volim siroke ulice i bulevare; nasmejane, doterane, mirisljave ljude a najvise volim sto se sve polako, bez ikakve zurbe i panike radi.
volim siroke ulice i bulevare; nasmejane, doterane, mirisljave ljude a najvise volim sto se sve polako, bez ikakve zurbe i panike radi.
Prijatelji su kao zvezde, nekad ih ne vidis ali znas da postoje!
U Vojvodini volim samo 3 stvari a to su naravno,
Srem,Banat i Backu kratko u celini i jasno
У војводини волим све што има везе са Србијом
Србијо моја поносна буди!
vojvođanski optimizam i svinjokolje
sve sa šunkom i belim vinom
pileći paprikaš kako ga je moja pokojna baka spremala, i narvno njene štrudle..
zašto ja spominjem samo ono što je za jelo vezano
volem Itebej, i Srpski i Novi
Ko rano poludi, ceo vek mu u veselju prođe!
Srem, Banat i Backa.....tri srca junacka
A volem sveeeeeeee nase, apsolutno sve mi nedostaje...mozda za nekog su to gluposti i sitnice...ali ja sam skromna i meni te sitnice punoooo znace..jer sam dalekooo..
Volem Balasevica, volim nase ravnice i lepotu dokle ti doseze pogled.
Svitanje uz dunav i alase kraj njega.Volem prasnjave sokake i uske
sorove.Volem tamburase i onaj nas sat na tvrdjavi , koji mi uvek
pozeli dobrodoslicu , kad se vracam kuci.Nigde nema snaznijeg mirisa
lipe i lepse boje suncokreta .I volem, stvarno volem, nase lale i sose,
jer niko nema vece duse od njih...volem VOJVODINU jer ima dusu za
svakog putnika namernika... i mogla bi jos svasta napisati jer ja je
stvarno volem!
Ravnicu, jer mi ne bude muka kad putujem. Cim krenu krivine, brda i planine, ni tableta protiv mucnine ne pomaze.
Volim Novi Sad....
Volim opustenost....
Volim reke koje jeste da su prljave, al se bar mosh kupati u njima.
Za sad toliko.
... rodne ravnice, miris zitnog polja posle kise, miris Dunava i njegovu gracioznost, ljude opustene i prijateljski raspolozene. Volim svoj grad, njegovu kulturu i istoriju, njegove ponosno prkosece mostove, gradsku plazu Strand, zvuk zvona Almaske crkve nedeljom ujutro, volim cigane trubace ispred Uspenske, pogotovo subotom kada su vencanja. Novosadske sarene pijace! Burekdzinice (obavezno) i pekare. Volim stare delove grada, jos uvek pitome i cutljive.
Volim Frusku Goru. Volim vojvodjanske vinograde. Volim Vojvodinu takvu kakva jeste i ponosim se njome
neunistiva zlojebaba!
Vojvodina
Verujem vo jedinu i vo jed i vo inu
ravnicu - mater moju i zapljuvanu i svetu,
tu Vojvodinu u soli, u hlebu i u vinu,
i ne verujem joj, veru joj njenu i krv joj somotsku i prokletu
a slepački joj se molim dok mi na usni rđa i rže i miriše
blagoslovena kao pričest i zrno aprilske kiše
i dok me kolje pod grlom njen dah ljut kao vile,
pa teme i čelo škropi beli cvet bagremova,
i dok se rvem sa žitom, dok zvezde po meni mile,
a ona rominja i tinja i survava se sa krova
sva toržestvena i rožestvena od lepote i rugla
i kao srce mokra i kao srce okrugla.
Jao, ravnico zlosutnico! Zlatna sačmo u sisi!
Jao, svevišnja moja iz birtija i crkava!
Ti, dušo, što isplažena i bosonoga visiš
i pozlaćena i plaćena i detinjasta i lukava,
a tako sasvim sveta i zlikovačka i lomna,
i kao nebo niska, i kao nebo ogromna.
Volim je od štala do oltarskih dveri i od blata do pšenice,
toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenasa, vršidbenu i zadušničku,
smeđu kao devojačke pletenice,
tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša,
gde su služili bdenija i ljude za glavu skraćivali,
gde su starice tepale i pragove branile golim šakama,
pa su je brali i ždrali rukama, pa su crkavali i živeli,
pa su je voleli ljudi i kleli i psovali i plakali.
Tu Vojvodinu bogomoljačku, i bezbožnicku, i vinsku,
belu od jaganjaca, crnu od paljevina.
Tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku,
kad se lumpovalo od Vršca do Temišvara, Sombora i Segedina,
pa niko u brkovima nije imao gustu pesmu kao taj narod
robijaški i prvomajski, razbijenih temena i zuba,
ta Vojvodina ašova, britvi, molitvi i šamara,
zarasla u želje, u laž, u borbu, u izdajstvo, u ljubav.
Volim je, jer smo svi široki i obični kao ova ravnica,
jer smo i veliki i prokleti na ovim zelenim travama,
i milioni suludih, rumenih zvezdanih ptica
večito će lepršati nad našim umornim glavama.
Muču steoni vinogradi. Peni se jesen u kacama.
Rdaju po bespućima vetrovi sa kutnjacima masnim od slanine.
Rodio te otac. Ubio te sin. Brat bratu o vratu i po vratu.
A krstovi najveće drveće. A grobovi najviše planine.
Na usni tamjan i kanfora. Nozdrva od bosiljka bela.
Zubi utrnuli od bećaraca i truli od opela.
Jao, ravnico! Jao, krtico! Jao, bezglava tico!
Moja žetvo i žito. Moja kletvo i tugo.
I jao, Vojvodino - gladna godino, i Vojvodino - dugo.
Širok Dunav. Široke pustare. Široko garavo oko.
Od svetog Čarnojevića, do svetog skeledžije na Tisi,
oče naš u opancima, u katancima i lancima,
oče naš iže jesi i iže nisi.
I volim je prosjačku, pred crkvama, nedeljama, u ritama,
i svatovsku, astragansku, neucveljenu bolovima,
i Vojvodinu vašarsku i harmonikašku, čas raspusnu, čas pitomu
i birtijašku što osvanjiva štucajuci pod stolovima,
pa Vojvodinu bečku i varmedsku sa tuđim barjacima pred četama
K.U.K. regimente, kraj druma istorija silovana i zaklana,
i Vojvodinu solunsku i krfsku pod bajonetima,
sivu kao vojnička smrt u koporanima i zajedničkim rakama.
Pa je volim šestoaprilsku, logorašku, isprebijanu,
obešenu o bandere, probušenu po čelima,
uzoranu od tenkova, od krvi izopijanu,
i partizansku kad je oktobra donela proleće selima.
Volim je koliko je zla i dobra.Volim je podjednako.
Prskajte kajsije zvezda u kosi drveća njenog!
Uvek će biti krovova pozadi krova svakog
jer uvek se rumeno nastavlja na rumeno.
Lete nad Fruškom Gorom, nad tornjevima, nad đermovima
nekolmovani paorski anđeli bez krila i oreola.
Lete do zvezda i vraćaju se sa zvezda lepi, mrtvi i šašavi,
sa ufitiljenim brkovima, u gaćama od šest pola.
Lete sa glavom crvenom kao raspuknuta lubenica.
Sa obrazima od licidarskih lutaka i jezikom od koljiva.
Leti Panonija hiljadu puta zaklana i uvek najlepše živa,
Panonija što prašta i što se iz groba seća,
sva od praporaca i dukata sva mnogo srneća i kereća.
Jao, ravnico! Jao, česnico! Jao, vodo i travo!
Jao, sve moje plavo, drveno od krstova i krvavo i pravo!
Jao, žuto od snopova, od mrtvaca, od sunca i od sveca!
I jao, šareno od vina, od violina, od sukanja i cveća!
Ja tebe nožem i hlebom. Ti mene solju i satarom.
Ja tebe nogom i bogom. Ti mene ruzmarinom i materom.
Jednu zob zobali, jednako groba dobili,
Jednako se oplodili i rodili i prodali.
Četir konja debela u pesmu si uprezala!
Četir strane sveta u pupak si nam uvezala!
Ej, Vojvodino od plača, od đubreta i od kolača,
a vere četir, a peta ciganska, a šesta iz tambure riče !
I svi mi na sramotu lice! I svi mi na boga lice!
Zaigraj, zavitlaj zemljo, lepoto bosonoga,
nevesto moja najlepša u dronjcima i plaču,
ti što se moliš bogu i ti što pljuješ na boga,
ti što si dugovala i naplatila račun,
nazdravlje! Diži čaše! Razbij astale šakom!
Zapevaj preko njiva, neka zabride kosti!
Volim te što si prosta, sirova, divlja tako,
i tako mnogo luda, volim te, volim, oprosti,
ti, od ponosa i stida, od đunđuva i vaški,
ti, ljuljaško i rako - žut zubat smeh ne skrivaj,
pevaj pijano racki, mađarski, totski, vlaški,
makedonski, bunjevački i lički preko dalekih njiva!
I tako do smaka sveta, najteža zemljo moja,
sa ukusom muškatla, krvi, hleba i saća!
Od paorske sam lepote, radosti, psovki i znoja.
Razdrlji prsluk i gutaj! Ja ovu zdravicu plaćam!
Početak i kraj
Sirinu plodnih ravnica kojima se ne vidi kraj, bele salaše, ponosne mostove, jesenske boje Vruske Gore...
neunistiva zlojebaba!
Ovu jesen koja nam se tiho sunja,
sa svim svojim pastelnim tonovima...