‚‚Neću da letim! Plašim se zemlje!‚‚
‚‚Valjda misliš plašiš se visine?‚‚
‚‚Znam šta sam hteo da kažem! Zemlja je ono što te ubija!‚‚
Teri Pračet/Čudotvorac
Smešno, a i može se protumačiti na više načina
‚‚Neću da letim! Plašim se zemlje!‚‚
‚‚Valjda misliš plašiš se visine?‚‚
‚‚Znam šta sam hteo da kažem! Zemlja je ono što te ubija!‚‚
Teri Pračet/Čudotvorac
Smešno, a i može se protumačiti na više načina
I Dont Believe In God, and I'm proud if it.
"Nase uspomene,misli,osecanja mora biti da oduvek imaju boraviste u drugim svetovima i ne zavise bas mnogo od nas ovde.Jer vise lice(ma kakve da su) misli dva razna coveka jedna na drugu,no covek i njegova rodjena misao medjusobno.
Covek nama je kao glavica crnog luka.Uvek pod jednom ljuskom naidje druga;ljustite i ocekujete bog zna sta,a kad dodjete do kraja,na dnu ne nadjete nista.
Jer,ne kupamo mi samo telo.Kupamo i uspomene ne bismo li ih povremeno ocistili.Ali,posto su uspomene zemlja,kao i mi sami,s njima se desava u kupanju sto i kad pokvasis zemlju-postaju blato."
Milorad Pavic - Predeo slikan cajem
Ćuti i prenesi dalje....
‚‚Nije mi do toga, pitaj me kasnije.‚‚
Sunđar bob kockalone
Ovo, u stvari, često govorim. Posebno kad mi roditelji kažu da sednem, i učim.
A sad dosta šale. Ovo je citat iz mog romana, koji mi se baš sviđa. Ponekad nisam potpuno siguran odakle dolaze neke stvari koje napišem
Možda zvuči čudno što citiram sebe, ali mi se ovaj segment baš sviđa.
"A on rekao mi je onda nešto što neću zaboraviti nikad. Rekao mi je da zna. Rekao mi je da će izgubiti, i da to zna. Rekao mi je da, će kazna koju će bog nameniti svima koji su stajali uz pobunjenuke, a koji prežive ovu borbu, nije smrt. Već pad, pad u pakao, gde će živeti večno, a lepota biće im oduzeta, i pretvoreni će oni biti u strašna čudovišta, i da trpeće boli nezamislive, za večnost celu. Da on sve to zna, al’ da će ipak nastaviti. Pitao sam ga zašto, a on je rekao "Zbog istine."
"Anđeo" - Petar Josifljević/The Gunslinger/Ja
Poruku je izmenio The Gunslinger, 14.03.2008 u 11:27
I Dont Believe In God, and I'm proud if it.
"...Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli.
I ne znam od kog bola on je ostao,i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu..." Takva je nasa dusa.
Ispunjena uspomenama koje nas rastuze,nasmeju,zabole. Ponekad namjerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvjezde ka kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi.Pa se naprezemo da cujemo onaj ljetni povjetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se,drzeci svoju prvu ljubav za ruke,skrivali od radoznalih pogleda. Ali...umjesto tog sapata samo uzdah srca svoga cujemo. Prohujalo je vrijeme i mnoge vode protekle....nema vise ni parnjaca ni zvizduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu ceka uzdrhtalog srca.Niti iscekivanja postara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put procitamo rijeci koje su drhtavom rukom pisane; "ljubim te", "mislim na tebe", "nedostajes mi".Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola sto nam kroz srce mine... Od svega ostase samo uspomene od kojih se pobjeci ne moze.Cak i kada bi znali put sto vodi u zaborav,mi nebi posli njime.Vec se uvijek istom stazom vracamo sto vodi do mora uspomena.I uronimo u te talase koji nas miluju,nose,vuku u dubine....I plovimo,plovimo ka onim nekim dalekim,nedostiznim obalama sto nas svake noci zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplasimo da cemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena.A kad se pogledamo u ogledalo...vidimo ispod ociju nekoliko sitnih kapi...blistavih...slanih..."
D.Maksimovic
Ćuti i prenesi dalje....
"Ja znam: kad ubijas, sa svakim je drugacije, kao sto je svakad drugacije sa svakom novom zenom u postelji. Samo neke posle zaboravis, a neke ne. Neki od ubijenih, opet, i neke od zena tebe nikada ne zaborave. Smrt kir Avrama Brankovica bila je od onih koje se pamte."
M. Pavic "Hazarski recnik"
WhaT wouLd U do iF soMeOne lookEd uP iN YouR fuTurE anD TOld U tHeRe iS nO toMorroW ?
