Jutros sam se pridružila ekspediciji. Trajektom sam se prevezla sa velikog na ovo, na mapi skoro nevidljivo, ostrvo. Janis je čekao u dogovoreno vreme. Na poklon sam dobila mali džepni englesko-grčko-engleski rečnik i knjigu o delfinima zbog kojih sam se uputila u ovu avanturu od koje su me svi odvraćali. "Zašto ti uvek moraš da ismišljaš uzbuđenja, kao da ih nema dovoljno u životu?" - zabrinuto mi je govorila mama, samo smo se čule telefonom, nismo se zagrlile za srećan put. Ovo sam shvatila najozbiljnije u životu, ovome sam prišla sa najviše ljubavi i uz najviše prethodnog razmišljanja, iako je ostatku sveta možda izgledalo kao nagao potez.
Popila sam podnevni uzo sa mojim budućim kolegama, odmorila sam malo u gostinskoj sobi i u četiri po podne smo se ukrcali na brod. Zamišljala sam ga mnogo većim, ali ovo je bio brod za 10 ljudi, tačno onoliko koliko je bilo nas. Sedam kabina, mala paluba na kojoj su pola prostora zauzimale boce sa vazduhom i ostala oprema za ronjenje. More je bilo najplavlje na svetu, a ja, začudo, nisam osećala nikakvu euforiju. Vragolasti tirkizni Egej je već našao mesto u mom srcu, imala sam svoja mora, sada vidim da sam dobila još jedno.
Melina me zove, mislim da je vreme za današnji sastanak na kome ćemo napraviti plan kretanja i gde će me upoznati sa opremom. Ovde ću morati da stanem, do prve sledeće prilike.