A šta bih voleo,skroman sam vazda bio... >- <3
Eh, mi uglavnom kukamo kako nam je lose ovde,pritiska nas neki zivotni brz ritam
i ucmala svakodnevnica i u svemu tome ne primecujemo one prave lepote oko sebe.
Ove nedelje sam se bas provozala po nasem Sremu.
Iskoristila sam lepo i korisno.
Penjuci se uz Venac, zapahnuo me je miris zove u vazduhu, rano jutro priroda se tek budi, zelene krosnje, svuda oko mene iznad kojih se stidljivo pomalja sunce.
Prva jutarnja kafa,gore na Vencu,oko mene cvrkut ptica, za susednim stolom kamiondzija drema,uz vec hladnu kafu i cili dekica sa sve onom belom keceljicom i
krpom u rukama sklanja nevidljivu prasinu sa stolova.
Spustam se u Irig, neugledan ,ali ipak u sebi jos gaji onaj duh sremske varosice,
kroz otvoren prozor cujem Sremce kako se dovikuju preko puta, bake vec poranile i sede na klupama u grupicama.
Celim putem me prate polja zasadjenog zita i kukuruza,ne pregledne zelene ravnice,
dokle mi pogled doseze u srce mi se uvukla neka toplina i radost , cak i vazduh koji udisem kao da je caroban ...
Volim jos mnogo toga u ovoj nasoj Srbiji, ali ovaj put me je bas osvojila ...
Морам да ископирам овај пост с малим изменама
На Венцу сам скренуо десно, видео место где је убијен Иван Стамболић, возио се преко некаквих излетишта, поред Чота, па онда села према Митровици, ваљда беше Бешенова, тако некако... Сремска Митровица, а онда назад до Беочина, опет преко Фрушке Горе, Лаћарак, Дивош, Свилош (... стоји у два реда, издалека на свињац изгледа, научио сам песму успут , једно лудо место Баноштор, Черевић, Беочин, Думбово, Раковац... јако ми се допао тај део Срема
За землю родную не на жизнь а на смерть
Воевал с врагами Володимир князь
Многая лета
Многая лета
Многая лета
Русской земле
pricao mi moj kum pre dosta godina:
Negde ispod Kopaonika, zeljeznicka stanica, pred zoru a hladno.
Ljudi cekaju voz,koji naravno kasni.Cupkaju da se malo ugreju.
Medju ostlima dva Roma, muzikanta, vracaju se, valjda sa neke svirke.
U jednom momentu muzicari pocinju da sviraju kolce, bez da to iko od putnika trazi.
Ljudi, koji se uopste ne znaju, hvataju se u kolo i igraju dok se dobro ne zagreju.
Stize voz, svako opet na svoju stranu.
I Mojo klub...
Volim pozorišta i domove kulture. Volim one raskošne zgrade, glamurozan i savremen spoj elektronike i neupokojivog duha prošlosti. Volim ih i onako trošne, memljive, po zaseocima i najvećim zabitima, gde se još sale greju na naftaricu, a prašina kulja iz svakog ugla, iz zavesa... Svako takvo mesto učini da mi srce zaigra od činjenice da u mojoj zemlji daske umeju da budu i podloga za umetnost, život da znače.
Vrag odneo šnalu...
ja najvise volim Sumadiju
volim kad prolazim da vidim zabrane od bagremova koje stite oranice od vetrova
i volim kad odem u goste pa mi posluze "sve redom":slatko od kajsija ili sljiva sa orahom u sredini i vodu sa one pumpe "moravke",pa sljivovicu,ladnu,pa mezetluk od sira,kajmaka,barenih jaja i suvog mesa...
ih,sto ja to volim!
i kad sluze mesen hleb,s maslom i mlekom i secerom,pa je ko slavski kolac...
i posebno volim njihov govor
a tek kad vidim Sajkace i bridz pantalone!
Ploviti se mora i bez broda ..
Ja volim prirodne lepote, svako kraj ima svoje. Steta sto ih ne cuvamo.
Volim ljude, one obicne, iz naroda, koji jos nisu izgubili dusu, a ima ih.
Rodjena sam i odrasla u Cacku, volim Cacak, ali zivela sam u Ivanjici, e tamo treba otici, lepota i grad i okolina, narocito Golija.
"Ljepota nije u licu; ljepota je svjetlost u srcu."
Jutro se sanjivo budi.
Fruska Gora odise mirom, duboko udisem svez vazduh.
Polako koracam putem koji vodi ka Vrdniku.
Oko mene pregrst sumskih kupina,crnih, zrelih.
Halapljivo ih berem i uzivam u njihovom ukusu.
Nekoliko stabala hrasta uz sam drum.
I cicak.Prosaran rozikastim cvetom,boze koliko dugo nisam videla cicak, ej cicak.
Mozda zadnji put u detinjstvu.
Stizem u manastir Ravanicu.
Tisina, spokoj i mir svuda oko mene.
Oseti se blagi miris tamjana i tiha molitva.Oko mene nasmesana lica i blagi pogledi.
Istim putem se vracam i spustam u manastir Malu Remetu.
Uz put ugledah staricu kako polagano koraca i nosi u jednoj ruci kosaru sa kupinam u drugoj med.Ide polako, ne zuri.
Osecaj dobrodoslice u zraku, nasmesena lica svuda oko mene.
Opet osetih onaj spokoj i rastereconost.
Sedoh na klupicu, kraj zidina manastira i zagledah se.
Vreme je stalo, samo se dva listica na kruskinom stablu,vragolasto igraju pred mojim ocima.
Odlucih da odem do Krusedola.
Pa se spustih kroz Sremske Karlovce.
Zastanem kraj Karlovackog dunavca,poneki pecaros na obali uziva.
Malo dalje,nekoliko njih zalozilo kotlic.
Osetih miris riblje corbe, one vojvodjanske ...
Dan je vec bio na izmaku.
Jedan deo Srbije koju volim, spremao se za jos jednu noc ...
I ja volim manastire, Dunav i Savu, i kotlice, ali narocito grozdje.
"Ljepota nije u licu; ljepota je svjetlost u srcu."
Eto,ja volim ljude.
Ljude koji posle svih ovih godina,ma koliko se to činilo,ipak nisu klonuli duhom.
Ljude koji se snalaze i bore iz dana u dan uprkos svim nedaćama koje ih stižu sa svih strana.
Ljude kojima je i sitnica dovoljna da razvuku osmeh i zaborave na sve probleme.
Ljude koji su još uvek ljudi,bez obzira na sve.
I may not be perfect but I'm always me
...svoju rodbinu.
Prestani razmišljati o svojim granicama..
Počni otkrivati svoje mogućnosti.
...Madjarice .
Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...
Bane Krstić
Što imam privilegiju da kod šiptara ne kupujem ništa...još uvek,mada kako stvari stoje uskoro će hteti da je zabrane zakonom
Što nema šetnji pedera
Što može da se bude huligan za svaku utamicu
Osim toga ništa više