Koliko ljudi poznajete, koji ni do svoje 35 - 40. godine nisu našli svog životnog saputnika?
Tu su medju nama, mnogima smo prijatelji! Prave se sretni! Prave se veseli, samostalni! Prave se da im nije stalo do partnerskog odnosa! Grade masku!
U dnu duše su duboko usamljeni. Ponekad padaju u depresiju. Kada ostanu sami ponekad zaplaču. Boli im sto nikom ne trebaju...
Pitaju se gde su pogresili. Da li se priroda tako surovo proigrala sa njima? Možda su njihovi roditelji krivi za pogrešno vaspitanje? Ili su oni sami, svojim neiskustvom, naivnošću pokvarili stvari oko sebe?
Povučeni su, često stidljivi. Neki nikada nisu imali vezu, a neki su imali ali kasno su poceli i posle te veze nisu našle drugu. Neuspesi i frustracije su ih naterali da više ne iniciraju vezu.
Kada neko pokuša da inicira vezu prema njima, oni su nesigurni, ne salju odmah potvrdne signale, kasne sa reagovanjem, cesto odbiju prvi pokušaj.
Naravno odmah zatim se kaju i žale sudbinu...
Ali popravnog nema. Posle prvog pokušalja ne sledi sledeci... Opet su propustili potencijalnu vezu...
Ima li nade?
Kako im pomoći, kada često ni oni sami neće nam priznati da im je potrebna pomoć?