Miloš Crnjanski
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 86

Hybrid View

Prethodna poruka Prethodna poruka   Sledeća poruka Sledeća poruka
  1. #1

    Miloš Crnjanski


    Miloš Crnjanski

    (1893-1977)

    Sav život Miloša Crnjanskog protekao je u znaku seoba ali i vrtoglavica raskoši, gorčine nemaštine i izazova snobizma i boemštine. Rođen je 1893. godine u Čonogradu, u porodici siromašnog notara. Učio je gimnaziju kod katoličkih fratara u Temišvaru; očeva smrt u petom razredu bila mu je podsticaj da od osrednjeg postane jedan od najboljih đaka. Dalje školovanje nastavlja u Beču, gde izučava francusku revoluciju, Rusiju i čistu filozofiju, čitajući razne knjige na nemačkom, mađarskom, italijanskom, te naše prevode ruskih knjiga. Kada se 1914. vratio u Novi Sad bio je uhapšen, a odmah zatim mobilisan. Prebolevši azijsku koleru upućen je na klanicu u Galiciji. Posle lečenja u Krakovu radio je u jednoj manastirskoj bolnici u Beču, zatim kao telefonista u Segedinu. Pošto je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu, odlazi 1920. godine u Pariz gde nastavlja studije. Sledeće godine, posle posete Ivi Andriću u Rimu, vraća se u zemlju i venčava se poznatom beogradskom lepoticom Vidom Ružić. Umro je u Beogradu 1977. godine i sahranjen je u Aleji zaslužnih građana uz oproštajnu reč Vladimira Stojšina, predsednika Udruženja književnika Srbije.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Lament nad Beogradom


    JAN MAJEN i moj Srem,
    Paris, moji mrtvi drugovi, tresnje u Kini,
    prividjaju mi se jos, dok ovde cutim, bdim i mrem
    i lezim, hladan, kao na pepelu klada.
    Samo, to vise i nismo mi, zivot, a ni zvezde,
    nego samo cudovista, polipi, delfini,
    sto se tumbaju preko nas, i plove i jezde,
    i urlicu: " Prah, pepeo, smrt je to."
    A vicu i rusko "nicevo" -
    i spansko "nada".


    Ti, medjutim, rastes, uz zornjacu jasnu,
    sa Avalom plavom u daljini, kao breg.
    Ti treperis, i kad ovde zvezde gasnu,
    i topis, ko Sunce, i led suza, i lanjski sneg.
    U Tebi nema besmisla, ni smrti.
    Ti sjajis kao iskopan stari mac.
    U Tebi sve vaskrsne, i zaigra, pa se vrti,
    i ponavlja, kao dan i detinji plac.
    A kad mi se glas, i oci, i dah, upokoje,
    Ti ces me, znam, uzeti na krilo svoje.


    ESPANJA i nas Hvar,
    Dobrovic mrtvi, sejk sto se u Sahari beli,
    prividjaju mi se jos, kao utvare, vatre, var.
    Moj Sibe poludeli, zinuo kao pes.
    Samo, to vise nismo mi, u mladosti i moci,
    vec neki papagaji, cimpanzi, neveseli,
    sto mi se smeju i vriste u mojoj samoci.
    Jedan se "Leiche! Leiche! Leiche! " dere.
    Drugi mi sapuce: "Cadavere!"
    Treci: " Les, les,les."


    Ti, medjutim, siris kao labud krila,
    zaborav, na Dunav i Savu, dok spavaju.
    Ti budis veselost, sto je nekad bila,
    kikot, tu, i u mom kriku, vrisku, i vapaju.
    U Tebi nema crva, ni sa groba.
    Ti blistas, kao kroz suze ljudski smeh.
    U Tebi jedan orac peva, i u zimsko doba,
    prelivsi krv, kao vino, u novi meh.
    A kad mi klone glava i budu stali sati,
    Ti ces me, znam, poljubiti kao mati.


    TI, PROSLOST, i moj svet,
    mladost, ljubavi, gondole, i na nebu, Mljeci,
    prividjate mi se jos, kao san, talas, lepi cvet,
    u drustvu maski, koje je po meni doslo.
    Samo, to nisam ja, ni Venecija sto se plavi,
    nego neke rusevine, aveti, i stecci,
    sto ostaju za nama na zemlji, i, u travi.
    Pa kazu: " Tu lezi pasa! - Prosjak! - Pas!"
    A vicu i francusko "tout passe".
    I nase " proslo".


