Omiljena priča - Strana 7
Strana 7 od 10 PrvaPrva ... 56789 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 91 do 105 od ukupno 143
  1. #91

    Odgovor: Omiljena priča

    Kaštanka- Čehov
    NEOZBILJNO PONAŠANJE

    Mlada, riđa kuca - mešanac jazavčara i psa pokućara - njuške vrlo slične lisičijoj, trčala je gore-dole po trotoaru i zabrinuto zirkala
    na sve strane. Ponekad se zaustavljala i, plačući, podizala čas jednu, čas drugu ozeblu šapu i pokušavala da shvati kako se to moglo
    dogoditi da zaluta.
    Odlično se sećala kako je provela dan i kako je, na kraju, dospela na taj nepozanti trotoar.
    Dan je počeo time što je njen gospodar, stolar Luka Aleksandrič, navukao kapu na glavu, pod mišku uzeo nekakvu drvenu stvar
    zavijenu u crvenu maramu i viknuo:
    - Kaštanka, hajdemo!
    Čuvši svoje ime, mešanac jazavčara i psa pokućara izišao je ispod struga gde je spavao na strugotinama, slatko se protegao i potrčao
    za gospodarom. Mušterije Luke Aleksandriča su živele užasno daleko, tako da je on, pre nego što bi stigao do svakog od njih, morao
    da nekoliko puta navraća u krčmu i da se potkrepljuje. Kaštanka se sećala da se tim putem ponašala krajnje nepristojno. Od radosti
    što ju je gospodar poveo sa sobom, ona je skakala, lajala i nasrtala na tramvajske vagone što su ih konji vukli, utrčavala u dvorišta i
    jurila za psima. Stolar ju je svaki čas gubio iz vida, zaustavljao se i ljutito vikao na nju. Jednom ju je čak srdito ščepao za njeno lisičije
    uho, prodrmusao je i procedio:
    - Crk-la da-bog-da, gaduro jedna!
    Kada je obišao mušterije, Luka Aleksandrič je navratio sestri kod koje je pio i mezetio; od sestre je pošao poznaniku knjigovescu, od
    knjigovesca u krčmu, iz krčme kumu itd. Kratko rečeno, kada je Kaštanka dospela na nepoznati trotoar, već se smrkavalo i stolar je
    bio kao sekira pijan. On je mahao rukama, uzdisao i gunđao:
    - Vo greseh rodimja mati vo utrobe mojej! Oh, gresi, gresi! Sada evo idemo ulicom i fenjere gledamo, a kada umremo - u paklu
    ćemo da gorimo...
    Ili je prelazio na dobrodušni ton, dozivao Kaštanku i govorio joj:
    - Ti si, Kaštanka, sitna životinjica i ništa više. Spram čoveka ti si isto što tesar spram stolara...
    Dok je on tako s njom razgovarao, najednom je zatreštala muzika. Kada se Kaštanka okrenula, videla je da ulicom pravo na nju ide
    čitav puk vojnika. Kako nije podnosila muziku koja joj je išla na živce, ona se uznemirila i počela da zavija. Na njeno veliko
    iznenađenje, umesto da se uplaši, zakrešti i počne da psuje, stolar se široko nasmešio, stao mirno i salutirao svojom ručurdom.
    Videći da je njen gospodar ne grdi, Kaštanka je počela još jače da zavija i, kao van sebe, ona je preko ulice jurnula na drugi trotoar.
    Kada je došla sebi, muzika više nije svirala i puka više nije bilo. Potrčala je preko ulice prema mestu gdje je ostavila gospodara, ali
    avaj! Stolara tamo više nije bilo. Jurnula je napred, zatim nazad, još jednom je pretrčala ulicu, ali stolar kao da je u zemlju propao...
    Kaštanka je počela da njuška trotoar nadajući se da će gospodara naći po mirisu njegovog traga, ali pre toga je prošao neki nitkov u
    novim gumenim kaljačama i sad su se svi tanani mirisi mešali sa oštrim smradom kaučuka, tako da se ništa nije moglo razabrati.
    Kaštanka je jurila napred i nazad i nikako nije mogla da nađe gospodara, a u to vreme počelo je i da se smrkava. S obe strane ulice
    upalili su se fenjeri i na kućnim prozorima je zasijala svetlost. Padao je krupan, pahuljasti sneg i belinom bojio kaldrmu, konjska
    leđa i kočijaške kape, i što se više smrkavalo, predmeti su postajali sve belji. Pored Kaštanke su neprekidno gore-dole prolazile
    nepoznate mušterije, gurale je nogama i zaklanjale joj vidik. (Čitavo čovečanstvo Kaštanka je delila na dva veoma nejednaka dela:
    na svoje domaćine i njihove mušterije; među jednima i drugima postojala je bitna razlika: prvi su imali pravo da je tuku, a druge je
    ona sama imala pravo da hvata za noge.) Te mušterije su sada nekud žurile i na nju nisu obraćale nikakvu pažnju.
    Kada se već sasvim smrklo, Kaštanku je obuzelo očajanje i užas. Ona se šćućurila uz neku kapiju i gorko zaplakala. Umorila se
    lutajući čitav dan sa Lukom Aleksandričem, uši i šape su joj ozeble, a uz to još bila je i strašno gladna. Čitavog dana samo joj se
    dvaput posrećilo da nešto proguta: kod knjigovesca je pojela malo lepila od skroba i u jednoj krčmi pored tezge je našla kožicu od
    kobasice - i to je bilo sve. Da je bila čovek, sigurno bi već pomislila:
    "Ne, tako se ne može živeti! Moraću se ubiti!"...
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  2. #92

    Odgovor: Omiljena priča

    Predratni Beograd - Vladimir Velmar Janković


    To prislanjanje, dograđivanje vrši se na jednoj osnovi, temeljnoj, dobro izgrađenoj, na predratnom Beogradu.
    Predratni Beograd imao je i spolja organski izraz svojih unutrašnjih stremljenja. Pod svojom narodnom i revolucionarnom mišlju on je bio zbijen i zguren, stegnut sav u sebe, bez razmetljive snage. Kuća uz kuću, malograđanska, finija ili običnija, bašta uz baštu; gazdinski domovi i činovnički uvek u izvesnoj srazmeri, bez besa i prkošenja jedan drugom. Komšija ministar i komšija bakalin razgovaraju i preko niskog plota; mnogo visokih ograda i razlika nije bilo ni u kom pogledu. Idu ljudi lepo do ćoška zajedno, pred kućom stanu i razgovaraju, sećaju se uvek svojih starih, a posle jedan peške u svoj ministarski kabinet, a drugi u svoj dućan. Prave komšije. Kuća ministrova i posle ministrovanja ostaje skromna, nikakva se nova zemljišta ne kupuju niti podižu palate za rentu. Pa i onaj koji se vrati iz Evrope kao snob, mora da svodi svoj prezir i svoju uobraženost na meru; ne može da opstane inače ni u kući, ni u kafani, ni u zvanju, zbog one izjednačujuće opšte misli beogradske koja je svodila sebičnost pojedinaca na dopuštenu meru. Nešto se u tim kućama stalno znalo, i kad nije govoreno o tome: ako propadne veliki pothvat koji se sprema, podjednako će se rđavo provesti i ministri i bakali.
    A sad mnogo novih kuća za rentu, i sad se s tim i ona izjednačujuća misao nekako izlomila. Došlo mnogo novih ljudi, narasli novi naraštaji. Neki nov pa i drugačiji narod po tima mnogospratnicama. Mnogo više stanara i to pravih varoških, a mnogo manje komšija. Odeljeno se stanuje, odeljeno živuje, jedan na jednoj brazdi, drugi na drugoj; niko za tebe ne pita od tih stanara, ali ti i ne dosađuje, ni kad si zdrav ni kad si bolestan. Veza je zajedničko stepenište ili dizalica. Ni dobar dan ne moraš da mu kažeš ako se niste "formalno" upoznali. A u stvari ne deli te od njega ni plot, nego tanak neki zidić, čuješ mu kašalj i psovku. Ima sad već mnogo krajeva sa stanarskim mentalitetom, pravim varoškim, sračunatim na vreme i na formu; komšiluk narodski cveta po Čuburi, Dorćolu nižem, Bulbuderu; a gospodski pomalo u Profesorskoj koloniji ili na Topčiderskom brdu, svaki svoje vrste. Počelo i tkao, i na mnogo drugih načina, podvajanje, mrvljenje starog Beograda i njegovog čoveka. Ali njegovi izvori snage, i pored sve prividnosti, nisu osušeni. Ostao je mnogima ne samo duh predratne Srbije nego i njegov tip čoveka održan je i obnovljen u jednom delu novog pokolenja. Nosilac starog krepkog revolucionarnog duha Srbije, sposoban da se na taj duh vrati, da mu osnove oživi, onaj trpeljivi, širokogrudi čovek starinac koji je iz svoje neposredne istorije, porodičnog duha i vaspitanja poneo sve osnove srpske demokratičnosti i dopunio ih nenametljivo pobedničkom psihologijom, iskustvom ratnih i poratnih vremena, uprkos vremenu sačuvao domaćinske osobine prave čovekoljubivosti i poštovanja viših čovečijih vrednosti. Imao je predratni Beograd svoj duševno izgrađeni, skromni ali nimalo servilni tip civilnog čoveka, tiho pouzdanog u svoja prava, jednostavno muževnog, otvorena oka za iskustvo drugih. To je onaj prvi došljak sa sela, preobraćen organski u beogradski poluvaroški tip, pun osećanja odgovornosti i uvek vezan sa narodnom stvari kao delom svoje najrođenije duše. Njegova predratna generalija je ostarela, ali nije ostala bez naslednika, po mentalitetu. Oni sad daju svoj amalgam novim došljacima, naseljenicima i doseljenicima posleratnim.
    Tihe ulice Vračara, Dorćola, Palilule, Varoš-kapije, te mnoge konzervativne ulice koje teže menjaju svoj predratni izgled, a i kad ga menjaju, izdižu diskretno sprat na sprat, ne vrše arhitektonske udare, te tihe ulice i danas su stvarna slika tog najboljeg predratnog građanskog svesnog Beograda. Njihove staroučiteljske, staroprofesorske, starosavetničke, starotrgovačke, staročinovničke kuće i danas produkuju poštena shvatanja, čestita razumevanja, čovečne skladnosti, pouzdanje u bolji red stvari, u čistotu odnosa među ljudima, želje da se živi i za nešto više, ne samo za sebe i za svoj uži interes. Iz tih domova, čiji je tip rasut po celom Beogradu, iz tih pravih srpskih domova strujao je pred ratove duh nove zrele Srbije, sve spremnosti na velike žrtve odgonetane su tu, u tim malim kućama. Iz tih kuća prirodno su sinovi najboljeg ubeđenja u nacionalnu borbu, u nauku, u službu države. Iz tih kuća i danas ljudi nose parole i zastave bolje Srbije. to su ljudi koji u najboljem stilu nastavljaju tradiciju od 1804. U njima je sublimirana, podignuta građanska i vojnička snaga srpskog čoveštva sa sela.
    To selo, otkako je 1806. ponovo osvojilo Beograd, bilo je odatle suzbijano raznim uticajima, ali je ostalo pobedničko. Šaka jada bili su Srbi u prvoj polovini XIX veka. Srbija je u početku XIX veka imala oko 360.000 stanovnika. Novi Beograd je počeo sa jedva 5.000, skupa sa Turcima i svima strancima. Trgovinu su držali stranci, Cincari, Jevreji i drugi, vojnu silu Turčin. Ali moral revolucije uporno je podizao srpski vazalni knez i njegov seljački narod koji je u Beogradu bio šumadijski i doseljenički, sa nešto malo prečanskih prosvetitelja. Taj moralni amalgam svesne nagonske manjine pobedio je i ranije i docnije, taj konstruktivizam aktivnih ciljeva i svesnih podviga.
    Beograd je uvek bio došljačka varoš. Njegovo stanovništvo nije se razvijalo toliko prirodnim priraštajem koliko došljaštvom sa svih strana, najviše iz Raške i Metohije. Nisu samo rasna čistota i krvna prekaljenost davale njemu snage. Nego to što su ciljevi prestonički, predvodnički ciljevi srpske revolucije bili toliko jaki da su od svakog naseljenika i došljaka ubrzo načinili svoga najodanijega pobornika, nosioca. Po toj svojoj višoj svesti nosioca države bili su svakovremeno jači od stranaca u čaršiji i od Turaka u gradu; a docnije je svest stvarala živo od došljaka iz unutrašnjosti odgovornog prestoničkog građanina, ujednačavala mentalitetske, vaspitne i pokrajinske razlike.
    Beograd je i danas došljačka varoš, više no ikada. Dve trećine najmanje ima došljaka iz svih krajeva Jugoslavije i sa strane. Došljaka sa najrazličitijim mentalitetom verskim, vaspitnim, nacionalnim, pokrajinskim, staleškim, sa najrazličnijim donesenim uticajima, stranim i unutrašnjim, sa najrazličitijim ciljevima zarade, pogleda na svet. To novo stanovništvo donelo je sobom svoju meru stvari u svetu, svoja merila, svoju dinamiku i temperament, raznorodan i oprečan. Od tih opreka i sukoba vri i širi se, ali se još ne stišava, ne stilizuje, ne formira novi Beograd, nego je u punom prelazničkom previranju.
    Beograd ima svoje zanimljivo stanovništvo, ali njegova prava psihološka pripadnost gradu i njegovim ciljevima nije još izašla samlevena, još je pod žrvnjem. A i mlin još ne radi ni izdaleka tako snažno kao što je nekada radio, taj mlin koji stvara psihološki amalgam. Još se dodaju razne smese, još je mlinar i sam neodlučan, još žrvanj nije namešten pravo, težina mu nije nekako odmerena. Novi beogradski čovek danas je još u stvaranju; gde je stvoren, stvoren je više ličnim zaslugama ili po ostatku tradicije nego novim kolektivnim duhom. On ima svoje protagoniste savesti ali nema još svoje nove opšte ujednačenosti, nema čitavih gotovih formacija.
    Ukoliko je gotov, po svojim šumadijskim, bosanskim, hrvatskim, prečansko-srpskim, vardarskim i ostalim nijansama ljudi taj novi beogradski čovek je nesumnjivo pretrpeo uticaj beogradskih izgrađenih stranica. Nije taj staro-beogradski tip pokošen u ratu i dotrajao. Izumire ali se gasi u starim ljudima, ali iz njihovih domova izlazi ponova kroz mladost. Ne može ono što je s porodicom i sa prvim predškolskim vaspitanjem ušlo u krv i u podsvest da se izgubi, jer se to uopšte najmanje gubi iz čoveka. Domovi koji su formirali naprednog Srbina za podvige DžDž veka, deluju još svojim duhom i tradicijama i onda kada izgleda da je mladost, bar naoko, pošla sasvim drugim pa i oprečnim pravcima. To što se u kući od najboljeg namre generacijama i najboljim primerima pojedinaca, to etičko ne gubi se, na sreću. Tako se ni taj naš pozitivni tip starobeogradski nije izgubio, kao što se ni na selu nije izgubio. Naprotiv, on se sa tog sela i danas hrani svojim boljim duhom tu varoš, i tu prestonicu. Istina, taj tip ljudi danas je zaustavljen u unutrašnjem pohodu i Srbije i Jugoslavije. Beograda najviše. Jurnuo je iz prvih godina posleratnog slavlja, pobedničkog mamurluka i magle jedan debeli sloj skorojevića, brzih profitera, berzanskih egzistencija svih vrsta, neodređenih ili sumnjivih vrednosti, i izbio na površinu, na vlast, na uticaj, kroz banke, kroz nekažnjeni kriminal, kroz politiku. Pokriveno je ono starobeogradsko mnogočim, gurnuto u pozadinu, u mrak, van arene. U celoj zemlji pa i u prestonici najosetnije. Isprednjačili ljudi lakta i podvale, familijarnog i koterijskog interesa. Ali živi i ono staro. Činovnici koji ne podlegnu mitu, a otvorenih su očiju za sve što se događa oko njih, privrednici koji zarađuju običnu kamatu na svoj novac, a vide oko sebe one koji su drugačiji; intelektualci koje prezire politika i privreda, a koji znaju ciljeve zemlje bolje od političara i berzijanaca; inženjeri i privatnici koji nisu pod službom stranih kompanija, a znaju kako to u toj službi ide; vojnici koji su ostali svoji i koji to svoje daju čitavim pukovima. Ciljevi srpske narodne revolucije i jugoslovenskog stvaranja kao nastavka njenog žive u tim ljudima koji se nadovezuju na mentalitet beogradskih starinaca i došljaka njihovog tipa...
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  3. #93

