Fjodor Mihailovič Dostojevski (Фёдор Миха́йлович Достое́вский) - Strana 2
Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 38
  1. #16

    Odgovor: Fjodor Mihailovic Dostojevski

    Citat DrinChe kaže: Pogledaj poruku
    Tog mladića nisam pročitala , ali hoću.
    A šta ti se dopalo? Daj koji redak da nas dodatno motivišeš
    Dopalo mi se što sam se delom pronašao u liku, a i što je roman tako sličan današnjim generacijskim romanima u prvom licu s bitnom razlikom da junak nije cinična, bezobzirna, neuništiva faca i šmekerčina koja ima bombu umesto srca.

    Evo odlomka:

    Prošlo je čitavo pola godine i došao vetrovit i kišni oktobar. Na mamu sam sasvim zaboravio. Oh, tada se već uvukla u moje srce mržnja, potmula mržnja prema svemu i sasvim ga osvojila; iako sam savkoga dana čistio Tušarevo odelo kao i ranije, sada sam ga mrzeo iz sve snage i svakoga dana sve jače i jače. U to doba stao sam jedanput, jednog tužnog večernjeg sumraka, da preturam po svojoj fioci i, najednom, u uglu, spazim njenu plavu batistanu maramicu; tu je bila još od vremena kako sam je tada gurnuo. Izvadih je i pogledah s izvesnom radoznalošću; jedan kraj maramice još je sačuvao trag nekadašnjeg čvora; i čak se jasno mogao videti okrugao otisak monete; uostalom, odmah sam ostavio maramicu na mesto i zatvorio fioku. To je bilo uoči nedelje i zvono zabruja na večernje. Pitomci su se posle ručka već razišli svojim kućama, ali ovog puta je Lambert ostao za nedelju; ne znam zašto po njega nisu poslali. Mada me je on i dalje tukao kao ranije, ipak mi se u mnogim stvarima poveravao i tražio me. Cele večeri razgovarali smo o pištoljima Lepaževog sistema, koje nijedan od nas, ni on, ni ja, nije nikad video, o čerkeskim sabljama i o tome kako se njima seku glave, o tome kako bi dobro bilo da osnujemo jednu razbojničku četu. Na kraju Lambert pređe na svoje omiljene razgovore, na izvesnu ružnu temu, koju sam, pored svega što sam se u sebi čudio, ipak voleo da slušam. Ali ovoga puta mi najedanput postade neizdrživo, te mu rekoh da me boli glava. U deset časova smo legli da spavamo; zavukao sam se s glavom pod pokrivač i ispod jastuka izvadih plavu maramicu: jedan čas ranije opet sam je, ne znam zašto, izvadio iz fioke i, čim su nam postelje bile nameštene, gurnuo sam je pod jastuk. Odmah sam je pritisnuo na lice i počeo da je ljubim: "Mama, mama" - šaptao sam, a uspomena mi je pritiskala grudi kao sinji teret. Pokrio sam oči i video njeno lice s uzdrhtalim usnama kad se krstila prema crkvi, kad je zatim blagosiljala mene, a ja joj govorio: "sramota je, gledaju". "Mmice, mama, svega jedanput u životu si bila kod mene... Mamice, gde si sada, ti moja daleka gošćo? Da li se još sećaš svog jadnog deteta kome si dolazila... Pokaži mi se makar za trenutak, dođi mi makar samo u snu, da bih ti rekao koliko te volim, samo da te zagrlim i da poljubim tvoje plave oči, da ti kažem da te se sad nimalo ne stidim, i da sam te i tada voleo, i da mi je srce tada bilo tužno, a ja sam tamo sedeo kao lakej. Nikad, mama, nećeš saznati kako sam te tada voleo! Mamice, gde si sada? Čuješ li me? Mama, mama, a sećaš li se onoga goluba u selu?
    - Ah, dođavola...Šta ti je! - poče da gunđa iz svoje postelje Lambert - čekaj, sad ću ti pokazati! ...
    "All I got is a red guitar, three chords, and the truth."

  2. #17

    Odgovor: Fjodor Mihailovic Dostojevski

    Volim Dostojevskog,njegove knjige sam čitala u osnovnoj školi.
    Znam da nita ne znam...

  3. #18

    Odgovor: Fjodor Mihailovic Dostojevski

    Dostojevskog obozavam !
    Najbolji je !
    Evo upravo citam "Idiot" (po drugi put)

  4. #19

    Odgovor: Fjodor Mihailovič Dostojevski (Фёдор Миха́йлович Достое́вский)

    Dostojevski,najveci medju velikima..!Da li se danas ,na pocetku XXIveka uopste ,trazi i cita?Nekada,narocito u vreme dorevolucionarne Rusije,zajedno sa Tolstojem bio je najcitaniji i najznacajniji pisac.A,i vazio je za proroka pravoslavnog hriscanstva i Hrista koga rusko pravoslavlje treba da donese Evropi...

    Za vreme sovjetske strahovlade,njegova dela (narocito,Zli dusi i Braca Karamazovi..)..citana su krisom... i manje...
    Danasnja ruska i literarna filozofska elita,uglavnom samo podsecaju,na to,sta je znacio Dostojevski za rusku,slovensku pa i zapadno-hriscansku misao u jednom vremenskom periodu i sta bi mogao znaciti danas...

    Nesumnjivo,ovaj genijalni pisac je pre svega veliki psiholog: U vremenu kada se naucna psihologija tek budila,on je to ostao i danas,kad se psihologija razvila u svim pravcima...a uverena sam da ce to i ostati i u buducnosti..
    Mnogi filozofi su mu se divili(Nice mu je odao priznanje...narocito za poznatu i priznatu vekovima poznatu filozofiju zakljucno sa egzistencijalistickom u XX veku(Seren Kjerkegor..)

    Dostojevski nije najveci literat(psih. V.J.)XIX veka u Rusiji ili izvan nje...Njegove recenice su grcave,isprekidane,nedovrsene,on kao da je vecinu svojih romana pisao u groznici i brzini,ne bi li tako stigao do neophodnog novca za svakodnevni zovot...Ove od kritike davno uocene zamerke nedostatka stila (za razliku od prefinjenog Lava Tolstoja),Dostojevski je obilato nadoknadjivao dramaticnom radnjom romana u kojem su njegove glavne licnosti(muski su raznobojniji i bogatiji),postavljali pitanja od vecite egzistencijalne vrednosti,dovodeci,i ove junake romana i njihove citaoce,do ''belog usijanja'',zbog koga se knjiga Dostojevskog nije mogla ispustati danima iz ruku...


    Dostojevski-nesumnjivo najveci pravoslavni mislilac u novom veku,prorok koji opominje i zabludele vraca na pravi put.Ali,sta sa nezadrzivim sirenjem danasnjeg zla u svetu,kada ni samoubistvo,ni''ludilo'' ni zasluzena kazna robije ne dotice okrivljene i osudjene...Folf Smit je u svojoj dobroj studiji ukazivao o podeljenoj licnosti Dostojevskog i da je svaki njegov roman ''batina sa dva kraja,medalja sa dve strane,mac s adve ostrice''....

    Genijalni umetnici obicno jedno pisu,a,drugo zive-gotovo se nikada ne poklapa njihovo pisanje sa njihovim nacinom zivota..

    .Danas i u buducnosti,svakog od nas,pametnog,misaonog,introspektivnog i osecajnog ,Doastojevski ,uvodi u tamni lavirint najtezih zivotnih pitanja...U isto vreme ,ostavlja nam mogucnost da i kao izazov i kao sansu,ocistimo sebe ''od svake necistoce'',i tako se vratimo pravim ljudskim vrednostima...(veri,nadi,ljubavi...)

    Licno..godinama sam ,narocito u gimnazijskim danima, bila zaljubljena u Raskoljnikova ...(znajuci da je bolestan,u svojoj glavi sam izmastala visokog ,naocitog,emocionalno raskosnog i prelepog mladica ''obuzetog djavoljom rabotom''.)...
    Rodion mi se cinio u svoj svojoj slabosti, materij.siromastvu,bezciljnom lutanju,sumanutosti i bolesnim idejama,najveci covek od svih ljudi koji su ''tumarali''piscevim mislima kroz jednu od najjacih ikada napisanih romana ''Zlocin i kazna''...
    Ma i dan danas me obuzima...misao...
    nista nema tako ostar vid kao ljubav

  5. #20

    Odgovor: Fjodor Mihailovič Dostojevski (Фёдор Миха́йлович Достое́вский)

    Sta reci za "Bracu Karamazove" njegovo sigurno najvece delo koje sam procitao od njega.
    Evo jedan odlomak iz te knjige:

    " Pitao sam se mnogo puta: postoji li na svijetu takvo očajanje da bi moglo u meni pobijediti tu prekomjernu, pa možda i nepristojnu žeđ za životom, i odlučio da, kanda, nema nečeg takvog...
    Hoće mi se da živim pa makar i protiv logike. Neka i ne vjerujem u poredak stvari na ovom svijetu, ipak su mi mili ljepljivi listići u proljeće, koji se tek razvijaju; milo mi je plavo nebo; mio mi je po neki čovjek, koga po neki put; hoćeš li mi vjerovati? - ni sam ne znam zašto zavolim; mio mi je po neki velik i plemenit postupak ljudski, u koji je čovjek već odavno prestao vjerovati, ali ga ipak po staroj navici srcem uvažava." F.M. Dostojevski (Braća Karamazovi)

  6. #21

    Dostojevski - U kući mrtvih zajedno sa kriminalcima

    U kući mrtvih zajedno sa kriminalcima

    Kada je Fjodor Dostojevski 30. oktobra 1851. godine napunio 30 godina, već skoro dve godine nosio je na svakoj nozi po pet kilograma težak lanac.

    Okovan lancima proveo je još dve godine u Sibiru gde su bili prognani politički zatvorenici. Po izalsku iz zatvora Dostojevski ga je opisao svom dve godine starijem bratu Mihailu kao mesto gde nije mogao da bude ni trenutku sam, već je mora da živi u pretrpanom prostoru sa zločincima: "Ovaj zatvor, nakon četiri godine provedene u njemu sa najgorim kriminalcima vidim kao staru, drvenu, oronulu kuću koju je trebalo već davno srušiti i u kojoj je leti vrućina, a zimi hladno. Grede su trule, pod je pokriven prljavštinom, krov prokišnjava i kroz celu baraku duva promaja. Zatvorenici su smešteni kao haringe u buretu. U predvorju se nalazilo bure za vršenje nužde, smrad je bio neopisiv, zatvorenici su smrdeli kao svinje, bili su puni buva i vaški."

    Dostojevski je pre hapšenja već bio poznat pisac. Uhvaćen je zajedno sa grupom koja je spremala obaranje vlade. U noj su bili studenti, profesori, oficiri i gradjani srednje klase. Dostojevski je optužen da je na sastancima čitao pismo "puno uvredljivih izraza na račun religije i države" čime je počinio zločin šireći štetne ideje protiv religije i raspirivanja mržnje prema vladajućioj klasi.

    Dvadesetsedmogodišnji pisac piše u svoju odbranu: "Optužen sam da sam govorio o politici, o Zapadu, o cenzuri. Ali, zar svi ljudi ne razmišljaju o tome? Zašto sam se obrazovao, zašto je kroz studiranje budjena u meni želja za znanjem ako nemam pravo da izrazim svoja lična uverenja, ako nemam pravo da se suprotstavim drugom mišljenju zato što ono potiče od autoriteta?... Vi nas optužujete, a vi ste nam dali pravo na obrazovanje kroz koje smo razvili žedj za znanjem, kulturom. Da li nam se sudi zato što smo se interesovali šta se dogadja na zapadu, diskutovali o politici, čitali savremenu literaturu..."

    U aprilu 1849. Dostojevski je uhapšen sa celom grupom. Osam meseci kasnije, jednog decembarskog jutra, u sedam sati, svi su izvedeni iz svojih ćelija da bi im se pročitala presuda. Bili su iznenadjeni kakva je to presuda bez sudjenja. Svi su verovali da će ih osloboditi jer oni su na sastancima samo diskutovali o raznim temama.

    Napolju su ih čekala vozila sa zaledjenim prozorima. Nisu smeli da izgrebu led da bi videli kuda ih vode. Posle duge vošnje izveli su iz iz vozila. Videli su da se nalaze na gubilištu. Počeli su da im čitaju presude. Posle čitanja svakog imena sledila je rečenica: "Osudjuje se na smrt streljanjem". I tako dvadeset puta. "Nije moguće da će nas pogubiti", šapnuo je Dostojevski svom susedu. Doveli su sveštenika da osudjenike na smrt pričesti. Samo je jedan od njih to prihvatio. Medjutim, svi su poljubili ponudjeni krst. Tada su prva tri osudjenika vezali za stub. Ispred svakog je stajao vod za izvršenje presude. Dostojevski je bio šesti. Mnogo godina kasnije pisao je Dostojevski o tim trenucima:

    "Sve moje nade srušene su i ja sam očekivao da za pet minuta budem streljan... Skinuli su sve sa nas i umotali nas u pokrove i tako su nas držali skoro dvadeset minuta na hladnoći od minus dvadeset i dva stepena... Ne sećam se da sam osećao hladnoću..."

    Dok se Dostojevski još opraštao od zatvorenika pored sebe, zatvorenicima vezanim za stub prišli su vojnici, odrešili ih i poveli prema ostalim zatvorenicima. Jedan oficir pročitao im je odluku da su pomilovani i da im je presuda preinačena u zatvorsku kaznu. Nekoliko dana kasnije Dostojevski je pisao svom bratu: "Njegovo Imperatorsko Veličanstvo poklonilo nam je život. Sada počinje izdržavanje kazne... Osudjen sam na četiri godine prinudnog rada. Na Badnje veče će nas sprovesti u Sibir. Nadam se da neću morati peške, možda ćemo jahati. Nadam se da ću jahati."

    Kasnije se ispostavilo da smrtna presuda nije ni postojala. Sve je izvedeno da se zatvorenicima ulije strah i pokaže koliko su mali i nemoćni. Tih dvadeset minuta na gubilištu za Dostojevskog su postali centralna tema njegovog književnog dela. Stalno se vraćao na temu smrtne presude:

    "Ko kaže da je ljudska priroda u stanju da sve to podnese i ne poludi? Ko može tome da se ruga?... Čovek koji je osudjen na smrt, pa potom oslobodjen, izmučen u isčekivanju smrti.. Takav čovek može o tome da priča. O toj muci i užasu govorio je i Hrist. Ne, sa ljudima ne bi trebalo tako postupati."

    Posle četiri godine provedene u strogom zatvoru koji je Dostojevski nazvao "Kuća mrtvih", morao je da izdrži još četiri godine nešto blaže kazne u vojnoj službi u Sibiru. Iz Sibira je pisao svom bratu o ostalim zatvorenicima koji nisu bili politički osudjenici: "Oni su brutalni, besni, ogorčeni ljudi. Njihova mržnja prema onima koji pripadaju plemstvu je ogromna i sve što je vezano za plemstvo za njih predstavlja smrtnog neprijatelja. Najradije bi nas prožderali kada bi mogli. Možeš da zamisliš koja opasnost lebdi nad nama jer smo primorani da živimo, jedemo i spavamo sa njima. Nemamo nikave mogućnosti da se žalimo na svakodnevne nepravde koje nam čine. Sto pedeset otpadnika nas progoni, njima to predstavlja zabavu i način da utroše vreme. Jedina naša odbrana je ravnodušnost i moralna mudrost, što ih ponekad navede da ustuknu i da nas poštuju."

    Dostojevskog ovo užasno vreme nije oslabilo iako je u zatvoru počeo da pati od epilepsije koja ga je pratila do kraja života. Imao je 32 godine kada je pisao svom bratu: "Želeo bih da ti naglasim kao što sam ti već piaso, da su za četiri godine moja duša, moja vera, moje srce doživeli ogromne promene... Sada imam takve želje i nade o kojima u neko drugo vreme nisam ni sanja..."

    Imao je 37 godina kada mu je car odobrio da se vrati u San Petersburg. Ostalo mu je još 22 godine života da napiše čitav niz velikih romana kao što su: Zapisi iz mrtvog doma (1861/62), Zločin i kazna (1868.), Demoni (1871/72), Mladić (1878.), Idiot (1868.) i Braća Karamazovi (1879)
    ____________________
    Prekucala iz knjige: DREISSIGER autora Gerharda Prause (Gerhard Prauze) GD

  7. #22

    Odgovor: Fjodor Mihailovic Dostojevski

    Nisam fan Dostojevskog. Njegova dela su mi suviše mračna i sumorna. Njegov stil mi ne odgovara, rečenica takođe.
    Jednom je jedan kolega na poslu prokomentarisao "...pa, koleginice ako niste čitali Dostojevskog smatrajte kao da ništa niste ni pročitali.." nisam se osetila uvređenom i odbila sam mu na glupost jer je nevoljenje Dostojevskog ravno svetogrđu. Čitala sam, a kao da nisam, jer nisam uživala. (To mu dođe kao vođenje ljubavi- ono u kome ne uživamo, ne računa se. Ili ga barem ja ne računam. )
    Svi knjigoljupci moraju da ga vole inače ne znaju šta je lepa književnost.
    Trt Milojka.
    Dostojevski lepo piše kratke forme.
    Uvek mi je bio interesantniji njegov život od onog što je napisao.
    Imam nekoliko sveščica u kojima zapisujem misli koje mi ostanu upečatljive i u jednoj od njih nalazi se upravo ovo što je GD u prethodnom postu citirala....
    "Optužen sam da sam govorio o politici, o Zapadu, o cenzuri. Ali, zar svi ljudi ne razmišljaju o tome? Zašto sam se obrazovao, zašto je kroz studiranje budjena u meni želja za znanjem ako nemam pravo da izrazim svoja lična uverenja, ako nemam pravo da se suprotstavim drugom mišljenju zato što ono potiče od autoriteta?... Vi nas optužujete, a vi ste nam dali pravo na obrazovanje kroz koje smo razvili žedj za znanjem, kulturom. Da li nam se sudi zato što smo se interesovali šta se dogadja na zapadu, diskutovali o politici, čitali savremenu literaturu..."
    Među onima koji se danas kunu u Dostojevskog, naviše je onih koji se groze trulog kapitalističkog zapada..
    Kako li bi Dostojevski pisao o današnjoj Rusiji?
    Never lie to someone that trusts you. Never trust someone that lied to you.

