Da bi smo mogli zavoleti coveka,potrebno je da se on sakrije,a cim pokaze svoje lice-ode ljubav.
Dostojevski
Da bi smo mogli zavoleti coveka,potrebno je da se on sakrije,a cim pokaze svoje lice-ode ljubav.
Dostojevski
Bodlerov "komentar" na pocetku knjige "Djavo perverznosti" E. A. Poa. Ovako je, dakle, govorio Bodler:
"Stojimo na ivici provalije. Zavirujemo u ponor-hvata nas muka i vrtoglavica. Prvi nam je impuls da ustuknemo pred opasnoscu. Neshvatljivo zasto-ostajemo. Malo-pomalo nasa muka, i vrtoglavica, i uzas tonu u oblak nekog osecanja koje nema imena. Postupno, neprimetno, taj oblak dobija oblike, kao ona para iz boce sto se pretvara u duh u prici iz Hiljadu i jedne noci. Ali iz naseg oblaka na ivici pravalije izraste i postaje opipljiv jedan oblik, mnogo strasniji od svakog duha ili bilo kog demona iz price, pa ipak je to samo jedna misao, uzasna misao koja nam ledi i samu srz u kostima zestinom slasti njene grozote. To je samo pomisao na ono sto bismo osetili pri strmoglavom padu s takve visine. A taj pad, to srljanje u propast-upravo zbog toga sto je spojen sa najgroznijom i najodvratnijom od svih najgroznijih i najodvratnijih slika smrti i stradanja koje su se ikad rodile u nasoj masti-upravo zbog toga sad ga silno prizeljkujemo. I posto nas nas razum snazno odvraca od ivice provalije, zato se mi utoliko plahovitije primicemo njoj. Nema u prirodi tako demonski nestrpljive strasti kao sto je strast coveka koji drscuci na ivici provalije sanja o vratolomnom skoku. Prepustiti se za trenutak nekom pokusaju razmisljanja, znaci biti neminovno izgubljen; jer premisljanje nas samo tera na uzdrzavanje i zato je to, kazem, bas ono sto mi ne mozemo. Ako se ne nadje prijateljska ruka da nas zaustavi, ili ako ne uspemo da se naglim naporom bacimo nicice na zemlju, okrenuvsi ledja provaliji, mi cemo skociti u nju i poginuti. "
WhaT wouLd U do iF soMeOne lookEd uP iN YouR fuTurE anD TOld U tHeRe iS nO toMorroW ?
...
Ima puteva koje nisam ni video i kojima nikad necu nogom stupiti - i mnogo ih ima! - ali to je stoga sto nisam nalazio snage ni vremena ni mogucnosti da to ucinim. Ali nema staze ni puta na kojima nisam bar zakoracio samo ako je to bilo mogucno. U tome nisam poznavao straha, umora ni oklevanja. I ta moja luda i nezadrziva radoznalost bila je uzrok mnogih mojih lutanja, gresaka, besmislenih ili naopakih postupaka. Ona je pojela najbolji deo moje snage, ali ona bi se mogla nazvati i mojim junastvom i mojim glavnim opravdanjem; ona bi mogla biti i stvaran osnov moga ponosa, kada bih ja hteo da se ponosim i kad bi to njoj bilo potrebno.
...
"Sve ima svoje granice." - Kako je jednostavno ponoviti te reci banalne klasicne istine.
Kako lako prihvata tu istinu onaj koji nikad ni u cemu nije osetio potrebu ni pokusao da ide daleko i tako se nije ni mogao naci na nekoj granici. Uostalom, u detinjstvu, dok su covekove snage nerazvijene, pitanje granica i ne postavlja se pred nas, jer se ozbiljno i ne sukobljavamo sa njim; tek sa mladoscu i zrelim godinama pocinju nasi sudari i nasi obracuni sa granicama, a starost i smrt i nisu drugo do poslednje granice nasih granica i naseg trajanja. Tada je i samo nase postojanje, kao takvo, nerazdvojno vezano sa pojmom granice, i to svuda i u svemu. I nasi najveci usponi i 'uspesi' u stvari su samo granice nasih moci i nastojanja, tek obrnuto protumacene i drugim imenom nazvane. Ono sto ponekad u nasem ili tudjem zivotu nazivamo 'vrhunac srece' samo je jedna od tih granica, a nas grob, koji nas pouzdano ceka negde, u zemlji ili u kamenu, poslednja je od nasih granica. Tek kad jednom i njega, zajedno sa nama, nestane u prostoru i secanju, mozemo se nadati da cemo se osloboditi prokletstva granice i uci, valjda, u bezgranicno carstvo nepostojanja.
