Reku Po posmatram iz svog - ličnog i, time, subjektivnog ugla...
Sećam se jednog putovanja po Italiji, do Ankone. Do mesta Montelupone, južno od Ankone, putovali smo autoputem, odnosno autostradom, kako kažu Italijani. Tako se brže stigne...?! Što li je bilo potrebno brzo stići - nemam pojma
... Medjutim, naši domaćini su nam sugerisali da u povratku, do Venecije, idemo starim putem koji je gradjen u vreme Musolinija, pa se i put tako zove - "Musolinijev put"...
Tu lepotu koju sam doživela putujući kroz Deltu del Po i Lombardijsku niziju - nikada neću zaboraviti. Možda je to i najlepši deo Italije.
Reka Po pravi ogromni estuar na ušću u Jadransko more. Put ide preko delte, dakle, sa jedne i sa druge strane puta je nepregledna površina vode... S obzirom da smo išli od Ankone prema Veneciji, sa desne strane je more, a sa leve, veoma udaljena od puta - brdašca i na skoro svakom od njih - zamak iz ko zna kojeg vremena... U podnožju zamkova - kuće, vile... Zamkovi opasani zidinama iza kojih crkveni tornjevi paraju nebo... Sam put je gradjen na stubovima, ogradjen metalnim gelenderima... Više se ne sećam koliko smo se kilometara vozili preko te vode... 30, 50... ?!
Svakom ko se nadje na toj destinaciji, preporučujem da ne žuri i da se ne vozi autoputem koji ide paralelno sa tim "musolinijevskim"... nego da odabere taj, duži i neuporedivo lepši način da stigne do Venecije.
Uh
...
Da se vratim na temu - da me Skvojka ne skalpira zbog ovih uspomena...
Radim u poljoprivredi i jasno mi je šta ovo znači za italijanske poljoprivrednike. Medjutim, Italija, kao bogata zemlja, naćiće načina da, po ugledu na Izrael - "izotima" zemljište Jadraskom moru i učini ga plodnim, sa bar dve žetve godišnje...