".. Prema jednoj legendi postoji ptica koja peva samo jednom u svom zivotu, lepse nego bilo koji drugi stvor na ovoj Zemlji. Od trenutka kad napusti gnezdo ta ptica trazi trnovito drvo i nema mira dok ga ne nadje. Uvuce se medju njegove isprepletene grane i pevajuci, nabode svoje telo na najduzi, najostriji trn. Dok umire, njen bol prerasta u pesmu daleko lepsu od pesme slavuja ili seve. Cena te predivne pesme je zivot, ali citav svet zastaje da slusa, a Bog na nebu se osmehuje. Jer ono najbolje sto postoji, moze se dobiti samo po cenu velike boli.. ili bar tako legenda kaze..."
Ptice umiru pevajuci, Kolin Mekalou
Ćuti i prenesi dalje....
"...Besana noć. Treću noć uzastopno. Lepo zaspim, ali se posle jednog sata probudim, kao da sam glavu stavio u pogrešnu rupu. I od tada, cele noći do tamo oko pet, spavam doduše, ali me jaki snovi istovremeno drže budnim. doslovno, spavam pored sebe, dok se ja sam moram da nadbijam sa snovima. Oko pet nestaje i poslednji trag spavanja, samo sanjam, što je napornije od bdenja. Ukratko, celu noć provodim u stanju u kome je zdrav čovek uoči trenutka kad istinski zaspi. Kad se probudim, oko mene su sabrani svi snovi, ali se pazim da ne mislim na njih..."
Franz Kafka, 2. oktobar 1911.
nije dotakla ništa što bi moglo da boli
njene ruke su bele kao led
njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje
Herman Hese - Odlomak iz dnevnika (Razmatranja, pisma, eseji)
"Patnja zadaje bol samo zato sto je se bojis. Patnja zadaje bol samo zato sto je grdis. Ona te proganja samo zato sto bezis od nje.
Ne moras bezati, ne moras grditi, ne moras se bojati. Moras voleti!
Ti sam znas sve to, ti u dusi sasvim dobro znas da postoji samo jedna jedina carolija, jedna jedina sila, jedno jedino izbavljenje i jedna jedina sreca i da se ona zove ljubiti.
Dakle, voli patnju!
Nemoj joj se odupirati, nemoj bezati od nje! Samo tvoja mrznja je to sto ti nanosi bol, inace nista drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne nacinis time!
Patnja je najvelicanstvenije muzika - ukoliko je slusas. Ali ti je nikada ne slusas, ti imas drugu, sopstvenu, upornu muziku i ton u uhu, ti nju neces da ispustis, a muzika patnje nije s njom u skladu.
Cuj me! Cuj me i seti se: patnja nije nista, patnja je zabluda. Samo ti je sam stvaras, samo ti sam nanosis sebi bol!"
Ćuti i prenesi dalje....
Pokušaji da pobedimo druge ljude mogu nam doneti samo neprijateljstvo
i lošu karmu. Mnogo je bolje pokušavati da pobedimo sami sebe.
Ađan Fuang
"Sve sto se desi jednom,ne mora se nikad vise desiti,ali sve sto se desi sva puta,budite uvereni da ce se opet desiti" Alhemicar, Paulo Koeljo_pisac koji je promenio moj zivot!!!
"Uf, evo ih.Prvo jedan vrabac, pa za njim još nekolicina. U 10:15 otoplilo je i razleteli su se. Gradski prevejani tipovi. Svi ostali su smešni, psi, mačke, golubovi, svi su oni ništa u odnosu na vrapca. Svi se ulaguju ljudima, ali oni ne. A šta možeš da misliš o životinji koja se ulaguje ljudima? Umiljava se kao mačka, ili maše repom kao pas, ili sleti na rame čoveku kao golub? Šta da misliš o njima? Ništa. Sranje. Samo vrabac. Nezaštićen, nezavisan, slobodan i živi od mrva. Vrabac je heroj. Haklberi Fin medju svim pticama."
S.Valjarević- Dnevnik druge zime
nije dotakla ništa što bi moglo da boli
njene ruke su bele kao led
njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje
DUSAN RADOVIC ŽENSKI RAZGOVORI
Moj kofer je spreman
"Ako mene pitate ja sam za opreznost, za preventivu. Sa muzevi-
ma se ne zna ... Zena mora svakog trenutka da bude spremna na
sve. Za svaki slucaj . Zato ja stalno drzim u predsoblju spako-
van kofer sa mojim stvarima. Ono sto mi je najpotrebnije, to
drzim u koferu. I moj muz to zna. Ako se nesto dogodi, ako me
izda ili izneveri ja uzimam kofer i odlazim. S vremena na vreme
prome nim stvari u koferu, operem ih ispeglam, provetrim - pa
opet u kofer! Taj mi kofer stoji kao onaj pesak za gasenje poza-
ra... Ako ne bude pozara, molim! Necemo upotrebiti pesak. I da
vidite, moj muz malo cvikuje od tog kofera. Mozda bi nekad ne-
sto i pokusao ali ga taj kofer i isprati i doceka. Ne moze a da ne
misli na njega. To ga razumljivo nervira i iks puta me je molio da
sklonim kofer da ga vise ne nerviram, ali ja necu! Samo tako mo-
gu da te sacuvam ako se nerviras. A kad prestanes da se nervi-
ras, sve je gotovo. Ako uhvatim, ako ti nadjem karte u dzepu ja
tog trenutka odlazim i nikad se vise ne vracam. Prema tome, mo-
zemo da se volimo, i sve normalno, ali kofer ima da stoji tamo
gde sam ga ostavila."
Ćuti i prenesi dalje....
"Drugo ljudsko biće se nikad ne može upoznati i razumeti dok se, ma i na tren, ne obuju njegove cipele i malo ne prošeta u njima"
Ubiti pticu rugalicu- Harper Li
nije dotakla ništa što bi moglo da boli
njene ruke su bele kao led
njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje
" Lepo je to, biti zadovoljan, ne osećati bol, lepi su
ovi snošljivi, pritvorni dani u koje se ne usuđuju da
kriknu ni bol ni naslada, u koje sve samo šapuće i
sve se na prstima šunja. Ali sa mnom, na žalost, nije
tako, ja teško podnosim osećanje zadovoljstva, ono
mi ubrzo postaje mrsko i odvratno, tako da, sav
očajan, moram da bežim u druge temperature, po
mogućnosti pomoću naslade, a po potrebi i pomoću
bola. Ako sam neko vreme proveo bez naslade i
bola, udišući mlaku, bljutavu smešu takozvanih do
brih dana, tada u svojoj detinjastoj duši osećam raz
metljiv i kukavan jad, tako da liru zahvalnosti ba
cam sanjivom bogu zadovoljstva u sanjivo lice, i
više volim da u meni gori pravi satanski bol nego
ova povoljna sobna temperatura. Tada u meni gori
divlja žudnja za snažnim osećanjima, za doživljaji
ma, gori bes prema ovom uftiljenom, plitkom,
normiranom i sterilizovanom životu i besomučni
prohtev da nešto razbijem u paramparčad, kao na
primer neku veliku trgovacku kuću, ili katedralu, ili
samoga sebe; da počinim neku smelu glupost, da
nekim poštovanim idolima zderem vlasulje, da
neke buntovnicke đake snabdem priželjkivanom
voznom kartom za Hamburg, da zavedem neku de
vojčicu ili da nekolicini predstavnika građanskog
poretka, u svetu, zavrnem šiju. Jer od svega sam
ipak najviše mrzeo, najviše se gnušao i proklinjao to
stanje zadovoljstva, zdravlje, udobnost, taj negova
ni optimizam građanina, to obilno i uspešno odga
janje osrednjeg, normalnog, prosečnog..."
Herman Hese - Stepski vuk
nije dotakla ništa što bi moglo da boli
njene ruke su bele kao led
njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje
ZALJUBLJEN U LJUBAV
Kada bih imao jedan komadic zivota, dokazivao bih ljudima koliko grijese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.
Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadic zivota, moguce je da ne bih kazao sve sto mislim, ali bih nesumnjivo mislio sve sto kazem. Stvari bih cijenio ne po onome sto vrijede, vec po onome sto znace. Spavao bih manje, sanjao vise. Shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih ociju gubimo sezdeset sekundi svjetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slusao bih druge dok govore,... i kako bih uzivao u sladoledu od cokolade.
Kada bi mi Bog poklonio komadic zivota, oblacio bih se jednostavno, izlagao potrbuske suncu, ostavljajuci otkrivenim ne samo tijelo vec i dusu.
Boze moj, kada bih imao srece, ispisivao bih svoju mrznju na ledu, i cekao da izgrije sunce. Slikao bih Van Gogovim snom na zvijezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pjesmu bih poklanjao kao serenadu u casu svitanja. Zalivao bih ruze suzama, da bih osjetio bol od njihovih bodlji, i strastven poljubac od njihovih latica.....
Boze moj, kada bih imao jedan komadic zivota... Ne bih pustio da prodje ni jedan jedini dan, a da ne kazem ljudima koje volim da ih Volim. Uvjeravao bih svaku zenu i svakog muskarca da su mi najblizi i zivio bih zaljubljen u Ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko grijese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.
Djeci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauce da lete.
Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa staroscu vec sa zaboravom.
Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi...
Naucio sam da citav svijet zeli da zivi na vrhu planine, a da ne znaju da je istinska sreca u nacinu savladjivanja litica.
Shvatio sam da kada tek rodjeno dijete stegne svojom malom sakom svoga oca da ga je steglo zauvijek.
Naucio sam da covjek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.
Toliko sam toga mogao da naucim od vas, premda mi to nece biti od vece koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja cu na zalost poceti da umirem...
G. G. Markes
neunistiva zlojebaba!