Momo Kapor - A Guide to the Serbian Mentality
Prikaz rezultata 1 do 13 od ukupno 13
  1. #1

    Momo Kapor - A Guide to the Serbian Mentality

    Po meni izuzetno dobar opis (od još izuzetnijeg čoveka), nekih ne tako davnih vremena....a možda i sadašnjih...

    Da citiram i izdavača knjige:
    "Ispisijući kolumne i priče u novinama i časopisima beogradski slikar i pisac Momo Kapor stvorio je originalnu i paralelnu književno-ironičnu i stvarnosno oporu i nadasve zanimljivu sliku o srpskom čoveku na razmeđu vekova, navika, tradicije, istorije, ideologije... Specifičan kaporovski smisao za humor, ironija koja često nadilazi sudbinu, osećaj za detalj u kome je sadržana suština stvari... samo su neke od mnogobrojnih vrednosti ove knjige. Vodič kroz srpski mentalitet je najbolji dokaz da nas niko ne može razumeti bolje od nas samih ali u isto vreme on pokazuje, na veoma originalan način, zašto su nam inat i tvrdoglava iracionalnost dominantne nacionalne osobine. Ova knjiga je pokušaj da se pomenute „nacionalne osobenosti“ približe čitaocu koji ne govori i ne čita srpski jezik ali za koga su Srbi i srpski mentalitet enigma kojom se čitav svet bavio na početku ali i na kraju XX veka. Deo tekstova u ovoj knjizi objavljen je u protekle dve decenije u Jatovoj reviji i Politici tako da su mnogi od njih već našli svoje čitaoce i fanove. Posebnu zanimljivost predstavljaju ilustracije koje prate tekstove ali na širem planu stvaraju galeriju crteža „najboljeg slikara među piscima i najboljeg pisca među slikarima“. "

    Čini mi se da jedan dobar deo forumaša ovde na VC nije čitao ništa od Mome.....pa da ispravimo.
    Za početak lagana pričica...



    Istok I Zapad

    Na Istoku, službenici rade od sedam do tri.
    Na Zapadu, od devet do pet.
    Sluzbenicki Istok se budi u pola sest.
    Cinovnicki Zapad u sedam.
    Mamurni Istok baulja kroz maglovito zimsko jutro, psujuci posao, drzavu,
    zivot, sudbinu.
    Istok je poluobrijan. To je zbog toga sto se brijao
    sinoc, da bi ujutru mogao duze da spava.
    Glatko izbrijani Zapad vozi se cutke metroom.
    Istok prica politicke viceve u pretrpanom autobusu.
    Zapad cita novine. Potpuna tisina. Niko ni sa kim ne razgovara..
    Istok se zaljubljuje u nepoznatu sluzbenicu sa zelenim ocima izmedju tri
    autobuske stanice. Naravno, on stize u pola osam na posao i kaze ljutito
    sefu: Sta je? Pa nismo, valjda, na Zapadu?
    Zapad pocinje da radi u devet.
    U to vreme Istok vec polako pocinje da dolazi sebi. Popio je tri kafe i
    procitao u novinama sta se dogadja na Zapadu. Do pola deset, Istok
    razgovara o tome sta je sinoc bilo na televiziji.
    Zapad vec uveliko radi. On ne moze da preprica sta se sve dogadjalo na
    dvadeset i sedam televizijskih kanala, jer niko nije gledao isti
    program.
    U pola jedanaest, Istok koji je imao dva sata prednosti nad Zapadom,
    odlazi na zasluzeni dorucak, koji se placa bonovima. Kao da je celoga
    jutra kopao, on doruckuje glavu u skembetu, gulase, pljeskavice, bureke,
    tripice, corbaste pasulje, jagnjetinu sa kupusom, podvarke i ostala
    laksa jela. Posle zvace cackalicu i popije tri piva, odlikovana na
    svetskoj izlozbi.
    Zapad ima pauzu za rucak izmedju dvanaest i trinaest casova. On stojeci
    pojede sendvic sa hladnom piletinom (belo meso) i popije 7 UP . Zatim se
    vrati na posao. U hodniku kuce u kojoj radi popio je prvu instant-kafu
    iz kartonske solje.
    Istok vec ima prednost od tri piva i dva vinjaka. Usput, cuo je za neku
    rasprodaju, pa je skoknuo da vidi o cemu se radi i vratio se posle dva
    sata u kancelariju.
    Zapad se dogovorio da sastanak Sindikata bude odrzan u subotu, kada se
    ne radi. Odlucivace se o mogucem strajku.
    Istok je preko Sindikata dobio zaledjenu junecu polutku, koju ce strpati
    u zamrzivac. Okrvavljeno odelo odneo je na hemijsko ciscenje.
    U tri po podne Istok se vraca kuci. Pre toga svraca na pihtije i jos
    jedno pivo.
    Zapad i dalje radi.
    Istok ruca. Porodica ide na prstima, jer se tata premorio na poslu.
    Zapad i dalje radi
    Istok je prilegao na divan i uskoro hrce, posto je prethodno novinama
    prekrio lice zbog muva. Bude ga u 19h30 da gleda televizijski dnevnik.
    Istok ima hiljadu primedbi na ekonomsku situaciju.
    Zapad i dalje radi.
    Posto je odgledao vesti, Istok se baca na laksu veceru: kuvana svinjska
    kolenica sa renom i crnjak od tasta sa sela.
    Sest sati: Zapad se vraca kuci. Nema snage da cita novine u podzemnoj
    zeleznici. Zapad je iscedio sve iz Zapada.
    Istok je sveziji uvece, nego ujutru! On vec igra karte sa kumovima i
    otvara trecu bocu crnjaka.
    Na smrt umorni Zapad zbacuje mokasine sa nogu i pije viski da dodje
    sebi. Rusi se u fotelju i gleda treperave televizijske slike ne
    shvatajuci, uopste, sadrzaj. Pita se, ima li zivot bilo kakvog smisla ?
    Kuda sve to vodi? Zatim bezvoljno vecera: bleda atlantska riba bez
    ukusa i bareno povrce. Casa belog vina.
    U tom trenutku, Istok je vec u prednosti za pet boca crnjaka.
    Zapad odlazi rano na spavanje. Sutra je radni dan. Zapad ce ziveti samo
    preko vikenda. Od petka u pet po podne, do nedelje uvece.
    Istoku je svaki dan praznik. Ne bih ziveo na Zapadu, kaze zeni, da mi
    daju million dnevno!
    Zapad uzima pilulu za spavanje.
    Istok lakomisleno pozajmljuje novac od Zapada.
    Zapad odobrava kredite, da bi ziveo od kamata sa Istoka.
    I Istok i Zapad spavaju kao bebe i sanjaju u bojicama.

    Momo Kapor (Halo Beograd, Druga knjiga)
    Poruku je izmenio vojvodjan, 28.05.2007 u 11:15
    Ako ne mogu da pomognem, necu da odmognem

  2. #2

    Odgovor: Momo Kapor-A Guide to the Serbian Mentality

    Na istoku stare price , na zapadu nista novo

  3. #3

    Odgovor: Momo Kapor-A Guide to the Serbian Mentality

    волео сам да читам капора...фолиранти су...нешто што никада неће достићи више. тако да ми се чини да се у задње време понавља са неким размишљањима,речима...није више то то...
    лицем ка ветру
    с ветром уз лице

  4. #4

    Odgovor: Momo Kapor-A Guide to the Serbian Mentality

    Momo Kapor je pisac koji se izdvaja zbog svog istančanog smisla za humor,ail,rekla bih i zbog nečega što možda fali savremenim piscima(ne samo našim)-on zna da ispriča priču koja ima sadržaj.Njegovi romani imaju sadržaj.Zaokupljaju pažnju čitatelja.Zanimljivo bi bilo saznati kako se delo Kapora kotira kod čitalačke publike?Gde se Kapor nalazi na 'top listi' knjiga?Što se mene tiče,+10 za Kapora!

  5. #5

    Odgovor: Momo Kapor-A Guide to the Serbian Mentality

    Pre nekoliko godina imala sam priliku da upoznam Kapora ...

    Covek koji je na mene ostavio neverovatan dojam,jedan od mojih omiljenih pisaca,koji pise sa puno ljubavi ,srcano i predano ...

    Prosto me uvuce u srz svog romana,njegove knjige odisu humorom i razumljivom dozom sarkazma , u svakoj prezentuje zivot i njegovu sustinu na samo njemu znan nacin, za mene poseban ...

  6. #6

    Odgovor: Momo Kapor-A Guide to the Serbian Mentality

    Citat kohili kaže: Pogledaj poruku
    Gde se Kapor nalazi na 'top listi' knjiga?
    Malo je kasno za guglajisanje po zvanicnim top listama, meni je bio okej.. Ne bih sad mogla da se zakunem ni u jedno njegovo delo i nazvala ga remekom ali uSprkos struji koja ga ovde u poslednje vreme naziva "Turbo Srbinom" i "Promoterom literature u maskirnoj uniformi" mislim da je otisao veliki pisac.
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  7. #7

    Odgovor: Momo Kapor-A Guide to the Serbian Mentality

    OGLAS

    Trazi se jedna rec.
    Trazi se ona rec sto mi je vec danima navrh jezika, a nikako da je izgovorim, i, mozda, napisem. Trazim vec godinama tu strasno vaznu rec koja bi me spasila, a ne mogu nikako da je nadjem, pa izlazim da je trazim po ulicama.

    Pre toga, otvaram sanduce za pisma (mozda mi je neko poslao postom?), ali tamo su samo neplaceni racuni i opomene.

    Odlazim da je trazim po Terazijama; mozda sedi pred Moskvom i pije pivo, a mozda je u kiosku s novinama.

    Sta radis? pitaju me poznanici.
    Sta da im kazem? Da trazim neku rec, a ne mogu da je nadjem?

    Sve sto su trazili, to su i nasli, zato sto i nisu hteli nista naročito.
    Lepo se vidi: umrle su u njima prave reci, a ostali samo brojevi i opsta mesta.

    Trazi se jedan svet, prekjuce iscezao.
    Trazi se nada, ona davna nada polagana u sebe same i u vreme koje dolazi.
    Traze se svi oni sto su nas raznosili komad po komad, deo po deo: delove naseg vremena, nase ljubavi, traze se da vrate ljubav.
    Trazi se onaj ulicni casovnik na banderi pod kojim smo cekali, onaj sat sto jos uvek otkucava u nasem pamcenju. On se trazi.

    Jedanput bismo primetili da mala kazaljka stoji na sest a velika na dvanaest, i ne bismo se cestito ni okrenuli, a kazaljke su ponovo stajale na sest i na dvanaest, samo bi izmedju ta dva pogleda protekao ceo zivot.

    I on se trazi taj zivot sto promice od danas do sutra, onaj zivot sto je kolao, kljucao, puzio, preklinjao, voleo, cmizdrio, cekao, bogoradio, zaustavljao se, podizao i ponovo padao i opet se dizao ispod onog ulicnog casovnika koji se trazi, a koji je ko zna kuda odnesen.
    M. Kapor
    Mnoge mrzimo bez ikakvih razloga, a da ih zavolimo, tražimo čvrste razloge!

  8. #8

    Odgovor: Momo Kapor-A Guide to the Serbian Mentality

    "Beleške jedne Ane" su svojevremeno izlazile u nastavcima u jednom ženskom časopisu koji je kupovala moja majka... Bila sam klinka na pragu adolescencije i sećam se da sam žarko želela da budem poput Ane... Ana je bila urbana devojka, sa urbanom "žvakom", neko ko se razume u sve i svašta, neko ko poznaje sve i svakog, neko ko je toliko samosvestan da bi ga svako poželeo za najbolju drugaricu... Dugo sam razmišljala o njoj na taj način... Onda sam (konačno) shvatila da Ana nije devojka, da se čak tako ni ne zove ali da i dalje volim i želim s njom da se družim... I išlo je to preko "Foliranata", "Zoe", "Une", "Ade", pa omiljenog "Provincijalca"... Kako je samo umeo da piše taj čovek koji za sebe reče da piše u pauzama dok mu se suše slike...
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  9. #9

    Odgovor: Momo Kapor-A Guide to the Serbian Mentality

    pisao je lagano, "osvezavajuce", pisao je istinu, samo za njega tipicnim stilom. Pisao je neumorno, kao sto je i ziveo! Pisao je o svemu i svacemu, najvise o ljudima, koje je sa psiholoske strane izuzetno snazno karakterisao biranim recima.
    Pisao je tako da ga sve razumeju, da ne kazem da je svojim stilom bio "dostupan" svim generacijama, ali priblizno!
    Nasa knjizevnost je izgubila velikog pisca, umetnika, coveka.
    neunistiva zlojebaba!

  10. #10

    Odgovor: Momo Kapor-A Guide to the Serbian Mentality

    U legendu je otišao najpoznatiji folirant i najkosmopolitskiji provincijalac sa ovih prostora, intelektualac, boem, prvenstveno sjajan slikar, ali i erudita kome je tako lepo ležala i lepa reč...

    Momo Kapor je bitno obeležio odrastanje moje generacije, svojom neobičnšću, talentom i, konačno, svojim delom, čime nam je nesumnjivo pokazao da svet nije samo ono što nam pričaju da jeste već da je on puno bogatiji, raznolikiji i bolji i da su njegove granice neuporedivo šire, dalje i fluidnije...

    Nosio je nezvaničnu titulu prvog pravog srpskog frajera, dok su ga neki njegovi prijatelji, kasnije, terajući šegu sa njim, prozvali Momo Kapor Maj, aludirajući da je pisao roman Ada, na način kao što je Karl Maj (za neupućene pisac Vinetua) opisivao Divlji Zapad, a da tamo nikada nije ni bio. Naravno to nije bilo baš tačno i sam Moma se tome ne jednom nasmejao...

    Sećam ga se iz mog kasnog detinjstva i rane mladosti, kada sam ga viđao u Herceg Novom (gde sam provodio čitava leta) kako u društvu sa Zukom Džumhurom sedi po kafićima uvek u društvu lokalnih poznatih i priznatih boemskih veličina, ali i turista koji su ga poštovali...

    Lično, ožalošćen sam njegovim odlaskom, jer sam se nekako navikao na njega i siguran sam da će, i pored toga što ga je dočekalo sjajno društvo tamo gde je stigao, ovde mnogima nedostajati...
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  11. #11

    Odgovor: Momo Kapor - A Guide to the Serbian Mentality

    Размишљања доконог шетача


    Имати и немати


    Гладни столећима, купујемо више хлеба него што нам је потребно. А, онда га бацамо. Хлеб у ђубрету није добар призор. Он слути на зло. И зло долази

    Видим, на тротоару контејнер за ђубре. Над њим нагнута млада жена у уфлеканој хаљини, која памти и боља времена. Нешто гледа. Некоме нешто говори.
    Видим, из контејнера излази тамнопута девојчица дуге коврџаве косе. Она личи на Ботичелијевог анђела. Израња из ђубрета као мала Венера из шкољке и мутне морске пене коју је избљувао град.
    Девојчица каже мајци: Нема...
    Има ли краће и страшније речи у нашем језику од тог вечног нема? Та реч предуго траје.
    Мајка каже: Погледај још мало..., и дете поново ишчезава у ђубрету.
    Стојим запањен тим призором. Мој пријатељ, и сам сиромашан, никада не баца остатке хлеба у ђубре. Он их ставља у пластичну кесу и полаже покрај контејнера. Хлеб волшебно ишчезава, чим овај уђе у кућу. Глад има четворе очи.
    Гладни столећима, купујемо више хлеба него што нам је потребно. А, онда га бацамо. Хлеб у ђубрету није добар призор. Он слути на зло. И зло долази.
    Наши стари су нас учили да подигнемо комад хлеба који је пао на земљу, да дунемо у њега, пољубимо га и прекрстимо се. Једанпут сам видео принцезу Јелисавету како подиже комад хлеба који јој је пао, како га љуби и крсти се. Добар, заборављени обичај, пун поштовања према хлебу. Заборављен, као и стара реч - задужбина.
    Стари београдски трговци, проглашени после рата окорелим капиталистима, оставили су иза себе задужбине. Шта је с новим?
    Данас има много богатијих од њих, па опет, нико ништа не оставља. Стисли се и ћуте. Наши, који су успели у белом свету: нафташи, банкари, индустријалци... нико да поклони граду чесму, јавну зграду, скулптуру, стипендију, топли оброк за сиротињу... Коме ће све то да оставе? Својој деци? Али, зна се: увек постоји генерација која стиче, и она друга, која расипа. Нико неће ништа понети на онај свет, када једанпут буде одлазио.
    Изгубљене су све вере, сем религије стицања.
    И ако су отимали, крали, експлоатисали, цицијашили, стари трговци, тадашњи контроверзни бизнисмени су, опет, све то остављали отачеству, да некако искупе грешну душу. Шта ми да оставимо? Шта су наше задужбине? Можда треба почети од нечег малог, готово неважног? Свет се не поправља великим гестама, већ ситницама. Можда, за почетак, треба остављати стари хлеб у пластичну кесу покрај контејнера? Две увеле виршле, допола попијен јогурт? Дотрајале ципеле? Какво време, такве задужбине! Могу сасвим лепо да стану у пластичну кесу.
    Остављам је покрај контејнера и окрећем се после пар корака. Нестала је! Та наша мала задужбина некада се звала севап.
    Шта је севап? То је кад чиниш добро дело, а остајеш непознат. Нечија захвалност хранила би твоју сујету. Стара господа, у преврнутим громби-капутима, обилазе пијаце и скупљају лишће купуса, понеки откотрљани кромпир, заборављену шаргарепу, два листа зелене салате... Преврћу по контејнерима и извлаче новине и недопушене цигарете. Зову их - ђуброселектори! Један носи карирани качкет (знам и чији је био). Они више немају обавезу да буду господа. Ослобођени су...

    Недавно сам у неким новинама, у додатку Некретнине, видео фотографије вила на Дедињу које се продају. Биле су ту и цене: шест милиона евра, четири и по милиона, три милиона, два и по... Занимљиво, међу тим ценама није било ниједне од милион евра - једине коју би могао да плати добитник Нобелове награде за књижевност, која толико износи. Невероватно да најславнији светски писац не може да купи ни најмању вилу у једном контроверзном београдском крају. Од часа кад сам то сазнао, престао сам да се надам Нобеловој награди. Не вреди; остаћу заувек у једној старој кући, грађеној 1926. године, са липом, чесмом и три комшије у заједничком дворишту, које ми с времена на време доносе тек испечене уштипке или парче гибанице.
    Занимљиво, нови богаташи, потекли с југа, навикли на стари крај, око својих вила на Дедињу подижу високе зидове са прорезима, налик на пушкарнице, а један од њих је на улазу у своје имање подигао праву Тријумфалну капију. Он има и грб, који је однекуд мазнуо: на њему су два лава (омиљене животиње у његовом селу), али ти лавови носе беле чарапе на црне мокасине.
    Нема већег страха од оног кад човек осети да ће бити заборављен. Тај страх од заборава нагонио је најмоћније људе света да ангажују велике уметнике и да им буду мецене, па су тако Медичи и Сфорце, као и многе папе, унајмљивали Микеланђела, Леонарда и Рафаела да би, уписани у историју њихових дела, препловили море времена и заборава.
    Млади људи, у напону снаге и грознице стицања, не стижу да мисле о томе.
    Гутајући енергију, време и простор, они верују да су вечни и не сањајући да ће им све то потрошити и упропастити, већ као што то бива, наредна генерација. Због тога су најмудрији од пребогатих још за живота остављали задужбине отачеству које их и данас сваког дана помиње. Илија Милосављевић, звани Коларац, тако, остави Београду велелепно здање, а његово име се сваке вечери још увек помиње. Он је био из села Колара, син абаџије и ратника аба-Милосава, са којим је једнога јутра 1813, бежећи од Турака, превеслао Дунав док је за старим чуном пливао њихов једини иметак - бело ждребе на повоцу. Видим то јутро у бледој измаглици реке. Отац и син вежу свој чамац за дашчани док панчевачког пристаништа. Тамо даље је сточна пијаца на којој ће Илија Коларац постати најчувенији трговац надмудривши Грке, Цинцаре, Јевреје, Јермене и Турке - поставши Илија Србијанац или Сервијанер, чији ће товари брашна и крда свиња запловити Дунавом ка горњим местима, а слава засметати кнезу Милошу, док ће злато потећи реком да би се једнога дана, много година после његове смрти, подигао Коларчев народни универзитет, у чијој ћемо дворани слушати Јохана Себастијана Баха - хладне одсеве метематике и кристала.
    Треба се сетити и претече добротвора, грофа Саве Владиславића, званог Рагузински. Био је министар Петра Великог и Катарине, и богато је даровао манастир Житомислићи, који су, иначе, као ктитори, у четрнаестом веку подигли Храбрени Милорадовићи, преци знаменитог руског Кутузовљевог генерала Милорадовића... Гроф Сава Владиславић је, иначе, поклонио Петру Великом Пушкиновог претка, Абисинца Ханибала, кога је цар ослободио ропства и начинио од њега свог генерала и племића.
    Херцеговац Лука Ћеловић, који је у престоницу дошао са два динара у џепу и коме је Јован Дучић давао новац за железничку карту да се окане Београда и врати у Требиње, нежења и скроман човек који је читавог живота спавао на гвозденом војничком кревету, оставио је Београдском универзитету, сем велелепног хотела Бристол, готово читаву Карађорђеву улицу и парк код Железничке станице.
    Могли бисмо овако набрајати до миле воље, све до Игуманова, који је своју предивну палату поклонио Православној цркви, и Николе Спасића са задужбином у Кнез Михаиловој, да бисмо се на крају сетили многих богаташа којима не пада на памет да дају ни мрвицу свога богатства народу из кога су потекли. Алави, као што их је Бог дао, гутају све чега се домогну, бежећи од генетске глади која их разједа изнутра.
    Уз то, новопечени богаташи су изузетне циције, стипсе или џимрије, што би рекао народ - нарочито они што живе на Западу. Евро им је велики као кућа. Тако се некако удеси да ја, сиромах, плаћам пиће милионерима, јер они никада не носе кеш, а немогуће је кредитном картицом платити два оштра пића у пабу. Зато су и богати, јер никада ништа не плаћају. Не плаћа онај ко има, него онај ко се навикао да плаћа.
    Гле, тресе се империја за коју смо веровали да ће трајати вечно. Пуцају банке као презреле тикве, а криза се шири све до Европе. Кажу да ми то нећемо осетити, јер ионако немамо пара које би могле да пропадну. Као типичан Србин, ја, на пример, у банци имам неколико стотина евра, што се каже - ни за сахрану. Није ми жао и ако пропадну.
    Ако икада умрем, што рекао друг Тито, мораће да ме сахране о државном трошку, у Алеји заслужних грађана, где ћу остатак вечности прележати, сигуран сам, уз неког са ким нисам говорио пола живота.
    Бар ћемо се сити наћутати.

    На крају, сетих се дивне мисли коју је волео да понавља мој покојни пријатељ, Хиландарац, отац Митрофан: Наше је само оно што поклонимо другима. А из ђубрета поново излази тамнопута девојчица блиставих очију и каже мајци: Нема! И поред свега, лепа и насмешена, она излази попут заштитног знака за наду. У том тренутку, некоме, ко зна због чега, застаје залогај у грлу.


    Момо Капор
    neunistiva zlojebaba!

  12. #12

    Odgovor: Momo Kapor - A Guide to the Serbian Mentality

    Pubertet

    U moje vreme, dok još nije bio pronađen pubertet, nismo ni znali da smo u kriznim godinama. Stiskali smo prstima prištiće po licu i mazali kosu brilijantinom.


    Fotografije golih dama bile su prava retkost i mogle su se videti jedino u knjizi doktora Aleksandra Kostića Polni život, u kojoj su jedan bezlični muškarac i jedna razbludna gospođa isprobavali čudne gimnastičke poze, potpuno ravnodušnih lica.
    U moje vreme, seks je bio čista propaganda, mada smo svi pomalo lagali kako već posedujemo neka iskustva. Ko je već spavao sa nekom devojkom, bio je najslavnija ličnost u čitavoj gimnaziji. Možda smo se i osećali pomalo neobično, ali niko nije smeo da prizna da je u pubertetu, a još manje su to primećivali naši roditelji, kojima je bilo glavno da smo siti i obuveni. U moje vreme, dakle, pubertet još nije bio pronađen.
    Na jednog mog prijatelja, Dalmatinca, vikao je otac:
    "Ćaća, ne moj vikat' na mene! Ja san u pubertetu...!
    "Budi di oćeš - odgovorio je otac - samo da si mi do deset uri doma!"
    Danas dečaci i devojčice izlaze iz kuća u to vreme.
    Da me pitate kako sam preživeo pubertet i ostao zdrav i čitav, zaista vam ne bih umeo objasniti. Danas je lako biti u pubertetu. Prema deci u tom prelaznom periodu ponašamo se na naučnoj bazi, kao prema malim pacijentima. Svi se brinu da im ne ostanu traume. Psssst! On je u pubertetu! Još malo i dečacima će se na lekarski recept dodeljivati prve ženske, a tom svečanom činu verovatno će prisustvovati oba roditelja i dežurni psiholog. Pa opet, nikad više gej populacije.
    U moje vreme, dok još nije bio pronađen klimakterijum, žene u izvesnim godinama mislile su da ih glava boli zbog premorenosti. Jesu li naše bake iznenada menjale frizuru i navlačile prozirne spavačice da ponovo privuku svoga muža, koji je počeo da zapostavlja bračne dužnosti? Danas, kad svako broji orgazme, pitam se da li je ikada moj deda pitao moju baku da li joj je bilo lepo?
    "Je li ti bilo lepo?"
    Gospode!
    Da su uopšte odlazili na letovanje, da li bi baba i deda išli odvojeno, radi osveženja braka, kako to danas novine savetuju? Ko zna, možda bi im brak u tom slučaju bio mnogo skladniji i trajao znatno duže, a ne samo pedeset i šest godina?
    U moje vreme, dok reč seks nije bila pronađena, ljudi su se voleli potpuno diletantski. Nije bilo nikoga da im pokaže erogene zone, niti da im odredi bioritam.
    Dobri smo i ovakvi kakvi smo, kako smo amaterski dolazili na svet!
    U moje vreme, ko je imao kupatilo, svađao se u kupatilu - ko nije, nije se ni svađao! Ćutao je i trpeo!
    U moje vreme, nikome nije padalo na pamet da ima pritisak. Pitam se da li su ga ljudi, u moje vreme, uopšte imali, ili je pronađen tek kasnije, kada su ambiciozni seljaci pozavršavali medicinske fakultete?
    I kako smo, uopšte, živeli u moje vreme a da ništa nismo znali o kretanju anticiklona nad severozapadnom Evropom, niti o vlažnosti vazduha, brzini vetra, vodostaju na rekama i temperaturi, da ne govorim o izgledima za naredni vikend?
    Mada volim svoje vreme, nikada se ne bih vratio u njega. Danas se mnogo lakše živi. Ali umire se isto tako teško kao i u moje vreme.
    neunistiva zlojebaba!

  13. #13

    Odgovor: Momo Kapor - A Guide to the Serbian Mentality

    > Kada mi se neki pisac hvali kako perfektno govori sest jezika
    > obicno mu savetujem da se zaposli na nekoj hotelskoj recepciji.
    > Tamo ceznu za takvima! Ja, licno, imam velikih muka I sa
    > maternjim. Jedva nadjem reci koje su mi potrebne za sva cuda koja
    > nam se dogadjaju.
    >
    > Jos u gimnaziji, redovno sam isao na popravne ispite iz
    > francuskog, ruskog I srpske gramatike.
    >
    > Nikako da uhvatim jedno slobodno popodne I naucim taj engleski!
    > Jedna nadobudna dama u nekom otmenom diplomatskom drustvu pokusala
    > je da me uvredi:
    >
    > "Kako nam to, vi, otkrivate Ameriku u svojim knjigama, a ne znate
    > engleski?"- pitala me je.
    >
    > "Gospodjo", kazao sam, "Kolumbo je, takodje, otkrio Ameriku, a
    > nije znao ni reci engleskog!"
    >
    > Siroti nasi prevodioci! Koliko li je tek njima tesko kada pokusaju
    > da prevedu neprevodivo. Pise mi jedan iz Amerike:
    >
    > "U vasoj prici, koju upravo prevodim, postoje neki nejasni izrazi,
    > pa vas molim da mi ih objasnite. Pisete da je to kostalo kao
    > /kajgana svetog Petra. /Odakle znate da je sv.Petar jeo omlete?
    > Ako je, pak, jeo, koliko je mogla da kosta ta kajgana kada je
    > toliko skupa? Od koliko jaja? U kojoj valuti je placena? Da li bih
    > taj izraz mogao da prevedem kao: */St.Peter's scrambled eggs?/*
    > Kada smo kod jaja, kod vas sam pronasao izraz /jaje na oko/? Sta
    > je to? */Egg on eye/*? Zasto bi neko stavio jaje na oko? Da se
    > mozda, kod vas ocna oboljenja ne lece jajima? Unapred zahvalan itd."
    >
    > Jedan drugi me pita u pismu, sta to znaci da je malisan bio
    > /"pljunuti otac"/? Ko mu je I zasto ispljuvao tatu? Da li se kod
    > nas pljuju ocevi I kojom prilikom?
    >
    > Zanima ga, takodje, izraz /"buni se k'o Grk u apsu" /Zbog cega je
    > taj Grk zatvoren kod nas I zasto je protestovao? I kako je,
    > uopste, moguce da nekome /"padne sekira u med"/? Otkud sekira u
    > medu? Zar se med ne cuva u teglama ili zatvorenim posudama?
    >
    > Sa izrazom /"spava k'o zaklan",/ imao sam najvise neprilika. Kako
    > prevesti na civilizovani jezik, da neko tako dobro I slatko spava,
    > kao da su ga preklali? Da li smo se kroz istoriju toliko dugo
    > klali da nam je pokolj vec usao u metaforicne snove?
    >
    > No, najvise pitanja dobio sam u vezi sa poetskom slikom da je
    > jedan tip /"prdnuo u cabar",/ to jest, cabrirao, sto je potpuno
    > neprevodivo ni na kakav jezik! Mada je I to tesko, covek bi, ipak,
    > lakes mogao da objasni kakav je neko, koga zovu /"mrtvo puvalo"/
    > (mrtav a puse) ali kako objasniti tipican beogradski izraz koji
    > ima toliko skrivenih znacenja, a ne znaci nista - /landara
    > pisore/! Ili kada je neko pomalo bleskast, pa ga zovu
    > /indi-mindi-saja-paja/? Da ne pominjem stari izraz: /satro, Pera,
    > Mika, Laza/!
    >
    > Prevodioce zanima jos I to zasto su za nas toliko udaljena bas
    > /spanska sela/ (To su za mene spanska sela), kad ima mnogo
    > udaljenijih, kao sto su, na primer, novozelandska ili peruanska?
    >
    > Dobro je da se nisu setili da me pitaju sta znaci /rasturi ga k'o
    > Bugarin curku/ I zbog cega se neko /smeje k'o lud na brasno/? Sta
    > ima smesno u brasnu? Da li kod vas u pekarama rade ludaci?
    >
    > Ipak laske mi je da odgovoroim na pitanje o recima I izrazima nego
    > o stvarima u ovoj zemlji koje ni ja, zaista, ne umem da objasnim.
    >
    > Ukratko, da se posluzim recima jedne novokomponovane pesme:
    >
    > /Ne placi mi na kucnome pragu/
    >
    > /Da mi vrata ne povuku vlagu./
    neunistiva zlojebaba!

Slične teme

  1. Momo Kapor
    Autor proleće u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 13.09.2019, 20:05
  2. Srpski pastirski pas - Serbian Shepherd Dog
    Autor Alexander 37 u forumu Rase pasa
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 17.01.2012, 01:16

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •