Sanjala sam tragičan događaj,saobraćajnu nesreću na magistralnom putu koji mi je poznat ,mnogo naroda,plavi autobus sa putnicima.Vozač autobusa je izazvao veliku nesreću na putu.Moj sin je među putnicima i njega i još jednog mladića odvode u beli zatvor,a oni ne znaju zašto.Nije kriv,krivac saobraćajne nesreće,vozač autobusa,koji ima negde preko 50 godina, stoji pored puta i smeje se.Moj sin je jako tužan,znam da nije kriv i vidim koliko pati i koliko mu je teško.To je bio toliko težak san,da ga nisam ni želela upamtiti.
U to vreme moj sin je otišao autobusom u Grčku na ekskurziju.Plašila sam se tog puta do Grčke i nazad,i molila Boga samo da bude sve u redu.
Posle dve nedelje moj sin i njegov drug su ubijeni na magistralnom putu.Na istom mestu koje sam sanjala.Ubio ih je kamionđžija,koji je izlazio iz njive u tri sata u noći,sa neosvetljenom i natovarenom kutijom od kamiona ,ne poštujući saobraćajne propise i ne ceneći ljudske živote.Moj sin koji je bio iskusan i dobar vozač, propisno je vozio,ispravno novo vozilo,svojom stranom,poštujući ograničenje brzine.Ta kutija od kamiona je bila plave boje,a ubica nije ni gledao da li ima nekoga na putu,i da li u ošte može da se uključi tako iz njive na magistralni put.,.nije dao pravo prvenstva vozilu na magistralnom putu,koje je moj sin vozio.Moj sin nije imao vremena da ukoči i izbegne ubicu.Nije ga mogao videti do zadnjeg momenta, jer je ubica vozio neosvetljen komion u sred noći i izlazio iz njive.Ubica moga sina i njegovog druga je još na slobodi i smeje se