  8. #23

    Odgovor: Fjodor Mihailovic Dostojevski

    Volim Dostojevskog ali...poštujem Isaharin stav
    Malo mi je bzvze ta glorifikacija svih Ruskih pisaca...
    Ništa što je apriori i po difoltu ne volEm...
    Jeste mračan, jeste da se u njegom delima ogleda njegovo tiho pemešateljstvo (ludilo), jeste (po meni) pisac van, ili ispred, svog vremena...
    Meni lično više paše Francuska ili Engleska književnost...

    I čitajući postove na ovoj temi setih se jedne "priče iz života"...
    Pitala onomaD S. mog D. oko Bočelija, čak i tražila da joj napiše na papiru tubić gde on peva sa Sarom Brajtman...
    I jedno 5 puta..."A je l´ to kulturno, a?"
    Jeste, kulturno je

    Ne smatram da je Dostojevski i uopšteno Ruska književnost reper načitanosti i...kulture...
    Primera radi Rat i Mir nisam nikada pročitala...Mir jesam, rat preskakala
    Budi pametan i pravi se lud

  9. #24

    Odgovor: Fjodor Mihailovic Dostojevski

    "Prvi prevod Dostojevskog u Francuskoj pojavio se 1888. Kritičari sa kraja veka, po svedočenju Andrea Žida, bili su pomalo zbunjeni pred "tolikom veličinom". Andre Žid je prvi ukazao na genija Dostojevskog, uprkos nepotpunim prevodima i nepoznavanju ruskog jezika. Polemišući sa kritičarima onog doba, a naročito sa izvesnim gospodinom de Vogijeom, Žid je ukazao na ogromnost pisca i čoveka, ne krijući da je i njegova sopstvena književna misao umnogome "izašla ispod šinjela" Dostojevksog. Ono što je Žid rekao o Dostojevskom ostalo je polazna tačka za mnoge buduće kritičare. To se odnosi i na lucidnu psihoanalitičku studiju Renea Žirara.

    Prvi članak u ovoj knjizi pojavio se 1908. povodom prevoda izabranih pisama: usledila su predavanja o Dostojevskom na osnovu njegove korespondencije. Odmah posle Prvog svetskog rata, 1921., Žid je povodom stogodišnjice rođenja Fjodora Mihajloviča održao "Predavanje o Dostojevskom" u Vieux Colombier-u koje je zatim, na zahtev Žaka Kopoa, 1922. propratio ciklusom od šest predavanja, takođe u Vieux Colombier-u. Ona su objavljena u "Revue hebdomadaire", a 1923. sa ostalim esejima Andrea Žida o Dostojevskom štampana u knjizi, kod Plona. Ponovljeno izdanje te knjige izašlo je 1928.

    Eseji i predavanja koja slede prevedeni su iz "Deuvres completes d'Andre Gide", XI, NFR, 1936.

    Uvod prevodioca: Đurđina Toporaš Dragić."

    Iz iste knjige:

    Niče:

    "Otrkiće Dostojevskog za mene je bilo najznačajnije posle otkrića Stendala; on je jedini koji me je nečemu naučio iz psihologije."

    (Prekucala iz knjige GD: Adnre Žid "Predavanja o Dostojevskom", /"Deuvres completes d' Andre Gide", XI, NFR, 1936./)

    Još malo o Dostojevskom:

    Rano djetinjstvo Fjodor Mihajlovič je proveo u jednom od najtužnijih područja stare Moskve. Čitav taj kraj zvao se «ubogi dom»: tamo se nalazilo groblje otpadnika od društva: skitnica, samoubojica, neidentificiranih žrtava, tu su se nalazili i sirotište i ludnica. 1806. godine sagrađena je bolnica za siromašne nazvana Božedomka. Tu je mladi Dostojevski rano upoznao najniže slojeve velikog grada.



    Otac Mihail Andrejevič. Piščevo djetinjstvo bilo je bez radosti. Otac Mihail Andrejevič, bivši vojni liječnik, 1821. godine postavljen je u moskovsku Marijinsku bolnicu za sirotinju. Bio je ravnodušan čovjek, ozlojađen životom, vrlo razdražljiv, naprasit i osoran. Tijekom čestih provala gnjeva izazvnih alkoholizmom svoju je djecu mučio strogošću a ženu bijesnim ispadima ljubomore. 1839. godine je ubijen, a priče govore da su ga ubili njegovi kmetovi upravo radi njegove velike okrutnosti.



    Majka Marija Fjodorovna bila je slika nedužne patnje u piščevim očima. Bila je žena svjetle duše i vedre prirode, kultivirana, muzikalna, posjedovala je sklonost ka književnosti. U nekim pismima otkriva velik dar za pisanje koji je sin Fjodor naslijedio. Mučena mučnim obiteljskim životom i tuberkulozom gasila se polako i umrla 1837. godine.



    Mihail Mihajlovič bio je brat i blizak suradnik Dostojevskog cijelog života.