"Znakovi pored puta" - Ivo Andric
Ćuti i prenesi dalje....
"Svaka je nostalgija nostalgija za jednim nestalim vremenom i za jednim nestalim "ja" u njemu."
"Prava umetnost pocinje onde gde prestaje sujeta."
(Vladan Desnica)
WhaT wouLd U do iF soMeOne lookEd uP iN YouR fuTurE anD TOld U tHeRe iS nO toMorroW ?
..."Sreca, to je osecanje da covek ima sto mu je najpotrebnije"...
Blago Cara Radovana
Jovan Ducic
" Понекад не могу да одредим границе између себе и људи које волим: где завршавам ја, а где почињу они. Као да смо сви ми једно, као да смо исти – иста душа, жеља која тражи нешто...заједничко свима нама.
Сви смо у истом чамцу. А опет, сви смо различити и посебни, изразито индивидуални.
Постоји једна посебна, ретка врста људи које ја зовем моји људи. То су људи које пуштам у свој простор, у себе. Сви моји људи су у нечему исти:
Њихово тражење је стваралачко. Они не руше, већ нешто граде. Не желе да владају, јер владање губи сјај у очима,...
Моји људи имају исто осећање живота. Није више битно како ћемо назвати наше односе и који ће облик они имати. Форме наших односа се могу мењати, али то осећање повезаности нечим изнад нас, већим од нас, што нас зове и спаја, остаје.
Ми некако набасамо једни на друге и наше се судбине помешају заувек, чак и ако нисмо заједно.Као да смо неке боје које се лако мешају међусобно, а много теже са другом врстом. Боје које се растварају помоћу светла... "
( „ Бити једно“, Небојша Јовановић )
odavno nisam procitala nesto ovako istinito...
Ploviti se mora i bez broda ..
Kome ti bre da je normalan?
"... Normalan. Šta uopšte znači biti normalan? Bolovati od iste bolesti kao i komšija? Ići na ista mesta, gledati iste emisije kao i drugi? Tapšati kad se zavesa spusti, krstiti se kad ono i pop, tući se na utakmicama? Nositi majcu sa likom odbeglog ''heroja''? Ćutati kad i drugi ćute, pričati u glas sa svima? Ubaciti među komšisku živinad kokicu zaraženu ''pernatim'' virusom? Ako to zanači biti normalan onda... Juče sretnem jednog prijatelja, išli smo u isti razred. Kaže, kod mene sve po starom, škole sam završio, vojsku odslužio, još samo da se oženim i nađem posao pa onda...Pa onda, šta? Da upropastiš decu onako kako su tebe upropastili, da eventualno dočekaš peziju pa onda da crkneš kako to već red nalaže? Da redovno posećuješ lekare, da zube pereš samo kad ideš u goste, da glasaš za ''narodnjake''? Da gviriš kroz špijunku i čudiš se ko to komšiji dolazi u ovo nedoba- švalerka ili rođaka? Hm... Da matorce posećuješ samo kad gepek treba napuniti zimnicom, da rodbinu srećeš samo po sahranama, da biješ ženu iz čistog zadovoljstva? Više nije mogao da izdrži.- Šta je bre pičko, misliš da si mnogo pametan, a? -Pametan? Ne, to nikako. Da sam pametan ne bih stojao ovde i sa tobom razglabao o ''suštinskim'' pitanjima. Bistar? To, možda.Realan? Vrlo.Vaspitan? E, u to već možeš da se kladiš. Otišo je bez pozdrava. Ne zameram mu. A, i što bi?On je i dalje normalan, ja nisam.Očigledno..."
Nikola Dinić
Treba znati da se prvi poljubac ne daje ustima vec ocima.
ovde se nalazi hrpa spisa, koja je kao duša iščupana iz mene, koja se rastala od mene, koja se u prah pretvorila, u crnilo, papiri u jednu crvenu gumenu vrpcu u kojem su spisi zavezani, možda čvršće i sigurnije nego što su moje telo, moja koža, moje kosti, svi moji živci, svi moji mišići držali moju nekadašnju dušu
na samom početku predivnog romana Lajoša Zilahija " Kad duša zamire"
_________Una16
Kada covek dublje zagleda u dusu sveta lako shvati da na svetu uvek postoji jedna osoba koja ceka onu drugu,bilo to nasred neke pustinje ili nasred nekog velikog grada...
I kada se te osobe sretnu i njihovi pogledi se ukrste,sva proslost i sva buducnost gube svaki znacaj...i samo postoji taj trenutak..."
(Paulo Koeljo - Alhemicar)
Ćuti i prenesi dalje....
Kad koristimo zamenicu "mi", dvema osobama pripisujemo jednu zajedničku radnju kao da sačinjavaju jedno složeno biće. U mnogim jezicima se koristi posebna zamenica ako je reč o dve - i samo dve - osobe. Smatram da je to korisna oznaka, jer ponekad nisam sam a nije nas ni mnogo. Tu smo "nas dvoje", i kod "nas dvoje" to "mi" kao da ne može da se podeli. Neka nova, tajanstvena pravila dolaze do izražaja kad se odjednom uvede ova zamenica, kao na dodir čarobnog štapića.
Justejn Gorder - Devojka s pomorandžama
When life hands you lemons, ask for tequila and salt
«Četrdeset mi je godina,
ružno doba:
čovjek je još mlad
da bi imao želja
a već star da ih ostvaruje.
Šteta sto nemam
deset godina više
pa bi me starost
čuvala od pobuna,
ili deset godina manje
pa bi mi bilo svejedno.»
(Iz romana «Derviš i smrt»
Meše Selimovića)
Ploviti se mora i bez broda ..
Budite radosni kad god vam se za to pruža mogućnost, i kad god za to nalazite snage u sebi, jer trenuci čiste radosti vrede i znače više nego čitavi dani i meseci našeg života provedeni u mutnoj igri naših sitnih i krupnih strasti i prohteva. A minut čiste radosti ostaje u nama zauvek, kao sjaj koji ništa ne može zamračiti...
Ivo Andrić
nije dotakla ništa što bi moglo da boli
njene ruke su bele kao led
njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje
"Evo šta prostota i sujeverje viče: Tako su naši stari činili, tako
hoćemo i mi! No, naši su stari zbog mnogih kojekakvih stvari
posle ljuto postradali: je li, dakle, pravo i pa*me*tno da i mi u
njima ostajemo i stra*damo? Nipošto! Kad bi ljudi uvek is*ti
ostajali, nikada nijedan narod ne bi se poboljšao ni prosvetio.
Razumni idu sve nabolje, a ne*razumni ili ostaju kako su bili,
ili (što je vero*vatnije), ako se ne po*bolj*šavaju, a oni idu sve
na gore. Celo društvo, i svak ponaosob, kad se ne up*rav*lja po
zdravom razumu i mudrim savetima, po nuždi se mora zlopatiti
i propadati. Mi smo ljudi slični pticama koje se uvek u istim
mrežama hvataju, i opet neće da se čuvaju. Od istih pogr*e*ša*ka
od kojih su naši stari stradali, i mi smo mnogo puta zbog njih
zlo*pa*tili, i opet nećemo da ih se čuvamo. "
Dositej Obradović
Never lie to someone that trusts you. Never trust someone that lied to you.
Sta je sreca, ili biti srecan? To je stvarno biti ono sto jesi.
Soren Kierkegaard
Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.
Tužan sam.
Toliko sam tužan da mislim da ću sutra umreti kada te napustim.
Ali kada pomislim šta bi se moralo dogoditi da ne budem žalostan, onda postoji samo jedno - da te nikada nisam ni sreo.
Tada ne bih bio tužan, već prazan i ravnodušan, a kada na to pomislim, onda ova tuga nije više tuga.
Ona je crna odeća.
druga strana sreće.
Jer hteo sam imati nešto što bi me održalo u životu, ali nisam znao da ću postati dvostruko ranjivim ako to dobijem...
Mudrost ipak dolazi u pogrešan čas: kad mladost prodje, bura se stiša i devojke odu kući...
Erih Marija Remark - Doba života i doba smrti
_________Una16