    Ti, medjutim, stojis nad sirokom rekom,
    nad ravnicom plodnom, tvrd, uzdignut kao stit.
    Ti pevas vedro, sa grmljavinom dalekom,
    i tkas u stoleca, sa munjama, i svoju nit.
    U Tebi nema moje ljudske tuge.
    Ti imas streljaca pogled prav i nem.
    Ti i plac pretvaras kao dazd u sarene duge,
    a hladis, ko dalek bor, kad te udahnem.
    A kad dodje cas, da mi se srce staro stisa,
    Tvoj ce bagren pasti na me kao kisa.


    LIZBUA i moj put,
    u svet, kule u vazduhu i na morskoj peni,
    prividjaju mi se jos, dok mi zizak drsce ko prut
    i prenosim i zemlju, u sne, u sne, u sne.
    Samo, to vise nisu, ni zene, ni ljudi zivi,
    nego neke nemocne, slabe, i setne seni,
    sto mi kazu, da nisu zveri, da nisu krivi,
    da im zivot bas nista nije dao,
    pa sapcu " nao, nao, nao"
    i nase " ne, ne".


    Ti, medjutim, dises, u nocnoj tisini,
    do zvezda, sto kazuju put Suncu u tvoj san.
    Ti slusas svog srca lupu, u dubini,
    sto udara, ko stenom, u mracni Kalemegdan.
    Tebi su nasi boli sitni mravi.
    Ti biser suza nasih bacas u prah.
    Ali se nad njima, posle, Tvoja zora zaplavi,
    u koju se mlad i veseo zagledah.
    A kad umorno srce moje ucuti, da spi,
    uzglavlje meko ces mi, u snu, biti, Ti.


    FINISTERE i njen stas,
    brak, poljupci bura sto je tako silne bila,
    prividjaju mi se jos, po neki leptir, bulke, klas,
    dok, u proslosi, slusam, njen korak, tako lak.
    Samo, to vise nije ona, ni njen glas nasmejan.
    nego neki kormoran, divljih i crnih krila,
    sto vice: zrak svake srece tone u Okean.
    Pa mi mrmlja reci "tombe" i "sombre".
    Pa kresti njino " ombre, ombre". -
    i nas "grob" i "mrak".


    Ti, medjutim, kreces, ko nas labud vecni,
    iz smrti, u krvi, prema Suncu, na svoj put.
    Dok meni dan tone u tvoj ponor recni,
    Ti se dizes, iz jutra, sav zracima obasut.
    Ja cu negde, sam, u Sahari, stati,
    u onoj gde su karavani seni,
    ali, ko sto uz mrtvog Tuarega cuci mati,
    Ti ces, do smrti, biti uteha meni.
    A kad mi slome dusu, koplje, ruku i nogu,
    Tebe, Tebe, znam da ne mogu, ne mogu.


    ZIVOT ljudski, i hrt,
    sveo list, galeb, srna, i Mesec na pucini,
    prividjaju mi se, na kraju, ko san, kao i smrt
    jednog po jednog glumca naseg pozorista.
    Samo, sve to, i ja, nismo nikad ni bili vise,
    nego neka pena, trenuci, sapat u Kini,
    sto sapce, kao i srce, sve hladnije i tise:
    da ne ostaju, ni Ming, ni yang, ni yin,
    ni Tao, tresnje, ni mandarin.
    Niko i nista.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Groteska


    Zidajte hram
    beo kao manastir
    Nek sece u njemu Mesec sam
    i place noc i mir.


    A na hram dizite crnu
    sfingu naroda mog.
    Nek se sve zvezde sto jezde osvrnu
    za osmeh cudovista tog.


    Zidajte hram
    beo kao manastir.
    Nek sece u njemu Mesec sam
    i place noc i mir.


    U hramu nad Milosem i Markom
    uokvirte zlatom na oltaru zarkom
    pecate plave i rumene,
    zute i crne i sarene.
    Pecate plave i rumene,
    zute i crne i sarene,
    ljubicaste i zelene.


    Pecate ustava i prava,
    zakona i statuta,
    privilegija hiljadu puta,
    obecanja i fermana,
    pohvala sa svih strana,
    naroda mog:
    da vidi Bog.


    Zidajte hram
    beo kao manastir.
    Nek sece u njemu Mesec sam
    i place noc i mir.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Mizera


    Kao oko mrtvaca jednog
    sjaje oko našeg vrta bednog,
    fenjeri.
    Da l noć na tebe svile prospe?
    Jesi li se digla među gospe?
    Gde si sad Ti?


    Voliš li još noću ulice,
    kad bludnice i fenjeri stoje
    pokisli?
    A rage mokre parove vuku,
    u kolima, ko u mrtvačkom sanduku,
    što škripi.


    Da nisi sad negde nasmejana,
    bogata i rasejana,
    gde smeh vri?
    O, nemoj da si topla, cvetna,
    O, ne budi, ne budi sretna,
    bar ti mi, ti.


    O, ne voli, ne voli ništa,
    ni knjige, ni pozorišta,
    ko učeni.
    Kažeš li nekad, iznenada,
    u dobrom društvu, još i sada,
    na čijoj strani si?


    O, da l se sećaš kako smo išli,
    sve ulice noću obišli
    po kiši?


    Sećaš li se, noćne su nam tice
    i lopovi, i bludnice,
    bili nevini.


    Stid nas beše domova cvetnih,
    zarekli smo se ostat nesretni,
    bar ja i Ti.
    U srcu čujem grižu miša,
    a pada hladna, sitna kiša.
    Gde si sad Ti?
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Naša elegija


    Ne boli nas.
    Gracanice vise nema,
    sta bi nam takovska groblja?
    Marko se gadi budjenja i zore,
    grobovi cute, ne zbore.
    U nebo dize nas
    prezriv osmeh roblja.


    Necemo ni pobedu ni sjaj.
    Da nam ponude raj,
    sve zvezde sa neba skinu.
    Da nas zagrle koji nas more,
    i njina zemlja sva izgore,
    i kleknu pred nas u prasinu.
    Da nam svi ruke ljube,
    i klicu i krune mecu,
    i opet zatrube trube,
    cvece i cast i srecu.


    Mi vise tome ne verujemo,
    nit ista na svetu postujemo.
    Nista zeljno ne ocekujemo,
    mi nista ne oplakujemo.


    Nama je dobro.
    Prokleta pobeda i odusevljenje.
    Da zivi mrznja smrt i prezrenje.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Priča


    Secam se samo da je bila
    nevina i tanka
    i da joj je kosa bila
    topla, kao crna svila
    u nedrima golim.

    I da je u nama pre uranka
    zamiris'o bagrem beo.

    Sucajno se setih neveseo,
    jer volim:
    da sklopim oci i cutim.

    Kad bagrem dogodine zamirise,
    ko zna gde cu biti.
    U tisini slutim
    da joj se imena ne mogu setiti
    nikad vise.

    San Vito, al Tagliamento, 1918.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #7

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Gospođi X

    Ne pomaže ni muž, ni dete, ni glasovir.
    Za vas je u grehu mir.
    biti nesretan malo više ili manje
    sve je jedno.
    Kriti u srcu za sve gnušanje
    o kako je bedno.

    Vi niste krivi znamo
    za ono što će biti,
    nesreća je baš čast.
    Dužnost je laž iz prikrajka
    za nas što bolno gledamo.
    Ne čini ništa ako ste majka
    od tog je lepša slast.

    O samo je tužan čovek čist,
    slobodan, nežan i drag,
    ko zvono u polju, i blag
    ko cvrkut tica,
    i uveo list.

    Dižite oči mračne,
    ko buntovne buktinje zračne
    pobodene u duboke
    crne kolutove.

    Vi ste moja buna.
    Znam da vas dragan zove,
    za ništa vas ne pitam.
    Ako vas život boli,
    ako vas neko voli,
    ja vam čestitam.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  8. #8

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Na ulici

    Kad svetiljke sinu
    i ulice podu u visinu,
    u tami stojim ja.
    Na svemu sto dode,
    moj osmijeh zasija.

    Nestanu boli okovi i laz,
    od mog pogleda zavisi sva draz
    svega sto prode.
    Zene prolaze i oblik gube,
    smijese se, pa mi pridu da me ljube,
    a ja im novu sjenku dam.

    I dok tio zamagli noc
    ulice pune sjeni,
    ja imam neba bezgranicnu moc,
    svi boli svijeta skupe se u meni.

    Ko cvijetici bijeli sa mjeseca
    radaju se po ulici djeca.
    Od osmijeha mog umire dan,
    i svakog koga pogledam
    stize moja sudba sreca i an.

    Kad mahnem rukom neotice
    nove zvijezde sinu.
    Tad sjajan tuzan cio grad
    lici na moje lice.

    Svi idu u nebo da me vide
    po ulici zvijezda i srebra.
    Ja stojim raspet sam na zidu,
    a Mjesec mi blago probada rebra.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  9. #9

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Dosada

    O,kako ti je ime gadno,
    al divna sudba,drago moje jadno.
    Placi samo od tuge i milja
    i ostani uvek draga nerodilja.

