Sreća, to je osecanje da covek ima sto mu je najpotrebnije.
Neki su mudraci smatrali srecom samo suficit covekovog blagostanja.
Covekova sreca, medjutim, ne moze nikad biti potpuna ako i svaki svoj prohtev uzme za potrebu;
a to je bas najcecsi slucaj.Svaki uspeh i svaki dobitak znaci radost, ali ni sreca nije u stalnim uspesima, nego samo u ostvarenju jedne cetralne namere.
Zato nije cudo sto je skromnost smatrana za srecu vec otkad ljudi postoje.

Mi smo istinski dobri samo kad smo istinski srecni.
Nesreca kvari srca i rusi karaktere.Retko je bilo ljudi koji su odoleli otrovima nesrece i produzili da vole duge ljude.Narocito onaj kome su drugi ucinili nesrecu, omrzne i neduzne.

Covek po svojoj slabosti i sujeti, sve svoje srece pripisuje samo sebi, a svoje nesrece samo drugom...

Mali ljudi ne znaju da treba biti velikodusan ne samo prema nesrecnim nego i prema srecnim.

Ljudi mogu da nesebicno vole, ali retko nesebicno mrze.

Svaka mrznja je strah ili zavist.

Mrznja je najcesce strah, jer covek mrzi samo onog koga se boji.
Covek odista hrabar ne mrzi nego prezire.
U osecanju mrznje ima unizenja za nas same, u preziranju ima ponosa i uverenja da smo bolji i visi od onog koga preziremo, i da mozemo bez njega, i da smemo protiv njega.
Nikad mrznja ne dolazi iz razlike uverenja, ni iz razlike moralnih principa.
Pravi visi covek ne mrzi cak ni onog koga se boji.
Mrzeti vece od sebe,to je osecanje sluge prema gospodaru, a ne gospodara prema sluzi;
a mrzeti slabije od sebe, to je bolest ili pometenost.

Jovan Dučić - "Blago cara Radovana"