Šta sam sve propustila u ova dva dana... Diskusija je prilično odmakla, ali se suprotstavljeni stavovi nisu baš jako približili - nisam ni očekivala da će se dogoditi tako nešto, ruku na srce.
Normalni, emocionalno zreli ljudi, planiraju porodicu. Ako se dogodi neželjena, odnosno neplanirana trudnoća - dogovore se šta im je činiti... Dakle, u tom slučaju i muškarac, otac, učestvuje u donošenju odluke.
Ali, ako je žena sama, ako veza "pukne", ako muškarac "odleprša" - kako onda, uopšte, može biti konsultovan?!
Ženu koja se našla u takvoj situaciji, koja je u nepovoljnoj materijalnoj situaciji - istovremeno, ne može niko naterati da rodi dete. Čak i ako bi zakonovavac zabranio abortus, ona bi našla načina da to učini. Posledice koje bi trpela i u tom slučaju - nelegalnog i, možda, nestručno obavljenog abortusa, manje su pogubne od posledica koje bi to neželjeno dete nosilo kroz čitav svoj život. I to nije filozofsko pitanje, to je realna priča.
O Daunovom sindromu - mongoloidnoj idiotiji, kao i drugim genetskim poremećajima koji se mogu ustanoviti u ranoj trudnoći - da ne govorim. Da li je medicinski, sociološki i kako već, opravdano radjanje dece koja su unapred osudjena na vegetiranje...?
Nisam lekar, nemam dovoljno informacija i ne mogu da govorim o tome.
Mi imamo četvoro dece, što znači da smo se biološki isprodužavali - za medalju!
Kada je reč o abortusu - ne govorim iz ličnog iskustva, jer takvo iskustvo, na sreću - i uz malo pameti
nisam imala, svoj stav sam već iznela u prethodnim post-ovima... i ne bih ništa menjala.