Dragi moj Dnevniče,
Ufffff ...
Ne mogu da verujem da sam se konačno vratila.
Samo nemoj sada da me ispituješ, grdiš ili savetuješ ... ne treba mi to,
nego me pusti da malo zgrejem ruke, pa ću ti sve redom od A do Š napisati, objasniti, pojasniti i razjasniti.
Sećaš se da sam ono veče (pre četri dana) otišla da popijem čaj i lek, koji mi je obećao onaj Ruski Oficir.
Zove se nekako čudno ... nisam ni zapamtila ... na slovo F
Prvo, on uopšte nije nikakav Oficir, a kamoli Ruski.
Tako da smo u tom delu potpuno isti ... hhahahaha ...
Nećeš verovati,
na rezervisanom stolu bila je postavljena gala večera, a od mog čaja ni traga ni glasa.
Lek naravno uopšte nisam popila, jer glava me nije ni bolela, ali sam ga vešto uvila u komadić mesa i bacila Kapetanovoj mački.
Znaš li šta se desilo sa mačkom ... ajde ... probaj da pogodiš !?
Izvrnula se na leđa posle nepunog minuta.
Da daaaa ... mili moj Dnevniče ...
Shvatila sam da je uspavana nekim jakim opijumom, a da sam žrtva ustvari
trebala da budem ja.
Zato sam u pola večere (kad sam se dobro najela) odglumila pad u nesvest.
A sve je bilo organizovano ... baš sve.
Odmah su ugasili svetla i odneli me u Kapetanovu kabinu, misleći da sam u carstvu snova.
Sve sam pratila i posmatrala kroz trepavice ,
... ali ...
znaš šta ...
sada sam na sigurnom i mnogo mi se
spava ...pa ću ti ostatak priče, ispričati sutra,
važi ... ne ljutiš se ...?
aj' Laku Noć ... ček' samo da zatvorim pero i da te zagrl ...