    Odgovor: Omiljena priča

    Samotni komadić, bez ikog svog tavorio je tako u nadi,da će naići neko i povesti ga nekud bilo kud.
    Neki su bili po pravoj meri ali se nažalost nisu mogli kotrljati.
    Drugi su se opet mogli kotrljati-ali nisu bili po pravoj meri.
    Neki opet pojma nisu imali šta znači biti po pravoj meri.
    A bilo je i takvih koji ni o čemu nisu imali pojma.
    Jedan je, tako bio odveć tanan, skoro vazdušast

    Jedan je opet stavio komadić na postolje
    A onda ga tu i ostavio.
    Nekima je manjkalo prilično komadića
    A neki su ih ,opet, imali čak i previše.
    Samotni komadić u međuvremenu beše načio da se skriva od onih znatiželjnih.
    Stalno su sve novi pridolazili.
    Neki su zagledali komadić iz neugodno velike blizine.
    Drugi opet nisu prestajali da se kotrljaju ni ne obazirući se na komadić.
    I stoga komadić pokuša da sebe učini privlačnim,ali bez ikakvog uspeha.
    Komadić čak beše postavio, svetleću reklamu, ali to je još samo više plašilo one sramežljive.
    I napokon stiže jedan koji kao da beše stvoren da se komadić uklopi u njega
    A onda iznenada ko zna zbog čega, komadič poče da se razrasta, sve više i više.
    Nisam znao da ćeš početi da rasteš?
    Ni ja to nisam znao, odgovori komadić
    Ja znaš, stalno tražim komadić koji mi nedostaje ali ne i takav koji će da raste.
    Oh?!

    I napokon jednog dana, naiđe neko ko je izgledao posve različito.
    Želiš li nešto od mene? - upita komadić
    Ne, ništa
    Dali možda nešto od mene očekuješ?
    Ne,ništa
    A ko si ti? Upita komadić
    Ja sam veliko O, odgovori veliko O !

    Mislim da si ti onaj koga sam očekivao-primeti komadić
    I možda sam baš ja, komadić koji ti nedostaje
    Ali meni ne manjka nijedan komadić-odvrati veliko O
    Na meni naprosto nema mesta za tebe.
    Baš šteta, prizna komadić, ponadao sam se da ću se možda kotrljati s tobom.
    Sa mnom se ne možeš kotrljati, blago primeti veliko O ali možda to možeš sam činiti .......
    Sa od sebe da se kotrljam, ali kako bi jedan samotan komadić mogao da se sam od sebe-kotrlja?
    A jesi li ikad pokušao,- upita veliko O
    Imam oštre ivice, objasni komadić, nisam oblikovan da bi se kotrljao
    Ivice se izližu, a i oblici se mjenjaju.Pa kako god bilo moram se oprostiti s tobom.
    Možda ćemo se ponovo sresti, i veliko O otkotrlja se dalje.

    I tako se komadić ponovo nađe sam samcijat dugo vremena tako je proteklo i komadić je samo sedeo .....
    A onda...
    Polagano
    Komadić se stade podizati na jedan svoj rub
    I prevrnu se
    Pa se ponovo podiže...naokrenu...i ponovo pade
    I tako
    Lagano
    Dižući se i padajući
    Stade se kretati napred.
    Ubrzo se od premetanja komadiću ivice počeše zaravnjavati
    Drž se...
    Nakreni
    Padni...
    Drž se-nakreni-padni
    Drž se-nakreni-padni...
    I postepeno komadić se poče preoblikovati
    I napokon, umesto da se pretura, komadić se stade odbijati
    I umjesto da se odbija komadić stade poskakivati
    Komadić poče da se kotrlja.
    Nije ba znao naš komadić kuda se to kotrlja
    Ali za to nije ni mario.
    Jedino je bilo važno kotrlja se!

    Shel Silverstein
    Ćuti i prenesi dalje....

  4. #94

    Odgovor: Omiljena priča

    PRIČA JEVREJINA LUTALICE

    "Nije bilo ni tropske Afrike, ni Amerike, ni Australije, ni
    Novog Zelanda, ni Fidžija, ni Tonge, ni Tibeta, ni Mongolije.
    Nije bilo Japana. Duž obala Unutrašnjeg mora pružalo
    se jedno veoma moćno Carstvo u kome se sretalo mnogo
    naroda i govorilo mnogo jezika. Svet je već bio star.
    Već se okretao kao što se danas okreće. Zaboravio je protekle
    epohe na kojima se vekovima taložila tišina. Više se
    nije sećao stravičnih kataklizmi izgubljenih u tami vremena,
    koje su pratile njegovo rađanje i njegove prve trzaje.
    Delići sećanja još su ležali u ljudskom umu i raspaljivali
    maštu pesnika i putnika. Oni su kazivali strašne priče o
    razorenim kontinentima i potonulim gradovima. Kroz vreme
    su se pronosile glasine o mediteranskim carstvima nestalim
    u vatri i vodi. Zemljom su se pronosile glasine o izaslanicima
    pristiglim iz nekog dalekog, nepoznatog kraja
    zvanog Azija, u Grad od mramora i zlata sagrađen na sedam
    brežuljaka u srcu Carstva. Neznanje, nesigurnost,
    protivrečnost i predanje suvereno su vladali. Samo su neobič
    no snažni umovi mogli da uspostave malo reda, najče-
    šće prividnog, u raznolikost i nered vaseljene. Naravno,
    niko nije ni slutio da je tamo negde, u jednom nezamislivom
    svetu, prvi kineski car, po imenu Ćin Š huanga, sagradio
    jedan veliki zid. Niko nije čuo za Konfučija, ni za
    Laocea, čak ni za Budu, koji je nekoliko stotina godina ranije
    podigao i preobrazio milione ljudskih bića. Niko ni-
    je mogao znati da se na jednom nepoznatom kontinentu,
    s one strane okeana sa samo jednom poznatom obalom,
    rađa u sjaju i krvi civilizacija žada i ogromnih piramida.
    Prostor nije bio savladan. Baš kao i vreme, predstavljao je
    nepremostivu prepreku. Većina ljudi živela je i umirala
    unutar zatvorenog obzorja. Treba sačekati da prođe vreme
    kako bi se izbrisao prostor.
    Ljudski um još je progonilo maglovito sećanje na niz
    ratova koji su potresli vaseljenu. Jedan junak, polubog,
    koji je govorio jezikom trgovaca i mornara u lukama, osvojio
    je barem polovinu sveta. Još su se videli tragovi prolaska
    njegovih jedinica, koje su otišle daleko na istok, a u
    pohodu na zapad stigle do pustinja s druge strane Nila.
    Oni upušeni, sveštenici, gradski ljudi, mudraci, tvrdili su
    da je na obalama velike legendarne reke s nepoznatim izvorima,
    kraj koje počivaju bogovi s licem šakala, krokodila
    i ptice, živela, jedva pedeset-šezdeset godina ranije, prelepa
    kraljica, čiji su preci bili junakovi pratioci i zamenici.
    O bitkama, pobedama i smrti tog junaka kružilo je mno-
    štvo priča. On je presekao nerazmrsiv čvor koji je vezivao
    budućnost sveta. Osnovao je brojne gradove, a mnogi od
    njih nosili su njegovo ime. Oženio se princezom iz neke
    tajanstvene zemlje. Napojio je svog konja vodom iz reke
    na kraju sveta. Iza nje su zjapili bezdani u kojima su se migoljila
    čudovišta.
    U jednom zabačenom kraju Carstva, koje je nastavilo
    tamo gde je polubog stao i zauzelo sve zemlje oko Unutraš
    njeg mora, živeo je veoma neobičan mali narod. Mnogi
    gradovi i narodi blistali su u ljudskom sećanju zbog svojih
    prelepih spomenika, kipova, ćupova, ili velikih filozofa
    i tragičara. Neki su, poput nestalog junaka ili nepobedivog
    Carstva, vladali svetom uz pomoć moćnog oružja i legija.
    Neki su, opet, bili veoma bogati, pa su slali s kraja na
    kraj sveta brodove natovarene nakitom, dragim kamenjem,
    ili purpurnom i zlatotkanom odećom. Mali ponosni
    narod koji je poklekao pred snagom Carstva imao je
    samo jednu moć, jednu lepotu, jedno bogatstvo: svoju veru.
    Za razliku od nevernika koji su ga okruživali sa svih
    strana i među sobom delili zemlje pod vlašću Carstva, on
    je obožavao jednog jedinog boga, koji mu je obećao da
    će ga spasiti i kazniti njegove neprijatelje..."

