U razredu smo imali jednu devojčicu... Sandru.
Bila je prelepa i pametna išla u muzičku školu. Svi mi dečaci smo bili zaljubljeni u nju , ako se to moglo nazvati zaljubljenošću u prvom,drugom,...razredu osnovne.
U to doba ja sam s drugarima slušao dečije pesmice i narodnjake kod kuće, jer su moji roditelji gajili ljubav prema takvoj vrsti muzike .
Jednom prilikom na muzičkom učiteljica zamoli Sandru da nam otpeva nešto iz muzičke škole. Krenulo tu ono klinačko: nebih ja, nisam se spremila, neznam koju ću,... i te fore. I slomi je učiteljica,...krene pesma, ...a kao andjeo da je zapevao, na suvo bez muzike.
I sad se naježim kad se setim tog za mene prvog solo pevanje koncerta ...
Jesenje lišće
Vera Tornjanska
Uzalud behu sve nade moje,
uzalud se nadah da ćeš ostati,
al' sad tek vidim da zbilja ideš
i da se moram s tobom rastati.
Jesenje lišće već otpalo je,
ni travke nema, pustoš je svud;
na srcu mome, u mojoj duši
još uvek vlada večita stud.
Ah, idi, idi, u svet daleki.
Mira ti želim na putu tvom.
Al' kad ti bude blistala sreća
zaboravi name, zaboravi sve...
I danas kad sretnem Sandru mada odavno nisam zaljubljen u nju,... uvek se rado setim njene pesme, koju nam je posle godinama pevala.
Kad vidim Sandru setim se pesme, ...kad čujem pesmu setim se Sandre....
Reči su se urezale u mali mozak i ostać tu do kraja.