Miloš Crnjanski - Strana 5
Strana 5 od 6 PrvaPrva ... 3456 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 61 do 75 od ukupno 86
  1. #61

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Zamorenoj omladini

    Da li znaš još naše noći budne
    Kad su u jorgovana rumene senke,
    Kad je tavan kao žudne
    Nebu uperene oči?

    Da li si osetila da svud to boli
    Ne samo kod nas: biti mlad.
    I nositi u duši neku mutnu setu
    Što sve, a da pomoći može, voli?

    I da li si se već jednom utešila
    Da je to mladost:
    Ta bolna mutna sudba?
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  2. #62

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Srp na nebu

    Ti nezaboravljena moja,
    Na rodnom polju iznenadna zhenka,
    Ostaj mi senka, senka.

    Ko redovi zardjalih kosa,
    Kukuruz je na suncu zreo.
    teshka si bila, vrela i bosa,
    Kao snop zhita kad se razgrne.
    Ochi ti behu male al' crne,
    Kao rupice na fruli.
    Kad mi na Tebi svaki zglavak vreo
    Od slasti poche da trne
    Rashirila si se, i uzdrhtala,
    Kao zemlja ispod grana trulih.

    U crnom dugom svilenom plashtu,
    Po svetu bludim.
    I svud kud stignem shapatom budim
    Bolan osmeh, suze i mashtu.

    Sviram smrt,
    Ali mi gudalo rasipa nehotichne zvuke,
    A zidove mrtve i oblake shto plove,
    Blago mi miluju ruke.
    Jednako cjarlija kao dalek vrt
    Tragom mojih senka moja,
    Puna zhita i neba vedra,
    Vrela kao jedra nedra tvoja.

    I dok mi se nocju preplicju na ruci
    Gole zhene i zvuci
    Krvavih nakita strashnih,
    teshke svile i listovi prashni,
    Chim pred zoru svane,
    nebo mi je rosno ko ravne poljane,
    A Mesec se nad njima sja,
    Kao srp.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  3. #63

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Stenje

    Danas sam bio tako veseo!
    A sad? Gle, jedva dišem,
    sa osmehom mutnim, umorno.

    Daleko, negde, iza škotskih obala,
    diže se, iz mora, modro stenje,
    tako grdno, tako pusto, sumorno.

    Ja ga se setih! Ja ga vidim!
    Njegova modrina mrsi mi dušu,
    i mene obuzima grozna jeza,
    i neka, beskrajna, žalost.

    Predosećano, u Beogradu, 1920.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  4. #64

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Sumatra

    Sad smo bezbrižni, laki i nežni.
    Pomislimo: kako su tihi, snežni
    vrhovi Urala.

    Rastuži li nas kakav bledi lik,
    što ga izgubismo neko veče,
    znamo da, negde, neki potok,
    mesto njega, rumeno teče!

    Po jedna ljubav, jutro u tuđini,
    dušu nam uvija, sve tešnje,
    beskrajnim mirom plavih mora,
    iz kojih crvene zrna korala,
    kao, iz zavicaja, trešnje.

    Probudimo se noću i smešimo, drago,
    na Mesec sa zapetim lukom.
    I milujemo daleka brda
    i ledene gore, blago, rukom.


    Beograd, Braće Nedića 29, 1920.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #65

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Shala


    Josh sam ja veseo
    mada se neces udati za mene.
    Ta mladici su samo sene,
    ne kupe novac vec uspomene.

    Bicesh gospa gojna,
    udata chesto malo,
    a serenata nedostojna.

    Ali ce na dnu chestite dushe
    i gradjanskih zzila,
    kao gudalo iz daleka,
    kao moja nevidljiva ruka,
    svirati svaki leptir beo,
    i svaki jastuk vreo.

    Prijatelj moj mesec neveseo,
    u strasne noci majske,
    golicave bestidne rajske
    pesmice,jer si mi chasak samo
    draga jednog popca bila
    u travi.

    I kad tada ostanete nasamo
    imace tvoj muzzic
    gadnih muka.

  6. #66

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Poslanica iz Pariza

    Život vaš i telesa još su tvrda
    a zidanja krivudava, neoprezna,
    no ja vas mirno gledam sa brda
    i znam što još niko ne zna.

    Tela će vam se izgubiti
    i krv biti sve tanja i tanja;
    zanemeli ćete ljubiti
    vrhove cvetnih trešanja.

    Dolazim skoro a doći će i dan
    kad će dosadanje biti svejedno,
    kad će i vaš dah biti iskidan
    i strešćete se već jednom čedno...

    Sa osmehom jutarnjim jednom i vi
    zaigrati, sa srebrnim lukom,
    u bezdan nebesa biserno sivi,
    sa Šara,
    sa Velebita,
    sa Fruške gore.

    Zatrešću višnje iznemoglom rukom,
    na gradove vaše bele,
    da ućutkam jednom drečeće gajde
    i pijanke nevesele.

    Osetićete da i vama ide san
    i stojati pod nebom suzno goli;
    i leći ćete i vi u travu zvezdanu,
    gde ništa više ne boli...

    Ispuniće se pesničke ludosti,
    i, kad prva proletnja noć zaplavi,
    videću ja još vas i život kako igrate,
    na nebesima, a ne na javi.
    ~

    Komentar uz pesmu "Poslanica iz Pariza"

    Bilo je mnogo povoda tome, i uzroka, što sam ja, tada, iz Beograda, otišao tako brzo. Bilo je, među tim uzrocima, čak i vrlo prijatnih. Moji drugovi su bili otišli u Pariz i ja sam pošao za njima, da ostvarim svoju davnašnju želju. Mi smo se nadali da ćemo tamo stvoriti kao neku malu, našu, umetničku koloniju.
    Radionicu slikara, skulptora, stihotvoraca.
    Sem toga, ja sam na Univerzitetu, u Beogradu, bio upoznao onu koja mi je postala žena. U to doba, to je bila najlepša devojka u Beogradu. Otišli smo, zajedno, u Bretanju. Otišli smo, zajedno, u Toskanu.
    A kada smo se iskrcali, na povratku, u Dalmaciji, u Šibeniku, ta varoš je baš bila napuštena od Talijana i na obali je igralo kolo.
    Nikad veselijeg, luđeg, snažnijeg kola nije bilo.


    Da bi čovek bio sretan u životu, treba umreti rano.
    Međutim, bilo je nešto što je mene, iz Beograda, u Pariz, i oteralo. To je bila ta strašna glupost, podlost, ta strašna mržnja literarnih fariseja, sa kojima sam se bio, prvi put, sreo.
    Postoji teorija da pesnika treba zatvoriti u nesreću, sirotinju, u patnju. Imaće, kažu, dublju inspiraciju.
    Isto tako, potrebno je imati snažnu, literarnu, kritiku. Rezultate, kod nas, videli smo.

    Lazu Kostića je, celog života, pratila hajka polutana, sa mržnjom koja je danas smešna. A sva ta hajka bila je organizovana, na bazi ličnih mržnji. Postoji jedno pismo koje je Đura Jakšić napisao Stojanu Novakoviću, kad su mu prebacivali da nije dovoljno obrazovan literarno. To pismo je jedan od najvažnijih dokumenata, po mom mišljenju, u našoj književnosti.
    Da je Žefarović umro, prebedno, u jednoj kolibi, to je, za njegovo dobro, prirodno. međutim, kampanja, koja se vodila protiv Uskokoviča, kao agenta Austrije(!), u Beogradu, vođena je sasvim tipično, naški, moderno. Oterali su ga da skače u Nišavu.

    Meni je Bora Stanković, sa suzama u očima, pričao, o bedi u kojoj je ostavio porodicu kad je otišao u internaciju, i kako je hrvatski književnik Ogrizović uspeo da ga nagovori da da neku priču za list koji je, de facto, pripadao okupatoru (Belgrader ).



    Zbog toga su, posle, Stankovića, godinama, pljuckali kroz literarnu kritiku i, sve što napiše, nikad otvoreno, jasno, nego uvijeno, sa insinuacijama da je špijun bio.
    Međutim, jedan bivši ministar, koji je tobože bio republikanac, bio je predsednik Opštine, pod okupatorom, u Beogradu.
    To mu nije smetalo da docnije osnuje "demokratsku" partiju.
    Imao je banku.


    Ja sam svoje kritičare, banaćanski rečeno, caknuo, i otišao.
    Ni danas mi nije žao.
    U Parizu, tada, naču grupu književnika bio je zahvatio talas oduševljenja, da uđemo u književnost Francuske, koja se onda smatrala kao naša druga otadžbina, zbog zajedničkih uspomena iz rata.
    Najviše je uspeo u tome Rastko.
    On je provodio noći među mladim francuskim poetama, i pokušavao, da i mene upozna sa njima. On je bio počeo čak i da piše na francuskom.Ja sam smatrao da se na stranom jeziku može voditi korespodencija, konverzacija, pisati drama, naučni članak, propaganda (videti zajednički rad Ujevića i trtonje Fileasa Lebeka, za vreme rata), ali da se poezija može pisati - i da je treba pisati - samo na maternjem jeziku.
    Dušan Matić i (ako me sećanje ne vara) Boško Tokin potpisali su bili, tada, i jedan manifest komunističke stranke protiv prisustva francuskih trupa u Maroku.


    Najlepše je francuski, među nama, tada, govorio Sibe.
    On je bio sav sretan kad je uspeo da upozna francuske književnike po literarnim redakcijama i da im protumači svoju teoriju "kozmičke literature". Bio je van sebe kad je Ivan Gol (po mom mišljenju jedan trećerazredni književnik) pomenuo u svom predavanju u sali Gavo.
    Ja nisam delio to oduševljenje Sibeta. Ja nikad nisam verovao u iskren interes bogataša prema siromasima. A kad me je Andre Salmon zvao na čaj, ja sam to smatrao kao komediju, koja je dosadna. Meni su se sva ta gospoda činila piskarala.
    Sibe je, pored Francuza, najviše bio u društvu Rusa.
    Stanovao je u jednom malom hotelu, preko puta jedne čuvene kafane, na Monparnasu. Pokrivao se bundom koju je nosio iz Rusije. Dolazila mu je jedna mlada Ruskinja, koja nikako nije htela da ispuni njegove želje. Uvek je obečavala, ali u poslednjem trenutku uvek se prepala. Vriskala bi: "Bedna ja! Bedna ja!".


    Ja sam stanovao u jednom malom hotelu, nedaleko od teatra Odeon, u ulici Rasin. Neko vreme, stanovao sam i u hotelu Rastka Petrovića, iza Panteona, u ulici de la Clef.
    Prekoputa mog hotela, u ulici Rasin, na ćošku, sad stoji spomen - ploča od mramora, uzidana u zid, gde je pao, u pucnjavi protiv okupatora, jedan naš sunarodnik.
    Skidam mu kapu.
    Posle trideset i dve godine, kad sam tamo bio, ja sam stajao zagledan u prozore iza kojih sam nekad živeo.
    Ne mogu da nađem u svemu tome nikakav smisao.
    Međutim, to ne znači da želim da dam neki naročit smisao tome da sam ušao u literaturu. Naprotiv, veliko je to da osećam da dišu oni koji za nama idu, i da će ih uvek biti, koji su gotovi da polože život, tako, na nekom ćošku.
    Život će biti uvek nešto više od literature.

    Miloš Crnjanski

  7. #67

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Robovima

    Ne ubijajte pseto ni vuka.
    Nećete skinuti jaram s vrata -
    nema slobode,
    dok vam ruka
    miluje decu, i sestru i brata.

    Ne tražite po ulicama mračnim,
    ritu i blud, što crveni.
    Eno vam rita na posteljama bračnim,
    a sram u ljubljenoj ženi.

    Kad ubijete sina svog
    prsnuće lanci, i pasti Bog.

    Jer laže vas najmilije,
    jer sram je, što pesme slave,
    za čim vam suza lije
    i bono klonu glave!

    U noći za čim tugujete,
    što kujete u zvezde,
    što mole crkve svete,
    i hoće vojske, što jezde.

    Jer čast veziva ruke,
    i ponos rađa jauke,
    i srce tera preko mora
    u šumu,
    gde se glođe kora.

    Slava će doći,
    kad vas povedu ubice.
    Kad reč vam bude krv, i
    plamen.


    Sunce će vam obasjati lice,
    kad vidi, da vas se zmije ne plaše,
    no majke vaše, majke vaše.

    Robovi ste dok imate suze,
    čast vaša beše što slobodu uze,
    a vrati će je mržnja, greh, i
    kamen.

  8. #68

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Njegoš u Veneciji

    Nasmešio se poslednji put.
    U prozoru se sjaše kao zapeti luk,
    kao Mesec u vodi, mlad i žut.
    Rialto.

    Mirisaše bolan svoje bele ruže
    i gledaše kako galebovi kruže,
    tužni i beli, ko misli na Lovćen,
    i smrt.

    Dok noć pljuštaše, čitaše Omira,
    crn i težak, ko Ahilov,
    što samo kraj mora nađe mira,
    grob.

    Bogovi, na plećima sa oblacima tamnim,
    bolovi i mora sa valima pomamnim,
    pređoše po njegovom bledom licu bez traga.

    Ali, kad čitaše o Brizeji, što se budi,
    i otvara oči, pune tame, u zori,
    bol neizmeran pade mu na grudi.

    Jer svemu na svetu beše utehe.
    Svim mislima, za sve junake, i grehe.
    Ali držeći glavu rukama obema,
    suzno, umirući, pomisli, bolno,
    da za oči neveste utehe nema.

    Tada zaplaka u vodi i zvono
    Svetog Marka.

    Bolnica u Opatiji, 1916.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #69

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Dosada

    O, kako ti je ime gadno,
    al divna sudba, drago moje jadno.
    Plači samo od tuge i milja
    i ostani uvek draga nerodilja.

    Nek pljušti kiša besa i srama,
    niko neće ostat za nama.
    Nek se oni vrte kao šaren vrt,
    ko će nam zabranit da volimo smrt.

    Ulice su nam deca i druzi,
    neće naš stid u čedu da puzi.
    Nije za život tvoj pogled ohol,
    nego za slast i san i bol.

    Ne daj da naše duše padnu
    i nastave ljubav našu jadnu,
    naš gorak nesretan zagrljaj,
    nek bude svemu u tebi i meni
    grob i kraj.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #70

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    "....
    Topovi gruvaju. Neko slavi rođendan A kako sam se rodio ja? Otac mi beše pevao pesmu i zalepio banku tamburašu na čelo. Po celu noć je po ciči, zimi, na sred zavejanog trga stajala gomila naroda oko vatre, i čekala da svane, da bira poslanika. Kažu, sutradan je morao ostaviti svoju srebrom okovanu pušku i psa, svoje debele nataroše, i otići nekud daleko, na Tisu. Kažu, tamo je piskarao ceo dan, a noću bančio; pijanog su ga na saonicama dovozili kući. Tek posle pet godina rodio sam se ja. I tada me poviše u jednoj korpi za rublje; a mati mi pevaše po celu noć uspavanke, najradije onu iz "Niza Bisera", ili su mi jednako pričali o nekim selima, što su gorela, i o nekim ljudima sa crvenim fesovima, što su jednako klali i ubijali Jedno veče su mi pričali: kako se nabada na kolac. Kažu, mnogo sam tada plakao...."

    Dnevnik o Čarnojeviću
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  11. #71

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Reljef sa likom Danta

    Anici Savićevoj

    Kentavrima besnim malje u nosu
    zatreptaše žudno, kopita im rosu
    u mračne šume kad jurnuše dalje
    ludim trkom sa viših pleća na kobile
    prosu, po travi bludno.

    Tvrđava zlatna gorela je i urlala.
    Na žaru lomača jadra su buktala,
    ropska vam mirisna tela
    bludnim su vriskom nudeći se gola
    pala, vijajući se oko mača.

    Mostovi tanki zlatili se i sjali,
    ko meseci na reci sa neba pali.
    A kad ste prošle u svili,
    narod je klečo, i prašinom se
    vitlali stegovi i sveci.

    Monasi strasni goli se sekli,
    kraj buktinja strašni, i klekli
    u ćilim vaših tela što krv i miro proli
    na oštar šljunak, kojim su boli
    i pekli rane kolena prašnih.

    Mudraci su nagnuti vam u pleći
    crtali čudne brojke, otkrivali sveći
    u odećama crnim tajne, koje sluti
    samo kamen drag, i vaš cvet
    crveneći kao alem pakla sa dojke.

    Tad se rodi jedan koji vam telo
    žalio istom žalošću neveselo
    kao duh, on ga diže u prah medan,
    providan, jutarnji, što bez traga

    celo nebo rađa jezom čistom.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #72

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Narodni vez

    Krv mi veze vez po duši,
    strašću me životinja guši,
    i tka mi u život tlo:
    zavičaj moj, ravnicu što zre
    gde pijan raspasan seljak mre,
    u krvi što je svo dobro, ne zlo.

    Zato mi nebo svo
    mirno u osmehu izumre.
    Tih mi je plač a grohotan smeh,
    kad se u zoru probudim prvi
    ništa mi nije zabran, ni greh.
    Ceo je svet za mene vez
    pun šara moje krvi.

    Šara bez smisla, broja i reda,
    tankih ko izoran crv.
    Beskrajan kao nebo nadamnom
    ne marim šta će sa mnom,
    pun smeha, smrti, stoke i greha,
    na meni sudbinom tamnom
    vez veze moja krv.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #73

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Ples

    O, pustili smo svuda duše
    i, eto, vraća se samo strast nevesela.
    Odosmo po ćilimovima dragih tela
    u nebesa, što nas izmeniše.
    U blage žalosti pređe zanos ludi,
    u tišine jutarnjih oblaka,
    razočarano telo, vitko od žudi.

    I užas lica, strasnih, davno
    pokrila je magla,
    kao mesečev lik,
    što se javlja u nadzemaljskoj seti,
    žut, kao obrazina zlatna, tavno,
    u grobu, nad kojim se bela sen aveti,
    bela sen neveste,
    u beskraj za navek nagla.

    Sve posta nestvarno,
    što u ljubavi čine i činim;
    i život, ko pusto polje kud vetar ječi,
    pokrismo snegom praštanja svemu,
    poljupcima zbunjenim i novim.

    Pa, eto, ipak, tragom se njinim
    kupi čemer i u zorama ovim,
    kad više okovan, nag niko ne kleči.

    I duša zagledana, nevesela,
    pokriva dim, pruge radosti i plesa,
    što u beskraju igraju nebesa,
    opet samo teškim, grimiznim plaštom
    strasnoga tela.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #74

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Povorka

    Pri kraju mladosti tek
    teško, čudno, obuze me ljubav.

    Prvo mi se u bludi nešto javi,
    belo i mirno, kao daleko stado.
    Posle se susretoh sa trešnjom,
    i, kao u frulu, svirah,
    u jedan potok plavi.

    Duh mi je izgubio, tako, snagu,
    a telo se ispunilo
    nekom lomnošću.
    Zaželeo sam da milujem rukom
    prugu vidika, bistru i blagu.

    Misli mi jasne iščeznuše,
    u neprekidnom smešenju tamnom.
    A polako se skupiše, sa svim straha,
    povorke procvalih trešanja,
    da pođu, pođu, sa mnom.

    Pred njima, nasmešen,
    sa brda na brdo,
    sa reke na reku,
    eto, ja,
    zbunjen i bezbrižan,
    igrajući,
    poskakujući.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #75

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    O Banatu i Banacanima

    Puna žuči, otrovane krvi i smeha, rumen njena rumenija mi je od pričešća, a ruka mi drhti više nego da dižem putir. Ponoć je, pustite me da nazdravim i ja.

    Prospem li vino po vašem belom čaršavu, ostaće na njemu rumen vinograda. Prospem li vino, zamirisaće beo čaršav kao sneg na žitu nevidljivom, ali niklom, i ozelenelom. Gospodo, nazdravili ste svakom. Još jednu pijanu čašu mom Banatu. Pijem u slavu druga svog. Šustera Proke Naturalova, generalštabnog kaplara slavne armade bečkog ćesara, koga su streljali 916 novembra prvog.

    Zid je bio tek okrečen, beo kao ovaj čaršav, po kome su prsnule rumene mrlje njegovog mozga i krvi, rumene kao ove mrlje pijanog vina mog.

    Gospodo, prvu čašu u slavu druga mog. Šustera Proke Naturalova, generalnoštabnog kaplara slavne armade bečkog ćesara koga su streljali 916. novembra prvog.

    Gospodo, ovu čašu onom bosiljku što smo ga našli u svilenoj vrpci oko njegovog vrata. Ovu čašu u slavu svetog Jovana, slave njegove, ikone stare, koju je poljubio pre smrti. Ovu čašu selendri Kekendi, o kojoj nam je pričao na da je najlepša varoš na svetu."
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

Strana 5 od 6 PrvaPrva ... 3456 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Česlav Miloš (Czesław Miłosz)
    Autor DrinChe u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 24
    Poslednja poruka: 31.07.2011, 01:36
  2. Česlav Miloš / Czesław Miłosz
    Autor DrinChe u forumu Književnici
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 26.07.2009, 17:07
  3. Miloš Dopud: Objavljujem rat
    Autor pinokio u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 89
    Poslednja poruka: 12.02.2009, 10:31
  4. Vampir Miloš u bečkoj arhivi
    Autor Necromancer u forumu Banat
    Odgovora: 12
    Poslednja poruka: 06.01.2008, 03:20
  5. Slađana Milošević
    Autor SQUAW u forumu Domaći spotovi i tekstovi
    Odgovora: 22
    Poslednja poruka: 13.07.2006, 04:30

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •