Razum nas zzestoko odvraca od ruba ponora i bash zato mu se neodoljivo primichemo. Nema u prirodi tako demonski nestrpljive strasti kao sto je strast onoga koji, strepeci na rubu ponora, snatri tako o vratolomnom skoku. Prepustimo li se i na tren razmishljanju, neminovno smo propali, jer premishljanje nas tera da se obuzdamo, a upravo zato, kazzem ne mozzemo razmishljati. Ako u blizini nema prijateljske ruke da nas zadrzzi, ili ako ne uspemo u nenadanom pokushaju da se bacimo nauznak na zemlju, skochit cemo u dubinu i zaglaviti.
E.A.Po.....Djavo Perverznosti