... unutar šumske kafane. Zavese koje sam video kroz zadimljene prozore, bile su spaljene. Jak miris svega što je gorelo mi je parao nozdrve. Jedva sam disao. Začuo sam slabašan glas koji je dopirao iznutra. Neko se očajnički borio za život. Upravo sam hteo da zakoračim u pomoć nekome kome sam bio potreban, kada je iza mene odjeknuo jedan preteći i zapovednički glas:
- Načiniš li samo korak ili pokret, ubiću te kao psa!
Iako se nisam uplašio ove iznenadne naredbe, koja me je mogla koštati života, lagano sam se okrenuo stežući pesnice, spreman da ih upotrebim. Na otprilike nekoliko koraka od mene stajao je čopor dlakavih monstruma. Sada su me već opkoljavali, a onaj od koga sam, pretpostavljam, dobio opomenu, je bio najdlakaviji i najkrupniji. Jezivo su izgledali. I, po mojoj proceni, nisu bili raspoloženi za razgovor... zato sam uključio sve vijuge koje sam mislio da imam, i pokušavao da se setim svega što sam, iz nepoznatog razloga, izbegavao da vežbam.
Dlakavi me posmatrao očima koje su čudno bleštale u ovoj dubokoj tami. Tama? Setih se da nisam spavao dobrih dan i po. No, odagnah tu misao iz glave. Sada je trebalo delovati neustrašivo i hrabro. Bio sam sam, a njih, koliko sam uspeo na brzinu da prebrojim, jedanaest. Mavaši mi neće biti dovoljan ako krenu na mene svi odjednom. Jedan od načina koji sam koristio kada sam želeo da izgledam neustrašivo bio je glasan smeh. Nasmejao sam se najglasnije što sam mogao.
- Smeješ se bedniče? - procedi on opet. Da, to je isti glas koji je pretio malopre. Dlakavi me sve više nervirao.
- Smejem se jer mi je čudno što se usuđuješ da mi pretiš smrću, očigledno i ne sanjaš s kim imaš posla.
Moj odgovor ga je razbesneo. Krenuli su prema meni. U trenutku sam se setio svih poteza. Ipak je bilo, oni ili ja. Prvog sam dohvatio rukama i zavitlao u šumu, za drugog je bio rezervisan mavaši, a dlakavi je odlučio da mi priđe s leđa pa sam upotrebio uširo geri u istoj sekundi u kojoj sam još jednog koji je brzim korakom došao do mene bacio na zemlju joko gerijem. Sada sam potpuno vladao situacijom, ostali su me se plašili i oklevali na tren. Sa tolikim nivoom adrenalina u sebi morao sam da ispustim krik:
- Šaaaoooooooolllllllliiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii iinnnnnnnnnnnnnnnn!!!!!!!!!!!!!!!!!
U tom momentu, u jednom skoku, između mene i monstruma našao se niko drugi do poglavica Kameno lice. Okrenuo se ka preostaloj dlakavoj rulji, i tada sam znao da je na mojoj strani. Sve će sada biti lakše...