Danas pricam sa drugaricom i kaze mi, nedostaje joj iskra.
Bar mala iskrica, nade,zelje, zivota ...
A ja sam ubedjena da tu iskricu mozemo sami sebi stvoriti u bilo kojoj sekundi vecnosti, ako to zelimo.
Meni strasno nedostaju tamo neki dani.
Kad sam bila bezbrizna.
Kad je zivot bio lak, poput igre.
Kad su svi moji bili tu, na okupu, za praznike.
Kad je baka sklapala po nekoliko stolova, da nas doceka, sa belom cistom, ustirkanom keceljom.I slatkim od smokava.
I miris vanilica.
Onih specijalnih, sablonski pravljenih za svaki veci praznik.
Nedostaju mi danas i sve kritike i ljutnje.
Nedostaju mi i cutnje i tisine nase.
I smeh.
I onaj poklon u uglu kuhinje uvek zamotan u svetlucavi papiric, koji tad toliko nisam volela.
Sa silnim masnicama i obaveznom cestitkom.
I poljubcem, najmilijim.
Sve mi nedostaje, kad stizu praznici, a secanja izranjaju, pa me zatrpavaju, nekim slikama.
Pa izvuku suzu i osmeh.
Jer srecna sam sto sam ih imala.