Voleo sam te u zoru, seti se, kada su
pucketali čaršavi i pokućstvo zurilo
kao Pikasov vo, podmetala si se, meškoljila,
gibala, zatim se propinjati stala i znoj
orosi slabine, zaječa, oh šta mi to radiš,
joj gde si mi ga stavio, reči su se mrvile,
i nešto se u nama sasu, iz tebe pisnu lokomotiva,
ona manevarka malih postaja između Nikšića
i Bileće, izbacujući paru, slinasto si
rigala, a ja čekao da slete anđeli
od novina, voleo sam te u zoru, dal' beše u zoru,
još beče opiljaka mladosti, seti se, ili se
zavaravah, beše još dima od duvana, ljuljala si se
zanoseći bokovima, drhtala kao pivara, mlela
podguzima, tonuli smo, o silo nebeska, gde si mi ga
zario, životinjo, rasturi me, survasmo se,
probodi me, zlotvore, jesmo li se ikada voleli
u zoru, seti se, ostavismo li elektricitet
na jastucima, priseti se, kujo,
voleo sam te u zoru ispod Roze Luksemburg
nalepljene na zidu, stremio jek...
prema kišnim fotosima, policiji i barikadama,
milioni budilnika u taj čas nasrtali su
na proleterske sne, ljubio sam te u škropilicu,
voleo te u prasivom rasvitu,
stresali smo trunje ideologije na Gramšijev pepeo,
dok je Pazolinijevu smrt u novinama
već progorevala jutarnja cigareta,
stid se krzao u končiće, tada sam ti svlačio
dušu, ljuštio je, provirivala si iz utrobe,
jeknuo je pupak, iskrenule se grudi,
izvirala si u mlazevima iz svoje golotinje,
voleo sam te u zoru, prisećaš li se,
kurvo sa evropske levice, voleo sam te,
na stolu je krvario raspukli nar.