    Nek pljusti kisa besa i srama,
    niko nece ostati za nama.
    Nek se oni vrte kao saren vrt,
    ko ce nam zabranit da volimo smrt.

    Ulice su nam deca i druzi,
    nece nas stid u cedu da puzi.
    Nije za zivot tvoj pogled ohol,
    nego za slast i san i bol.

    Ne daj da nase duse padnu
    i nastave ljubav nasu jadnu,
    nas gorak nesrecan zagrljaj,
    nek bude svemu u tebi i meni
    grob i kraj.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  10. #10

    Odgovor: Miloš Crnjanski


    Rastanak kod Kalemegdana

    Rastali smo se
    i sisli iz grada.
    Kao dve suze,kad naporedo kanu,
    sa naboranog lica.

    Na vodi su nas cekale ladje.
    Tvoja ode prva.
    Moja je obilazila ostrva

    Sedeo sam poguren i crn,
    pust
    kao meseceva senka.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  11. #11

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Crnjanski piše Andriću
    Iz Beograda 20. maja 1919. godine: "Ja očekujem od Vas na zimu knjigu koja će reći više nego što mogu reći ja - otrovan gordošću i preziranjem za navek"

    Dragi Prijatelju.

    Ja sam isuviše ponosit u flirtovima mojim, a da bih pokazao da me boli što mi tako dugo niste pisali - da niste bolni i da se ne bojim za Vaše zdravlje. Ne zaboravite da ja volim Ivu Andrića iz knjiga - a ne iz života, pošto se u životu ja uvek pretvaram, na papiru nikada.(...)

    Radim koliko mogu. Ovde je sve učmalo, i što je gore separirano. Prikupio sam nešto malo saradnika, itd. Ćorović je prilično ladan prema meni - no možebiti da je razočaran. Živim - i činim ono što držim da mi je dužnost, ne više, ne manje. Razočarao sam se samo u srbijancima.(...)

    Osim toga pokušavam da na Universi podignem ženske (koje osobito obožavaju nekog pisca "Edž Ponta", ima jedan čovek koji je "Edž Ponto" pročitao 50 puti - lud? Ištu od mene Andrićevu sliku koju ni ja nemam.) i trudim se da zaustavim kulturni bolševizam i separatizam koji ovde na Universi prodire.

    Kako živim? - ni radosno, ni tužno nego neveselo. Pošto imam silne dragane u Beču i Pešti, dakle daleko - to mogu da sam sam. Najviše sam sa knjižarom Cvijanovićem a sad hoću da se upoznam sa gosp. Stokić glumicom narodnog Pozorišta, ona je veliki talenat, a na jesen mislim da pokušam sa pozorištem. Slušam istoriju i druge famozne stvari i čekam g. B. Popovića da mi prizna da i ja štogod znam o književnosti i da mi dopusti da postanem suplent negde u Maćedoniji gde ću učiti volove Omiru. Vidite afektiram. Inače mi je vrlo dobro, jedem ćevapčiće i zavađam mlade, možebiti nevine devojke koje uče tehniku.

    Glavno je da vreme prolazi.
    Teško mi je samo uveče, kad radim, više puti odmanem rukom i legnem da spavam - onda je najbolje. No sve će to proći šta sve nije prošlo malo važnije nego sve ovo - uostalom Vi znate pesnici su ćaknuti.

    Zovete me u Split. Boli me to jer ga se sećam kad sam ga posetio u jednoj barci u doba kada sam bio zdrav i mlad, u doba kad sam bio od najboljih igrača footballa i radostan jer mi je Kočić štampao pesme.

    Ne mogu da dođem, nemam para, a nemam ni vremena. Naš je raspust samo od 1 Avgusta do 15 sept - a to vreme provešću kod majke u mom selu, dosta je sedila godinama za vreme rata sama, može da omutavi pa bi rekli da nisam nježan sin. A ja volim svoju majku, zamislite tu ludost, bila je celog veka poštena i uvek stradala za druge. Ići ću njoj. - Ali sada pošto znam gde ste često ću Vam pisati. To je još više nego da sam kraj Vas, u istini ja nisam tako iskren. Ja očekujem od Vas na zimu knjigu koja će reći više nego što mogu reći ja - otrovan gordošću i preziranjem za navek."

    e....to je Crnjanski....
    Ploviti se mora i bez broda ..

  12. #12

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Mnogo volim poeziju Crnjanskog.
    Htedoh nešto da stavim, ali vidim da je sve što najviše volim tu!
    Mnoge od ovih pesama znam napamet, još iz mladosti.
    "Ljepota nije u licu; ljepota je svjetlost u srcu."

  13. #13

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Ples

    O, pustili smo svuda duše
    i, eto, vraća se samo strast nevesela.
    Odosmo po ćilimovima dragih tela
    u nebesa, što nas izmeniše.
    U blage žalosti pređe zanos ludi,
    u tišine jutarnjih oblaka,
    razočarano telo, vitko od žudi.

    I užas lica, strasnih, davno
    pokrila je magla,
    kao mesečev lik,
    što se javlja u nadzemaljskoj seti,
    žut, kao obrazina zlatna, tavno,
    u grobu, nad kojim se bela sen aveti,
    bela sen neveste,
    u beskraj za navek nagla.

    Sve posta nestvarno,
    što u ljubavi čine i činim;
    i život, ko pusto polje kud vetar ječi,
    pokrismo snegom praštanja svemu,
    poljupcima zbunjenim i novim.

    Pa, eto, ipak, tragom se njinim
    kupi čemer i u zorama ovim,
    kad više okovan, nag niko ne kleči.

    I duša zagledana, nevesela,
    pokriva dim, pruge radosti i plesa,
    što u beskraju igraju nebesa,
    opet samo teškim, grimiznim plaštom
    strasnoga tela.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #14

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Povorka

    Pri kraju mladosti tek
    teško, čudno, obuze me ljubav.

    Prvo mi se u bludi nešto javi,
    belo i mirno, kao daleko stado.
    Posle se susretoh sa trešnjom,
    i, kao u frulu, svirah,
    u jedan potok plavi.

    Duh mi je izgubio, tako, snagu,
    a telo se ispunilo
    nekom lomnošću.
    Zaželeo sam da milujem rukom
    prugu vidika, bistru i blagu.

    Misli mi jasne iščeznuše,
    u neprekidnom smešenju tamnom.
    A polako se skupiše, sa svim straha,
    povorke procvalih trešanja,
    da pođu, pođu, sa mnom.

    Pred njima, nasmešen,
    sa brda na brdo,
    sa reke na reku,
    eto, ja,
    zbunjen i bezbrižan,
    igrajući,
    poskakujući.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #15

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    O Banatu i Banacanima

    Puna žuči, otrovane krvi i smeha, rumen njena rumenija mi je od pričešća, a ruka mi drhti više nego da dižem putir. Ponoć je, pustite me da nazdravim i ja.

    Prospem li vino po vašem belom čaršavu, ostaće na njemu rumen vinograda. Prospem li vino, zamirisaće beo čaršav kao sneg na žitu nevidljivom, ali niklom, i ozelenelom. Gospodo, nazdravili ste svakom. Još jednu pijanu čašu mom Banatu. Pijem u slavu druga svog. Šustera Proke Naturalova, generalštabnog kaplara slavne armade bečkog ćesara, koga su streljali 916 novembra prvog.

    Zid je bio tek okrečen, beo kao ovaj čaršav, po kome su prsnule rumene mrlje njegovog mozga i krvi, rumene kao ove mrlje pijanog vina mog.

    Gospodo, prvu čašu u slavu druga mog. Šustera Proke Naturalova, generalnoštabnog kaplara slavne armade bečkog ćesara koga su streljali 916. novembra prvog.

    Gospodo, ovu čašu onom bosiljku što smo ga našli u svilenoj vrpci oko njegovog vrata. Ovu čašu u slavu svetog Jovana, slave njegove, ikone stare, koju je poljubio pre smrti. Ovu čašu selendri Kekendi, o kojoj nam je pričao na da je najlepša varoš na svetu."
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Česlav Miloš (Czesław Miłosz)
    Autor DrinChe u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 24
    Poslednja poruka: 31.07.2011, 01:36
  2. Česlav Miloš / Czesław Miłosz
    Autor DrinChe u forumu Književnici
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 26.07.2009, 17:07
  3. Miloš Dopud: Objavljujem rat
    Autor pinokio u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 89
    Poslednja poruka: 12.02.2009, 10:31
  4. Vampir Miloš u bečkoj arhivi
    Autor Necromancer u forumu Banat
    Odgovora: 12
    Poslednja poruka: 06.01.2008, 03:20
  5. Slađana Milošević
    Autor SQUAW u forumu Domaći spotovi i tekstovi
    Odgovora: 22
    Poslednja poruka: 13.07.2006, 04:30

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •