Tuga se ne leci, jer je neizleciva. Jedino trenuci kada nas ona posecuje i uzima u svoj "plavichasti dom" ( ili to bese izraz za neki drugi osecaj? ) mogu da budu cesci ili redji....ali ona je uvek tu, ceka na svojih 5 minuta ( koji se cesto otegnu u mnogo duzi vremenski period ) i razlije se, kao plima...i nemoguce je prebroditi, ne postoji brod napravljen od takvog materijala...jedino resenje je otvoriti usta i pustiti pluca da se napune vodom i potonuti, do kraja, u najdublje dubine...e, odatle i najmanji tracak svetlosti sija mnogo jace i vuce nas ka povrsini, ponovo...ka toplom i sjajnom Suncu koje se ponekad zove nova ljubav...