    Dostojevski s 25 godina



    Petraševski



    U zatvoru



    Marija Dimitrijevna Isajeva je patila od tuberkuloze i živjela u bijedi uz propalog muža alkoholičara do njegove smrti. 1857. udaje se za Dostojevskog.



    Časopis Vrijeme je zastupao počveništvo, novi književni pravac koji se oslanjao na idealističko shvaćanje povijesti, na romantičarsko mišljenje o ruskoj stvarnosti i na slavenofilsko učenje o smjernosti i pokornosti ruskog seljaka. Negirajući revolucionarne metode preobražaja Rusije, zastupa stvaranje buržoaske monarhije i tome vidi patrijarhalnu idilu stapanja inteligencije sa seljaštvom i cara s narodom.



    časopis Epoha



    Dvadesetogodišnja Ana Grigorijevna Snjitkina se odlikovala savješnošću i točnošću. Od mladih dana ona je bila vlasnica kuće u kojoj je izdavala stanove što je u njoj razvilo poslovnost, razumijevanje novčanih poslova i spretnost da se lako snalazi u pravnim slučajevima, praktičan duh. Nakon završetka romana Ana Grigorijevna i Fjodor Mihajlovič su se vjenčali.Ana Grigorijevna



    Djeca Ljuba i Fedja 1878. Dostojevskog je očinstvo ispunilo bezgraničnom srećom, on je vjerovao da život nema smisla bez djece i bio vrlo brižljiv otac pun ljubavi. Smrt njegovo dvoje djece, tromjesečne Sonječke i trogodišnjeg Aljoše, sigurno je nadahnula njegova razmišljanja o patnjama djece.



    Grob Dostojevskog.

  10. #25

    Odgovor: Fjodor Mihailovic Dostojevski

    Citat Isahara kaže: Pogledaj poruku
    Nisam fan Dostojevskog. Njegova dela su mi suviše mračna i sumorna. Njegov stil mi ne odgovara, rečenica takođe.
    Jednom je jedan kolega na poslu prokomentarisao "...pa, koleginice ako niste čitali Dostojevskog smatrajte kao da ništa niste ni pročitali.."
    Za tadsnji svet je bio elitaran.
    Kao sto su to bili i francuski realisti.
    Sumoran je, njegova dela se nekeko uvek granice sa istorijskim delima – dok pohvatam glavne i sporedne likove u dusu, ne znam vise ko je kome gospodar a ko sluga, a ko drustvo u svemu tome... Pa onda sve te obilne recenice, koje me uvek iznova navode da zaboravim sustinski cilj pisanog i izvucem onaj delic iz opste sustine, koji me zaintrigira...

    Rat i Mir sam procitala u pet navrata.
    Karenjinu u tri.
    Idiot u dva.
    Zapise iz podzemlja iz prve...

    Oni su zaista ostavili kvalitativan utisak, ostala dela vise po kvantitetu, cini mi se...



    Citat Isahara kaže: Pogledaj poruku
    Među onima koji se danas kunu u Dostojevskog, naviše je onih koji se groze trulog kapitalističkog zapada..
    Kako li bi Dostojevski pisao o današnjoj Rusiji?
    Pa valjda kao Kasparov ili Pussy Riot, zar ne?
    Never confuse movement with action.

  11. #26

    Odgovor: Fjodor Mihailovic Dostojevski

    Rat i Mir sam procitala u pet navrata.
    Karenjinu u tri.
    Ja sam mislio da je to napisao Lav Nikolajević
    U kakvoj sam ja zabludi živeo

    Sumoran je, njegova dela se nekeko uvek granice sa istorijskim delima – dok pohvatam glavne i sporedne likove u dusu, ne znam vise ko je kome gospodar a ko sluga, a ko drustvo u svemu tome... Pa onda sve te obilne recenice, koje me uvek iznova navode da zaboravim sustinski cilj pisanog i izvucem onaj delic iz opste sustine, koji me zaintrigira...
    Pobrkala si Tolstoja i Dostojevskog, potpuno dva različita autora, Dostojevski piše kao začetnik frojdovske psihoanalize, jer je ideje za analizu Frojd upravo crpeo iz njegovih dela, a posle se moderna psihoterapija razvijala i tako te neke lepe stvari, dok Tolstoj opisuje istorijske događaje, tipa Rat i Mir, Hadži Murat i slično.
    Rečenice su u predugačke, opisuje kosidbu na 'iljadu strana i takoto

    Idiot u dva.
    Zapise iz podzemlja iz prve...
    Ovo već jeste Dostojevski.
    Poruku je izmenio Bazilej, 20.08.2012 u 01:40
    Najgora je uš što iz opanka iziđe.

  12. #27

    Odgovor: Fjodor Mihailovic Dostojevski

    Citat triViALna kaže: Pogledaj poruku
    Za tadsnji svet je bio elitaran.
    Zar to išta umanjuje?

    Kada bih znala ko je tebi ono što je npr. meni Dostojevski, bilo bi mi jasnije zbog čega ti je Dostojevski stran.

    Veoma snažo doživljavam Dostojevskog, čak toliko snažno da sam nakon čitanja skoro svake knjige dugo u sebi nosila po neki deo lika u zavisnosti šta je na mene ostavilo najsnažniji utisak, iako ih je toliko da nikada ne bih prestala. Ne, to ne znači da ih oponašam, to znači da sam u sebi otkrila ono što je Dostojevski nama čitaocima otkrio kroz opisane likove, događaje. Kada kažem nama, onda mislim i na tebe, i na mene i sve koji su se latili njegovih romana. Samo je važno koliko je ko spreman i strpljiv proniknuti u ono što nam Dostojevski brilijantno dočarava. Sokrat uobličuje dijagnostičku poruku "Nosce te ipsum" (Upoznaj sebe samoga»), Dostojevski terapeutsku "Vince te ipsum" (Pobedi sebe samog).

    Nema značajnog pisca ili kritičara koji nije dao svoju reč o Dostojevskom. Moja reč bi bila suviše slaba za velikog Fjodora iako je pre pisao za mene običnu, nego za one koji su pisali o njemu i njegovim delima. Dovoljno mi je što je i tako.

    Zbog toga mi je daleko draže da na ovom mestu prenesem još po nešto iz predavanja Andre Žida:

    "...Dostojevski komponuje sliku u kojoj je naročito i pre svega važan raspored svetla. Svetlost kod njega emanira iz jednog jedinog žarišta... U romanima Stendala i Tolstoja svetlost je konstantna, jednaka, difuzna: svi predmeti su osvetljeni na isti način, podjednako iz vidimo sa svih strana, bez imalo senke. A ono što je posebno važno u jednoj knjizi Dostojeskog, baš kao i na nekoj Rembrantovoj slici, to je senka. Dostojevski grupiše svoje ličnosti i događaje i na njih projektuje intenzivnu svetlost tako da ona na njih pada samo sa jedne strane. Svaki njegov lik pliva u senci. Kod Dostojevskog primećujemo jedinstvenu potrebu da grupiše, da koncentriše, da centralizuje, da između svih elemenata romana kreira što je više moguće odnosa i recipročnosti. Događaji se kod njega, umesto da se razvijaju sporim i ujednačenim tokom kao kod Stenadla i Tolstoja, uvek u jednom trenutku pomešaju i sklope u neku vrstu vrtloga. To su oluje u kojima se elementi iskaza – moralni, psihološki i spoljašnji – gube i ponovo pronalaze. Kod njega ne vidimo nikakvog pojednostavljivanja, nikakvog pročišćavanja linije. On uživa u kompleksnosti, on je čuva. Nikada se osećanja, misli ili strasti ne predstavljaju u čistom stanju. On ne zaokružuje prazninom. Ovde stižemo do crteža Dostojeskog, do njegovog načina slikanja karaktera sojih junaka.... "

    I jedan sjajni odlomak, "Idiot" (Ipolit)

    "... U stvari, nema ničeg neprijatnijeg nego biti na primer bogat, iz bolje porodice, lepe spoljašnosti, dosta obrazovan, inteligentan, čak dobar i istovremeno nemati nikakav talenat, ničeg originalnog, čak nikakve nastranosti, nemati ni jedne svoje ideje, nego biti potpuno "kao svi".

    Bogatstvo je tu ali nije Rotšildovo; ime je čisto ali se nikada ničim nije odlikovalo; spoljašnost pristojna ali ništa ne izražava; obrazovanje solidno ali ne znaš na šta da ga upotrebiš; tu je inteligencija ali bez svojih ideja; i srce je tu ali bez velikodušnosti, itd. itd. u svakom pogledu."

  13. #28

    Odgovor: Fjodor Mihailovič Dostojevski (Фёдор Миха́йлович Достое́вский)

    @ Bazilej
    Lupih i ostadoh ziva!
    Ocigledno je samo Isahara procitala i ono sto (vise) ne pise.

    DakleM, post je u originalu trebalo da zvuci ovako:

    "Za tadsnji svet je bio elitaran.
    Kao sto su to bili i francuski realisti.
    Sumoran je, koliko i Tolstoj - njegova dela se nekeko uvek granice sa istorijskim delima – dok pohvatam glavne i sporedne likove u dusu, ne znam vise ko je kome gospodar a ko sluga, a ko drustvo u svemu tome... Pa onda sve te obilne recenice, koje me uvek iznova navode da zaboravim sustinski cilj pisanog i izvucem onaj delic iz opste sustine, koji me zaintrigira...

    Rat i Mir sam procitala u pet navrata.
    Karenjinu u tri.
    Idiot u dva.
    Zapise iz podzemlja iz prve...

    Oni su zaista ostavili kvalitativan utisak, ostala dela vise po kvantitetu, cini mi se..."


    E sad, gde se izgubila ta „sitnica“, ne znam, ali pretpostavljam da je “iskocila” dok sam post “copy&paste” u prozorcHe „brzi odgovor“ ili dok sam naknadno „prepravljala“ layout.

    Kako god, hvala na pazljivom citanju!


    @ GlorijaDruga

    Zar to išta umanjuje?

    Sasvim sigurno ne umanjuje nista.
    Ni rec “sumoran” ne umanjuje njegovu velicinu, samo opisuje dojam koji je ostavio na mene.
    Meni su svi ruski klasicni realisti sumorni (izdvojila bih mozda Cehova) i mislim da ta rec adekvatno ispoljava upravo utisak, koji su ostavili na mene. Tesko ih citam, narocito ako ih ne citam “iz cuga”. Uptavo zato ni jedno delo nisam citala po drugi put...
    Uprkos tog - mog licnog dojma – njihova velicina ostaje nedotaknuta velicina. Sa time hocu da naglasim da ne smatram sebe dovoljno strucno po pitanju opste priznate literarne kritike.

    I mada mnogi smatraju da su Tolstoj i Dostojevski susta suprotnost, jer jedan preferira istorijski realizam a drugi expresionisticki, ja na to ne gledam tako. Pitanje coveka i njegovog individualnog poimanja realnosti u konfliktu sa drustvom su i jedan i drugi ekscesivno zentrirali u svim delima, koja se meni sustinski razlikuju samo u nekim stilskim nijansama...
    Never confuse movement with action.

  14. #29

    Odgovor: Fjodor Mihailovič Dostojevski (Фёдор Миха́йлович Достое́вский)

    Citat triViALna kaže: Pogledaj poruku
    @ Bazilej
    Lupih i ostadoh ziva!
    Ne, ja sam sve vreme imala tu sreću da te poznajem duže , da znam da znaš i da sigurno ne "drkaš pojmove"
    Never lie to someone that trusts you. Never trust someone that lied to you.

  15. #30

    Odgovor: Fjodor Mihailovič Dostojevski (Фёдор Миха́йлович Достое́вский)

    @ Bazilej
    Lupih i ostadoh ziva!
    Dešava se.

    njegova dela se nekeko uvek granice sa istorijskim delima – dok pohvatam glavne i sporedne likove u dusu, ne znam vise ko je kome gospodar a ko sluga, a ko drustvo u svemu tome... Pa onda sve te obilne recenice, koje me uvek iznova navode da zaboravim sustinski cilj pisanog i izvucem onaj delic iz opste sustine, koji me zaintrigira...
    Dostojevski i Tolstoj imaju veze, koliko i Markes i Borhes, dakle dupe i oko, jedina je sličnost što pišu na istom jeziku.
    Tolstoj zaista opisuje istorijske događaje, Dostojevski opisuje unutarnji doživljaj čoveka.
    Setim se "mladića" i onog pitanja, kako se prezivaš, Dolgorukov, knez Dolgorukov, ne samo Dolgorukov. Pih.
    Tu u jednoj rečenici, koja se provlači kroz celu knjigu, on ocrtava komplekse tadašnje Rusije, nivo svesti, na čemu se gradi poštovanje prema čoveku.

    U Kockaru, do tančina objašnjaa kako se čovek oseća kada dobija, kako kada gubi i bolest zavisnost predstavlja čoveku toga doba, postavljajući temelje psihoanalize, dok je Tolstoj samo posmatrač spoljašnjeg sveta.

    Tolstoj piše o ljubavi, o staleškim pravilima, jedino u Hadži Muratu dopire do svesti čoveka kao takve, ne dotiče ga unnutrašnje, samo okviri koji su golom oku vidljivi, surovi realista, dok Dostojevski prodire u u dušu čoveka, dušu društva i otkriva nam njegovu unutrašnju stranu, pokazujući nam nedoumice, borbu između Boga i đavola, i čoveka koji je skrhan tom borbom.


    Ne može se reći da je bez opravdanja elitiran, jer je ostavio dubok trag na današnje društvo, samim tim što je čika Sigmundu postavio temelje njegove nauke.
    Najgora je uš što iz opanka iziđe.

Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 03.08.2012, 09:56
  2. Квалитет образовног система
    Autor yossarian u forumu Obrazovanje
    Odgovora: 7
    Poslednja poruka: 04.08.2011, 19:42
  3. Odgovora: 24
    Poslednja poruka: 01.04.2010, 18:34
  4. Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 23.07.2009, 19:19
  5. Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 14.05.2009, 12:03

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •