Petar Kočić
Prikaz rezultata 1 do 12 od ukupno 12
  1. #1

    Petar Kočić


    Ko iskreno i strasno ljubi istinu, slobodu i otadzbinu, slobodan je i neustrasiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas.

    Petar Kočić (29. juni 1877, Banja Luka - 27. august 1916, Beograd) je rođen u Stričićima, selu nedaleko od Banja Luke a osnovnu školu je završio u manastiru Gomjenica. Srednju školu je počeo pohađati u Sarajevu a završio je u Beogradu nakon čega je otišao u Beč da studira filozofiju. 1904. godine se vratio u Srbiju a na kratko je bio i učitelj u Skoplju. Dvije godine kasnije preselio se u Sarajevo i radio kao činovnik za izdavačku kuću Prosvijeta ali ubrzo nakon što je sudjelovao u radničkom štrajku protjeran je u Banja Luku. Prije Austrougarske okupacije Bosne organizovao je magazin Otadžbina u Banjoj Luci a nakon toga i politički pokret koji je podržavao borbu protiv Austrougarske i naročito protiv ostataka feudalnog sistema. Kao nacionalni i Socijalni revolucionar Kočić je imao podršku među seljacima i omladinom pa je odabran za člana Bosanskog sabora u Sarajevu. Austrijanci su smatrali Kočića opasnim neprijateljem te su ga hapsili. Prije početka Prvog svjetskog rata počeo je imati i nervni slom te je otišao u Beograd na liječenje gdje je umro za vrijeme Austrougarske okupacije. U Bosni je znan kao jedan od najhrabrijih boraca za nacionalni ponos i socijalnu pravdu.

    Književno stvaralaštvo

    Kočić bio pjesnik bosanskih planina i krepkog života svoga kraja a bio je oduševljen jednostavnošću narodnog jezika i narodnim životom te postaje pjesnik krajiških pejsaža i krajiškog života. Njegova je velika popularnost vezana za njegov borbeni nacionalizam i veliku ljubav prema krajiškom kmetu. Bio je smjeli i borbeni buntovnik ne samo protiv tuđinskog političkog podjarmljivanja već protiv svakog ekonomskog ropstva. Mjestimično u svojim pripovjetkama i naročito u političko-socijalnim satirama, on postaje propovjednik slobode i društvene pravde, zaštitnik ubogog bosanskog seljaka. U Davidu Štrpcu u „Jazavcu pred sudom" snažno je i psihološki tačno uobličio tip lukavog i prituljenog bosanskog seljaka, koga vara i pljačka tuđinska vlast i domaći zelenaši. David Štrbac nije samo bosanski seljak, već seljak uopšte, vječno varan i vječno iskorištavan seljak koji je svjestan svoga očajnog položaja i traži pravdu, Iako je on dat u komičnom okviru, on ipak izaziva duboko saučešće, suze kroz smijeh. Kočić je napisao tri zbirke pripovjedaka pod naslovom "S planine i ispod planine", jednu pod naslovom Jauci sa Zmijanja i dvije političko-socijalne satire: Jazavac pred sudom i Sudanija (prva u obliku pozorišnog komada, a druga u obliku dijaloga).

    preuzeto sa wikipedia
    Poruku je izmenio Cecara, 09.02.2015 u 21:40
    You're not your job. You're not how much money you have in the bank. You're not the car you drive. You're not your fucking khakis. You're the all-singing, all-dancing crap of the world.

  2. #2

    Odgovor: Petar Kocic

    Ponoćni zvuci

    U ponoćne slatke čase,
    Kad caruje anđ'o mira,
    Kao bolnik sa postelje,
    Tužno jekne moja lira.

    Zašto ciči tako pozno
    U svečane mirne čase -
    Kad ni zefir tihe noći
    S mekim cvećem ne igra se?

    To duhovi noći neme,
    Što nečujno svetom blude,
    Dodiruju strune njene,
    Uspomene da probude.

    Da podignu crni veo
    Sa prošlosti moje sretne,
    Što u mračnom grobu trune,
    K'o u zimu ravni cvetne.

    Oh, vrati me, pesmo mila,
    Na obzorje prošlih dana,
    Da s visine srebrozračne
    Bacim pogled duž poljana.

    Gde u sretno pevah doba,
    U zanosu burnih snova,
    A gde sada tužno leži
    Potavneli niz grobova.
    You're not your job. You're not how much money you have in the bank. You're not the car you drive. You're not your fucking khakis. You're the all-singing, all-dancing crap of the world.

  3. #3

    Odgovor: Petar Kocic

    Proljetni zvuci

    S poljana vlažnih umorne zemlje
    Koprena zime tiho se diže
    I bujno doba proleća želj'nog
    S čarima ljupkim na zemlju stiže.

    Na plavom nebu sunašce drhće;
    Proletne pesme zvuci se ore -
    Podmlađen život širi se, buja
    Kroz pusta polja i neme gore.

    Kristalni potok srebrnim tokom
    Nestašno plavi proplanke cvetne,
    Ljubica plava gde slatko sneva
    Zanosne snove mladosti sretne.

    U setnom skladu priroda jeca
    I bolno priča proleću bajnu,
    K'o nežna majka čedašcu svome
    Okrutne zime nesnosnu tajnu.

    *

    "Pridruž' se i ti", veliš mi, druže,
    "Uskrsloj pesmi prirode budne -
    Tamo ćeš naći u čistom hramu
    Osveštan venac utehe žudne".

    Kada mi rodu slobode sine
    I blesne moćno kroz veo mračni,
    Onda će srce grliti s pesmom
    Proleće ljupko predela zračni'.

    Al' danas za me utehe nema,
    Proleće samo, o, druže mili,
    Niz bledo lice suze mi mami,
    Dokle mi narod u ropstvu cvili.
    You're not your job. You're not how much money you have in the bank. You're not the car you drive. You're not your fucking khakis. You're the all-singing, all-dancing crap of the world.

  4. #4

    Odgovor: Petar Kocic

    Posljednja suza

    Klonule su mlade grudi, izumrli osjećaji,
    A u oku ispijenom pošljednja se suza sjaji.

    Iščezli su mili snovi, a život mi kao sjena,
    Sa slomljenim duhom luta kroz poljane
    uspomena.

    Kad zastanem, sav zadrhtim, jer se svuda
    groblje stere,
    Groblje sveto slatkih nada, groblje sveto
    žarke vjere.

    Zanesem se i jauknem na zgarištu ideala,
    I spustim se s gorkom tugom gdje j'
    pošljednja nada pala.

    Svuda pustoš, nigdje znaka, da se širi
    život danka!
    Sledilo se, izumrlo u grobnici vječna
    sanka.

    I pošljednja suza pade na grobnicu
    osveštanu
    Ostavljajuć' bjedni život izmučenom
    sirotanu.
    You're not your job. You're not how much money you have in the bank. You're not the car you drive. You're not your fucking khakis. You're the all-singing, all-dancing crap of the world.

  5. #5

    Odgovor: Petar Kocic

    Spustivši glavu na moje grudi,
    Plakala ti si, nevino čedo,
    A tvoje nežne i bujne vlasi,
    Skrivahu lice turobno, bledo.

    I ja sam plak'o, gledeći tebe,
    I bujni potok suza je tek'o,
    Ali sam ipak presrećan bio,
    Jer ljubav sam za ljubav stek'o.

    *

    Ja te ljubim divni stvore,
    Ljubiću te vrelim žarom
    Dok me smrca ne ugrabi
    I rastavi s tvojim čarom.

    Ali ni grob neće moći
    Ugasiti ljubav svetu,
    Koju gajim u svom srcu
    Prema tebi, ljupkom cvetu!

    Kad posetiš moj grob hladni,
    Čućeš reči o ljubavi,
    Što ti zbori tavna humka,
    Cvete lepi i ubavi!

    Ove pjesme Petar je uputio svojoj djevojci, kasnije supruzi
    You're not your job. You're not how much money you have in the bank. You're not the car you drive. You're not your fucking khakis. You're the all-singing, all-dancing crap of the world.

  6. #6

    Odgovor: Petar Kocic

    You're not your job. You're not how much money you have in the bank. You're not the car you drive. You're not your fucking khakis. You're the all-singing, all-dancing crap of the world.

  7. #7

    Odgovor: Petar Kocic

    Jablan

    Odavno se uhvatio sumrak. Na strnjištu ispod sela u jednoj zabrdici skupio se Lujo sav pod haljinicu. Samo mu viri pjegavo lice s krupnim, grahorastim očima i nekoliko pramičaka žućkaste kose rasute po čelu. Pred njim na nekoliko koraka pase Jablan.

    Svake večeri, od kad su nastale vrućine, do neko doba noći napasa Lujo svog Jablana. Pazi ga kao oči u glavi. Dvaput ga na nedjelju soli. I užinu s njime polovi. Voli on Jablana - jer je Jablan najjači bak u cijeloj okolici. Lujo se ponosi. Ostale govedare i njihove bakove ponošljivo prezire. Usred groblja smio bi on noćiti kad je Jablan s njime.

    - Samo šjutra! - trže se Lujo kao iza sna, zbaci sa sebe haljinicu, a oči mu sijevnuše od uzbuđenja.

    Ustade, priđe baku, pa ga stade milovati, maziti i tepati mu:

    - Dobro se ti, Jabo narucaj. Rucaj bate koliko ti dusa podnosi Samo šjutra! Rođeni moj, mili moj, dragi moj Jabo - samo šjutra!

    U Lujinom promuklom glasiću drhtalo je meko, nježno preklinjanje. Bak mahnu po navici repom, pa ga uhvati malo po obrazu.

    - Zar mene, Jabo? pita ga prijekorno. Sad ću ja plakati.

    On se malo odmače u stranu, pa kao đoja zaplaka. Jablan diže glavu.

    - Nije, nije, Jabo! Šalim se ja. Nijesi ti mene udario E, nemoj se, oca mu, odma za svašta ljutiti! De, da se pojubimo!

    Poljubiše se. Lujo ogrnu haljinicu, pa se opet spusti na vlažnu travu da sanja o sjutrašnjem danu.

    Sjutra će se njegov Jablan bosti s carskim bakom. U njemu već odavno bukti, plamti želja da se Jablan i s Rudonjom pobode. Preklinjao je kneza da mu ispuni želju. I ostariji su ljudi molili kneza.

    - Ma, ljudi moji, nije to tako lako - carski je vo! Nego, ja ću baciti molbu. Odredi li carstvo da se bodu, dobro i jest - ne branim ni ja; ne odredi li - nije ništa ni bilo! Je li tako, braćo?

    - Tako je, kneže. Samo ajde po redu, pa se ne boj!

    Molba je bačena, odgovor je knezu došao: dozvoljava se. Sjutra je Preobraženje, a ujedno i carski dan. Sjutra će se kod kneževe kuće ogledati Jablan i Rudonja.

    O tome Lujo budan sanja. Čas vidi kako je Jablan pao, kako uboden izdiše; čas opet, kako je nadbo Rudonju, pa ponosito stoji na mejdanu. Čuje kako Jablan gromovito riče, a brda odjekuju. On doliga:

    Volo-lige, dolo-lige!
    Jače moje milo bače
    od te vaše jadne krave!
    Ća kravuljo, nagrduljo!
    Nagrdim ti govedara
    i u kući kućanicu
    i na struzi strugaricu

    - Jabo, je li tebi studeno? - ču se Lujo ispod haljinice.

    Jablan pase, šuti, ništa ne odgovara. On ustade, pomilova ga, izvuče iz stoga dva snopa zobi, metnu pred baka, pa leže kraj njeg. Poslije dugog polusanljivog, drhtavog trzanja prevari ga san. Kad Jablan pojede žito, leže i on kod svog dobrog druga.

    Duboka strahovita tišina. Vlažna svježina širi se kroz noć. Mlak vjetar poduhiva preko kuća, što se u polukružnom, neprekidnom nizu protežu ispod planine. Krovovi, obrasli mahovinom, jedva se raspoznaju, prema mjesečini od zelenih šljivika, kroz koje strše. Samo se gdjegdje bjelaska nov krov. Selo spava mirno, slatko, kao jedro, zdravo i osorno planinče kada ga mati podoji i uljulja.

    *

    Sunce se lagano pomaljalo iza planinskih vrhunaca, koji još umorno počivahu u prozračnom jutarnjem sumraku. Jedan trenutak - pa se sve obli u bjeličastoj svjetlosti! Sve trepti, preliva se. Samo tamo daleko ispod planina u prisojima treperi magličasto, timorno plavetnilo. Sve se diže, budi, sve se puši kao vruća krv, odiše snagom, svježinom.

    - O, svanulo već! - protegnu se Lujo, protra oči i pogleda oko sebe. Jabo, bate, što me nijesi probudio?

    Jablan je rano, vrlo rano ustao i dobro se napasao. Drago bijaše Luji kad vidje kako su u Jablana trbusi zabrekli.

    - E, kad si se tako, bate, naruco, eto ti pa malo nako zasladi! - veli veselo Lujo, pa baci pred baka nekoliko snopova zobi.

    Jablan pojede. Krenuše kneževoj kući.

    Vrane prolijeću iz okolnih šumaraka i padaju na kukuruze, koji su se istom počeli zrnati. Čuvari hajkaju! Strašila na ogradama oko kukuruza lepršaju se. Sermija se izgoni na pašu. Vika, dovikivanje na sve strane.

    Lujo ide zamišljeno za Jablanom. Udubio se u misli - ne čuje on te galame, tog života koji se oko njega širi. On misli o Jablanu i mejdanu.

    Vrcnu se, kao da se nešto dosjeti. Rasteže pedalj, pa poče mjeriti štap:

    - Oće Jabo nadbosti - neće; oće; - neće; oće; - neće; oće!" - viknu Lujo, a oči mu zasvijetliše od prevelike radosti.

    Od dragosti stade ljubiti i grliti baka.

    - Je l de, Jabo, da ćeš ti njega nadbosti? Neka je on carski! Svejedno je to mom milom, dragom, rođenom Jabi. Je li tako? De, kazi svome Juji! - poče mu se bezazleno ulagivati.

    U razgovoru s Jablanom stiže Lujo kneževoj kući, gdje se bijaše dosta svijeta iskupilo. Svetac je, ne radi se, pa došli ljudi da malo probesjede, a kao planincima milo im je gledati i kad se bakovi bodu. Luji se steže srce kad ugleda Rudonju. Učini mu se strašan, golem, i deblji i veći od Jablana.

    - Jabo, bate, ako danas platiš glavom, ne zažali na me! - uzdahnu Lujo, pripi se uz vola, pa poče opet, krijući od ljudi, mjeriti štap. Izađe da će Jablan nadbosti! Razvedri mu se lice.

    - Jesi li se uplašio, mali?

    - Ti se, sinko, ništa ne boj. Tvoj je bak stari mejdandžija - sokoli ga jedan čičica.

    - Ne bojim se ja, vala, ništa! - veli Lujo pouzdano.

    - Bogme ćeš ti, mališane, i jauknuti kad Rudonja isuče Jablanu crijeva - zastrašava ga poljar. A i jest mi mlogo dodijo.

    - E, to ćemo, poljare, istom viđeti! - smije mu se prkosno, zajedljivo Lujo.

    - Manite se, ljudi, prazna razgovora! Na stranu djeca i žene! - viknu knez oštro, gotovo zvanično. Povedite bakove na ovu ravan niže plota!

    Izvedoše ih. Okoli svijet sa sviju strana. Bakovi se počeše njuškati, kao da se upoznaju.

    - Trke, Jablan!

    - Trke, Rudonj!

    Bakovi stadoše bukati, kopati prednjim nogama, zanositi se, rebriti, dok silno ne grunuše rogovi o rogove. Stoji prasak, lom! Zemlja se kruni, ugiba pod njima.

    Lujo drhće, strepi. Svaki mu se živac razigrao. Izbečio krupne, grahoraste oči, ne trepće. Svaki pokret prati; svaki udar odjekne u razigranom srcu. Stisnuo se, pognuo se - pomagao bi Jablanu da može. Zasjeniše mu se oči. Samo nazire kako se nešto pred njim vrti, vijuga, ugiba.

    Rudonja nasrnu svom silom.

    - Poduvati ga, Jabo! - viknu Lujo, kao izvan sebe.

    Jablan, stari, lukavi mejdandžija, posrnu kao đoja na desno koljeno prednje noge, pa poduhvati Rudonju ispod vrata.

    - Ne dajte, ljudi, nagrdi vola! viknu preplašeno knez.

    Ispod vrata Rudonjina šiknu velik mlaz krvi. Lujo zadoliga. Jablan stoji ponosito na mejdanu i riče, a planinski vrhunci silno - silno odjekuju.
    You're not your job. You're not how much money you have in the bank. You're not the car you drive. You're not your fucking khakis. You're the all-singing, all-dancing crap of the world.

  8. #8

    Odgovor: Petar Kocic

    Obzirom da sam ja iz Banjaluke,iz Kociceve ljute Krajine,mozda nisam objektivan u vezi Petra K.(ovo djeluje kao Jozef K. )

    Ipak,moram da vam pokazem kako se BL oduzila Petru Kocicu...






    Park i spomenik u njemu...

  9. #9

    Odgovor: Petar Kocic

    Prisećajući se ponovo "Jablan"-a, nostalgično-romantična sećanja na detinjstvo u Šumadiji, na selu, probudiše mi stare uspomene. Moj prvi izlazak na školsku "scenu", gde sam osvojio prvu nagradu u izražajnom čitanju, i knjigu "Uskok", Sime Matavulja. No to mi samo potvrdi i sada prisutno mišljenje koliko duše u toj lepo ispričanoj priči. Mali Lujo i njegov bak, osvajaju dečji san: pobedu. Ali ne samo pobedu na lokalnom nivou već pobedu nad carskim bikom, koji simbolizuje nešto nepobedivo, a opet izvodljivo. Koliko radosti, ponosa kada Jablan pobedi Rudonju, sve je to stalo u jedno malo dečje srce. I što mi je to uvek bila draga priča, pa zato što malo seljače u Šumadiji čuvajući krave, možda oseća da tada u Srbiji postoji carski "Rudonja", koga nažalost tada nije moguće pobediti, ali je ostalo zadovoljstvo što su mali Lujo i njegov Jablan ipak negde nekada pobedili Rudonju.
    Petar Kočić, napisavši priču "Jazavac pred sudom", i dan danas se ismejava, a ujedno registruje da je i danas prisutno pravilo "Kadija te tuži, kadija ti sudi", i jadni Seljak najebava.

  10. #10

    Odgovor: Petar Kočić

    U MAGLI


    Moj je život maglovit, i kadgod nastanu duge, jesenske kiše s namrštenim, muutnim nebom i blatavom zemljom, mene obuzme neodoljiva tuga i nemio, potajan bol, koji me silno i nemilosrdno razdire. Tada me duša zaboli i srce zaželi da se ukloni negdje daleko, daleko ispod ovog sumornog, teškog neba.

    Već treći dan, a kiša jednako pada, i po brdima se pogone sive, pocjepane magluštine. Moju dušu savladao teški jad: ni svjetla, providna dana, ni mirne, slatke noći. Ona se uvija pod nevidljivim teretom, plače i cvili, i uzalud se napreže da kaljave puteve, sumorna brda i ožalošćene planine pretvori u sami sjaj i ljepotu. Jauče i cvili duša moja, a kiša neprestano romori po krovovima, slijeva se kroz oluke i u jednolikom šumenju oblijeva ledene, izumrle putove. Svijetle se i bistre lokve, i negdje se u daljini čuje razdragan dječiji kikot, koji se razliježe kroz kalave i uprskane ulice, izumirući u kuća što su se ukočile od vlage i studeni, pa kao da će sada zaplakati. Kiša jednako lije i šuti potmulo, padajući na razglibanu zemlju, a duša moja, puna bola i tuge, jeca i uzdiše, proklinjući i sam dan rođenja. Oko mene magla, svuda magla, ledena, vlažna magla! Mrak u duši, mrak u srcu, mrak i nedogledan jad i nevolja na sve strane!

    I u te docne, jesenje dane, kada otpočnu pljuštati beskrajne kiše, javi mi se pred očima Ciganka moja bijedna i jadna Ciganka!Svelo, upalo lice i krupne, crne oči, pune jada i čemera, zasvijetle neobičnim sjajem kroz vlažnu, jesenju sumaglicu. Mene obuzme i zapljusne opojnim mirisom ono pravo svježe i slatko osjećanje života i uživanja, i suze, same od sebe, potajno izbijaju na oči. Žalosna i iznemogla moja Ciganka, sve bliže i bliže primiče se meni, i ja slušam jauk i lelek njezin koji pretrzavaju očajni uzvici kletve i zaklkinjanja: Ne ostavljaj me! Ne ostavljaj me, života ti, jer se ti nećeš nikada vratiti u otadžbinu kojoj si sve dao, a ona te je prezrela i nemilostivo odgurnula! Ne ostavljaj me povedi me sa sobom! I mi se sustigosmo u magli. Dršćući kao preplašeno srnče, priđe mi i privi se uz me pa grčevito zajeca:

    "Brate, brate, ne ostavljaj me!" Zadrhta slatko i meko njezin glas, i ona se još jače drkčući, pripi uz me. "Ne ostavljaj me svega ti na svijetu."

    Silno i snažno stegnuh je i zagrlih i osjetih kako me kroz tanku bjelinu toplo dodiruju oble grudi i sve jače raspaljuju uzavrelu krv a spojene usne drhte, plamte i mirišu strasnim razbludnim mirisom. Sa sviju krajeva sklopila magla pa huji i podrhtava. Mirno. Gluva, duboka tišina na sve strane, ništa se ne kreće, ništa se ne čuje, do našeg isprekidanog jecaja i ledenog, maglovitog šumenja. Mnogo stećni i mnogo, premnogo blijedni, stajali smo nijemi, nepomični, stezali se i grlili a oko nas je treperila magla i šumio studen vjetar, noseći sobom neoklen iz daljine osvježavan miris svelog cvijeća,jabuka i krušaka.

    Istrijeznismo se i krenusmo na put kroz maglu. Ona jednako priča da je srećna i nabraja svakojake ludorije iz prošlosti. "Ja sam srećna mnogo, premnogo srećna!" Neprestano se umiljava i ulaguje.

    Ja sam nesrećan, mnogo, ona se učini kao da to ču, pa natavi još življe.

    "Jel' de, da smo mi srećni mnogo, premnogo srećni?"

    Jest, mi smo nesrećni mnogo, premnogo nesrećni!

    Vidi, kako se magla razilazi i poređuje po brdima, vidi, kako se Sunce milostivo ukazuje, osmehivajući se na našu sreću...

    I golemu, pregolemu nesreću - dodadoh i nesvjesno je odgurnu od sebe.

    "Vidi tamo daleko onih nijemih brda kao se dižu obasjana i osvetljena - tamo je zemlja lijepa i dobra zemlja, koja će te raširenih ruku dočekati jer ti nju neizmjerno voliš i uviek o njoj govoriš i sanjaš. Razvedri se, jer putujemo u zemlju snova tvojih!

    Namračimo se i stegnemo srca jer ćemo ubrzo prispeti u zemlju gdje će nas dočekati mraz i sva oštra zima sa ledenim, strahovitnim vjetrovima i podmuklim burama.

    Ne govori tako! Razvedri se i razdragaj, kad oko nas sve miriše i prediše mekoćom i slatkom zanosnom topimom.

    Jest, jest, sve oko nas cvili i plače, proklinjući i sam dan postanka. Zar ne čuješ kako vjetar duva preko naših vlažnih i ožalošćenih planina i oštro šušti kroz uvale u gudure, spoštajući se s brda i cvileći u tužnom šuštanju i hujanju po ovoj mrtvoj osvjetlenjoj ravni?

    Magla opet poče sklapati i obuzimati nas sa sviju strana. O, kako je nešto strahobno i jezivo dolazilo otud. Iz nijemihi mračnih prodola, planinskih, hujilo kroz maglu i obuzimalo nas svom snagom. Mi smo drhtali osjećajući da se daleko od ljudi i obična života osamljeni spojeni i slivjeni ujedno s tim planinama i maglovitim brdima.

    Magla! Opet, zar ne magla? - prišapta ona, drhćući pripi se uz me i zaplaka se.

    Magla, magla i nedogledan jad i nevolja nasve strane! - jauknuh bolno i divovskom je snagom stegnuh na grudi.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  11. #11

    Odgovor: Petar Kočić

    JELIKE I OMORIKE

    Pjesma u prozi

    Sa čistog,blistavog neba prosipa se živa,trepava,vesela svjetlost.

    Miriše drijelomac,to rano,dremovno,planinsko cvijeće.Po vlažnim proplancima zeleni se zadovoljni, kočoperasti kukurjek, a sa suvih prisojnih kamenjaka izmeđ trule spržene bujadi počinju se savijati mirišljave ljubičice.

    Ptice slađano i skladno cvrkuću, i drhćući u nježnom, razdraganom uzbuđenju, prelijeću s grane na granu. Kroz čađave komjenove tihano šumi dim i veselo, lagano se povija kroz tanki, blijedunjavo-svijetli proljetni vazduh, gubeći se u tužnoj, ledenoj modrini jelove šume što se ponosito nadnijela nad selom.

    Ukočeno, skamenjeno, veličanstveno dižu se jelike i omorike kroz vedru, nasmijanu svjetlost. Nešto su tuže, zamišljene. Sve se raduje uskrslom, uzdrhtalom životu, a one? Njima je sve jednako: i proljeće, i ljeto, i jesen, i zima. One su uvijek hladne, sumorne, tužne jer - srce pišti, niko ga ne čuje, suze teku, niko ih ne vidi.

    Kad ih god pogledam, dođe mi teško. Zašto je priroda prema njima, prema mojim milim i dragim jelikama i omorikama, tako nemilostiva srca bila?

    Jelike i moje omorike, i ja se više ničemu ne nadam; i moj je život kao i vaš pun nježne, duboke čežnje, ali -srce pišti, niko ga ne čuje, suze teku, niko ih ne vidi.

    Vaše oštre, šiljaste bodlje, to su sledenjene suze - dobro ja to znam! A njihova zelena boja, to je čežnja, duboka, nježna čežnja za vječito zelenim proljećem, koje nam neće nikada doći!...

    Srce pište, niko ga ne čuje, suze teku, niko ih ne vidi.

    (1903)
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  12. #12

    Odgovor: Petar Kočić

    SA ZBORA

    U prošlu nedjelju probudi me rano iza sna zveket cvancika, udarci potkovanih opanaka i tih, nejasan ženski žagor, koji se ovda onda miješao s krupnim, muškim uzvicima.

    Sjetih se brzo šta je. Mlada je nedjelja, a svijet se svake mlade nedjelje skuplja na zbor. Umoran i neispavan, jedva se digoh i obukoh, pa smaknuh zastore s prozora.

    Svijet je neprestano, žagoreći, pridolazio. Drumom od Gomjenice, čiji se je šum jedva osjećao kako meko i ujednačeno šušti, a za njima se nanizao oveći osuk ženske čeljadi u čistim, bijelim rubinama. Kroz ranu, jutarnju svježinu bjelasale su se i lepršale ženske bošče, blještili se i prelivali na mladinskim i djevojačkim punim njedrima svijetli i vlažni gerdani, i crvenili fesovi na muškim glavama. Svako žensko čeljade, po običaju kad se ide na zbor, nosi u ruci kitu bosiljka i devesmilja, a u djevojaka na udaju vide se i đulići, svježi i crveni kao krv, iza uva, i dva, tri stručka miloduva u kosi, koji je već počeo venuti.

    Susreću se na raskršćima. Ljube se prije i kume, pitaju se za zdravlje kumovi i prijatelji, šapore snaše i djevojke i stidljivo pogledaju oko sebe. U momaka užagrile oči, pa se živo svijetle i nemirno poigravaju. Već se jedan našao kao i u poslu: primakao se curama, pa ih zadirkuje i otima im crvene đuliće iza uva.

    - Ej, momčiću, nemojde ti, znaš, tako! Post je, molitvu ti tvoju, a i jesen je još podaleko! - ču se muški glas iz jedne gomilice.

    - Rodile su, brajane, šljive. Moremo se svakom veselju od boga dragog nadati. Ostavi ti slobodno djecu nek se, ako ćeš, malo i prošalikaju! - istače se iz druge gomilice jedna ostarija žena neobično svijetlih i krupnih očiju. Moj slatki brajane, jedro meso i vrela krv slabo se, ako ćeš me pitati, brinu za post i molitvu. Znam ja to po sebi. O, grdna rano, kad sam ja bila nekad vako u vatri i naponu…

    - Jezik za zube, torokačo jedna! - izdera se neko osorno. Ne uzmeći nam djece! Vidi ti nje kakva je ona samo!

    Nastade mek i veseo kikot i nerazgovijetno šaputanje od usta do usta, a iskrena se torokača, postiđena, negdje izgubi u zboru. Jedre i pune curice zanose stidljivo glavu u stranu, mirišu vlažno bosilje i devesmilje i smijulje se. Onaj se momčić zacrvenio od stida, pa ne trepće, a smijeh i šapat sve se više i više širi po zboru.

    Svijet jednako pridolazi i prisnažuje sa sviju strana. Vedar je i topao dan, pa narod pohitao na zbor.

    Zamalo bi, pa se i služba svrši u crkvi. Istom sada nastade živo kretanje, razgovor, žagor i dovikivanje. Puše se vatre, viču zboračke kafedžije, sjakte se ibrici i fildžani, svijetli se i prelijeva nakit na ženskinju, miriše cvijeće i tamjan iz otvorene crkve, a nad svim tim svježim, mirišljavim i živim šarenilom nadnijelo se i svelo planinsko nebo, modro i čisto kao ogromno riblje oko. Sve oživlje nekakvim čudnovatim životom, sve se kao preobrazi i osnaži. Već se i pjesma razliježe:

    Soldačijo, moja brigo teška,
    Oj jeliko, oj goro zelena!
    Ostade mi žena ko djevojka,
    Oj jeliko, oj goro zelena!

    Dva snažna i vitka momka kao dvije jele, zagrljeni kao dva brata, stupajući polagano kroz zbor, pjevali su tu žalobitnu pjesmu, kroz koju je odjekivala tuga i neizmjerna žalost za nečim izgubljenim. Svijet se zgrnuo oko njih, pa ih prati, a oni sve snažnije, tužnije izvijaju ovu novu, čudnovatu planinsku pjesmu koja duboko, preduboko u srce zadire. Iz priplanulih i okoštih im obraza bije ono puno, prkosno, planinsko zdravlje i snaga, a iz očiju ljuta mržnja i tuga. Pjesmom su valjada htjeli da se otresu teške čame i duboke, nemile slutnje što im je obuzimala svu dušu.

    - Oba su primljena u soldate, a oba su i oženjena, nema još ni neđelju dana - prošapta neko kao žaleći ih.

    - Ljudi moji, đe li će im kosti istruniti?

    - Braćo moja i Srbovi moji, ja sam nešto opazio: kad se gođ ovi dobrosretni soldati primaju, uvijek će kiša pasti! E, da rečemo, što bi to moglo biti posrijedi?

    - E, moj sinko: i bogu dragom žao što nam djeca tuđinu robuju! S teške nepravde i samo nebo plače! - uzdahnu stari Čočorika, koji je deset godina za turskog suda u Vidinu u zatočenju ležao, i čija su dva unuka prije nekoliko godina u Gracu umrla. Jocane moj i Milane moj, đe li sad vaše nesretne kosti trunu?

    - Ama, šta i’ šalju u taj prokleti Grac kod tolike naše zemlje?

    - Šta i’, veliš, šalju u Grac? Šalju i’, rođeno moje, da brže pomru, a sve, belćim, zato da je, rečemo, našeg svijeta i našeg zakona manje u ’voj zemlji. Znam te, Švabo! Znam te, Švabo, ko probijenu paru u kesi, ali nećeš izvršiti što si nakastio! Držaćemo, ko Turci, preko zakona po tri žene, a beli nećeš izraditi što si namislio, jer, s božjom voljom i pomoći, jedan će Srb umirati a po tri se rađati!

    Pokraj njih naiđoše dva žandara, bez kojih ne može nijedan zbor u Krajini proći. Oštri, namršteni i dostojanstveni kao da im je carska kruna na glavi, krstarili su oni kroz zbor, pazeći na sve što se radi i govori. Neko im se iz gomile podrugljivo nakašlja, a jedan od pjevača izvadi iza pripašaja vojni poziv i pruži ga jednom žandaru:

    - Viđajde, vjere ti, kad me to Švabo zove dolje sebi.

    - Sjutra… osam sati pred kotar - odgovori žandar suvo, preko srca.

    - Pa tako će biti i za mene? - promrmlja drugi momak držeći poziv u ruci.

    - Tako i za tebe! - reče osorno žandar i ne gledajući u poziv.

    Momci se zgledaše, i jedan prošapta:

    - Naša je noć i božja. Još ćemo se malo veseliti, pa onda… More biti da nam je ovo pošljednji zbor.

    Rodbina, prijatelji i poznanici strčaše se oko njih i stadoše ih štošta zapitkivati.

    - Baš šjutra?

    - Šjutra.

    - A što knez reče: u drugi pazar?

    - A, šta zna knez!

    Vedar dan, pun osvježavne topline i svjetlosti, u trenutku se pretvori u mračan i natmuren, te se i svijet, usplahiren, poče ranije nego obično razilaziti sa zbora. Nebo pri krajevima tamno olovasto, pa onda gore više kao očađelo, a po sredini crne se gusti, smrknuti oblaci kao ogromni komadi utuljena ugljena. Preko planinskih ovršaka, koji su se dizali u strahobnoj polutami, dopirala je kao iz neizmjerne daljine ujednačena, potmula jeka i oštar, leden vjetar. Sve se živo na zemlji kao nakostriješi, drkćući i strepeći, valjada, od podmukle, strahovite bure što će u časku nenadno zaurlikati kroz planinske, uvalaste prodole.

    Vojnici, pjevajući, krenuše na put. Iako se velika bura spremala, niko ih ne opomenu da ne idu. Sramota je to i pominjati mladu i snažnu planincu koji ni od čeg ne preza. Njega samo onda boli i ljuto tišti kad unaprijed sluti da će svenuti i uginuti bez puške i noža. Zato, valjada, obojica i bijahu tužni i zamišljeni na rastanku.

    Počeše im sa sviju strana nuditi ploske s rakijom da se razvesele. Mlada ženska čeljad i obližnja rodbina i svojta kite ih cvijećem, a ostariji i pripoznatiji ljudi uče ih i savjetuju kako će se vladati i ponašati u dalekom, tuđem svijetu:

    - Čuvajte se i pazite se, djeco moja! - savjetuje ih stari Čočorika. Nek vam je uvijek na umu ona naša stara i pametna riječ: Tuđi ljudi, ne znamo im ćudi; tuđa zemlja kalauza nema. Budite uvijek jedan drugom na ruci i slažite se, jer, vjerujte ovoj sijedoj glavi, nesretna je zemlja koja vas je odranila i na kojoj ste se prvi put časnim krstom prekrstili.

    - Zbogom, braćo! Zbogom ostajte svi i prošćavajte! - stadoše se praštati i ljubiti. Zbogom, sejo!

    - Brato moj, brato! - zagrcnu se sestra, zagrli ga i poče se lomiti i gušiti u jecanju. Brato moj, brato! Nikad te, more biti, neću više viđeti!…

    Žene im, kršne i prikladne, nijemo, nepomično stoje i skamenjeno ćute. O, kakve se velike i silne riječi tuge i čemera kriju u tom stidljivom, grkom i ledenom ćutanju!

    - Zbogom! - viknuše obojica, pa se zagrliše i zapjevaše:

    Kad se sunce sa zapada rodi,
    Oj jeliko, oj goro zelena!
    Doći ću ti sa Kosova, ljubo,
    Oj jeliko, oj goro zelena!

    Sinuše dvije svjetlice, jedna iza druge, i tamno zelenilo jela i smrčika okupa se u blijedoljubičastoj boji. Negdje u daljini otiskuje se grom iza groma, potresajući sa užasom teška, pocrnjela nebesa. Kiša polagano šušti, romori i pada na zapečenu zemlju, dok sa svom silinom ne pljusnu. Gromovi se umiriše, izumirući tamo iza planina tako teško kao da snažni divovi srdito odahnjuju. Na sve strane, kroz zamagljene i ovlažene planinske prodole i uvale, zviždi i jauče vjetar i bura tako silno i tužno da se činilo kao da cijela jedna zemlja, plemenita i čestita zemlja, cvili i uzdiše sa zla udesa i nemile sudbine.

    (Ova kraća Kočićeva crtica štampana je prvi put u beogradskom časopisu Delo 1904-e godine, a 1905-e godine prenesena u Treću Kočićevu zbirku " S planine i ispod planine")

Slične teme

  1. Petar Konjović
    Autor memento u forumu Muzičke zvezde
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 01.05.2012, 21:30
  2. Petar Preradović
    Autor SQUAW u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 30.05.2009, 11:59
  3. Petar II Petrović Njegoš
    Autor Goga u forumu Književnici
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 29.03.2009, 11:04
  4. Petar Drapšin
    Autor papula u forumu Biografije poznatih ličnosti
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 09.05.2008, 11:35

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •