''Pogledao sam Matrjonu. Bila je to još držeća mlada starica, ali, ne znam zašto, odjednom
mi se prikazala ugasla pogleda, s borama na licu, zgrbljena, iznemogla... Ne znam zašto,
odjednom mi se učinilo da je moja soba ostarjela isto onako kao i starica. Zidovi i pod
olinjali, sve se natmurilo; paučine se stvorilo još više. Ne znam zašto, kad sam pogledao
na prozor, učinilo mi se da je i kuća preko puta također prestarjela i stmurila se, da se
štuka tura na stupovima odlupila i osula, da su karniše pocrnjele i raspucale se, a zidovi,
jarke tamnožute boje, ispjegali se...
Ili je sunčana zraka iznenada provirila kroz oblake te se opet sakrila pod kišni oblak i sve
mi se opet pred očima stmurilo; ili je možda tako ružno i tužno trenula preda mnom cijela
perspektiva moje budućnosti, te sam ugledao sebe ovakva kakav sam danas, upravo
nakon petnaest godina, prestario, u toj istoj sobi, isto tako samotan, s tom istom
Matrjonom, koja se nikako nije opametila za svih tih godina.
Ali da zlopamtim, Nastenjko, da mračan oblak navedem na tvoju vedru, nepomućenu
sreću, da te gorko prekorim i jad usadim u tvoje srce, da ga ranim tajnom grižnjom i
primoram ga da sjetno kuca u času blaženstva, da zgnječim ma i jedan od onih nježnih
cvijetaka što si ih uplela u crne kudre, kad si s njim pošla k oltaru ... o, nikada, nikada!
Neka vedro bude tvoje nebo, neka svijetao i nepomućen bude mili tvoj osmijeh,
blagoslovena bila ti za časak blaženstva i sreće što si dala drugomu, samotnomu,
zahvalnomu srcu!
Bože moj! Cijeli časak blaženstva! Ta zar je to premalo ma i za sav čovječji život?...''
F. M. Dostojevski-Bele noći