Citati naši omiljeni... - Strana 16
Strana 16 od 82 PrvaPrva ... 614151617182666 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 226 do 240 od ukupno 1229
  1. #226

    Odgovor: Citati naši omiljeni...

    Sreća, to je osecanje da covek ima sto mu je najpotrebnije.
    Neki su mudraci smatrali srecom samo suficit covekovog blagostanja.
    Covekova sreca, medjutim, ne moze nikad biti potpuna ako i svaki svoj prohtev uzme za potrebu;
    a to je bas najcecsi slucaj.Svaki uspeh i svaki dobitak znaci radost, ali ni sreca nije u stalnim uspesima, nego samo u ostvarenju jedne cetralne namere.
    Zato nije cudo sto je skromnost smatrana za srecu vec otkad ljudi postoje.

    Mi smo istinski dobri samo kad smo istinski srecni.
    Nesreca kvari srca i rusi karaktere.Retko je bilo ljudi koji su odoleli otrovima nesrece i produzili da vole duge ljude.Narocito onaj kome su drugi ucinili nesrecu, omrzne i neduzne.

    Covek po svojoj slabosti i sujeti, sve svoje srece pripisuje samo sebi, a svoje nesrece samo drugom...

    Mali ljudi ne znaju da treba biti velikodusan ne samo prema nesrecnim nego i prema srecnim.

    Ljudi mogu da nesebicno vole, ali retko nesebicno mrze.

    Svaka mrznja je strah ili zavist.

    Mrznja je najcesce strah, jer covek mrzi samo onog koga se boji.
    Covek odista hrabar ne mrzi nego prezire.
    U osecanju mrznje ima unizenja za nas same, u preziranju ima ponosa i uverenja da smo bolji i visi od onog koga preziremo, i da mozemo bez njega, i da smemo protiv njega.
    Nikad mrznja ne dolazi iz razlike uverenja, ni iz razlike moralnih principa.
    Pravi visi covek ne mrzi cak ni onog koga se boji.
    Mrzeti vece od sebe,to je osecanje sluge prema gospodaru, a ne gospodara prema sluzi;
    a mrzeti slabije od sebe, to je bolest ili pometenost.

    Jovan Dučić - "Blago cara Radovana"

  2. #227

    Odgovor: Citati naši omiljeni...