    ŽAN D'OMERSON (tople preporuke )
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  5. #95

    Odgovor: Omiljena priča

    Umesto posvete,
    tek da shvatiš kome i zbog čega


    Pre tri godine prvi put sam gledala taj kratki film.
    Centralni deo kratkog dokumentarca bila je anketa sa sarajevskih ulica- pitali ljude šta misle o nečemu, a znaju da baš ti o tome nemaju pojma i u tome je poenta vica.
    Pogledala i zaboravila- nije mi bilo ni smešno a ni naročito svrhovito.Te stvari koje me ne zagrebu odmah zaboravim, pa tako je i u istu arhivu otišao i letnji festival na kom sam videla film.
    Dve godine nakon toga čekam četrnesticu kod Doma Armije, baš negde oko pet popodne. Omanja i potpuno seda baka koja se muva tu sa nekim torbicama započinje nepovezan razgovor sa mnom, iako uopšte ne mašem repom u njenom pravcu. Autobus stiže, ja sedam na sedište iza vozača, a baka se uprkos polupraznom autobusu gura uz moja kolena i sjeda pored, do prozora. Nelogično, ali št se može, sebi govorim da možda žena voli da sedi baš do prozora iza vozača, možda želi nešto da vidi u prolazu.
    Baka se okreće prema meni i kao iz džačića istresa u cugu monolog u moje krilo:
    Jedini živ član njene familije prodao je stan u Zagrebu i otišao u starački dom. Za taj stan dobio je neku finu svoticu, trećinu dao domu za doživotnu rentu, trećinu poslao detetu negde u beli svet, a trećinu dao njoj, svojoj sestri. Jedan dan je podigla sav novac, stavila u tašnu i pošla kući na Bjelave. Sve to dešava se tri meseca prije nego što baka o tome govori. Neko je znao za novac, pratio baku, presreo na ulazu, zavrnuo joj ruku i oteo torbu sa parama. A unutra dokumenta. I sad, ajde što su uzete pare, iako je trebalo da one zagreju ostatak bakinog života, ajde što je oteta torba, a ruka zavrnuta, nego su uzeti i svi papiri koji potvrđuju njen identitet. Da je baka-baka.
    Pored svega ona ne živi u svom stanu- prošla je put od dva dobrinjska stana, da bi na kraju stigla u prizemnu napuštenu kuću na Bjelavama. Dolazi prvi u mesecu- ona ne može da podigne penziju, jer nema nijedan dokument, niti bilo kakvu potvrdu. Postaje nepostojeća žena u svom nepostojećem stanu.
    U autobusu su prvo ćutali, tu i tamo nestrpljivo uzdahnuli, pa govorili:

    -Daj stara, nisi jedina, e kad bi ja pričo svoje muke...
    Vozač mi se kleo rukom, uz šapat, kako zna da je ona poluskrenula. Ništa manje.
    -Danas je ponedeljak, a ja sam ponedeljkom uvek išla na frizuru- govorila je posle svake pete rečenice.
    Taj dan vraćala se od svoje daleke rođake na Dobrinji, ali joj je ona, kao pomoć, dala neku izlizanu tašnicu. Meni je to mirisalo na rđavu šalu na bakin račun- odeš po pomoć jer su ti ukrali punu tašnu- a dobiješ opet tašnu- samo praznu i izlizanu.
    Napokon je od mene tražila nešto novca za hleb i mleko.
    Vozač je dobacio da je ta cela predstava i bila zbog toga.
    -Oseti ona šta kome treba pričati. Evo, vi nosite knjige, pa to priča vama. Da ste nosili dete pričala bi vam kako je izgubila dete... Zna baba, nije ludaMa kakva frizura i ponedeljak, ne budite glupi
    Baka je, dakle, po njemu, dobila ono što je tražila.
    Obe smo izašle.
    ***
    Dva meseca nakon toga išla sam na promociju knjige čiji je organizator učestvovao i u organizaciji onog letnjeg festivala i naravno, ponovo isti dokumentarni film.
    I ponovo anketa.
    I tek tad u jednom trenutku vidim da je jedna od zaustavljenih, negde na sred Ferhadije, baka sa sve bundom i frizurom, a to je upravo i snimano koju godinu pre toga!
    Baka odgovara šta misli o grupnom seksu ili o čemu već. I nešto priča kako to u njeno vreme nije bilo moguće. Znao se neki red.
    Isfenirana, sa puding frizurom, našminkana, kočoperno viri bela kragna.
    Sve se poklapalo
    Baka je govorila istinu?
    Vozač je nije znao iz tog bundano-frizurnog vremena, ali zar je ni bilo ko drugi nije poznavao u autobusu ili u svim drugim autobusima?
    Dakle neko može reći- pa da- baka je imala, pa pokradena, pa shvatila svo prokletstvo jevrejskog imao pa nemao. I sada nema. Ali koliko ih je ovde takvih, pa svaki drugi ima sličnu priču. Šta sa jednom babom? Pokradena, pa šta?
    A da li se ipak može imati odgovor i na: "pa šta?
    Ovde ima odgovor.
    Srećom.


    Drugi sarajevski susret desio se nedavno.
    Nema ni tri meseca.

    Sticajem nekakvih okolnosti našla sam se u romskom naselju na vrhu Vraca. Treba napraviti priču o Sabahudinu. Boluje od tuberkoloze već osam godina a ne može se lečiti. Međutim, Sabahudin nije tu. Nas četvoro koji po toj osnovi odlazimo shvatamo da je penjanje na Vrace bilo nepotrebno, a da smo okruženi gomilom gostoljubivih Roma koji bi nam mnogo toga rado ispričali. Odnekle se pojavljuje i komšinica i dva velika umiljata vučjaka, pa stvar postaje naglo zanimljiva.
    Zovu nas da uđemo i vidimo kako i gde žive. Šareni smo im, daleki.Gosti smo.
    Kuća bez vrata, deca bez čarapa.
    Sabahudin ima sestru i ženu.
    Sestra je tipičan primerak romske lepotice, duge crne kose i pravilnih crta lica. Kada govorimo njenom mužu da ima lepu ženu šapatom nam mangupski govori da je pre nje imao jednu još lepšu.
    Insistiraju da uđemo unutra i vidimo gde živi Sabahudin. Zapravo gde umire.
    A vidi se da im nije do Sabahudina, na sebe bi malo skrenuli priču.
    Nije Sabahudinova muka jedina, ima njih još.
    Onaj mangupski zet nam tiho govori da to možda i nije pametno, sa tom tuberkolozom se nikad ne zna. Kućica siromašna, ogolela, ledena

    U uglu sobice sa zemljanim podom sedi skoro sakrivena Sabahudinova žena -Ramiza i njihovo dvoje dece. Jedno oko četiri godine, drugo ne više od godinu i po. Sede na podu sa golim natečenim nogicama i liče na decu koja rastu daleko od ljudi na vučjem mlijeku. Nijedno nije prohodalo ili progovorilo. Daju im vodu da bi nam pokazali da ne umeju ni da piju. Naravno, voda se prosipa po njima, deca piju unezverno čak mi se na tren i učini kao da su srećni što nam imaju šta pokazati.
    Umesto posluženja.
    Smeju se navijački, uspeo im eksperiment.

    Remiza ćuti. Ima upadljivo krupne plave oči. Deluje čisto, čak negovano, kao da je Loreal lično ispraća na spavanje, a dve spremačice sa peruškama niz vrat bude. Znam, nema logike.
    Kažu da je izbegla iz Bijeljine, i da je od tada kod njih. Rodila je četvoro, jedno je umrlo, drugo je u bolnici. Preostalo dvoje vidimo.
    Pitamo Remizu koliko ima godina. Ona i dalje ćuti. Dobijamo objašnjenje da ne govori. Druga Romkinja joj kaže:
    -Ma reci da imas tries i šes!
    Neko iza dobacuje:
    -Ma kakvi tries i šes Nema Remiza više od petnest
    Remiza se smeje. Frljaju se tim godinama, kao da dvadeset gore dole ne znači ništa. Prema mojoj proceni ima oko dvadeset i počela je rađati sa jedva trinaest.
    Govorim joj da ima lepe oči, a ona iz nekog razloga gleda u mene sa poverenjem. Padaju mi na pamet nekakvi ruski stihovi o pogledu koji zove na krađu i spasenje, ali u takvim situacijama uvek sebi krišom odalamim neki šamar i kažem: smiri se, nije tvoje. A ona mi čita misli i gleda u mene. Onako tužno prijateljski, svesna da je ipak neću krasti i da joj je- to što joj je.
    Kako Sabahudina nema, u povratku se zadržavamo u nekoj fantomskoj kafani koja više liči na podrum porodične kuće i uz šporet na drva pijemo loše kuvano vino, jedemo travnički sir i pričamo o Remizi i smislu našeg odlaska. Govorimo kako ćemo se vratiti tih dana i svašta im odneti, licitiramo šta ko ima od starih stvari i šta može bez problema preboleti.

    U trenu odlučujemo da se sa punim kesama iz prve piljare odmah vratimo, ali posle pola sata ostajemo razočarani, jer naši novi poznanici izvrću kese sa hlebom i čokoladama za decu, sokom i mlekom, tražeći cigarete i alkohol. Sa simpatijama, do pola ozbiljno, od pola u lošoj glumi psuju nam sunce što ih tretiramo kao bolesne, umesto da im donesemo ono što im je zaista potrebno.
    Pet dana posle toga na trolejbuskoj stanici vidim Remizu. U prvi sekund samo znam da mi je jako poznata, ne mogu se odmah setiti odakle, ali znam da sam skoro videla te jagodice i baš tu lepljivost u pogledu. Lepo je obučena, ima skupljenu kosu. Pozdravljam je.
    Ona gleda u mene sa strane i ne govori ništa. Za trenutak pomislim da je možda neko ko ipak samo liči na nju. Zašto je ljuta, nema onog osmeha od pre par dana.
    Da li je nisam smela videti tu? Upadljivo i nevešto sakriva pogled kada je god pogledam, ali osećam njeno piljenje bočno na sebi kada god gledam negde sa strane. Posmatramo se na smenu.
    A znam, zbog nečeg je nisam smela videti
    Zbog nečeg se jako uplašila da će neko saznati tajnu.
    Nisam smela da je vidim očešljanu.
    Išla je u čudnu posetu nekome? Plaši se da ćemo opet doći kod Sabahudina, a onda, okrznuvši rečju usputan susret, zaroniti u neku njenu duboku i opasnu tajnu?
    I shvatim u trenu, kao da dodirneš komad polomljenog stakla- Sarajevo je grad u kom možeš pomilovati istinu. Nije toliko mali da bi svi znali ko je baka iz autobusa i da bi znali i onaj ponižavajući deo zavrtanja ruke, da bi je ispitivali svaki dan.
    Ali onaj kome baka ispriča priču imaće priliku pre ili kasnije da se u to uveri. I nije tako mali da bi svi znali da je onaj Sabahudin otišao u Travnik i da bi sebe spasili tabanja do vrha Vraca- ali samim tim ostali i bez mogućnosti da nagađaju koliko lepa Remiza ima godina
    Onaj ko želi ustanoviti istinu -može.
    Ovo je grad za videti se dva puta.
    Ne moram uzeti tvoj telefon, videću te.
    Mi se možemo naći i bez papira i olovke, ne brini, pile.
    Videćemo se u anketi, kafani ili na trolejbuskoj stanici. Ako je potrebno.
    A jeste.

    Jelena Lukić

  6. #96

    Odgovor: Moja Prica

    Covek koji je previse osecao
    (posveceno WR-u)


    On - covek, koji je previse osecao kad je bio mlad iznad sevega se radovao zivotu, suncu, prolecu, igri ali se kasnije sasvim povukao u sebe, jer ljudi i zene koje je sretao u sebi nisu imali skoro nista osim dubokih crnih rupa koje su iz Njega - coveka isisavale svaki trun radosti.

    Negde na dnu tih crnih rupa cucale su jednom zapustene bebe, nekada zeljne obicnog dodira i igre, sada samo sebicni i zli monstrumi. I On - covek koji je previse osecao se jako umorio od zlih beba zeljnih ljubavi.

    Zato je sagradio zid oko sebe, i kako bi se koje uplakano i prozdrljivo lice pomolilo preko zida, uzimao je svoje omiljeno oruzje, kalasnjikov sa drvenim kundakom i gadjao ih kratkim, smirujucim rafalima.

    I bebe su ponekad padale uz krik sa zida, nazad u svoje rupe i to bi na trenutak zabavilo Njega - coveka, ali je na kraju i to postalo zamorno i On - covek se pitao: kako je moguce da su razumni odbacili svaku radost iz svog zivota, tako da sada svi zivimo u pustinji razuma? Kako to da stalno dodirujem iste zjapece aure, i da mi moja sposobnost da ih citam donosi samo nistavilo?

    A odvratne, napustene bebe su i dalje neutesno vristale iz svojih dubokih malih rupa. Sve su imale ogromne celjusti i zube, nalik ribama iz velikih dubina, i tim celjustima pokusavali su da pozderu sto vise ljubavi, sto vise zivota i On - covek koji je suvise osecao podizao je svoj zid sve vise dok zid nije dostigao visinu fabrickog dimnjaka.

    Tako da se On - covek na kraju koncentrisao samo na secanja iz detinjstva, svoja i tudja. U njima je nalazio dokaz da je radost moguca, da je jednom postojala. Da je jednom delio tu radost sa drugima, da je tako bas bilo dobro.

    I, bilo mu je samo zao sto je nebo jednom bilo beskrajno plavo i toplo, a sada od svega toga nazire samo maleni otvor kojim se zavrsava njegov zid.

    MC16
    Poruku je izmenio SQUAW, 17.11.2008 u 20:24 Razlog: dodat autor i naslov
    nomen est omen

  7. #97

    13 Odgovor: Omiljena priča

    Sigurno misliš da su priče o prababama veoma dosadne i bez i malo humora. Misliš i da su prababe male sede starice koje samo sede na kauču i gunđaju nešto. Gadno si se prevario: evo i ja imam prababu i ispričaću ti nešto o njoj.
    Iako je prababa za ovih mojih teških i mučnih 13 godina ostala ista, pa sam ja verovao da je uvek bila prababa, dokazano je naučno da je ona pre toga bila devojčica. Zamisli... A tad kad je bila devojčica nisu postojali televizori, muzički stubovi, kompjuteri, Sony play station-i... I još mi nije jasno kako nisu svi pocrkali od dosade... Nego, da se vratimo na temu:
    I jednog dana došli joj otac i majka kući rekli nešto otprilike kao: ,,Spremi se, ideš da se udaš za jednog momka... On živi na planini preko puta naše. I onda su srećni mladenci dobili decu, unuke, praunuke... I došli smo do babe od 80 i kusur godina... Danas ( hvala bogu, da kucnem u drvo ) postoje svi mogući tehnički uređaji i prababa, šta će, ne samo da sedi na krevetu, nego se uklapa u savršene tokove civilizacije. Ali ona i danas ne sedi badava. Ona nešto radi... A jel znaš šta? Ona hekla. I to bez naočara. I pritom jednim okom gleda u taj svoj rad, a drugim gleda da Darija na stavi nešto u usta ( jer Darija je živi usisivač: štedi vaše vreme, struju i novac ). A trećim okom ( pošto prababe sa 80 i kusur godina obavezno dobijaju treće oko, nema veze što ga u mladosti nisu imale ) gleda da li je Marija napisala domaći iz matematike i da li se njen mali sinčić od 60 godina pokrio kada je zapao na kauču i da li je njena mlada i neiskusna snajka od 50 i kusur godina dovoljno posolila ručak, i da li tetka dobro rukuje vatrenim oružjem tj. peglom... Ali nije prababin jedini posao da hekla. Mora neko da čita Dariji bajke, priče i pesme kada su svi ostali zauzeti ( Marija piše domaći iz matematike, deda spava na kauču, baba soli i presoljuje ručak, a tetka rukuje opasnim predmetima na pr mikserom ) i prababa, šta će, čita... I to bez naočara. A kad dosadi prababi da čita ona uzme pa sama smisli neku pesmu ili priču. To je kao neka bolest u porodici svi, pre ili kasnije, postanu pesnici.
    I, evo obećavam ti doneću ti jedno ( pra-) delo od moje prababe. Sigurno će ti se sviđati... A ako bude dovoljno humora u njemu poslaću ga na ,,Festival humora u Lazarevcu i garantujem da će dobiti nagradu.

    U potpisu:

    Kakva prababa

    Takav praunuk

    Darko Milenković
    Ćuti i prenesi dalje....

  8. #98

    Odgovor: Omiljena priča

    OČI

    U svakom septembru ima nečega nalik na tihe rastanke. Primetiš to po igrama koje polako počinju da se sapliću. Primetiš to po iskracalom odelu, koje ostavljas mlađem bratu.
    Primetiš i po bajkama, koje smo dosad tako lepo izmišljali. Primetiš kako nam i bajke sve manje veruju.
    Ustvari, velika je to varka. Baš kao što je i svet sa one strane svoga oka.
    Onome koga posmatras u ogledalu s nadom. Ti si nada koju on gleda iz svog sveta. Ne veruj ničemu što se može primetiti samo sa jedne strane vida.
    Trči i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap čiste svetlosti.

    Retki su oni koji shvataju granicu slobode. Jos ređi oni koji shvataju slobodu granice. "Ne zidaj vrata veća od kuće ", kažu Eskimi. To isto znači što i zidati prozore manje od očiju.

    Stvarno videti, znači: umeti videti kišu kako pada uvis. Videti kako padaju uvis krovovi kuća i reke u kojima se talože vrhovi planina.
    Ovako sam to čuo: "Ko nije nebo ugledao u vodi, taj nema pojma šta su ribe na drveću".
    Pa ako se i oklizneš, nekada, u životu, ne gledaj to kao pad u sunovrat nego kao pad uvis.

    I uvek, uvek se seti Aleksandra Makedonskog: "Niko me na svetu nije pokorio sem mene ".

    Treba umeti videti nebo, puno zrnevlja svetlosti kako se uspravlja nad zemljom i razgranava u svome padu. Cveta.
    I videti pad vetra kako raste duboko u doline, u ponornice blagosti, sine moj.
    I snove valja videti kako rastu dok toneš polagano u njih i paraš se, baš kao što i ove reči ćutanja, tuđe i moje, tonu noćas, a nadvisuju krov i oblake, i nadvisuju nebo i rastu u jednu predivnu vasionu koju smo izmislili sebi u visovima opalog septembra.

    Mika Antić

  9. #99

    Odgovor: Omiljena priča

    IZGUBLJENI MIRISI - Momo Kapor

    Ovaj mali ogled o nevažnim stvarima ove nedelje ne bi trebalo da čitaju mlađi od šezdeset godina - ništa neće razumeti.
    Ujutru, kad se brijem, i utvrdim novu količinu propasti na svom licu, uvek pomislim na mirise koje je moje pokolenje upotrebljavalo nakon brijanja. Počeli smo, naravno, s ljutom rakijom kao prvim afteršejvom u životu, zbog koga su neki od nas, najverovatnije, i postali pijanci. Kada se porežemo brijačem upotrebljavalo se nešto slično okrugloj kredi, zvalo se stipsa i zaustavljalo je krv. U Beogradu cicije još uvek nazivaju stipsama. Posle rakije pojavi se pravo kozmetičko čudo - prvi posleratni afteršejv, "brion", dok su drugarice (kasnije dame) imale na raspolaganju dve kolonjske vode - "crnu mačku" i "pokošeno seno", kao i tradicionalno bugarsko ružino ulje. Nakon "briona" otmeniji sloj Srba dobio je na raspolaganje "pitralon" - miris od koga su crkavale muve kada slučajno slete na nečije sveže obrijano lice dok mu se vlasnik spusti posle ručka da otkunja.
    Kako je zemlja više propadala, živeći naizgled u blagostanju, pojavljivali su se novi mirisi; najpre kolonjska voda "prastara", a zatim "pino silvestre" u staklenom čudu od dizajna koji je predstavljao šišarku punu mirisa borove šume. Pravi kapitalizam najavio se u obliku elegantnih belih boca od plastike na kojima su ispod starog jedrenjaka stajala magična slova OLD SPICE. Posle toga više niko nije mogao da prati najezdu najrazličitijih kolonjskih voda, parfema i afteršejvova, od "Pako Rabana" preko Diorovog "eau sauvage" sve do "davidofa", čiju bočicu mi je poklonio neko veoma drag. Upotrebljavam afteršejv isključivo od dobrovoljnih priloga onih koji svrate ovamo iz sveta. Ali, ono što je najtužnije, žene više ne mirišu uzbudljivo na sopstvene mirise kože, znoja i suza, već na čuvene kozmetičke firme, a njihova kosa koju su u moje vreme prale kišnicom i ispirale blagim rastvorom sirćeta danas je predmet žestoke bitke televizijskih reklama za losione. Uostalom, to me se više i ne tiče; ne prilazim dugo njihovim kosama.Slično je i sa našim prtljagom. Naš prvi kofer u životu bio je od kartona. Sve počinje s njim! NJegova desna brava, naravno, nikada ne radi; njegovi uglovi su ojačani metalom, ivice su olinjale, smeđa boja iskrzana, a iznutra je presvučen kariranom crvenom hartijom, mestimično umašćenom lanjskom slaninom i čvarcima.
    To je kofer naše mladosti: model 1949.
    NJegov karton (neuspela imitacija kože) je lažan, baš kao i naša elegancija. Na starom koferu ne sme da se sedi dok se čeka neki "ubrzani" preko Vinkovaca i Doboja Novog, jer će se provaliti. U njemu se nosi sve što posedujemo na ovom svirepom svetu: džemper koji nam je isplela baka, duboke cipele od mrke prožvakane kože za strašnu zimu koja dolazi, štrudla od jabuka i makovnjača koja može dugo da traje, karirana košulja s prevrnutom kragnom, svežanj pisama do kojih nam je stalo i mutna, od mnogih pogleda izbledela fotografija neke devojke, kojoj do nas nije stalo; reprodukcija "Suncokreta" Van Goga i sveska s prvim pričama pisanim ljubičastim mastilom...
    Pošto brava ne radi, kofer vežemo kanapom ili sopstvenim kaišem da se slučajno ne otvori na nekom peronu. Posle ga držimo na ormanu u Studentskom gradu ili u samačkoj sobi među nečijim teglama, kutijama i metlom.
    To je naš prvi i najvažniji kofer u životu, kojeg ćemo brzo zaboraviti i prevariti s prtljagom od prave kože, a kasnije i s "hermes" i "samsonajt" koferima koji su zgodni za putovanje avionom.
    Taj prvi i najvažniji kofer završava u najtamnijem uglu memljivog podruma, a u njemu su, umesto onih dragocenih stvari, koje su od nas pravile ljude, svežnjevi gramofonskih ploča - zanemela muzika uz koju smo sanjarili, maštali, zaljubljivali se i mirisali kose devojaka koje će nam kasnije postati žene.
    Sada su tu muziku oterali na đubrište blistavi i hladni CD-ovi. Zatražite li u nekoj muzičkoj prodavnici gramofonsku ploču ili gramofon, gledaće vas kao ludaka ili divljaka koji umesto upaljača u duvandžinici traži trud i kresivo, a voleli smo se uz te ploče, koliko još juče.
    Izgubili smo, dakle, najpre daleke mirise mladosti, zatim sentimentalni prtljag i, na kraju, ploče u koje je bila ugravirana naša ljubav.
    Pitam se šta je sledeće na redu.
    neunistiva zlojebaba!

  10. #100

    Odgovor: Omiljena priča

    Skupoceni pas


    Poručnik Dubov, ne više tako mlad ratnik i dobrovoljac i Knaps sede i piju.
    -Prekrasan pas! veli Dubov pokazujući Knapsu svoju kerušu Milku.
    Izvanredno pseto! Pogledajte joj samo njušku! Pa sama njuška koliko vredi! Kad bi se čovek namerio na ljubitelja, taj bi samo za njušku dao dvesta rubalja! Ne verujete? Pa onda vi ništa ne razumete...
    -Razumem, ali..
    -Pa to je seter, čistokrvni engleski seter! A pri vrebanju je zadivljujući, a
    pronicljivost... njuh! Bože, kakav njuh! Znate koliko sam dao za Milku kad je još bila štene? Sto rubalja! Divno pseto! Nevaljalice! Milka! Glupačo, Milka! Dođi ovamo, dođi ovamo... psetance, psiću moj...
    Dubov privuče sebi Milku i poljubi je među uši. Na oči mu navreše suze.
    -Nikome te ne dam... lepotice moja... razbojniče nijedan. Pa ti me voliš, zar ne, Milka? Voliš? Ne, marš napolje viknu najednom poručnik. Prljavim šapama pa pravo meni na mundir hoceš! Da, Knapse, sto pedeset rubalja sam dao za štene! Pa, valjda, imao sam i za šta! Šteta je samo: nemam vremena za lov! Propada pas bez posla, svoj talenat pokopava... Baš zato ga i prodajem. Kupite, Knapse! Celoga života ćete mi biti zahvalni! No ako baš niste pri novcu, izvolite, dacu vam ga i za polovinu, uzmite za pedeset! Pljačkajte!
    -Ne, golubiću... uzdahnu Knaps. Da je vaša Milka muškog pola, onda bih je
    možda i kupio, a ovako...
    -Milka nije muškog pola? zaprepasti se poručnik. Knapse, ta šta vam je? Milka nije muškog... pola? Ha-ha! Pa onda šta je ona po vašem mišljenju? Kuja? Ha-ha! E, dečko i po! On još ne razlikuje kera od kuje!
    -Govorite mi kao da sam ja slep ili dete... nađe se uvređen Knaps. Naravno da je kuja!
    -Možda ćete reći još da sam ja dama! Ah, Knapse, Knapse! A još ste, eto, i
    tehnički završili! Ne, dušo moja, to je pravi, čistokrvni ker! Osim toga, takav će svakome keru dati deset poena fore, a vi... nije muškog pola! Ha-ha!
    -Oprostite, Mihaile Ivanoviču, ali vi... prosto me za budalu smatrate... To čak i
    vređa...
    -No, ne treba, đavo nek vas nosi... Nemojte kupiti... Vama čovek ne može
    dokazati! Još malo pa ćete reći da joj ovo nije rep nego noga... Nije potrebno. Pa hteo sam uslugu da vam napravim. Vahramejeve, konjaka!
    Posilni donese još konjaka. Prijatelji nasuše po jednu čašu i zamisliše se. Prođe
    tako pola sata u ćutanju.
    -Pa neka je i ženskog pola... prekinu poručnik ćutanje, mrko gledajući u bocu.
    Čudna mi čuda! Pa to je za vas i bolje! Doneće vam štenad, a svako štene to vam je po dvadeset pet rubalja... Svako će rado od vas kupiti. Ne znam šta vam se toliko
    sviđaju kerovi! Keruše su hiljadu puta bolje. Ženski pol je i zahvalniji i privrženiji... No kad se već toliko bojite ženskog pola, izvolite, uzmite za dvadeset pet.
    -Ne, golubiću... Ni kopejke ne dam. Prvo, pas mi nije potreban, a drugo, nemam ni novca.
    -Mogli ste mi to i ranije reći. Milka, gubi se odavde!
    Posilni donese kajganu. Prijatelji se latiše jela i ćutke očistiše tanjir.
    -Valjan ste vi momak, Knapse, pošten... reče poručnik brišući usne. Žao mi je da vas tako pustim, neka ga đavo nosi... Znate šta? Uzmite psa zabadava!
    -Pa kud ću s njim, golubiću? rece Knaps i uzdahnu. I ko će kod mene oko
    njega da se bakće?
    -No, ako ne treba ne treba... đavo nek vas nosi! Ako nećete, i ne treba... Kuda ćete? Sedite!
    Protežući se, Knaps ustade i dohvati kapu.
    -Vreme je, zbogom... rece zevajući.
    -Pa pričekajte, otpratiću vas.
    Dubov i Knaps se obukoše i izađoše napolje. Prvih sto koraka išli su ćuteći.
    -Ne znate li kome bih mogao dati pseto? reče poručnik. Nemate li, možda,
    takvih poznanika? Pseto je, videli ste, dobro, rasno, ali... meni apsolutno nije
    potrebno!
    -Ne znam, dragi... Otkud meni ovde takvi poznanici?
    Sve do Knapsovog stana prijatelji više ne progovoriše ni reči. Tek kad Knaps
    stisnu poručniku ruku i otvori svoju kapiju, Dubov se nakašlja i nekako neodlučno progovori:
    -Ne znate, primaju li ovdašnji strvoderi pse ili ne?
    -Biće da primaju... Ne mogu pouzdano reći.
    -Poslaću sutra po Vahramejevu... Neka ide do đavola! Neka joj kožu oderu...
    Mrsko pseto! Odvratno! I ne samo što je sebe zagadila, nego je juče u kuhinji i sve meso poždrala, g-g-gadura... pa da je još neka dobra pasmina, a ovako, đavo bi ga znao šta je, mešavina džukele i svinje. Laku noć!
    -Zbogom! rece Knaps.
    Kapija se zalupi, i poručnik ostade sam.

    A.P.Čehov
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  11. #101

    Odgovor: Omiljena priča

    Krug i trougao

    Sreli su se u sumi, isao je sporim korakom nogu pred nogu, kao starac, on KRUG. Odisao je izvesnom tajanstvenoscu koju nosi svaki zreli muskarac. Bio je misteriozan i dobar. Posedovao je veliku i dobru dusu, prepunu tuge. Hodao je lagano, gledao ocima slepog coveka svet oko sebe. Seo je pod jedno drvo, zamisljeno zapalio svoj debeli tompus a onda je naisla ona...
    TROUGAO...veselica, toplih ociju...nezne duse poput kasmira .
    Prisla mu je ,delovao je interesantno...poceli su da razgovaraju.
    TROUGAO :''Hej ti,sta radis tu''?
    KRUG:''Sedim i razmisljam''.
    TROUGAO:''O cemu''?
    KRUG:''O zivotu, koliko je tesko podneti ga''.
    TROUGAO:''Ti si krug kao i svi ostali, kako razmisljas?Zasto se ne kotrljas kao ostali krugovi''?
    KRUG:''I ja sam nekada bio trougao nalik tebi...slicni smo ali mene je izbrusilo vreme, losi ljudi koji su me povredjivali, ukrali mi veru, usadili laz, postao sam gladak, zar ne vidis''?Bolje produzi, mracan sam ja...ako ostanes ovde, mogu te nesvesno povrediti''-rekao je on.
    TROUGAO razmisli sta da uradi, odluci da ostane, dopadao joj se. Bio je to nesvakidasnji bistar um iz koga se mogla izvuci lepota slegnuta na dnu njegove duse...
    Postali su prijatelji. Ona je bila sve ono sto je on prestao biti poslednjih godina, pozitivna i vesela, nalik detetu koje spoznaje zivot. Setali su sumom svakog dana i razgovarali.
    KRUG se cesto saplitao i padao, opterecen svojim zivotom...TROUGAO ga je ubedjivao da hoda dalje ubedjujuci ga da ce sunce odnekud izaci i ugrejati njegove prozirne oci...
    Zavolela ga je.
    Jednog jutra, TROUGAO setajuci kroz sumu dobro utabanom stazom, potrazi svoj KRUG. Sedeo je pod svojim drvetom i razgovarao sa drugim trouglom...Neko vreme ga je posmatrala i odlucila da ga pozove. ''Hej ti '' Nije se okrenuo, nastavio je svoju pricu...Nije primetio njen glas ,njene oci koje vise nisu sjajile. Ipak je odlucila da mu se ponovo obrati "Hej, KRUG,zar se danas ne poznajemo"?
    On je cutao dok je ona cekala samo jednu njegovu rec.
    Potom je ustao i otisao u nepoznatom pravcu...
    Osetila je bol, oci su zasuzile, dodirnula je rukom srce koje je najednom postalo oblo...Opipala je ruke, noge, celo telo-pretvarala se u krug. Zelela je da pobegne iz sume, odnekud mu se nadala, osecala se cudno i usamljeno. KRUG-ovo srce je pripadalo nekom drugom trouglu.
    Otkotrljala se ispod njegovog drveta, gledajuci neprestano u Sunce, ocekujuci da se odnekud pojavi njen KRUG i da ga obasja.

    To someone special
    Ćuti i prenesi dalje....

