadašnji predsednik Leonid Kučma isključio reaktor broj 3, poslednji koji je proizvodio struju.

    Danas, dvadeset i jednu godinu posle Černobilja, u 30 zemalja postoje nuklearne elektrane. One zadovoljavaju oko 16 odsto svetskih potreba za električnom energijom. Operativno je oko 435 komercijalnih reaktora, a snažni nuklearni lobiji uspevaju da ubede vlade da se sve više okreću ovom hazardnom izvoru energije. Ova nehumana kampanja se vodi čak i u Srbiji, gde je srećom, još uvek na snazi zabrana izgradnje nuklearnih elektrana.

    Slobodan Bubnjević
    VojvodinaCafe - prvi, pravi i jedini vojvođanski portal. Online since 2006.
    Vojvodina nije geografski pojam, Vojvodina je način života.
    Uputstvo | Pretraga | Pravilnik | Kontakt | Like us | Follow us
    Hvala Ti na svemu!

  7. #7

    Odgovor: Godišnjica Černobiljske katastrofe

    Nikad neće biti sabrane i evidentirane posledice Černobilske katastrofe, kao ni posledice rada postojećih elektrana koje koriste atomsku energiju kao pogonsko gorivo. Veliki je ulog u kapitalu, da bi neko mogao legalno da se bavi time i iznese u javnost. Sećam se jedne situacije neposredno pred raspad Jugoslavije, tada je trebalo na nivou predsedništva doneti odluku o podizanju atomskih elektrana pored reke Save. Srbija je bila izričito protiv toga i uspela je veštim lobiranjem da obezbedi većinu protiv tog projekta. Koliko se sećam isporučioci opreme su trebali biti Francuzi, pošto je otprilike sve već unapred bilo dogovoreno.
    Pored svih faktora rasturanja zemlje, mislim da je i taj momenat potpomogao raspadu, a mi Srbi dobismo Francuze neprijateljski raspoložene (mislim na vladu i način formiranja raspoloženja prema srpskom narodu).

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •