"Otkad znam za sebe, vremena su vanredna!.
Nimalo normalna.
Kad sam bio mali, Drugi svetski rat mi je upadao u domaće
zadatke.
Moje prve priče bile su prilično hladne, jer je besneo
hladni rat.
I kada je bilo prividno mirno, trajao je podmukli
malograđanski rat.
Kako pisati danas, kad svi neprestano govore o građanskom
ratu?
Pisaća mašina mi je u stanju pune ratne gotovosti!
Započinjem najnežniju priču, a ona se završi kao proglas
ratnog saveta.
Ne otkucam ni početak, a vec negde pali mrtvi.
Romanom toka svesti patroliraju naoružani civili.
Preko romane - reke beze čamcima izbeglice.
Usred priče - nagazna rečenica!
Interpunkcija mi je minirana; ni sam ne znam kada će neki
znak pitanja (?) eksplodirati u znak uzvika (!)
Mom lakom stilu hoće da navuku tešku unifornu, jer su negde
čuli da je "stil - čovek"!
Pegaza su rekvirirali i odveli u konjicu.
Muze su zaposlili na televiziji, u vestima.
Odsekli me od sveta...
Uveli embargo na uticaj ruskih klasika.
Ne stignem ni da završim rukopis, a neko mi vec promeni
granice i imena gradova.
Latinica i ćirilica već dugo ne govore.
Usred rečenice potukle mi se ekavske i ijekavske reči! Dotle
je došlo da ih razvadjaju turcizmi.
Kao i obično, anglicizmi se drže po strani!
Akcenti spletkare.
Iz lirskih opisa prirode vrebaju zasede.
Redarstvenici mi upadaju u lepu književnost bez pismenog
naloga i pretresaju mi ars-poetiku.
Legitimišu nijanse.
UNPROFOR prisluškuje inspiracuju.
Književne zaplete upliću u političke afere.
Opkolili mi emocionalni sistem
Blokirali nadahnuće.
Polupali suštinu i u po bela dana opljačkali osećanja.
Siluju reči gde stignu.
Privode lične zamenice.
Književnim obrtima stavljaju lisice.
Pozivaju stilske figure na informativne razgovore.
Ironiju drže kao taoca.
Miniraju literarnu kompoziciju.
Pale baterije senzibiliteta u lice.
Povezuju poglavlja bodljikavom žicom.
Pohapsili pleonazme.
Pretukli metafore.
Ubili Boga u katarzi!
Zapalili naslov...
Ko da piše posle toga?
Kako, uopšte, pisati danas?"
Momo Kapor, 011 - 100 nedelja blokade