  12. #102

    Odgovor: Omiljena priča

    Milorad Grujić


    NOVOSADSKI NOKTURNO

    Poznavao sam jednu tajnovitu ženu. Iako je ta vrsta, po opštem uverenju muškog društva koje me okružuje, a i po posebnim i pojedinačnim iskustvima, odavno već nestala. Pa i u savremenoj literaturi. Neću da kažem izumrla, ali se, civilizacijski, negde zagubila, zaturila, ili zakržljala, te je utoliko dragoceniji svaki primerak na koji se, makar i slučajno, naiđe.
    Pa, doista, bilo je skoro slučajno. I neočekivano. I dragoceno.
    Na preporuku jedne prijateljice javim se gospođi zbog neke retke knjige.
    U strogom centru grada, ali u sklonjenoj uličici, kakvih često ima u starim gradskim jezgrima, stignem predveče jednog od narednih dana ispred dugačke prizemne kuće s kraja prošlog veka, ili s početka ovog, i kroz mala vrata na ajnfort kapiji uđem unutra. Nađem se iznenađen u prostoru koji je udešen kao neka galerija. Očekivao sam da stanem na ciglu, a zakoračio sam na zeleni tepison rasprostrt od zida do zida i do vitražiranih vrata u dnu koja su vodila u dvorište. Po belim zidovima sa obe strane okačene su slike starih novosadskih slikara, Save Ipića, Milorada Ćirlića, Tabakovića, ali i jedno platno Stevana Aleksića.
    Nisam stigao da se zadržim i detaljnije pogledam umetnička dela, s istančanim ukusom za dekorativno poređana uokolo, a na stepeništu s desne strane pojavila se starija gospoda, ozbiljna, smirena, pozvala me a da zapravo ništa nije rekla niti nekim gestom pokazala šta da radim, kuda da krenem, ali sam ja odmah skrenuo na stepenište, kao ukroćen, i sve što sam bio namislio da kažem, nešto prigodno i ljubazno, da napravim neki kontakt, da susret, prvi, učinim odmah prijatnim, sve je to zamrlo u meni pred njenom pomalo strogom pojavom, pred njenom ćutljivošću. Pomislio sam da nije u žalosti, jer je njena odeća sva nekako tamna.
    Ušao sam u salon. Na stolu spremna knjiga zbog koje sam došao. Pored su čajnik, dve šolje, kolačići. Seli smo i ja sam bacio pogled okolo, po polutami, između polica s knjigama, na slike, valjda porodične portrete, na neke uramljene rukopise, po dobro očuvanom stilskom nameštaju, prema klaviru, sve na brzinu, da joj moja radoznalost ne bi izgledala preterana ili nepristojna. Strašno sam želeo da zapalim cigaretu, ali se nisam usuđivao, jer je unutra lepo mirisalo i bilo sveže, provetreno, i čisto, kao da nisam u nekom tako starom salonu, već na otvorenom, na terasi.
    Iz druge sobe, odnekud, dopirala je muzika. Ćutali smo, ja sam prebirao po svom ne baš skromnom muzičkom obrazovanju i po sećanju šta slušamo, a ona je netremice gledala u mene sve dok nije jednostavno izgovorila: Ispričajte mi nešto.
    Ona je još uvek bila veoma lepa, ali je živela u prošlosti i u atmosferi sveta umetnosti i literature, šta sada toj ženi da ispričam a da ne ispadnem magarac. Želeo sam da joj se dopadnem, da je nasmejem, da je zainteresujem, da je ne ostavim ravnodušnom. Ispričao sam joj da sam čitao Fomenkovu knjigu o matematičkom pogledu na istoriju i sve o tome kako je hronologija pod čijim pritiskom živimo netačna i da smo zapravo u računanju vremena negde pogrešili pa smo, najverovatnije, hiljadu godina unatrag, te je sada umesto 2000, možda tek 1000. godina. Ona je bila iznenađena i zainteresovana, imao sam utisak da sam uspeo da joj se dopadnem, da je zabavim, i pozvala me je ponovo. Razume se, rekao sam, moram vratiti knjigu. Nasmehnula se. Valjda je i zaboravila na nju.
    Jedva sam čekao dan da je posetim u njenoj kući. Počeli smo da se družimo. Naravno, samo kod nje. Ona nije nigde izlazila. O sebi nikada nije pričala, ali posle nekoliko nedelja počela je da me prihvata kao deo nekog svog života, navikla se da dolazim, a ja sam slobodno ustajao iz fotelje i razgledao po sobi i zidovima, kretao se dok sam pričao, da bi, zadovoljiv neku radoznalost, ponovo seo, ne prekidajući priču. Pripremao sam se za naše susrete. Bežao sam od kuće kod nje, ona me je uvek spremna dočekivala, kao da nikakvog drugog posla na svetu i nije imala.
    Na zidovima između polica sa knjigama, biranim, retkim, bile su uramljene Zmajeve pesme, koje sam prvi put video i koje nigde nisu bile štampane, Laze Kostića dva pisma, nepoznati crteži, portreti. Ona se potpuno uklapala u taj ambijent, kao da je neobičan eksponat u nekom gradskom muzeju, razume se najviše i najpre novosadskom. Posle, međutim, vidim da uopšte nije starija od mene, naprotiv, mlada je, ali ona se oblačila u tamno, u salonu je uvek bilo malo manje svetla nego što sam voleo, ja volim da šljašti, da se sve vidi, i ona se kretala lagano, pomalo veštački, lelujala se, bila prespora, kao da čuva atmosferu prošlosti u kojoj živi.
    Svašta sam ja fantazirao o njoj i njenoj sudbini. Nisam saznao ništa. Sva moja pitanja, ma koliko indirektna i veoma diskretna, ona je prečula, ili s prezirom izbegla. Brzo sam naučio da ne vredi insistirati, a bilo me je sramota da se raspitujem, mogla bi čuti, tako bih se samo još više osramotio. To je ostalo sve nedorečeno, a kako se uživanje u druženju s njom pojačavalo, moja se radoznalost smanjivala uprkos trajnoj karakteristici skoro svake radoznalosti da bude uporna, dosadna, indiskretna, smanjivala se dok je nije sasvim nestalo. Za mene je ostala tajna otkud ona tu, od čega živi, kako se izdržava, s kim se još vida, druži, koga poznaje i ko nju poznaje. Ponekad sam mislio da ona poznaje apsolutno sve koje u Novom Sadu čovek od kulture obicno i poznaje, a bilo je trenutaka kada bi mi sinulo kroz glavu da ona sve što zna - zna jedino iz knjiga, da živi potpuno anonimno i da nikoga živog ne zna, niti da iko nju zna, možda poneko, retko ko, poneko staro porodično prijateljstvo, a i to oslabljeno, zanemareno, efemerno.
    Slušali smo muziku, uvek. Ponekad smo preko muzike pričali, kao da smo se upevavali u nju, a ponekad kao po dogovoru zaćutali da bismo odslušali ono što bi nas naročito opčinilo.
    Najčešće su to bila Šubertova dela, sonate, onda ona zbunjujuća dela za klavir za četiri ruke, zatim neizbežni impromptui, nokturna, Zimsko putovanje, Muzičke trenutke, i sve drugo. Jednom je rekla: Šubert nije ni Betoven, ni List, ni Šopen, negde sam to pročitala. Pa je dodala: Ne možete Šubertu zamerati što nije Betoven.
    Šta je trebalo da mislim, kako ona jako drži do Betovena, ali stalno sluša Šubertova dela. Meni je Šubert bio skroz u redu, nisam imao ništa protiv da ga neprekidno slušamo, pošto mi se svaki časak slušanja te muzike činio dvosmislenim, što nikada nije slučaj s Betovenom. Šubert je bio odličan izbor, jer je pratio moje lutanje pogledom po zidovima, po knjigama, jer je podržavao muzički hod moje domaćice, sav izuvijan i unjihan, zmijast. Jednom sam hteo da se našalim pa sam rekao: Vi hodate kao Masai! Kako to, iznenadila se. Pokušao sam da objasnim: Tako, nekako se lelujate u hodu, njišete, čovek ne bi mogao da ide uporedo s vama a da se ne sudara bokovima, ili ramenima, ne bi mogao da vas prati. Ona se malo začudila, slegla ramenima, ali me je ostavila bez odgovora. I Šubertova dela su nedovršena, kao njeno hodanje, pomislio sam. To je neko psihološko vijuganje, zajedno sa muzikom koja se kreće nepoznatim i iznenadnim predelima, pronalazi nešto novo, pa odustaje, započne melodiju, a neočekivano se zabavi ritmom, suptilno se igrajući između poetskog i misterioznog. Povodom Šuberta, još jednom je citirala nešto što je pročitala: Kod Šuberta je sve skladno i rasporedeno, ali se to ne primećuje. Posle sam zaključio da se to nekako odnosi i na nju.
    Bežao sam kod nje, od svojih briga, od ovozemaljskih stvari. To je bilo jedino mesto, za mene, na ovom svetu, gde nisam pričao o šargarepi, krompiru, cenama, političkim prilikama i nesreći naroda, gde nisam morao da navodim primere iz tužne svakodnevice, niti da izražavam svoje nezadovoljstvo, ili se slažem s tuđim, nisam morao da povlađujem suprotstavljenim stranama u nekom sukobu koji me se u suštini uopšte nije ticao. I možda sam iz istih razloga i ja njoj bio prijatan, tim pre što verujem da ona o tome skoro ništa nije ni znala. To je bio jedan od retkih stanova u koje sam odlazio gde nije bilo televizora.
    Već smo se bili, rekao bih, nekako sprijateljili, uz nužnu distancu koju je njen stav jasno povlačio, kad mi je iz bidermajer stolića sa puno fijoka i tajnih pregrada izvadila jednu kutijicu i dala da pogledam.
    Odmah sam je prepoznao. Postoji čitava priča o tome koju sam davno čitao u zapisima Teodore Petrović. I pričao tu priču okolo svojim prijateljima, kao neki mali kuriozum. Zabavljao sam ih takvim neobičnostima o kojima oni nisu mogli ništa znati.
    Najpre nisam bio siguran. S nužnom opreznošću dohvatio sam kartonsku kutiju i otvorio je. Odmah su se potvrdile moje pretpostavke. Na zaklopcu iznutra bila je prilepljena cedulja na kojoj je pisalo: Jedan deo od vita rebra Branka Radičevića i karika od žutog lima sa mrtvačkog sanduka mu.
    U tankoj, ružičastoj hartiji, uvijena koščica, rebro, dugo 4 santimetra, a pored karika.
    Zna se kako je tekla ekshumacija posmrtnih ostataka Branka Radičevića i ko je sve tome prisustvovao. Kosti su pobrojane, savesno, spakovane i čitav kostur velikog srpskog pesnika prenet iz Beča u nov grob na Stražilovu.
    Negde pred drugi svetski rat uputio je prota Lazar D. Šević, umirovljeni paroh adanski i bivši prvi okružni prota segedinski, pismo Odboru za čuvanje groba pesnika Branka Radičevića na Stražilovu, pismo, na koje niko nije odgovorio. U kutijici je bio zapis prote Ševića, o poreklu i vlasništvu te koščice, ali je nestao. Sve je to nestalo.
    Odjedanput, ovde, preda mnom. Otkud to njoj? Ko je bio taj ko je toliko voleo Branka i njegovu poeziju i kako je dospelo u ruke ove čudne žene? Ne mogu u tom trenutku ni da se setim čitave priče, nego zablenjeno gledam u relikviju, a kada sam podigao pogled prema mojoj domaćici, ona reče: Nemojte ništa da me pitate o tome.
    Sporim, kao mašinskim pokretima, pokupi kutijicu ispred mene i vrati je u škrinju. Leđima je okrenuta i zaklanja mi vidik, te ne mogu da prozrem šta radi i gde to sakriva.
    Onda sede. Nije likovala. Nije se hvalila. Jednostavno mi je to pokazala. Kao da je zbog nečega to trebalo da znam, kao da sam ja neka njena banka tajnih podataka, te vrste, njen trezor.
    Iz druge sobe teče neprekidni Šubert. Traka koja traje sat vremena, automatski se okreće na drugu stranu, gde ima još sat nasnimljene muzike, tako da se ponavlja u tom času čuveni Gute Nacht, liedo koji započinje na sasvim betovenovski način, nagoveštena tema pesme sa diskretnom varijantom u kadenci, koja je neophodna zbog njene uloge uvertire, a odmah sledi odgovor u duru, i svugde zasebni ritam slepljen sa melodijskim taktom, i tako redom, tišina sa poluuzdahom, poluton i celi ton, a to se smenjuje kod dva paralelna toka obrnutim redom, suptilno se osamostaljuje klavirska tema kako tematika pesme ne bi očuvala svoju nadmoć, sve leluja, romantičarski, i ja sam u tom raspoloženju, mada malo mračnog, ili mističnog, nadvija se nad atmosferom u sobi, jer čuvati nečije rebro, makar i Branka Radičevića, za mene u tom času ima nečeg pomalo morbidnog. Ja ne sumnjam da ona zna većinu Brankovih pesama napamet, ali ta koščica, ona ružičasta hartijica, to kako je sve to uvijeno i spakovano, to ima neki grobljanski miris. Poželeo sam da operem ruke. Obrisao sam ih o krajeve košulje koju gotovo uvek nosim izvučenu preko pantalona. Ćutali smo, zadubljeni u svoje misli i svako u svoje doživljaje.
    Ona sedi s moje desne strane, na udaljenosti od oko dva metra, naslonjena u veliku fotelju, njenu crnu kosu obasjava svetlost zagušena zavesama na prozoru iza njenih leđa, ali je obasjava kao da joj pravi oreol oko glave, a deo te svetlosti spušta se u sfumatu davinčijevskom i na čelo i deo lica. Ona je lepa. Osećam taj trenutak u kojem se zaljubljujemo jedno u drugo.
    Onda sam prekršio neko nepisano pravilo i pitao da li smem da pušim. Da, svakako, rekla je, i ponudite i mene jednom cigaretom. Donela je pepeljaru, približila mi se, sela na stolicu pored, pa smo tako sedeli i pušili, bez reči. Ona je dovlačila šaku s cigaretom između prstiju kao da razmišlja o svakom pokretu pre nego što ga načini, nevešto, kao dete, ali sam ja pomislio da je to od prevelikog uživanja koje je htela da polako prođe, da što duže traje. Na delić sekunde, kada sam bacio pogled prema njoj, učinilo mi se da ne može da pogodi usta, da cigaretu stavlja malo pored, pa je polako privlači prema usnama, a oči su joj bile spuštene i razroke. Kad sam je ponovo pogledao, nije bilo tako, već sve normalno, ona je otpuhnula dim u mlazu daleko od sebe, dim je ušao u Šubertovu melodiju, izuvijao se, malo je zagušio, da bi se kasnije rasplinuo po sobi u kojoj se vazduh nije pomerao, ukoliko se ne bismo mi pokretali. A mi smo se skoro ukočili predavši se tom neprolaznom osećaju lepote kada pridobijate najveću naklonost nekog bića, ili kad osećate da pridobijate nečiju naklonost.
    Nisam imao hrabrosti da preduzmem bilo kakav korak, ne hoteći da dovedem u pitanje naše susrete. Ne kažem da me nije kopkalo, da nisam bio podstaknut i da nisam o tome neprekidno razmišljao, ali se nisam usuđivao iz bojazni da sve ne pokvarim, jer je u tom starom stanu, uključujući i moju domaćicu, sve bilo krhko, osetljivo, strogo pristojno i daleko od stvarnosti.
    Već sledeće sedmice ponovo sam kod nje, a onda opet doživim najveće iznenađenje. Ona mi na stočić ispred mene, gde je me je već čekao čaj, kolačići i, obično, slatko od lubenica, ili kitnikez, stavi jednu prekrasnu doznu, izgraviranu i ukrašenu valjda dragim kamenjem, u kojoj su se ležale koščice nečijeg kažiprsta. To je prst besmrtnog Dositeja, reče.
    I o tome sam ponešto znao. Malo je stvari ostalo posle Dositejeve smrti. Znalo se da je čuvan njegov štap, kod nekog su se opet nalazile njegove naočari, spominjalo se da neki obožavalac Dositejevog dela poseduje njegove papuče, Florići, rođaci, čuvali su Dositejevu sablju. A knjižar Vozarević je skupljao njegove knjige, pisma, slike, i starao se o kostima Dositeja Obradovića. Druga sahrana Dositeja Obradovića sva je prošla pod brižnom rukom Grigorija Vozarevića koji je kosti pokupio, oprao u crnom vinu, u svilu zamotao i u kovčeg položio. Dositej je umro 1811. godine, a kada je 1837. rušena mitropolijska crkva da bi se na starim temeljima izgradila Saborna u Beogradu, kosti su mu prenete na groblje do Crkve svetog Marka. Inače, 1897. godine, Dositej je i po treći put sahranjen, naspram groba Vuka Karadžića, ispred Saborne crkve. Zna se da je Vozarević za sebe zadržao jednu koščicu, članak s desnog kažiprsta, koji je optočio zlatom i kao amajliju nosio na svojoj burmutici. Da li je sada ovo preda mnom ta burmutica? Ja i ne znam kako izgleda burmutica. Uvek sam zamišljao da je to neki okrugao predmet, a ova je četvrtasta, pravougaona, i više podseća na kutiju za cigarete.
    Otkud njoj to? I šta će joj? Da li ona to skuplja?
    Gledam u te koščice, pravilno poređane i uklopljene tako da se prepoznaje kažiprst, belo-žute na bordo plišu kao da hoće da zagrebu po glatkoj tkanini, da ostave trag kao noktom, one mi kopaju oči, ispod stolica držim stisnute šake, sve mi to deluje morbidno i nekrofilno, makar i da su u pitanju Branko Radičević i Dositej. Kakvo je to obožavanje dela ovih od naših, srpskih, najznačajnijih pisaca i rodoljuba? Šta znači skupljati kosti, lične predmete, meni je to pomalo odvratno. U jednom deliću sekunde sam se skoro nasmejao, jer sam pomislio ima li neko Dositejeve gaće.
    Nisam ništa govorio. Ni ona. Ona je sedela ispred prozora, gde je uvek sedela, okrenuv glavu od mene, kao da želi da me ostavi da na miru razgledam tu relikviju, da uživam, da se divim, ili čudim, već šta je pretpostavljala, ne znam, kao što ne znam ni zašto mi je to pokazivala.
    Muzika me je spasla. Šubertova klavirska dela za četiri ruke. Sa četrnaest godina komponovao je Fantaziju u E-duru. Umro je u trideset i prvoj godini, a možda poslednja dela koja je komponovao su bila opet za četiri ruke Rondo u A-duru i Fugu u c-molu za orgulje i klavir za četiri ruke. Između tih ekstremnih kompozicija je preko šezdeset komada napisanih za četvororučno izvođenje. I to me je spaslo i vratilo simpatiji prema mojoj gazdarici koja me šokira. Šubert koristi, ili bolje reći primenjuje toliko mnoštvo formi da me to uvek lomi i iznenađuje, baca iz jednog raspoloženja u drugo, i uvek lako može da me vrati u dobro raspoloženje, divertismani, fantazije, fuge, marševi, uvertire, poloneze, alegra, plesovi, ronda, sonate i varijacije. Šubert se, piše u svojim memoarima Edvard fon Bauernfeld, prijatelj iz mladenačkih dana, ludo bio zaljubio u jednu od mladih grofica Esterhazi, svoju učenicu, kojoj je posvetio jednu od svojih najlepših kompozicija za četvororučno izvođenje Fantaziju u f-molu. Bio je učitelj muzike u kući Esterhazijevih. Jaka nostalgija bez realnog osnova obuzima me i ja sklapam oči. Kada sam ih ponovo otvorio, preda mnom više nije bilo kutijice sa kostima Dositejevog kažiprsta.
    Ja sam razmišljao kako može da se rodi ljubav između nas, dolazio i odlazio od nje s tim mislima, iako smo sve vreme samo slušali muziku, najčešće ćutali, a i ako smo pričali, onda samo o istoriji, o književnosti, o muzici, o velikim umetnicima, i slično. Kako smo oboje dosta znali, skoro smo se takmičili ko će koga iznenaditi nečim što još ne zna, a to je bilo teško. Oboje smo godine stukli u knjige i potpuno beskorisno znanje, u nešto nepraktično i neprimenljivo u stvarnom svetu.
    Ja sam bežao od svoje brižne majke koja me je morila i pritiskala da se oženim. Koja se brinula o meni, a ja tu brigu nisam ni razumeo niti hteo da prihvatim, ja sam jurio za svojim zadovoljstvima i sada naleteo na ovo koje me je skoro u potpunosti obuzimalo i ispunjavalo. Trčao sam tamo i danju i noću, bežao od sveta kao u neko skrovište gde sam bio zainteresovan i zabavljen, gde me je opčinjavala ta tajnovitost osobe sa kojom sam bio. Razume se, neću reći ni njeno ime. Ona je u toj svekolikoj tajnovitosti za mene bila pomalo i bezimena, skoro kao i bestelesna, mada bi bilo preterano reći kao duh sam. Čekao sam neki čas, čas iznenadenja i otkrovenja, kako bih saznao priču. Celu priču, neku istinu o njoj, ali sam se i plašio toga, jer bi možda moje zanimanje za slučaj tada prestalo. Tako, negovao sam neku vrstu savremene platonske ljubavi, beznadežno i dugotrajno.
    Već smo se dugo poznavali, ili samo viđali, jer se možda poznavali nismo uopšte, kad me je povela u jednu sobu. Nisam znao raspored prostorija u toj kući, samo slutio gde je šta, ja sam odmah ulazio u salon gde me je primala i dalje se po tom prostoru nisam kretao, iz tog salona nisam nikada izlazio, recimo ulazio u druge sobe, iako me je strašno kopkalo da sve vidim, da upoznam, da vidim šta dalje ima, šta se krije iza bilo kojih vrata, gde je tu kuhinja, gde je toalet, gde je spavaća soba. Prošli smo kroz jedan hodnik s leve strane i ušli u prvu sobu. Bacio sam pogled niz hodnik. Na zidovima sve slike, ali nisam imao vremena da se zadržavam, već sam za njom odmah kročio u sobu gde me je povela. Ona je lepo mirisala, prvi put sam bio tako blizu nje, odmah iza njenih leđa, iza njene crne, guste kose, došlo mi je da se još nagnem prema njoj, da je mirišem, mirisala je sveže, ženski, nenametljivo, možda na Bal u Versaju, čuveni francuski miris iz starih vremena, koji mi je otkrila Đina Dragić, žena od velikog ukusa i obrazovanja.
    A kad smo ušli u sobu zapahnula me je izvesna zagušljiva saga, težak vazduh, kao neka smrt. Upalila je svetlo i ja sam video da su svuda uokolo stakleni ormani u kojima je gomila sitnih predmeta s velikom pažnjom poređana. Nisam odmah zapazio šta su ti predmeti, jer nisu to bile uobičajene vaze, šoljice, ukrasni predmeti, figurice. To su bile vitrine nameštene kao u kakvom muzeju.
    Stali bismo pored ormana, ona mi je pokazivala i pričala. Bile su to sve mošti, svete mošti, ogoljene ili optočene zlatom, srebrom, ubačene u razne ukrašene kutije, sve uredno raspoređene, ponegde s nekim zapisom, ponegde bez, ali je ona svaku znala napamet koja je koja, čija, odakle, šta znači, ili neku priču o tome. Išli smo nekim redom, doduše nekim njenim redom, ja bih išao drugačije, kao da su kosti u različitim delovima sobe, u ormanima i vitrinama na suprotnim krajevima prostorije, bile povezane s nekim smislom, kao da je taj red smišljen. Prelazili smo iz levog u desni ugao, napred pa nazad, iako nismo videli sve u jednoj vitrini. Neki mozaik tih koščica i kostiju se sklapao na neki neprirodan način, meni neprirodan. Nismo išli ukrug, pa od ormana do ormana, dok se objašnjenja ne izređaju za ono što nam je pred očima. Ne, nego smo špartali ovamo onamo, sve dok se nismo baš umorili.
    Ovo je deo čeone kosti i vratni pršljen cara Uroša. Nisam verovao. Otkud njoj to, otkud to ovde, u Novom Sadu. Doduše, mošti cara Uroša su najpre počivale u manastiru Nerodimlju kod Uroševca na Kosovu, a zatim u fruškogorskom manastiru Jasku, da bi za vreme drugog svetskog rata bile prenete u Beograd.
    Je l vi to kupite, izleteo sam naivno, mislim, kako nabavite.
    Postoje ljudi koji trguju svetim moštima, potvrdila je ona i odmah nastavila. Ovde su delići moštiju svetog proroka Isaije, verovatno komadići lobanje.
    Prešli smo na levu stranu sobe, pokazala mi je na dno staklene vitrine. To je desna noga velikomučenice Anastasije. Zatim pola donje vilice, okovane, i sa ukrasima u okovu, i natpisom iz 1755. godine: vilica svetog Grigorija Niskog.
    Opet smo se vratili do prvog ormana, kod samih vrata velike sobe, s desne strane, i ona skoro trijumfalno pokaže otvoren drveni sandučic ukrašen sedefom inkrustiranim u drvo, sa necitkim natpisom, a unutra kosti ruke. Ovo je desna ruka svetog Jovana Krstitelja, pokaza i doda da ima najmanje šest desnih ruku svetog Jovana Krstitelja. Jedna je u Sijeni sa srpskoslovenskim natpisom, druga je u manastiru Dionisijatu na Atonu, jedna je u Zadru, a jednu su bili doneli ruski emigranti u Beograd, pre drugog svetskog rata. Posle joj se gubi trag.
    Pa je l to ta, upitah.
    Ona mi ništa nije odgovorila. Išao sam za njom na drugi kraj sobe, da bih video kičmene pršljenove svetog Alimpija Stolpnika, rebra svetog despota Stefana i ruku majke Angeline, sve moguće kosti nečijih tela, zubi, jedna sasušena ruka, pred kojom sam se zgrozio, iako je bila postavljena na tamnoplavi pliš oivičen dragim kamenjem, bele i žućkaste kosti, ključnjače, čašice sa kolena, ramene kosti, kosti glave, stopala, sve je ona to znala napamet, kod svake koščice rekla poneku reč, dala neko objašnjenje, da bismo kasno u noć završili sklopivši na taj način najmanje dva kompletna kostura.
    Vratili smo se u salon. Zapalili smo cigarete. Ćutali smo i slušali muziku. Sada mi je i Šubert pao teško, ali sam razmišljajući o čitavoj toj stvari zaključio da je njoj ta zbirka zbog nečega veoma važna i kao da se tim pokazivanjem u našem druženju zaokružio jedan period. Gajiti pijetet prema moštima svetih ima nekog smisla u crkvi, ali privatno, to je bilo toliko bizarno da je njena tajnovitost odjednom za mene pala u dubinu neke pećine razuma gde se sve niti stvarnosti potpuno gube. Izgubio sam se u tom mraku i više nisam znao ni kako da pipam, da nađem izlaz, niti da pitam ili viknem, jer mi se vraćao samo odjek, i u ponekom od tih odjeka odlomci Šubertove muzike koja se sva neizrecivo izlepila za tu kuću i tu osobu. Gledao sam u klavir i zamišljao da ona zna da svira, ili da je nekada svirala, ali se ona nikada tom klaviru nije približila, niti ga spomenula u našim razgovorima. Zašto se ne mrdnemo iz ove kuće, zašto ne odemo na neki koncert, zašto se ne viđamo s drugim ljudima, da li iko uopšte dolazi u ovu kuću, nikada ne vidim tragove ničijeg boravka, pa čak ni njenog, ne znam da li uopšte ona išta jede, jer nikada nisam osetio miris nekog ručka, nekog jela koje se sprema, ništa. I mada mi ništa od toga nije ni nedostajalo, niti mi je smetalo što je tako, pitao sam se začuđen kako to.
    Jednom je ispričala nešto veoma simpatično i kako sam se nalazio blizu, nagnem se prema njoj i poljubim je u obraz. Učinio sam to neljubavno, prosto kao da sam poljubio neko dete, ili neku rođenu osobu, bez trunke erotskog. Međutim, njeni obrazi su buknuli, krv joj se slila u lice.
    Zalud, rekla je, pomisliv na nešto drugo, očigledno, ja nemam telo.
    Odmakao sam se i nasmehnuo. Kako je to moguće, zapitao sam. To je moguće, odgovorila je. Osetio sam da je raspoložena za priču. Ja nemam izvesnost svoga tela, ja sam ga izgubila, ja ne osećam svoje telo, dakle, na neki način sam bez srži, bez kostiju. Pa ipak hodate, držite cigaretu, i slično. Da, uspela sam da funkcionišem, ali nisam uspela da povratim svoje pravo postojanje. Moje telo je nestvarno i bez vlasnika. Ne razumem o čemu pričate. Kada sam to rekao, ona je bila izazvana da objašnjava.
    Bila sam jedra, imala sam dvadeset i pet godina, kada mi se to dogodilo. Bila sam samouverena, imala sam uspeha kod muškaraca, mislila sam da se udam, završila sam fakultet, vodila sam aktivan i ispunjen život, ali jednoga jutra probudila sam se užasnuta: sanjala sam samo svoju glavu, bez tela. Taj san se obistinio. Najpre sam počela da ispuštam stvari iz ruku, zatim sam se saplitala, padala, udarala o nameštaj, a onda sam shvatila da polako gubim svoje telo. Najzad, zaista ga više uopšte nisam osećala. Osećala sam se potpuno bestelesnom. Lekari su me naučili da pronalazim svoje delove tela, da ih najpre vidim, potom i upotrebljavam, svaki put svesno ponavljajući naredbe da ruka učini ovo ili ono, a noga to, da sve ono što drugi ljudi mehanički i bez razmišljanja rade, ja obavljam postupno i namerno. Nikakav to život nije, ako vam je za svaki, i najsitniji, pokret neophodna namera. Ne možete ništa učiniti nesvesno ili mahinalno. Čim zatvorim oči, ja padnem.
    A ja sam stvarno primetio da je ona uvek u nekakvoj pozi koja zamenjuje bilo kakav prirodni stav ili položaj, ali sam to pridavao njenoj lepoti, važnosti, obrazovanju, njenoj izuzetnosti.
    Tako bih volela da sam obična i da imam telo, rekla je s velikom tugom.
    Iznad svega bih to i ja voleo, pomislio sam. Bio sam u stanju neverice, kao i uvek kada se prvi put susrećem s nečijim tegobama ili bolestima. Meni je neophodan čvrst dokaz da neko pati. Zato što se preterano uživljavam. Otuda ta neka moja urođena opreznost. Ne mogu da se identifikujem s nestvarnim ili lažnim.
    Ja sam osećala da mi je telo mrtvo, da nije moje i da ne mogu da ga spojim sa sobom. Naravno, u našem društvu, koje je okupirano egzistencijalnim problemima, nema nikakvog razumevanja a još manje simpatije za ovakva stanja. Njima sve to deluje umišljeno, ili preterano, to ih se uopšte ne tiče.
    Tako sam ostala skoro sama. Zapravo i stvarno sama.
    O tome kako ona nema telo, pričali smo mnogo puta, sada su se naši susreti odigravali uglavnom u dijalogu oko nerealnosti njenog tela. Ja sam želeo da postanem vlasnik toga tela, ali ne možete postati vlasnik nekog tela ako ono već nema vlasnika, ako već nije nečije sopstveno. Ona nikada nije povratila svoje pravo postojanje, a ja sam naučio da verujem da postoji platonska ljubav, da postoji danas, i da postoji kod nas, iako to deluje sasvim nestvarno i nemoguće. Veoma sam zavoleo osobu koja je bestelesna, uvek imajući u vidu da je velika sreća da nije paralizovana, ali da bih nju mogao zavoleti i da je potpuno paralizovana.
    Šubert, čija su lieda predstavljala budućnost muzike (nisu li to još i danas?), uveo je bestelesno i nesvesno u muziku, njegove pratnje su magla, ali se muzička umetnost ustoličila kao superiornija i dublja, kojom se može iskazati mnogo više nego što se to može neposrednijim sredstvima kao što su reči. Sa Šubertom postaje jasno da muzici više nisu potrebne reči.
    A sa tim, meni je postalo jasno da za ljubav nije neophodno telo.
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  13. #103

    Odgovor: Moja Prica

    Kompjuterski Manični I Opsesivni Mozak

    Ulice su bile krvavo sjajne. Mestasce je izgledalo toplo kao strikani dzemper. Ljude koje sam prve susreo bili su pijani.
    Nista jace od uzavrele krvi ispijenih obraza, od mirisa piva, blata i vecernjeg ulicnog djubreta. Konektovati se na vece stepene optimizma u tom trenutku mi je suvise tesko izgledalo, bilo je jace i teze samo pustiti vazduh kroz pluca ubijena od nekvalitetnog duvana i u istoj sekundi baciti misao u vrtlog linija.

    Jednostavno mi je bilo suvise tesko da mislim o bilo cemu i pritom nisam nailazio ni na kakav protest nadredjenog organa. Mozak mi je bio kompletno shut down, ali iz nekog mizernog razloga, jer ponekad razlog ne mora ni da bude vidljiv. Koracao sam sa tim unutrasnjim osmehom iako mi je ceo svet spao na tri bedne i ocajne reci - svasta, nista i nesto. Neprepoznatljivo i neucitano u moj program selektovanja i sistematizacije osecaja i prozivljenih trenutaka i tako se bilo kome zadesi da proseta ulicom i sretne coveka koji je u dimenziji vestacke inteligencije pomesane sa krizom nikotinskog nedostatka.

    Mrtav kao zgažen pas, niti zna sta hoce, niti zna da li je ikada znao. Udaren abnormnim talasom iznenadjenja koje nema svoj pocetak i deluje u orbiti bez kraja i gde mu/mi je sva ta energija kosmickih razmera? U obliku zenske statue, zivih organa i pamucne koze, u svakom slovu obicne suncane ili travnate reci na ko zna kom delu vakumske loptice, na ko zna kom mestu i sa ko zna s kim.

    I tako to jedino poznato istancano, gvozdeno i zicano saznanje plovi prljavim vodama, kanalima mozda u otiscima decijih ili matorih cipela, ali je ekstremno uokvireno tim unutrasnjim osmehom jer povrh svega makar nesto postoji tu i nosi se sa svim elementarnim nepogodama i drzi se kao noc za dan i obrnuto. Pipcima za njegov ceo sistem postojanja proliva krv i znoj i smeje se pokvareno kao psihodelican prizvuk uzivanja. Takvo je u potpunosti svog saznanja i vise se o njemu ni ne razmislja jer nema potrebe za pletenjem istog kruga lupanja glave o zid, vec se uzima kao takvo, vecno postojece dok je krvi i mesa. Ne postoji delete i koliko je fenomenalno naklonjeno, konstruisano i sprovedeno u biti jedne vene misli ujedno je i vidljivo, vec cini se vekovima, ograniceno i u isto vreme savrseno i bedno. Da bas takvo, bedno, ali je apsolutno tako ucaureno i cini se da se neda eksplodirati u gramzive i sluzave kockice. Da, bedno i tuzno i bespomocno. Jedinstveno.

    Nasao sam prodavnicu i kupio duvan. Ostao na istom mestu kad sam zakoracio iz prodavnice i pokusao da razmislim. Mozak nije hteo.
    Cutalo mu se. Vidljivo.

    mooxx
    Poruku je izmenio SQUAW, 11.11.2008 u 15:08 Razlog: dodat autor i naslov
    nomen est omen

  14. #104

    Odgovor: Moja Prica

    Zaljubila se prvi put sa 9 godina na putu do škole.Vec prvog dana je
    otkrila da na tom putu zajedno sa njom išao je decak iz susedstva.
    Njih dvoje nikada nisu razmenili, ni jednu jedinu rec, a devojcica je
    pocela da uvida da su joj najlepši delovi dana upravo oni trenuci
    koje je provodila na ulici, dok je decak krupnim koracima grabio prema
    školi, a ona se upinjala svim silama da ga stigne. Taj prizor se
    ponavljao mesecima. A onda se to dogodilo. Jednog dana decak joj se
    obratio i zatražio olovku. Nije mu odgovorila vec ga je pogledala
    pomalo nabusito i ubrzala korak. Premrla je od straha kada ga je
    videla da joj prilazi, strepeci da ne sazna koliko ga voli, koliko
    ga je cekala i koliko je sanjala da ga uhvati za ruku. Cekala je
    sledecu priliki i te noci kao i mnoge od narednih noci-zamišljala je
    bezbroj mogucih odgovora dok nije našla nacina za pocetak jedne price
    koja nece imati kraja.
    Ali sledece prilike nije bilo, iako su nastavili zajedno da idu u
    školu, tako što je ona ponekad išla nekoliko koraka ispred njega,
    držeci cvrsto olovku u desnoj ruci-decak joj nikada nije uputio ni
    jednu jedinu rec i ona je bila prinudena da voli i pati u tišini svoga
    srca, sve do kraja školske godine.
    Raspust se otegao u nedogled i ona je jedva cekala pocetak prvog
    školskog dana. Ali decak se nije pojavio. Tako je protekla prva mucna
    nedelja, da bi od zajednickih školskih drugova saznala da se decak
    odselio.
    U tom trenutku ona je shvatila da ima stvari u životu koje covek gubi
    zauvek. Naucila je da postoji mesto koji se zove daleko, da je svet
    veliki ,a njen grad malo mesto i da najzanimljivije osobe odlaze pre
    ili kasnije.

    Ljiljabgd
    Poruku je izmenio SQUAW, 11.11.2008 u 15:01 Razlog: dodat autor

  15. #105

    Odgovor: Omiljena priča

    Baila, baila, baila...(Bg verzija)
    Autor Ivana Nikovič Vanja
    Monday, 23 June 2008


    Zamisli
    Zamisli da se nalaziš na beskrajno dugoj peščanoj plaži. Duboko udišeš izazovne mirise daljina koje raznosi vetar. Bosa stopala nežno ti uranjaju u vlažni pesak. Posmatraš sopstvene tragove kako nestaju, zavedeni morskim talasima.
    Širiš ruke ka nebu. Prstima dodiruješ penaste oblake. Preplavljuje te osećaj slobode.


    Iznenada, u daljini primećuješ šarenu ležaljku. Zakačena je između dve palme. Već sledećeg trenutka lagano se ljuljaš. Uživaš u dodiru mekane tkanine. Obuzima te tiho zadovoljstvo. Zatvaraš oči. Slušaš papagaje, koji se svađaju na tebi nepoznatom jeziku. Osećaš nečiju senku na svome telu. Usporeno otvaraš oči. Tamnoputa devojka, crne talasaste kose, čarobno ti se osmehuje. Bez reči ti pruža prepolovljeni plod kokosa, napunjen božanstvenim nektarom. I nestaje.
    Nakon prvog gutljaja slatko gorkog napitka osećaš laganu vrtoglavicu. Odjednom, čuješ zvuke nepoznate muzike. Mami te da plešeš. Začuđeno postaješ svestan da ti se telo pomera, začarano neobičnim ritmom.


    Oko tebe započinje ludi, razuzdani ples. Palmine grane uvijaju se plešići sa vetrom. Talasi plešu sa oblacima. Rakovi užurbano izlaze iz mora da bi plesali na Suncu. Kockice leda bučno plešu svoju poslednju igru.
    Ispijaš ostatak nektara. Osluškuješ zvuke. Razumeš govor mora. Smeškaš se šapatu vetra. Blago podižeš obrvu na ironično dobacivanje papagaja. Okružuju te nasmejani ljudi. Njihove različite boje kože stapaju se u jednu. Dozivaju te da im se pridružiš u plesu. Bez razmišljanja iskačeš iz ležaljke. Započinjete neobuzdano da plešete.
    Čuješ sopstveni smeh. I shvataš smisao života.
    Plesati!


    I shvataš koliko je bitno. Koju muziku ćeš izabrati. Ko će ti biti partner u plesu. I koraci. Moraju biti uskladjeni. I trenutak. Kada je neophodno promeniti ritam. Trenutak. Kada počinješ da se saplićeš, tvrdoglavo se ne odričući koraka na koje si navikao.

    I shvataš koliko je važno. Priznati sebi da je potrebno probati neki novi ritam. Drugačiji. Možda prekinuti ples. I posmatrati druge, sedeći u hladovini.


    I shvataš.

    Da si popio previše piva. Pojeo previše čvaraka bez hleba. Da si glasno razgovarao sa svojim likom u ogledalu. Da se nisi tuširao deset dana. Da je soba zagušljiva. Da se kroz prljavi prozor nazire pun mesec.
    Podriguješ jednom. Kratko. I još jednom. Duže. I još jednom. Glasnije i dublje.
    Hvataš ritam. I počinješ da plešeš na masnom parketu.



Strana 7 od 10 PrvaPrva ... 56789 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Omiljena poza?
    Autor SQUAW u forumu Erotika & sex
    Odgovora: 195
    Poslednja poruka: 19.10.2018, 13:16
  2. Omiljena životinja
    Autor Kunic u forumu Životinjsko carstvo
    Odgovora: 82
    Poslednja poruka: 25.12.2015, 07:13
  3. Omiljena kozmetika
    Autor Mater Vetru u forumu Lepota
    Odgovora: 38
    Poslednja poruka: 11.01.2014, 15:46
  4. Omiljena teniserka
    Autor irnik u forumu Sportska centrala
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 14.03.2011, 22:18
  5. Omiljena igracka
    Autor swba u forumu Kad sam bio mali...
    Odgovora: 63
    Poslednja poruka: 27.04.2009, 12:03

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •