Ta izem ti ovi zivot, vaki.
Ma umorio sam se i to zdravo i pozelio otic sjest pod oni tvoj oraj, maa sta sjest izvalit se kolki sam dug i sirok, bokca mu njegovog i oraju, pa da me pokrije ona njegova ladovina, a vjetric odonud negdje od rijeke da pirka i malo me ko ladi, nako polagano, jel. A ti me opazla
da sam to ja pod tvojim orajom i kontala sta da cinis u tome slucaju, jal da me oceras iz tvoje ladovne, jal da me nako malo gotivis, da mi prineses nesto da se malko oladim, vako umoran. I taman ja kreno prema oraju, al os, ladovina zauzeta, izvalio se tamo neki sarov, ma kolki je ko ovece tele, uhhh ne mos prici, samo rezi a glavu jos ne dize, a tek da je digne mos mislit kolka mu je glava.
E reko, bem ti moju srecu kad i sarovi voledu ladovinu
i nemos od njih ni jednu slobodnu da nadjes.
I taman ja se okreno da ti poviknem da mi jedno onako ladno, da se flasa rosi, komsijski dodas da ga naiskap stresem u grkljan, al os nema ni tebe................ I tako se ja probudim sav u znoju, ugasena mi bila klima u kamionu.
E sto mi je san, izem ti san, osta i zedan i umoran.