    Ne, necu se vratiti. Otisao sam jos pre dvanaest godina, a ovde, u Estersundu, vec sam osam. Imam porodicu. Vidite onog beloglavog decaka tamo? Da, lici. I jeste Svedjanin. Moja zena ga je rodila kao devojka, pre mene; drugi su ovde obicaji. Dao sam mu svoje prezime; oca ionako nije znao. Sad se zove Arne Sretenovic. Jedva se naucio da izgovori celo svoje ime. Ucim ga da govori srpski. I, da vidite, ide mu od ruke, dosta je bistar. Vec cetiri puta sam ga slao, zajedno s njegovom majkom, burazeru Vladi u Beograd. Poneli bi i pare, razume se. Burazer ih je sa svojima - on ima cercicu i sincica - slao na more. A kako bih inace objasnio zasto ih saljem? Ovi blesavi Svedjani misle da je Jugoslavija citavo jedno more. Ne bi mogli ni da zamisle da je neko bio u Jugoslaviji a da nije bio na moru. I ja kad podjem, oni kazu: "On je otisao na svoje more. On ne moze bez svog mora." Meni je ovde lepo. Pre cetiri godine zena i ja smo nekako skupili malo para, uzeli kredit i poceli da dizemo kucicu izvan grada. Ovde je to veliki luksuz. U Beogradu sam ziveo medju dusanovackim kucercima, pa bih to hteo i tu. Kucica mi je skoro gotova. Nije jos sasvim gotova zato sto se ja oko toga bas i ne lomim previse. Stalno nesto oko nje ili po bastici prckam. A i ova ti je zemlja nekako jalova; tek sto se jedan sneg skine, vec pocinje da se sprema drugi. Leta, onog naseg, tako reci i nema. I uvek se nadje nesto posla.
    Moj klinac me obozava; a ne mogu da kazem, volim i ja njega. Jedanput, prolazim ulicom, a on stoji s nekim svojim drugarima i hvali se: "Moj stari je u Jugoslaviji bio sampion. Novine su o njemu pisale." A ja nisam bio jugoslovenski prvak. Bio sam prvak Srbije, dve godine, u velteru i polusrednjoj. I svearmijski prvak u srednjoj, kad sam sluzio vojsku. A svojoj majci Arne kaze: "Kad smo ono letos bili u nasoj Jugoslaviji..."
    Kad smo se Inge i ja uzeli, zeleo sam da imamo decu. I rekao sam joj: "Ako mi ne rodis klinca, ostavicu te." Ali u pocetku nismo mogli. A posle, kad je presla tridesetu, nekako je pocela da se boji. Naravno, jos za to nije kasno, jos ona moze da rodi. I ako bih navalio, rodila bi ga. Ali onda sam pomislio: mozda bih bar tog straha mogao da je postedim? I rekao sam: "Inge, ti se, izgleda, bojis da rodis?" Ona kaze: "Ne znam cega se vise bojim: toga da rodim ili toga da ces me ostaviti. Znas sta mi je lekar jos onda bio rekao. A meni je sada vec trideset i cetiri." "Pa, u redu", rekao sam. "Mozda nam vise dece i nije potrebno. Dosta nam je nas Arne. Ako se ti slozis." A ona pocela da mi ljubi prljavu bluzu.
    Volimo se ja i moja Inge. Istina, ne onako kao da nam je osamnaest ili dvadeset. Ali - volimo se. Pomalo kao drugari. Pomalo mozda kao invalidi. Ali volimo se. I ne pricamo mnogo o tome.
    Na Dusanovcu sam isao s najlepsim curama. Bio sam zvezda. Lomile su se oko toga koja ce vise da trza na mene. I pravile sebi reklamu ako bi isle sa mnom. "Ona ide s Ljubom Sampionom", govorile bi. A moja Inge nije lepa, ima kracu nogu i vanbracno dete. Kad je imala dvanaest godina, slomila je nogu. I ostala joj je kraca, za tri santimetra. Nije nista strasno, ali - primecuje se. Tako je i Arnea rodila. Mislila je da ce to tipa zadrzati. A tip sacekao da se on rodi, pa nestao. I, cudna stvar, volim je. Nekad sam cure stalno menjao. A nju cak ni ne varam. Valjda sam omatoreo. Trideset i osma mi je.
    Moja Inge ume da bude i dzandrljiva, kao i sve ostale blesave zene. Ona isto ume da zakera: "Opet si uneo blato u kucu! Zasto ne brises noge?" I: "Opet te tvoje blesave novine!" I: "Ovde si mi se popeo s tvojim sindikatom!" I uopste. Po tome su nam, kao sto vidite, obicaji isti. Ali kao sto sam ja naucio da postujem svedske, i ona se naucila da postuje nase. Nekad, u Jugoslaviji, voleo sam da zvalavim. Ni oko cega. Otkako sam otisao, medjutim - prvo jezik, a onda i sve drugo - postao sam cutljiv. Ovde svet, uostalom, i nije bas mnogo pricljiv. I kad dodjem kuci neraspolozen ili ljut, ili kad me uhvati moje ludilo, i cutim, ona me ne dira. cuti i sama. Nije to za zenu bas mnogo prijatno, ali moja Inge i to podnese. A kad me prodje, onda mozemo po starom. I, mada takve stvari ipak retko cinim - obicno gledam da im pomognem na neki drugi nacin - kad neki nas covek, iz Jugoslavije, ovde bas zaglavi, ja ga i kuci odvedem. A narod ovde nije los, ali, nekako, tvrd je na paru: otac za sina ne zna, sin za majku, svako ima svoju racunicu i svoju kasu. I retko jedan drugome u kucu zalaze. A moja Inge nas docekuje s osmehom i kaze tipu srpski: "Mi volimo nasa Jugoslavija." I pere mu prljave gace, i kuva mu pasulj sa slaninom i sarmu, i prebira po nasem vesu i odvaja mu moje stare kosulje: dok se malo ne snadje. I kad nas je prosle godine jedan takav bio pokrao - nista strasno: drpio jedno moje odelo i neke sitnice, ali ja sam se jeo kao Mesec: eto kakvi smo! - ona mi kaze: "Nemoj da se sekiras. Sav je bio propao, jadnik. Mi cemo zaraditi drugo."
    Pre dve godine sam se opet bio zapio - desava mi se to povremeno - i, onako pijan, samo sam seo za volan i odjurio pravo za Jugoslaviju. Osam dana nisam dolazio na posao. I mirno sam primio otkaz. Kriv sam, sta imam da se bunim? Ali moj sindikat se pobunio; a ovde je sindikat veoma jak. "On", kazu, "ima pravo da vidi svoju domovinu. On ima pravo da vidi svoje more. Kakva smo mi zemlja ako nasem najboljem radniku ne mozemo da dozvolimo da vidi svoje more?" A ja, kazem, nisam imao pravo, a nisam imao ni volje nikoga da molim, iako mi se posao bas nije menjao: svih osam godina sam u istoj fabrici. I lepo im, ljudski kazem: "Sta se, bre, zezate? Kakvo more, kakvi bakraci! Niti sam na more isao niti koji djavo. Bio sam se nazdrekao. Zato bi me i u mojoj Jugovini najurili." "A ne", kazu oni. "Svoje dousnike zato ne otpusaju. Otpustili su te zato sto si sindikalista. A uz to ti si jos bio i bolestan! Mi to mozemo i da dokazemo! Ne smeju zbog toga da te otpuste."
    Glavu dajem ako je iko od njih ista od toga shvatio. Oni prosto misle da smo svi mi udareni, keve mi! I kad prodju ovuda i cuju kako urlicemo nase pesme i ovakve suze valjamo, oni misle - nismo citavi. 'Leba mi, veze nemaju. Ali, ovako rezonuju: ako si ti lud, slobodno i to mozes da budes, i imas pravo na to, samo nemoj da napravis neki izgred. A za mene su ovako mislili: taj sigurno jeste udaren, ali kad to njemu dodje, on predoseti, pa sedne u kola i ode u njegovu ludu Jugoslaviju. Je li napravio neki saobracajni prekrsaj ? Nije. Je li ucinio nesto drugo? Nije. E, pa onda, u redu! Zar za nas nije jos i bolje sto je otisao?
    I prilicna se guzva oko toga napravila. cak su i neke sindikalne novine pocele da me brane - izlazi ovde jedan takav listic: on je, kazu, bio bolestan. Dosao neki dasa iz tih novina. "Ma, jok", kazem mu ja, "niti sam bio bolestan niti je uopste potrebno da se oko toga pravi neka guzva. Naci cu drugi posao." I stvarno sam to odmah mogao. Ali onda mi moja Inge kaze: "Kazes da si kriv. A ja tebi opet kazem da mi to ne mozemo da razumemo. Kako mozes da budes kriv? Ne mozes da budes kriv. Bio si bolestan! Jer kad neko usred radnog vremena iznenada zaustavi masinu, baci kombinezon i ode u fabricki klub i tamo za tri sata popije dvadeset flasa piva, i poslovodu, koji dodje da ga pozove da se vrati, otera u materinu i gadja praznom flasom, a onda, onako u kosulji po hladnoci, sedne u kola i nekud odjuri, tako da mu zena i dete pet dana ne znaju gde je, i tek se petog dana, ko zna koliko daleko odatle, negde u Austriji osvesti i javi telegramom, i zatim se mirno vrati kao da se nista nije ni desilo, onda to stvarno niko zivi ovde ne moze da shvati. Ko to ovde radi? Ko je to ovde ikad uradio? I bas zato sto ne mozemo da razumemo, mi moramo da mislimo da si bio bolestan. To je - kao nekakva menstruacija. Kod vas ih, izgleda, imaju i muskarci. I kad ih vec imaju, imaju i pravo na njih. Zato, pusti ti njih neka oni to samo teraju, nemoj ih zadrzavati."
    I stvarno su me vratili. A kad sam prvi put dosao na posao, samo sto mi na ulazu nisu slavoluk bili postavili....

    "Kad su cvetale tikve"... jednoj devojčici...
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  3. #228

    Odgovor: Citati naši omiljeni...

    Dervis i smrt - Mesa Selimovic

    "Imala je samo tijelo, sve drugo je njime potisnuto. Nije u meni probudila zelju, ne bih to sebi dopustio, udavio bih je u samom zacetku, stidom, mislju o godinama i zvanju, svijescu o opasnosti kojoj bih se izvrgao, strahom od nemira koji moze da bude tezi od bolesti, navikom da vladam sobom.
    Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom, sa dubokim i mirnim uzivanjem kojim se gleda tiha rijeka, nebo u predvecerje, mjesec u ponoc, procvjetalo drvo, jezero moga djetinjstva u zoru.

    Bez zelje da se ima, bez mogucnosti da se potpuno dozivi, bez snage da se ode. Ugodno je bilo gledati kako se love njene zive ruke, kako se zaboravljaju u igri, ugodno je bilo slusati je kako govori, ne, nije trebalo nista da govori, dovoljno je bilo da postoji.

    A onda mi je doslo do svijesti da je opasno i ovo radosno posmatranje, nisam se vise osjecao nadmocan, ni skriven, ozivjelo je nesto nezeljeno u meni. Nije to bila strast, vec mozda gore od toga: uspomena. Na jednu jedinu zenu u mome zivotu.

    Ne znam kako je isplivala ispod naslage godina, nije lijepa kao ova, nije joj ni slicna, zasto je jedna dozvala drugu, vise me se tice ona daleka koja ne postoji, dvadeset godina je zaboravljam, i pamtim, dolazi u sjecanje kad necu i kad mi ne treba, gorka kao pelin.

    Dugo je nije bilo u meni, odakle sad da se javi. Da li zbog ove zene s licem iz grijesnih snova, da li zbog brata, da ga zaboravim, da li zbog svega sto se desilo, da se prekorim? Da se prekorim sto sam ispustio sve mogucnosti, i vise ne mogu da ih vratim.

    Oborio sam pogled, nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo sto je proslo. Ali zasto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona vazna, ta daleka, sjecanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukcije, pa i ovo sto me boli. Odlazi, sjenko, nista nije moglo biti drukcije, i naslo bi se nesto drugo da boli. Ne moze biti drukcije pa da bude bolje u ljudskom zivotu."
    Ćuti i prenesi dalje....

  4. #229

    Odgovor: Citati naši omiljeni...

    I tako, dragi moji, kraj je dosao kad ste svi bili na pocetku.

    Azra Palinic
    neunistiva zlojebaba!

  5. #230

    Odgovor: Citati naši omiljeni...

    ..."Išao bih da izgrlim jabuku na livadi.
    Ali sam put do detinjstva zaboravio!"...

    Branko Miljković
    Poruku je izmenio NSdjanka, 07.08.2008 u 10:56
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  6. #231

    Odgovor: Citati naši omiljeni...

    "Slusaj me dobro, slusaj, radosti moja! Ti umiri srce svoje, i nemoj me voleti tako kao sto si me sad zavoleo. Bice ti lakse, tvome srcu bice lakse i milije, a sacuvaces sebe od ljutoga neprijatelja, a steci ces sebi neznu sestricu. Dolazicu kod tebe, kad hoces, milovacu te, i necu se stideti sto sam te poznala. Bila sam vec dva dana s tobom kad si lezao u zloj bolesti! Primi me kao sestru. Nismo se uzalud ti i ja bratimili, nisam se ja uzalud molila Bogorodici za tebe! Takvu sestru neces vise steci. Ceo svet ces obici, pod nebo otici- neces naci bolje ljube, ako bas tvoje srce ljubu zeli. Zavolecu te vatreno, volecu te uvek kao sada, i volecu te zato, sto ti je dusa cista, svetla, sva providna; zato sto sam, kad sam te prvi put ugledala, odmah razumela da si ti gost kuce moje, dugo ocekivani gost, i da nisi slucajno na nas naisao; volecu te zato, sto, kada gledam, tvoje oci vole i o tvome srcu pricaju, a kada nesto kazu, odmah saznam sve sto je u tebi, i zato bih i zivot mogla tebi za ljubav dati, dati i svoju slobodu, zato sto bih slatko bila i robinja onome, cije sam srce poznala...ali zivot moj nije vise moj, vec tudji, a volja mi je vezana! Zato primi sestricu, i budi mi brat, i primni me svom srcu, kad me opet spopadnu tuga i teska nemoc; samo ucini to tako, da mogu kod tebe da dodjem, i celu noc kao sad s tobom da presedim, a da se toga ne stidim. Da li si me cuo? Jesi li mi otvorio svoje srce? Jesi li razumeo sta sam ti govorila?"


    Dostojevski, Gazdarica

  7. #232

    Odgovor: Citati naši omiljeni...

    "Svako od nas ocekuje neverovatna iznenadjenja koja donosi zivot. Cak i onaj koji to nikada ne prepozna. Skrivena ispod njegovih misli, jeste ideja koja ce mu u jednom trenutku doneti, odnekud, najneverovatniji poklon, koji ce sve promeniti i uciniti njegov zivot uzbudljivim i zabavnim kakav nikada nije bio.

    I kada se nadjemo pred osobom koju smo, kako nam se cini, prepoznali, mislimo da je on ili ona to cudesno iznenadjenje koje smo ocekivali.

    - A nije?

    - Tacno. Ponekad uvidimo da smo napravili pogresnu identifikaciju. Ali ako se to ne dogodi, posle nekog vremena pocinjemo da mislimo kako osoba koju smo prepoznali nije sama po sebi cudesno iznenadjenje, nego je posrednik.

    - Sta hoces da kazes?

    - Da ima moc da nam otvori skrivena vrata, da oslobodi put duz hodnika i kroz sobe i baste, do kojih nikada ne bismo stigli sami, iako smo ih zamisljali.

    - A nije tako?

    - Ponekad jeste. Na pocetku, barem. Ulazimo, zaista, u ocaravajuce sobe i baste.

    - A zatim?

    - Dogadja se, skoro uvek, da jedno od njih ili oboje pocnu da stavljaju namestaj u sobe i cajne stocice i stolice u baste i veoma brzo, njihova energija biva potrosena na ove aktivnosti prisvajanja i organizovanja prostora. Umesto da nastave dalje prema drugim sobama i bastama, zaustavljaju se u prvima koje su otkrili i opremaju ih.

    - I onda?

    - Onda pocnu da se ponavljaju postupci, pa i prizori, sve dok jedno od njih ili oboje ne izgube entuzijazam i zadovoljstvo i paznju. Zaboravljaju zadovoljstvo koje su imali kada su stigli do one prve sobe ili prve baste. Zaboravljaju kako je bilo cudesno kad su ih nasli.

    - I sta se dogadja?

    - Ostaju tu, kao da se nalaze na jedinom mestu na svetu gde bi mogli biti. Cak i da je udobno i lepo, ali samo to. I posle nekog vremena, jedno od dvoje, pocinje da se oseca zatvorenim i pocinje da trazi vrata da izadje. Na pocetku ih samo otvori. Zatim izadje malo napolje. A onda, iznenada, nestaje. Onaj drugi ili ona druga, ostaje tu sa svojim namestajem i ne shvata bas najbolje sta se zaista dogodilo.

    - Kakva tuga.

    - Da.

    - Ali nije neizbezno, zar ne?

    - Ne. Zavisi od prepoznavanja. Da li je bilo autenticno ili ne. "

    Andea de Karlo - Pravi život
    Ćuti i prenesi dalje....

  8. #233

    Odgovor: Citati naši omiljeni...

    ..."U ona tako divna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovića, malog buljookog Ciganina, koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drukčije od svih ostalih.
    Ubili su ga fašisti 1942. godine u drugom svetskom ratu. Sahranjen je negde ka selu Jabuci, kod Pančeva, u veliku zajedničku grobnicu bezimenih žrtava. Dve humke u ravnici, na dnu negdašnjeg Panonskog mora, liče na dva ostrva koje zapljuskuje veliko nisko nebo južnog Banata. Ponekad tamo odem zapalim sveću i plačem. A meni se još i sad učini da Mileta ponekad sretnem. U gradskij vrevi. U metežu autobuskih stanica ili aerodroma. Na obalama reka kraj kojih me nose brodovi. Na pustim poljanama u predvečerja, kad provirim kroz okno voza. Kroz vazduh, blag i pepeljast kao svila, ide čerga. A za njom, na pedeset koraka, providan kao staklo: Mile. Kad voz zađe za okuku , a on kao da nadrasta krošnje, rasplinjuje se i pretvara u veliki beli oblak. I tako usamljen, dugo još lebdi na južnom nebu.
    Iako najmanji u razredu, Mile je uvek sedeo u poslednjij klupi kao da nekom smeta, kao da je nešto drugo nego ostala deca. Tukli su ga svi redom, bez razloga, prosto zato što je Ciganin. Kad kod neko nešto ukrade, Mile je dobijao batine ni kriv ni dužan. A vladalo je i verovanje da je urokljiv, zbog zrikavih očiju, i da se noću druže sa đavolima.
    Jednog dana, kad je sve to prevršilo meru, premestio sam Mileta kod sebe u prvu klupu i potukao se zbog njega do krvi. Proglasio sam ga za svog druga. Pravio sam se da sam i ja razrok kad smo plašili drugu decu. Naučio me je ciganski, pa smo nas dvojica govorili nešto što niko ne razume, i bili važni i tajanstveni.
    Bio sam dosta nežan dečak, plavokos i kukavica, ali odjednom se u meni probudio neki vrag i ja sam tukao sve redom, čak i one najjače. Danima sam dolazio kući raskrvavljen i pocepan. Šutirali su mi torbu po blatu. Napadali su me ponekad i petorica. Ali izdržao sam.
    Mile me je obožavao. Počeo je da krade zbog mene gumice, bojice, užine, olovke... i donosio mi sa nekom čudnom psećom vernošću. Imao sam zbog toga mnogo neprilika, jer morao sam sve te stvari posle krišom da vraćam, da ga ne uvredim. A vraćati je ponekad mnogo teže nego krasti.
    Mile Dileja je bio najveći pesnik koga sam poznavao u detinjstvu. Izmišljao je za mene ciganske pesme na već poznate melodije, prerađivao one stare koje je slušao od mame i bake, i dugo smo, danima, pamtim to kao iz meke čudne magle, dugo smo govorili o neobičnim svetovima bilja i životinja, o zlom duhu Čohano što jede decu, o snovima i kletvama, o čergama i skitnjama, i gorko, i šeretski, i tužno, i bezobrazno.
    Jednog dana mi je rekao svoju tajnu: loš je đak zato što ne može da misli, a da ne peva. Kad bi mogao, rekao je, da otpeva sve svoje lekcije, i zemljopis, i poznavanje prirode, i tablicu množenja, ali da sve to izvrne kako se njemu čini da je lepše, bio bi najbolji đak u razredu.
    Onda je došao rat. Došlo je strašno čohano, koga se plaše i deca i odrasli Cigani. Probajte, ako ne verujete:to je nešto u krvi. Čudno. Idite u neku cigansku kuću i, kad dete u kolevci plače, dete koje ne zna još ni da govori, plašite ga đavolom, vilenjacima, vešticama, plašite ga babarogom, čime god hoćete vrištaće i dalje.
    Ali ako mu kažete, gledajući ga u oči: mir, ide Čohano dete će okrenuti glavu, naježiti se i zaspati.
    U kućama Garavog sokaka tih prvih ratnih noći stalno su gorele sveće. Kažu da se Čohano boji svetlosti, jer je duh mraka i smrti. "Čohano jede sveće", govorili su, "Palite zato jednu na drugu da produži svetlost".
    Moj Mile je morao da nosi na ruci žutu traku. Tako su okupatori odredili. Žuta traka je značila da nije čovek, nego Ciganin, i da svako može da ga ubije kad hoće.
    Bio je nasmrt preplašen. Vodio sam ga kući iz škole, uzimao od njega traku i stavljao na svoj rukav. Dogodilo se da smo jednom, vraćajući se tako, sreli nemačkog vojnika. Jednog od ovih naših, domaćih, regrutovanih u diviziju "Princ Eugen". Bio je u šlemu, pod oružjem, a jedva šest ili sedam godina stariji od nas dvojice. Imao je dva plava oka, okruglo rumeno lice, u prvi mah činilo mi se čak dobroćudno. Uperio je pušku u grudi. U vilici mu se caklio zlatan zub.

    "Cega se to vas dvojica igrate?"
    "Ničega", rekao sam. "On se boji, a ja mu čuvam strah"
    " A šta je on tebi, kad mu čuvaš strah?"
    "Brat", rekao sam.
    I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste.
    "A koga se to bojiš?" upitao je Mileta.
    Mile je ćutao i gledao u zemlju.
    "Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče", kazao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poleteti.
    Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari.
    "A ti se ne bojiš?"
    " Svako ko je mali mora da ima starijeg brata koji će ga čuvati", rekao sam.
    "A gde je tvoj stariji brat?"
    "Nemam ga , gospodine vojniče", kazao sam. "Zato se i bojim kad sam sam. Ali pred ovim dečakom ne smem."
    Ne prestajući da se smeška, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam na prstima, sa bajonetom u pokidanoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekovao je, valjda, da ću zaplakati. A ja od silnog straha i bola, ništa drugo nisam umeo da mislim, nego sam stalno ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeš bez nosa.
    Mileta su jedne noći odveli sa grupom Cigana i streljali. Ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoći, stanem uz njega da mu sačuvam strah.
    Jedno vreme odlazio sam u kafane gde sviraju najbolje ciganske družine. Oni to zovu: muzička kapela. Družim se s njima i plačem. Teram ih da mi sviraju Miletove pesme. Oni kažu da to ne postoji. Da reči tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam i sad već, polako, neki dobri orkestri kao što je Tugomirov ili Janike Balaša, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolića iz Deronja, pevaju te pesme. "Iz poštovanja", kaže mi basista Steva iz Silbaša. "Žao nam kad plačete". Ako ne postoje pesme, izmislićemo ih za vas".
    I ja, evo, već godinama lutam i izmišljam pesme Roma. Romi to je isto što i Cigani, samo što na ciganskom Romalen znači i :ljudi. I uvek se piše velikim slovom.
    A Mile Dileja?
    Ja u boga ne verujem. Ni u strašno Čohano.
    Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo, u onom svetu mraka, korenja i tišine, kupi mom Miletu Dileji plišani šešir.
    Uvek ga je toliko mnogo želeo"...

    M.A.
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  9. #234

    Odgovor: Citati naši omiljeni...

    Fizičkom snagom može se štit razderati i čak i život uništiti,ali sao nevidljiva moć ljubavi u stanju je da otvori srca ljudi.

    Životne nagrade stižu na kraju svakog puta,a ne na početku,i nije mi dano da znam koliko je koraka neophodno da načinim da bih došao do svog cilja.Neuspeh me može čekati i na hiljaditom koraku,a da se,ipak,uspeh krije već iza sledeće okuke na putu.I nikad neću saznati koliko sam mu blizu,ili daleko od njega,ako ne zaokrenem iza te okuke.


    Poznato mi je,sada,da na svetu postoje tri vrste ljudi.Prvi uče na vlastitim iskustvima-i to su oni mudri.Drugi uče iz tuđeg iskustva-i to su oni srećni.Treći ne uče ni iz vlastitih,ni iz iskustva drugih-i to su budale.



    Nijedan vetar nije dovoljno dobar za moreplovca koji ne zna u koju luku da se uputi.



    Daš li čoveku ribu,zasitićeš ga za taj dan.Ali,naučiš li ga da sam lovi ribu,nahranićeš ga za ceo život.



    ''Najveći trgovac na svetu''-Og Mandino
    Ako voli jedan cvet koji se nalazi na nekoj planeti,slatko je noću gledati nebo.

  10. #235

    Odgovor: Citati naši omiljeni...

    (Dalay Lama)
    Imaj na umu da su veliki uspesi i velike ljubavi spojeni sa velikim rizicima.
    Kad gubiš nemoj izgubiti pouku koju iz toga mozeš izvuci.
    Nemoj dozvoliti da zbog malog nesporazuma izgubiš veliko prijateljstvo.
    Podeli svoje znanje sa drugima. To je put da postaneš besmrtan.
    Presudi svoj uspeh po onome cega si se morao odreci da bi to postigao.
    Ne smej se snovima drugih ljudi.
    Živi dobrim i casnim životom. Kada ostariš moci ceš se osvrnuti i još jednom uživati u životu.
    neunistiva zlojebaba!

  11. #236

    Odgovor: Citati naši omiljeni...

    Gotovo da nema naroda koji se suocio sa tuznijom sudbinom od Srba. Sa vrhunca njihovog sjaja, kada im se carstvo protezalo takoreci citavim severnim delom Balkanskog poluostrva i velikim delom onoga sto je danas Austrija, srpski narod je bacen u bedno ropstvo, posle sudbonosne bitke 1389. na Kosovu polju, protiv mocnijih hordi iz Azije.
    Evropa nikada nece moci da plati ogromni dug Srbima sto su zaustavili, po cenu sopstvene slobode, najezdu varvara.

    Nikola Tesla
    Umro je Ajnštajn, umro je Tesla...a i meni nešto nije dobro

  12. #237

    Odgovor: Citati naši omiljeni...

    Mali dug pravi duznika, a veliki
    neprijatelja, a svaki dug napravi
    nezadovoljnika.



    Jovan Ducic
    Poruku je izmenio Kalina, 11.08.2008 u 14:47 Razlog: bold

  13. #238

    Odgovor: Citati naši omiljeni...

    "Trazeci ono sto mi treba, a ono sto ni sam ne znam tacno staje, isao sam od coveka do coveka, i video da svi zajedno imaju manje nego sto imam ja koji nista nemam, i da sam kod svakoga ostavio ponesto od onoga sto nemam i sto trazim."

    Andric - Znakovi pored puta
    Ćuti i prenesi dalje....

  14. #239

    Odgovor: Citati naši omiljeni...

    Nasa sreca ne zavisi od onog sto nam se desava,vec od nacina na koji to dozivljavamo i suocavamo se sa dogadjajima.Ako zelimo da budemo srecni,to mozemo odmah,jer je kljuc nase srece skriven unutar nas.


    Antoni de Melo "Put ljubavi"
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  15. #240

    Odgovor: Citati naši omiljeni...

    Zverska glad moze da predje na ljude isto tako kao i zverska cud.


    ( LJubomir Nenadovic)

Strana 16 od 82 PrvaPrva ... 614151617182666 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Vaš omiljeni novinar?
    Autor SQUAW u forumu Televizija i ostali mediji
    Odgovora: 56
    Poslednja poruka: 10.08.2018, 10:50
  2. Omiljeni filmski žanr
    Autor Lady S u forumu Film i pozorište
    Odgovora: 33
    Poslednja poruka: 13.12.2012, 05:58
  3. Citati iz stranih filmova..
    Autor yige_gui u forumu Film i pozorište
    Odgovora: 138
    Poslednja poruka: 27.04.2011, 01:23
  4. Omiljeni casopis
    Autor irnik u forumu Ženski kafić
    Odgovora: 27
    Poslednja poruka: 10.03.2010, 03:09
  5. Omiljeni tim u F1
    Autor Becar u forumu Spomenar
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 12.09.2008, 22:09

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •