Pre par dana šetamo se partizanskim putem. od Spomenika ka tornju prema Banstolu. Guraju se dečija kolica. Kao da vozimo slalom, a ne da se šetamo. Već smo ustanovili da kad se ide kolima ili motorom ne možeš izbeći rupe na putu, eventualno možeš ošacovati koja je bezbolnija da ti ceo točak ne upaden u nju. Ali, nema tog manevra dečijim kolicima koja te mogu spasiti rupe na svakih 5 metara.
Prolaze kola (tačnije, mile). BG table. Stariji, markantan gospodine otvara prozor, gospođa ljubopitljivo viri iza njega.
"Izvinite, još koliko je ovakav put?"
"Do Banstola".
"Pa, ovo je sramota. Toliko lepote i toliko toga ima da se vidi, a na putu već pri dolasku požališ".

Ne znam da li je neko posle partizana sređivao te puteve. Ali, jeste, sramota je. Ne znam mogu li ti partizani da se vrate barem da ga zakrpe.