Za najboljeg je teško reći. Ako je pitanje tehnike, onda pola ovde navedenih gitarista ne može ni da prismrdi. Bar dve trećine njih stvarali su dobre rifove, pamtljive, ali sasvim jednostavne, lake za sviranje. Mogla bi i beba da ih odsvira, ali treba biti genije, pa smisliti nešto što je tako jednostavno, a tako dobro i omiljeno. Ja, iskreno, dobre tehničare ne cenim, kao ni, izvinite na mom rumunskom, izdrkavanje na instrumentu. Ne cenim solo gitariste koji su samo hteli da pokažu svetu kako oni dobro sviraju, a nisu stvorili ništa lepo i slušljivo. Isto tako, ne cenim ni gitariste koji su stvarali lepu, jednostavnu muziku, ali samo radi muzike, bez ikakvog pokrića (mislim na emociju, tekst, ideju, poruku).

I, sada, ne mogu navesti najbolje, već ću svoje omiljene, koji imaju sve ono što ja mislim da gitarista treba da ima:

Džimi Hendriks
Kurt Kobejn
Erik Klepton
Džo Stramer
Pit Taunsend