poznavati na hiljade osoba,biti ponosan zbog toga,biti delimicno poznat...sve je uzalud,ako vam nisu emocije ispunjene...
u dusi imati prijatelje,imati nekog bliskog,pa makar i za razgovor,bi trebalo da je dovoljno,ali...ako je to sve istina,zasto nas onda,majka priroda,tera da nadjemo srodne duse,zasto imamo potrebu za jos vecom bliskoscu,zasto postovanje,ljubav i poverenje,onda neumemo da nadjemo u prijateljima...????
Nije kriv onaj sto dobije-kriv je onaj koji deli!!!
"Zašto svi moraju da budu ovoliko usamljeni? Zašto je neophodno biti toliko usamljen? Kad je toliko ljudi na ovom svetu, i kada svako želi nešto što ima u onom drugom, zašto i pored toga moramo biti toliko daleko jedni od drugih? Zbog čega? Zar se ova planeta okreće hraneći se ljudskom usamljenošću?"
"Zažmurio sam i mislio o sputnikovim potomcima, koji preleću nebom, sa silom zemljine teže kao jedinom sponom sa maticom. Kao usamljene metalne hrpe, slučajno se sretnu u mrklom mraku prostranog svemira, mimoidju se i zauvek rastanu. Bez i jedne jedine reči koju bi razmenili, bez ikakvih osećanja koja bi ih obavezivala."
Citati iz knjige "Sputnik ljubav" Haruki Murakamija... Mislim da ništa bolje od njih ne bi moglo da opiše osećaj samoće...
nije dotakla ništa što bi moglo da boli
njene ruke su bele kao led
njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje
Tek ćeš da budeš zaljubljen...
Nećeš znati ni svoje ime, o prezimenu da ne pričam...
Devojke, koje si spomenuo - su te, koje '' gube ''
( pretpostavka, zato što te ne poznajem )...
Sve ovo što si napisao je samo još jedna faza...
Skini masku - ne treba ti...
Ti si ti, takav kakav si... ( verujem izuzetno dobar i fin dečko )...
Nemoj da dozvoliš sebi da se utopiš u masu i postaneš, ono što nisi...
Probala sam - veruj mi nije vredelo, samo je bolelo još više...
Polako... sve će da dođe na svoje...
Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.
Ha, pa kad se odmoriš sve iz početka?
Par jako meni dragih ljudi je samo (često i usamljeno)... Nisam sigurna šta je pravi razlog... Čini mi se da su u početku imali jako visoke kriterijume za ceo svet oko sebe a vreme je prolazilo...Sada kriterijumi i ne postoje ali imaju ritam života koji ih porilično koči...
Kako da im pomognemo, teško... Mislim da bi pre svega trebalo da ih pripremimo da im je potrebna pomoć...
Poruku je izmenio Goga, 19.01.2009 u 22:34 Razlog: nema potrebe za citiranjem prethodnog posta
...svi mukarci misle da su bogovi...samo im niko nije rekao da su ene ateisti...
Pa kad imaš samo toliko godina, to je ok i skroz u redu! Mislim glava, đavo i to...
Poruku je izmenio Goga, 19.01.2009 u 22:35 Razlog: nema potrebe za citiranjem prethodnog posta
...svi mukarci misle da su bogovi...samo im niko nije rekao da su ene ateisti...
Teško je kad si u braku,a ipak sam usamljena...Dobro tu su deca i ona su lek za sve ali ipak, poželim nekad ... da imam sa kim da porazgovaram, makar,sa nekom srodnom dušom. Izgleda mi mnooogo sam se zeznula u proceni,pre mnooogo godina i ne znam dokle tako...
Covek se cesce oseca usamljenim u mnostvu ljudi ,u bucnom drustvu ili u sopstvenoj porodici..to je jos najcesci vid ovog ''izazovnog stanja''...Taj osecaj je tezak i privremen kad je povezan s gubitkom bliskog prijatelja,ili rastankom sa voljenim,ili stalan -kod onih koji odavno zive sami...
Postoji i zeljena usamljenost,bez koje se se ne moze baviti stvaralastvom,smisljati ozbiljna resenja ,opstiti sa sobom...
Neki filozofi ,kao i psiholozi egzistencijalisti smatraju da je covek u svojoj sustini usamljen...Radjajuci se...bacen je u svet mimo svoje volje...umiruci,osudjen je da se sretne sa smrcu u cetiri oka..
.Pokusavamo cesto da prevazidjemo usamljenost ..ali to je nesto sto je zaista nedostizno....Ako i imamo osecaj sjedinjenja sa nekim...taj oset je prolazan,a usamljenost je neizbezna...Neko je toga svestan..a neko se skriva iza iluzije bliskosti...
Ali..ima nesto vazno...Veoma cesto..covek koji zivi sam ..ne retko se oseca manje usamljenim..nego neko ko je vecito u stalnom vrtlogu opstenja....-na poslu,u drustvu..kod kuce..
Usamljenost se ne odredjuje prema spoljasnjim znacima,to je unutrasni dozivljaj...usamljen je onaj ko se oseca usamljenim...
..Usamljenost postaje tesko bolno iskustvo ne onda kada nam nedostaju drugi,nego kad nedostajemo sami sebi..
U takvom stanju javlja se zavisnost od opstenja,ljudi se ''kace''...za nekoga,skrivaju se u stalnoj zauzetosti...samo da ne ostanu nasamo sa svojim mislima i osecanjima...
''Pravi rast duse moguc je samo u samoci''Gerhard Xayptman..samoca-odnos prema drugima....
usamljenost -odnos prema sebi...''Dva puta u zivotu covek mora da bude sam:u mladosti da bi vise naucio i stvorio sopstveni stil misljenja,i u starosti da bi ocenio sve sto je preziveo''-Cimerman...
nista nema tako ostar vid kao ljubav