Omiljena priča - Strana 9
Strana 9 od 10 PrvaPrva ... 78910 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 121 do 135 od ukupno 143
  1. #121

    Odgovor: Omiljena priča

    Kristina Peri Rosi

    Prva ljubav


    Prvi put kada sam zaprosila svoju majku imala sam tri godine. (Biolozi tvrde da smo u ranim godinama zivota najinteligentniji. Kasnije dolaze kultura, informacije, ucenje.) Ja sam imala ozbiljan predlog: zelela sam da se njome ozenim. Brak moje majke (ciji sam ja bila rani plod) bio je katastrofa i ona je bila tuzna i zabrinuta. Domace zivotinje instinktivno razumeju ljudska osecanja i bol i pokusavaju da im prave drustvo i da ih utese: ja sam bila domaca zivotinja od tri godine.

    Ono malo vremena koje je otac provodio kod kuce (njegova moc ispoljavala se u tome da se pojavi ili da nestane bez najave) oni su se raspravljali, uzajamno se optuzivali dok je u vazduhu, kao crni olujni oblak, lebdela neka nepoznata pretnja. Nasuprot njima, moja majka i ja smo bile savrsen par. Imale smo isti ukus (klasicna muzika, narodne price, poezija, nauka), igrale se zajedno i delile osecanja, radosti i strahove. Sta ste vise mogli da trazite od jednog para? Naravno, nismo bile sasvim iste. Ja sam u svojoj trecoj godini imala istancan osecaj za avanturu koji je nedostajao mojoj majci (a mozda ga je njen brak unistio) kao i ljubav prema flori i fauni koja se mojoj majci cinila pomalo vulgarnom. Ali uprkos tome, ona mi je dozvolila da drzim tvora, jednog zlovoljnog noja i nekoliko kunica. Medjutim, za razliku od mojih roditelja, moja majka i ja smo uvek, kada bi dolazilo do sukoba, umele da pregovaramo. Kada sam se jednom ukopistila da povedem kuci bebu slona iz zooloskog vrta, rekavsi da se ne vracam kuci bez nje moja majka mi je u zamenu ponudila malo tele koje sam mogla da cuvam u dvoristu iza kuce. (Sumnjam da ga je otac pojeo. Jednog dana, kada sam se probudila, telence vise nije paslo na travnjaku. Moj otac je tog dana pravio pecenje.)

    Moja majka je vrlo pazljivo saslusala moj predlog. (Uvek me je vrlo pazljivo slusala kao sto i treba slusati decu.) Mislim da je bila polaskana. Bila je mnogo nesrecna zbog propalog braka sa mojim ocem i bilo joj je potrebno da je neko nezno voli, da je postuje i da joj se divi. Shvatila je da joj ja velikodusno nudim sva ta osecanja (uz veliku zelju da joj sve nadoknadim) poput srednjovekovne trubadurke.

    Posto je pazljivo saslusala moj predlog, majka mi je rekla da i ona mene mnogo voli, da sam ja jedina radost njenog zivota koji je inace tuzan, i da mi je zahvalna zbog mojih osecanja, mog razumevanja i ljubavi koju joj pruzam. Njene reci su mi se ucinile tacnim jer su adekvatno opisivale nas odnos. U ovom trenutku, majka mi je objasnila, nas brak nije moguc jer sam ja jos uvek veoma mala. To je bio razlog koji sam mogla da razumem. Moja majka je bila veoma lepa zena (imala je divne oci "boje vremena". Taj opis sam pronasla mnogo godina kasnije u jednom romanticnom romanu Pjera Lotija), inteligentna, kulturna, mada krhka i preplasena. Ja sam bila spremna da je stitim (sto moj otac nije cinio), iako sam i sama cesto bila uplasena. Ali ljubav nas cini velikodusnim. Isto sam tako bila spremna da cekam koliko god je trebalo da bismo se vencale.

    Uvek cu biti zahvalna svojoj majci sto mi je dala takav odgovor. Ona nije odbila moju ponudu, nije me razocarala vec je utvrdila pravi i razuman razlog zbog koga nase vencanje mora da se odlozi. Pored toga, takav odgovor mi je bio podsticaj da rastem. Od tog dana, trudila sam se da bolje jedem (imala sam prilicno los apetit), pristala sam da uzimam vitamine i uzasno riblje ulje, sve u nadi da cu tako brze porasti i napokon dostici odgovarajucu velicinu i starost da bih se njome ozenila.

    U to vreme su rodjaci, susedi i svi oni glupi i promaseni odrasli ljudi imali ruzan obicaj da pitaju decu sta ce raditi kad porastu. Ja sam, apsolutno ubedjena i sigurna, odgovarala: "Ozenicu se svojom majkom." Zamisljala sam andjeosku buducnost ispunjenu mirom i skladom, ispunjenu citanjem divnih knjiga, uzbudljivim setnjama, vecerima u operi (moja majka je bila fantastican sopran), neznoscu, saucesnistvom i srecom. Sta je vise mogao da trazi jedan par?

    Dok sam odrastala (sporije nego sto sam zelela), obnavljala sam s vremena na vreme svoju bracnu ponudu majci. Tada jos nisam znala da su trubaduri imali samo jednu (daleku) dragu, ali sam naslucivala da tako mora da bude: vecna ljubav, nezna, verna i viteska.

    Kada sam napunila cetiri godine, majka me je pitala, u vise navrata, da li bih volela da imam sestru. Priznajem da nisam osetila takvu potrebu. Mnogo sam volela da se igram sa zivotinjama koje sam uspevala da dovedem u dvoriste iza kuce, volela sam da istrazujem zemlju, kao arheolog, zanosila se klasifikovanjem zaboravljenih predmeta na tavanu, a ocaravalo me je da prelistavam knjige iz biblioteke mada su to sve bile usamljenicke igre koje sam delila samo sa majkom. Kada sam je upitala sta je sestra, odgovorila mi je da je to devojcica kao ja. Razmislila sam o tom pitanju i mada sam imala izvesne sumnje, odgovorila sam da bih mozda mogla da probam. Nisam nista potvrdila. Nisam imala nikakvu predstavu o tome kako se prave braca i sestre niti da li ostaju privremeno ili zauvek, ali sam sa sebi nimalo svojstvenim pragmatizmom zakljucila da ako bi moja toboznja sestra imala moju sposobnost za rad i moju radoznalost (majka je rekla da ce ona biti ista kao ja), onda bismo nas dve ubrzo mogle da zavrsimo iskopavanje u dvoristu iza kuce gde sam ja vec uspela da iskopam razne predmete od neprocenjive vrednosti: jedan stari katapult iz vremena spanskog osvajanja sa gravirom na metalnom delu i mac sa dve ostrice koji je neki italijanski vojnik iz Garibaldijeve vojske izgubio u okolini.

    Onda je moja majka odlucila da me posalje na selo. Ni to nije odlucila a da se sa mnom nije posavetovala (bile smo zaista pravi par); predlozila mi je to, po savetu lekara, posle jednog mog ozbiljnog plucnog oboljenja.

    Iako nisam zelela da se razdvajam od nje, zanosila me je pomisao na putovanje. Na prvom mestu, bila bi mi na raspolaganju stara (engleska) zeleznicka stanica, i to samo meni. Moj deda je bio zeleznicar i bio je sef prastare zeleznicke stanice pune fantasticnih masina. Mogla bih da koristim telegraf, da piskom oznacavam dolazak i odlazak vozova; piskom ciji je zvuk bio ozbiljan i dubok kao sirena broda. Mogla bih da menjam koloseke (uz pomoc jedne velike masine koja je imala teski gvozdeni lanac), mogla bih da izdajem karte koje su se razlikovale po jarkim bojama kao i da pomazem pri utovaru ovaca i jagnjadi u ogromne teretne vagone. Pored toga, u selu je bilo puno zivotinja koje sam htela da vidim i po mogucnosti usvojim; tamo su zivele zivotinje kojih nije bilo u gradu: nojevi koji su nosili ogromna sarena jaja, veliki pospani gusteri koji se nisu razlikovali od prasnjavog puta, jata pohlepnih skakavaca od kojih bi se nebo naoblacilo, ridje lisice uvek spremne da ukradu neko pilence, leptiri bozanstvenih boja i sara, dlakavi paukovi ruzicastog trbuha, zabe, kao i zivahne nutrije koje su plivale i igrale se u recnoj vodi.

    Tako sam napustila majku na nekoliko meseci i otisla da uzivam u selu i u staroj engleskoj zeleznickoj stanici.

    Kad sam se vratila, posle nekoliko meseci (selo je bilo mnogo uzbudljivije nego grad), majka me je docekala s vescu da sada imam sestricu. Nisam se iznenadila jer smo o tome vec razgovarale. Uzevsi me za ruku, majka me je povela u spavacu sobu, u kojoj se nalazila kolevka, i upoznala me sa pridoslicom.

    Pogledala sam radoznalo u unutrasnjost kolevke. Pazljivo sam posmatrala. Nisam imala predrasuda ali nisam mogla ni da se odusevim necim sto za takvo osecanje nije davalo povoda. Beba je promrmljala nekoliko nerazumljivih zvukova. To je bilo najgore sto je mogla da uradi pred nekim ko je kao ja voleo jezik. Podigla sam znacajno glavu ka majci i postavila joj pitanje koje je vise licilo na tvrdnju:

    - Ne zna da govori?

    - Ne - odgovori majka.

    Nastavila sam posmatranje. Beba je u kolevci bila u horizontalnom polozaju a noge su joj bile slabasne i kratke. Sa takvim nogama tesko da bi mogla da trci sa mnom.

    - Ne ume da ide? - opet sam pitala.

    - Ne - odgovori majka.

    Stvar je izgledala prilicno obeshrabrujuca. Bacih poslednji pogled u pravcu tog bezoblicnog paketa u kolevci i beznadeznim glasom postavih poslednje pitanje:

    - Ne zna ni da se igra?

    Majka, koja je strpljivo podnosila moje pedantno posmatranje, odgovori:

    - Ne. Ne zna da se igra. Jos je suvise mala.

    - E, pa onda me ne zanima - zakljucih nemilosrdno, i odoh da obavljam mnogobrojne poslove koji su me cekali u basti i u zivotu.

    Sto se tice sestre, ta tema je za mene bila zavrsena. Gledala sam s izvesnim prezirom i snishodljivoscu mnogobrojne i cesto neprijatne poslove koji su bili neophodni u procesu njenog odrastanja: menjanje pelena, pranje intimnih delova tela, pripremanje flasice sa cuclom. Za mene su to bile prevazidjene stvari u ciju sam korisnost sumnjala: vreme je prolazilo (previse sporo zbog moje opsesivne zelje da se ozenim svojom majkom), dok je mali punoglavac i dalje piskio u kolevci, nije umeo da govori a ni da se igra. Sve je islo tako sporo a meni su bili potrebni sva moja snaga i vreme da istrazujem svet, da budem trubadurka puna ljubavi i da stitim svoju majku.

    Krajem te godine, majka mi je saopstila da mora da me posalje u skolu. Ta me ideja nije previse odusevila. Ona me je ucila svemu sto sam zelela da naucim ili sam ta saznanja proveravala u svojim beskrajnim istrazivanjima. Ona me je naucila da citam, i koliko sam znala, jos uvek sam imala da procitam mnoge knjige. To je obecavalo jedan dug i divan zajednicki posao za nju i mene, koji bi trajao bar koliko i nasa ljubav. Nas brak nikada ne bi bio dosadan.

    Moja majka mi je rekla da razume sto mi se ne ide u skolu, ali, dodala je, da tako nalaze zakon u nasoj zemlji. Ja nisam htela da ona prekrsi zakon mojom krivicom. Tako sam, sa rezignacijom, morala da prihvatim tu novu etapu u svom zivotu. Ako sam dovoljno odrasla da mogu da idem u skolu, razmisljala sam, mogla bih da ostvarim i svoj zivotni san: da se ozenim njome. Tako sam iskoristila priliku da razgovaram sa njom o nasem braku. Ucinilo mi se da je to dobra prilika jer se u cestim i silovitim raspravama izmedju mojih roditelja stalno cula rec razvod. Kad bi se oni razveli, kako su nameravali, nas dve bismo se vencale. Ovoga puta, majka mi je dala drugaciji odgovor. Priznala je da se volimo, da je nas odnos odlican, da se uzajamno bodrimo, ali da postoji jedna prepreka. Pomislila sam na svoju sestru. Iako sam prema njoj bila potpuno ravnodusna, ona je bila cinjenica koju smo i majka i ja prihvatile. Vodile smo je kada smo isle da se setamo, citale smo naglas pored njene kolevke a ja sam joj poklanjala svoje stare igracke uprkos tome sto ih je stalno lomila. Stavise, kada smo nas tri odlazile da se setamo po gradu izgledale smo kao pravi par: moja majka i ja, vencane, i beba, kao plod naseg braka. Majka mi je objasnila da je problem pravne prirode. Isto kao sto je zakon nalagao da ja idem u skolu, protiv svoje volje, zakon je zabranjivao da se cerka ozeni svojom majkom. Pitala sam je ocajna:

    - A da li majka moze da se ozeni cerkom?

    - Ne moze. U tom pogledu zakon je neumoljiv.

    Saslusala sam objasnjenje vrlo pazljivo. Ja nisam bila devojcica koja gubi glavu: suocena sa nekim problemom pazljivo bih ispitivala cinjenice koje su u igri, uzroke, moguca resenja, da bih posle toga upotrebila mastu.

    Ako je zakon zabranjivao nas brak, jedino sto mi je palo na pamet bilo je da treba promeniti zakon.

    - Kako se menjaju zakoni? - upitala sam, potom, majku.

    - To je dugacak proces, veoma spor i komplikovan, odgovori mi majka. Prvo, treba da se napravi nacrt, rekla mi je. Zatim, treba prikupiti mnogo potpisa u znak podrske da bi se taj nacrt podneo u Parlamentu. Tamo ce se on, mozda posle mnogo godina, razmotriti. Ako pocne da se razmatra, postoje razlicite mogucnosti. Jedna je, da ne dobije dovoljan broj poslanickih glasova i da samim tim bude odbijen. Ako dobije vecinu glasova u Poslanickom domu, objasnila mi je majka, onda se prosledjuje Senatu. Senat se retko sastaje i protivi se promenama jer su njegovi clanovi ljudi u poodmaklim godinama. Treba se nadati da ce Senat staviti nacrt zakona na Dnevni red. Kad se jednom tamo nadje, Senat proucava taj predlog i ako ga prihvati (moze i da ga ne prihvati, sto znaci da je odbijen), upucuje ga Izvrsnoj vlasti. Izvrsna vlast, iako zna da je nacrt zakona odobren u oba Doma, ima pravo veta i moze beskonacno da odlozi stupanje zakona na snagu sto znaci da sve ono sto je prethodno uradjeno nista ne vredi.

    Tako me je moja majka mudro uputila u funkcionisanje demokratije da nisam imala potrebe da idem u skolu.

    Taj mi je proces izgledao previse spor, dugacak i nepredvidiv prema zudnji da se ozenim svojom majkom. Zato sam je upitala:

    - Zar ne postoji neki drugi nacin da se promene zakoni?

    Odgovorila mi je da postoji, da postoji drugi nacin, koji se zove Revolucija. Ja sam tu rec cula nekoliko puta, kada mi je majka citala neka poglavlja iz Francuske revolucije. Ta su me poglavlja odusevila i pretvorila u pravu republikanku koja mrzi povrsnu, sujetnu i samozivu aristokratiju. Medjutim, s druge strane, Francuska revolucija je imala neke tamne i krvave strane koje su me uzasnule.

    Nisam je pitala kako se izvode revolucije: shvatila sam da se u njima zahteva zrtvovanje mnogo ljudi, da retko uspevaju, da su pune protivrecnosti i da se ne zavrsavaju uvek dobro.

    Zakon je, dakle, stajao na putu nasem braku. Prihvatila sam tu cinjenicu u potpunosti, ali sam potajno bila spremna da dam sve od sebe da ga promenim, s obzirom da je zakon sprecavao ostvarenje ljudskih zelja.

    Secam se da se tog popodneva (kada sam otkrila zakon kao prepreku zelji) nisam sumanuto bacila na kopanje zemlje, ni na klasifikovanje insekata i biljaka kao sto sam ranije cinila. Posvetila sam se, vrlo koncentrisano, razmisljanju o tom novom saznanju o zivotu koje mi je majka otkrila: da zelje, cak i one koje nam se cine najplemenitijim i najcistijim, mogu da dodju u sukob sa zakonom, kao i da je zakone tesko menjati.

    To saznanje steceno u ranom uzrastu bilo je jedno od najvaznijih u mom detinjstvu a njegove su se posledice osecale tokom celog mog zivota.

    Sada sam znala da ne mogu da se ozenim svojom majkom, ni kad porastem, jer je postojala jedna nepremostiva prepreka. Morala sam da reorganizujem svoj zivot polazeci od tog razocarenja, iako sam odlucila da to pitanje necu zaboraviti: nesto od tog racuna izmedju zelje i zakona ostalo je nedoreceno a ja nisam bila od onih koji zaboravljaju racune.

    Ako nisam mogla da se vencam sa svojom majkom, sto je bila moja najintimnija zelja, nisam htela da se vencam ni sa kim na ovom svetu. Bila sam nepotkupljiva devojcica i nisam odustajala od svojih zelja.

    Mnogo godina kasnije, razmisljajuci o toj epizodi iz svog zivota bila sam zahvalna majci sto mi tada, kada sam bila tako mala, nije objasnila da nas dve ne mozemo da se vencamo zato sto smo obe istog pola. Ona to nije ucinila jer je za moju majku pol predstavljao nesto nevazno, ako ne i neprijatno. (Treba da imamo milosti i da saosecamo sa seksualnim zivotom svojih majki.) Iako ja ne mogu to isto da kazem za sebe, ona me je odgajala sa ubedjenjem da, kada je rec o ljubavi, pol onih koji se vole nije ni od kakvog znacaja. Kao sto ni od kakvog znacaja nisu ni boja koze, godine, drustveni status niti geografija.

    Tako sam nastavila da volim svoju majku iako sam odustala od zelje da se njome ozenim. Takodje sam otkrila da mogu da u isto vreme volim i nju i druge osobe. Ona to nije uvek dobro razumevala. Ponekad, kada sam je posecivala (vec je postala udovica, dok se moja sestra udala), insistirala je na starom projektu da zivimo zajedno. Ja sam se branila govoreci da sam zaljubljena u drugu osobu.

    Ona je spustala glavu i s izvesnim razocarenjem govorila:

    - Zaljubljenost je prolazna.

    To je potpuno tacno. U toku svog zivota imala sam mnoge velike i strasne ljubavi. Posle izvesnog vremena, kad bismo se ponovo videli, nismo bili u stanju ni da zajedno popijemo kafu. Za razliku od njih, kada dodjem da posetim majku, osecam uvek istu radost i neznost. Pijemo kafu, smejemo se, setamo, zajedno citamo i slusamo muziku. Ne samo da sam ja dovoljno porasla da je stignem vec sam, ponekad, ja majka a ona cerka. Tako smo nas dve pronasle poseban nacin da promenimo zakon muskaraca.

  2. #122

    Odgovor: Omiljena priča

    Ako pada kiša kad je zvijezda Svati u ascendentu i ako kišna kap padne u školjku, postat će biserom. Školjke to znaju pa dolaze na površinu kad zvijezda sja i čekaju dragocjenu kišnu kap. Kad kap padne u njih, školjke se brzo zatvaraju i zaranjaju, spuštajući se na morsko dno gdje strpljivo razvijaju kapljicu u biser.

    I mi trebamo biti poput školjke. Prvo čuti, tada shvatiti i potom, napuštajući svu nesabranost, zatvoriti um na vanjske utjecaje i posvetiti se razvijanju istine unutar nas samih. (Swami Vivekananda)

  3. #123

    Odgovor: Omiljena priča

    sebastijan se probudio i razmishlja

    ovako je razmishljao sebastijan o ljudskom zzivotu:
    rodish se. plachesh. jedesh. govorish. hodash. uchish. volish. radish. mrzish. zzelish. imash. gajish. gubish.
    a onda - starish.
    lice dobija senke. u grudima raste kamen.
    hrapavost u dahu. mrlje u svetlosti.
    starost.
    zzivot u zzivotu. zvuci sa druge strane. tonovi iz bezvremenosti. rasutost oblika. preplitanje konachnog i beskonachnog. dodir sa istinom. bogatstvo suprotnosti.....
    ....oh, kako zzudim za staroshchu!

    - snaga te slike rastuzzila ga je i rasplakala.

    "jao, sebastijan se probudio!", uznemirena zbog bebinog placha dotrcha majka, dade mu cuclu, zaljulja kolevku i poche da peva uspavanku.

    umiren, sebastijan sklopi ochi i ubrzo zaspa.


    zoran r. novakovich - uroboros

  4. #124

    Odgovor: Omiljena priča

    Cekajuci nju,

    Cekam,razmisljam o njoj, neka bujica mi muti misli,
    Navire I pritiska me,poput kakvog sidra vuce I odvlaci u ponore mracne,
    Mrak me okruzuje,nevidm izlaz,sam bez ikoga tumaram,osecam hladan metal na svojoj kozi, zatim jedan pa drugi rez po ledjima,krv se sliva niz duz kicme, I jezivi kikot u mraku, osakcen, tumaram , nevidim udaram o zidove, polako I nesigurno pruzam ruke ka nekakvim vratima, smehj e sve blizi, krv se lepi na ostacima moje kosulje, cula su mi se izostrila, ocekujem jos jedan zamah,osecam kako mi telo pod naletom adrenalina napeto poput strune,zagusljivo je, ali u tom momentu poput pijanice,valjda gubitak krvi tako utice na coveka,osecam da ako stanem I to cudo me domasi jos jednom, gotov sam I kao da je to znalo da je vreme za zavrsni udarac,jos jedan jezivi zvuk, poput macaka za vreme pomracenja ispustalo je zvuke poput placa deteta, gotov sam, nema sanse da odreagujem na nacin da izbegnem taj zamah u mraku potpuno dezorjentisan ocekujem kraj,moj dzelat je spreman da me posalje bogu na istinu,odjednom ONA,svetlost toliko jarka da se ta stvar razlozila u crnu lokvu, prihvata me rukom I izvlaci kroz vrata koja sam osetio ali nisam uspeo da otvorim, osecam da me svetlost dana obliva I spira mi rane,snaga mi se polako vraca,ona me je spasla njen pogled zraci nekakvim izvanzemaskim mirom,osmeh me njen opija kao jaka droga narkomana pocinje da mi srce lupa ubrzano,svaki misic mi se u telu zateze,nekakav osecaj mira me obuzima dok mi njena ruka prelazi preko ledja I vise neosecam bol,krvarenje je stalo osecam da mi se rane zatvaraju,nezno me miluje po kosi, oci mi se sklapaju dok lezim sa glavom u njenom krilu,nezno sapuce neku melodiju koje se secam iz najranijeg detinjstva.
    nick Romanticus - Forum Krstarica

  5. #125

    Odgovor: Omiljena priča

    Dino Bucati - Sedam spratova
    ali ne mogu da je nađem po netu...
    uglavnom, jeziva priča u kojoj je sažet ljudski život i nada u život koja posljednja umire....
    'Ako vam se neka ptica posere na glavu, obrišite se diskretno i pravite se ludi, kao i uvek kad su vas posrali.' - čika Dušan Radović

  6. #126

    Odgovor: Omiljena priča

    Poslednji tango u Parizu

    (Nastavak Andaluzijskog psa)


    Log #00672


    Nije da nije bilo reality show programa na televiziji. Nije da ih ljudi nisu gledali. Nije da nisu govorili da su ti programi đubre. Nešto najgore što naše društvo i mediji mogu da proizvedu. Ali, gledali su. Svi su gledali. I uživali su u njima. Taj javni diskurs, bio je beg od nesnosne stvarnosti. One koja nas je okruživala i pretila da nas proguta i uništi. Sedeli smo ispred televizora i bežali boreći se za svoje živote. Živote koje smo odavno izgubili.


    Srpski Kurir, Образ, 1389, i najmlađi С.O.П.С.Т.В.O. (Srpska Odbrambena Partija Sinova Tvojih Voljeni Oče) bile su zabranjene organizacije. Njihov podli, okrutni terorizam postao je uobičajena pojava. Kao ambrozija. Kao komarci. Kao prljave ulice. Neki drugi ljudi su stradali. Neki drugi. Nikad mi.


    Nekoliko, uslovno rečeno, javnih ličnosti je likvidirano na najbrutalniji način. Digla se neviđena dževa i dreka. Nedopustivo, strašno, oštro, osuditi, teroristički, kukavički, čin, bile su reči koje su se debljale u tagovima. Nakon tri minuta dreka je utihnula, a prljava Sava nastavila svojim tokom. Most za Čukaricu je visio iznad Ade. Nedovršen i napušten. Skakaonica za samoubice sa neregistrovanim vozilima. Gužve su prodrle u liftove. Klošari su rešili problem pasa lutalica. Gej ljudi su nestali. Cigani su odleteli u nebo. Crkvena zvona su postala zaglušujuća. Sada se zvonilo i na radiju i na televiziji i u školi i u banci i u maxiju i u tramvaju. Kada bi počelo, verujući bi se skamenili neprekidno se krsteći, a ostali bi se posakrivali u mišije rupe.


    Usled neviđenog porasta nasilja koje je nosilo plimni i zarazni talas tuča, silovanja i divljeg drogiranja, škole su uvele monaško-zatvorsku disciplinu i sistem kažnjavanja i samokažnjavanja. Potkazivanja, praćenja, podmetanja, pratila je fizička i psihička tortura. Niko zapravo nije znao šta se dešava iza zidova učionica i u školskim dvorištima. Neki roditelji su svoju decu ispisali iz škole. Sećate li se, deco? Ispisali smo vas iz škole.


    To je bila ona godina koju ste proveli na selu, kod dede i bake. Daleko od gradskog ludila koje kao da je bilo preslikano iz najnovije kompjuterske igre Naš put (The Our Way) koju su razvila dvojica novobeogradskih momaka i zaradila milione. Igra, mešavina tropske atmosfere GTA i mračne, nasilne i turobne priče slične onoj u Manhuntu, doživela je ogroman internacionalni uspeh, jer se polako, virus mržnje, iz jugoistočne i srednje Evrope, širio ka zapadu.


    Ulični ratovi između tamnoputih imigranata i belih domorodaca postali su uobičajena pojava u svim evropskim gradovima. Mi, u Srbiji, nismo imali takvih problema. Nakon nezapamćenog niza napada na strance u Beogradu, više nam niko nije dolazio u posetu. Okrenuli smo se unutrašnjem neprijatelju. Onom koji se razlikuje od većine. Navijačke bande su preuzele grad.


    Čekali smo novu 2011. godinu.


    Sami, uz huk košave i naš omiljeni reality show Pijaca.


    Ne znam da li još pamtite ali, te godine, kamere su ušle svugde. Prvo su se TV kuće okrenule svojim zaposlenima, pa su program između vesti i reality shows, popunjavali snimajući novinare, spikere, kamermane, šminkerke, čistačice, šefove, a ponekad i upper mgmt, kako provode dane. Bilo je baš ludo videti sve te TV face koje ste inače gledali, kako sad sede, puše, psuju, sms-ju, žive i rade.


    Crtaći i emisije o prirodi su nestali iz programa. Vesti na Pinku su preimenovane u Realno u 8. YouTube spotovi u kojima se direktor RTS-a nemilosrdno iživljava nad zaposlenima postali su veliki hit. Preko tri miliona hitova na kanal The Mobing Lord koji ih je hostovao. Pristup Twitteru (200 miliona korisnika) i Facebooku (milijardu registrovanih do kraja 2010.) sa srpskih IP adresa je bio onemogućen zbog nenormalnih flamewarova i nezapamćenog jezika mržnje pomešanih sa nemilosrdnim hackerskim napadima na servere ovih kompanija.


    Srbi su migrirali na bratemili.rs. Bili su, najzad, svoji na svome.


    Tada sam još uvek radio u onoj stranoj kompaniji koja se bavila transportom i logistikom. Te godine, naše rukovodstvo je odlučilo da nas stavi pod stakleno zvono. Reality Show The Company je mogao da počne.


    Kada su zaposlenima predočili novi aneks kolektivnog ugovora u kojem dozvoljavaju televiziji da za potrebe reality showa The Company snima sve i svakoga od 8 ujutro do 5 popodne (a po potrebi i za vreme dolaska na posao ili putovanja ka kući), svi smo potpisali. Niko nije smeo sebi da dozvoli da izgubi posao.


    U početku smo ćutali i pokušavali da se ponašamo normalno. Svetlo je bilo neprirodno, ekipa napadna a osećaj više nego grozan. Svima je bilo neprijatno. Vremenom smo se navikli i oslobodili. Naša svakodnevna kancelarijska rutina se zaukala i uskoro nismo ni primećivali kamere.


    Ono što je bilo najvrednije u rejtinzima, ono što se najviše cenilo, ona ogoljena, prostačka iskrenost i banalnost, patentirana i implementirana u raznim kvizovima i nameštaljkama, u našoj kancelariji je najzad dobila pun smisao. Smisao totalne psihopornografske sage-ogledala.


    Postali smo hit. I direktor, koji nije mogao da se reši tika, koji se manifestovao coktanjem, čak ni pred streljačkim vodom kamera. I Generalni Direktor, gastoš iz Austrije, koji se totalno primio na show business i transparentnost. I špediteri, koji su, nakon prvih par dana ustezanja, nastavili da šire prostačko bogatstvo jezika. I cure, devojke i žene, koje su postepeno počele da dolaze na posao premontirane, prenašminkane i prenamirisane (mada kamere još uvek ne beleže mirise). I ekipa iz magacina koja je neko vreme apstinirala, a onda odjednom doktorhajdovski zagrlila sve alkoholno u blizini. I opasna turbo-folk recepcionerka koja je bila i ostala ista i pre i za vreme i posle kamera. I bilder-obrazovac-gej-u-duši svačiji omiljeni lik, koji je tek tada zablistao u punom sjaju. I ja, razapet između subverzije i negacije, anuliran sopstvenim postojanjem.


    Nismo ni osetili da se bliži kraj. Prvi dani divne jeseni su ljuljuškali grad. Možda se neko i ubio. Možda je neko i umro groznom i bolnom smrću. Možda je neko zvao u pomoć i nikoga nije dozvao. Čak i da nas to brine, nikada nećemo saznati. Naše odvajanje je počelo odavno i, sada je, u ovom opštem reality show senzibilitetu, poprimilo pun besmisao. Iz kakofonije izloženosti, izlazili smo opako sami.


    Koraknuli smo u optičku, ne, u metafizičku varku, i sada nam je svet izgledao kao stepenice koje se penju ali ne vode nikuda nego se spajaju u dvodimenzionalnom putu u krug. Mi još uvek verujemo da nas čeka bolje sutra. Mi još uvek mislimo da će jutro promeniti sve. Mi još uvek čekamo. A to je naš najveći problem.


    U svetu koji je toliko dugovao trenutku, bljesku momentalne senzacije, nismo bili sposobni da se suočimo sa stvarnošću. Da je prepoznamo. Jer, naša stvarnost nije postojala, ona je bila odigrana slika, izmišljena scena, goblen izvezen po šemi iz novina. Zbir mehanički utkanih delova na prethodno precizno iscrtanoj štampanoj ploči.


    Takvi, krupno i grubo ispikselizovani, zbunjeni, vrteli smo se u poslednjem tangu u kojem nam konačni matrix lomi kičmu gledajući nas ravno u oči. U oči kojima smo, deco moja, zaboravili da gledamo.

    'fight club' by samurai

  7. #127

    Odgovor: Omiljena priča

    VUČIJA TREPAVICA

    Ne idi u šumu, ne idi, rekoše.
    Zašto ne? Zašto da ne odem u šumu, upita ona.
    Veliki vuk živi tamo koji proždire ljude poput tebe. Ne idi u šumu, ne idi. Ozbiljno ti kažemo.

    Naravno, otišla je. Otišla je u šumu, bez obzira na sve, i naravno da je srela vuka, upravo kako su joj rekli.
    Vidiš, rekli smo ti, zakreštali su.
    Ovo je moj život, tupani, reče ona.Moram otići u šumu i moram upoznati vuka ili mi život neće nikad započeti.
    Ali, vuk koga je srela bio je u štapici, a u štapici vučja noga.
    Pomozi mi, joj pomozi mi! Eeeej, eeeej! urlikao je vuk. Pomozi mi i ja ću te bogato nagraditi.
    Kako ću znati da mi nećeš nauditi? Kako ću znati da me nećeš ubiti i ostaviti da ležim tu kao kostur?
    Pogrešno pitanje- reče vuk. Jednostavno moraćeš da mi vjeruješ na riječ.
    Eh, vuče. Rizikovaću. Eto, na! I ona otvori zamku i vuk izvuče šapu koju ona poveže ljekovitim biljem i travama.
    Hvala ti dobra djevojko, hvala ti uzdahnu vuk.
    A ona je čitala previše pogrešnih vrsta priča, pa poviče Hajde onda i ubij me sad, pa da smo gotovi s tim.
    Umjesto toga, vuk joj stavi šapu na ruku.

    Ja sam vuk iz drugog vremena i mjesta, reče on.
    Pa isčupavši trepavicu sa svoga oka, da joj je i reče.

    Koristi se ovim i budi mudra. Od sada ćeš znati ko je dobar, a ko i ne baš; samo pogledaj mojim očima i jasno ćeš vidjeti.a

    Što pusti me živjeti
    Darujem ti život
    kakvim dosad ne življaše,

    Upamti, postoji samo jedno pitanje
    vrijedno postavljanja lijepa djevojko,
    gdjeeejeeeeeeeeeeee
    duuuušššaaaaaaaaaaa?
    I tako se ona vrati svojoj kući, srećna što je živa. Sačekalo je:
    Ostani tu i budi mi žena ili Učini kao što ti kažem ili Reci šta želim da čujem.
    Ona bi podigla vučju trepavicu i pogledala kroz nju i vidjela njihove razloge kako ih nikada prije nije vidjela. Pogledala i svog prosca koji je rekao: Tako ti odgovaram i vidjela da njezin prosac ne odgovara baš ničemu. Štaviše, kroz taj novi vid, ne samo što je vidjela i podmukle i okrutne, već joj se srce stade širiti, jer je gledala svaku osobu i iznova ih mjerila kroz taj dar vuka kojeg je spasila.
    I vidjela je one koji su uistinu bili velikodušni
    i otišla k njima,
    Otkrivala je hrabre
    i približavala im se,
    uočavala je vjerne
    i pridružila im se,
    vidjela je ljubav u očima strašljivih
    i obratila im se,
    vidjela je patnju u krutima
    i vabila njihov smijeh,
    vidjela je potrebu čovjeka bez riječi
    i govorila za njega,
    vidjela je vjeru duboko u ženi
    koja je tvrdila da je nema
    pa njezinu probudila iz svoje.
    Vidjela je sve stvari
    trepavicom vuka
    sve stvari prave i sve stvari lažne
    sve stvari suprotstavljene životu
    i sve stvari okrenute životu
    sve stvari viđene jedino očima onog
    koji srce veže srcem.
    Vuk u svom zavijanju uvijek postavlja najvažnije pitanje- ne gdje se nalazi sljedeći obrok, ni gdje je sljedeća borba, ni gdje je sljedeći ples.
    Kako bi ugledao i progledao
    izmjerio vrijednost svega što živi,
    gdjeeejeeeeeeeeeeee
    duuuušššaaaaaaaaaaa?
    Gdje je duša?
    Gde je duša?
    Idi u šumu. Ako ne odeš u šumu, nikad ti se neće ništa dogoditi i život ti nikada neće započeti.

    Klarisa Pinkola Estes

  8. #128

    Odgovor: Omiljena priča

    BOGOJAVLJENSKA NOĆ

    Čitavu kasabu obavio je gusti mrak i samo što u maloj, sirotinjskoj kućici, tamo na kraju mahale, još treperi slaba svjetlost. To je kratka svijeća lojanica, bori se sa smrću…
    Na poderanom dušeku leži bolesna žena. Blizu njezine glave je malo pendžere, kraj njega sjedi mršavi i blijedi sedmogodišnji mališa, pa zamišljeno gleda u nebo. Nalaktio se na kraj pendžera, podnimio se rukom, pa niti se miče niti govori.
    - Majko boli li te puno?
    - Oh..boli…
    - Ne boj se sve će proći!
    Po svemu nebu osule se zvijezde i kao da se smješkaju na njega.
    Jedna zvijezda zatreperi, poleti i iščeznu u noći, ostavivši za sobom svijetao trag…
    - Sad će! – tiho prošapta.
    On je mislio da će sada popadati još nekoliko zvijezda i tada će biti ono što upravo i čeka: da će se otvoriti nebesa. Baš jutros je razgovarao sa svojim drugovima u školi, te jedan reče da se uvijek o ponoći, uoči Bogojavljenja, otvore nebesa. I tad, šta god ko zaželi, neka zaište, pa će mu se ispuniti.
    - Ja ću iskati zlatna konja!- reče jedno.
    - Ja carske haljine!
    Samo je on šutio.
    - A ti šta ćeš? – zapitaše ga.
    - Ja… da mi ozdravi majka…
    Već je smislio i rečenicu koju će reći. Ali mora brzo izgovoriti, pošto se nebo začas zatvori.
    - Bože da mi ozdravi majka! – tako će reći.
    - Majko! – zovnu je tiho. Još malo pa ćeš ozdraviti! A zatajio je kako će ozdraviti. Htio je najprije da joj izmoli od boga zdravlje, pa tek ujutru, kad se probudi zdrava i vesela, da joj kaže kako je čekao otvaranje nebesa i kako je on Boga umolio. Ujedanput kao da nestade svijeh zvijezda s neba… pa nije to da su trepnule i iščezle, nego kao da ih je neko zaklonio mračnim čaršavom. Malo-pomalo osvijetli malu sobicu jače nego što je lojanica osvjetljavala, dok ujedanput strašno sinu. I blisne tolika svjetlost da malome čisto zaslijepi oči. “Otvorila se nebesa”, kao da mu sinu kroz glavu.
    glasno izgovori naučene riječi:
    - Bože, da mi ozdravi majka!
    Kako to reče svijetlost nestade. A tog istog časa on lijepo ugleda majku kako se diže s dušeka i ide njemu da ga zagrli. Ona bijaše sada tako lijepa, krepka, zdrava, kakvu je on poznavao dok je bio vrlo mali. A ona ga pritiste na prsa i poče ljubiti, toplo ljubiti. Ti poljupci bijahu mu tako dragi, tako slatki!. Čisto ne zna šta bi radio od prevelike sreće. Pa i on zagrli nju i poče joj vraćati još toplije i jos slađe.
    Zora je osvanula kad se probudio.

    Svetozar Ćorović

    Seća me na detinjstvo..
    Never lie to someone that trusts you. Never trust someone that lied to you.

  9. #129

    Odgovor: Omiljena priča

    POKRIVENA OGLEDALA

    Islam tvrdi da će na besprizivni dan Strašnog suda svaki izvršilac lika žive tvari uskrsnuti sa delima svojim i da će mu biti naređeno da ih oživi, da u tome neće uspeti i da će zajedno sa njim biti predat večnom ognju. Kao dete upoznao sam užas sablasnog udvostručavanja i umnožavanja stvarnosti, ali pred velikim ogledalima. Njihovo nepogrešivo i neprestano delovanje, njihovo proganjanje mojih postupaka, njihova kosmička pantomima postajali su natprirodni čim bi pala noć. Jedna od mojih upornih molbi upućenih Bogu i anđelu koji me čuva bila je da ne sanjam ogledala. Znam da sam motrio na njih sa nespokojstvom. Ponekad sam se plašio da ne počnu da se razlikuju od stvarnosti, a ponekad da u njima ugledam svoj lik koji su izobličile čudne nesreće. Znao sam da je taj strah, ponovo, na čudan način, prisutan u svetu. Priča je odveć jednostavna i neprijatna.

    Negde 1927. godine upoznao sam jednu sumornu devojku: prvo preko telefona (jer je Hulija u početku bila samo glas bez imena i bez lica); zatim na uglu jedne ulice, uveče. Imala je krupne uplašene oči, kosu glatku i crnu kao ugalj, strogo telo. Bila je unuka i praunuka federalista, kao što sam ja bio potomak unitarista i ta stara svađa naših krvi za nas je predstavljala sponu, bolje posedovanje otadžbine. Živela je sa svojima u jednoj oronuloj kućerini sa vrlo visokom glatkom tavanicom u zlovoljnosti i bljutavosti pristojnog siromaštva. Popodne - samo nekoliko puta uveče - izlazili smo u šetnju po njenoj četvrti, Balvaneri. Hodali smo duž velikog zida železnice; ulicom Sarmijento jednom smo stigli do udolina Stogodišnjeg parka. Među nama nije bilo ljubavi niti privida ljubavi: naslućivao sam u njoj neku žestinu kojoj je erotika bila potpuno strana i bojao se je. Da bi se zbližili, muškarci obično pričaju ženama istinite ili izmišljene događaje iz svog detinjstva; biće da sam joj jednom ispričao onaj sa ogledalima i tako joj sugerisao 1928. halucinaciju koja će se razbuktati 1931. Nedavno sam saznao da je poludela i da su u njenoj spavaćoj sobi ogledala pokrivena, jer u njima vidi moj odraz umesto potisnutog svoga, drhti, ćuti i govori da je volšebno proganjam.

    Kobno robovanje mome liku, jednom od mojih nekadašnjih likova. Ta mrska sudbina crta moga lica trebalo bi da me učini mrskim samome sebi, ali mi sada nije stalo do toga.



    Horhe Luis Borhes
    Never lie to someone that trusts you. Never trust someone that lied to you.

  10. #130

    Odgovor: Omiljena priča

    DOZIVANJE UTEKLOG PAPAGAJA, U PATRASU, NA PELOPONEZU, 20. DECEMBRA 1987.

    Danas, u nedelju, stajao je, na velikim javnim stepenicama u gornjem gradu Patrasa, muškarac, sa otvorenim kavezom na glavi, na kljun kaveznog pročelja beše postavljena jabuka, bacao ju je povremeno u vazduh, ili je obrtao na kljunu, ili je iz kaveza vadio čašu i pružao je prema krošnji drveta na stepeništu, ližući je i onda podižići uvis, kao pehar, stalno pri tom uzvikujući nevidljivoj, pobegloj ptici gore na drvetu,“malla“(= jabuka), dok su iz granja doletali samo vrapci, i opadali poslednji jesenji listovi. Nepokolebljivo je muškarac menjao mesta sa seljakom, obrtao jabuku u ruci, obrtao je na temenu, na pročelju krletke, gde je plod stajao na kljunu ili klinu. Tamo se danas na stepenicama ka akropolju Patrasa- ne, „jabuka“ je na grčkom „melon“- svuda čuo uvek istovetni nežni, nikad nestrpljivo izrečeni zov gospodara ptice, dok su mu prijatelji i komšije uokolo uporno davali savete. Povremeno se muškarac sasvim odmicao od te ptičije kuće, postavljajući je na prag stepeništa i pokušavajući još samo ćutanjem i udaljavanjem od pobegle kućne životinje (papagallos) koja je i dalje skrivena sedela ne drvetu i uvek se ponovo oglašavala, pa i govorila je, dok je sve vreme odozdo iz grada dopiralo od automobila neko beskrajno, tenkovsko valjanje. Muškarac je, međutim, pre svega mamio otvorenom krletkom na glavi i jabukom na kavezu. Beše to žuto- crvena jabuka i pomislih da bi bilo od koristi da je peteljka, umesto kriva i postranice, bila uperena pravo nagore u pticu na drvetu. Papagalos je sedeo sasvim visoko na drvetu, nedostižan običnim lestvama. I kada sam kasno uveče stigao u Olimpiju- praćen, kao isve vreme tog putovanja, bar posle Dubrovnika, od železničke stanice, poslednje stanice, do neznanog hotela, takođe istovetno tužnim, nemim, flekavim nedeljno- večernjim psom, u Olimpiji čak dvojicom tih vrtirepa, kao pratnjom kroz penelopesku pomrčinu sve do unutrašnjosti hladnog hotela, pomislih tada da li je muškarac, tamo u mraku na stepenicama ka akropolju u Partasu, i dalje dozivao svog papagaja, sa kavezom, ili jabukom, ili i jednim i drugim, na glavi? Jedanput, samo jedamput mu je pri njegovom žongliranju plod pao na tle. A nevidljiva ptica visoko na drvetu je svome gospodaru, koji je nežno dozivao, uvek ponovo odgovarala isto tako nežno, i nijedanput se nije mogla videti.

    Peter Handke

  11. #131

    Odgovor: Omiljena priča

    Ja ne znam šta će biti sa mojim rukama kada se sve ovo završi. Silinom munje probio sam iz zemlje. Rukom gvozdenog čoveka udaram po nebu i govorim mu ljudski: „ Ne zaboravi. Tamno olovo tvojih kiša nikada neće spasti one dole“.
    Uvukao sam se u pršljen krtice pa noću kao duh obilazim atar, uznemiravam ravnicu. Tamna je noć. Tamni su ljudi. Krvava su predvečerja.
    Dok strepim za ove reke u kojima žive ribe sa kojima svakog petog dana vodim beskonačno duge razgovore, mislim da li se rodilo jutro. Ako ostanem, duh reke će pocrneti i starice vrbe neće moći da plače voda. Ja sam krtica Ja sam crna krtica. Jednom ću na leđima izdići ovu ravnicu zbog koje sam postao manji od svojih stopala, i ona će postati humka- spomenik jednoj krtici- biku, ludoj crnoj marami, ribi, vrbi – starici i blatu. Dok budem krtica, krtičina krtica, niko me na zemlji ne može uveriti da je dan, kada je pred mojim očima sve crno. Ponekad sumnjam pa zaželim da izađem da vidim da li je na svetu dan. To je istina, jer ja poznajem u ovoj beskrajnoj noći sa jednim svetlom tada skoro neshvatljivim, samo tu noć i četiri bika što na rogovima nose crne marame. Znam samo ta četiri bika i kikot njihovih mišićavih bikovskih nogu, zaglibljenih do kolena u blatu.
    Četiri dana bikovi su nosili crne barjake, a rogovima parali crvena neba što su se javljala od mesta gde Dunav pravi okuku. Zbog tih dana. Zbog tih marama, za drhtaj mišićavih bikovskih nogu, zaglibljenih do kolena u blatu, ja sam morao da imam ruke od tuča i kosu ispletenu od logorskih žica, ispod koje su kao vaške gmizali crvi staha, strepnje i bojazni. Tada sam bio samo čovek, A sada sam krtica.
    Ja zaista ne znam šta će biti sa mojim rukama kada se sve ovo završi. One su sada samo kreature čovečijih; to su crni otisci – od čađi koja je padala sa crvenog neba od mesta gde Dunav pravi okuku i crne pare iz bikovskih nozdrva, - otisci uglja zabodeni u ruku. Njih nagrizaju ribe. Dobre ćutljive ribe kojima ja, noću razapet između reke i krtičnjaka, pričam beskrajne priče. Ja im pričam, a one mi odgovaraju udarcima repa i peraja po vodi. Govore mi da su one uplašene zbog četiri bika. Mi se razumemo. Nikada se ne lažemo i nikada ne vodimo bezvredne razgovore. Ribe znaju da je teško biti krtica dok četiri bika zabadaju mišićave, koščate noge pored kanala tvoje kuće. Ribe znaju da su krtice pobedile divovske bikove. One su im izgrizle noge i oni su žalosno pali sa krupnim volovskim očima uprtim u crne marame.
    Govorili su mi moji seljaci: „ Dušane, „Gušo, „Krtico! Zapuši ovoj kurvi ravnici svaku rupu, i opet će negde biti prodrta. Ko sve sa njom nije u rat polazio. Ko je sve nije na topovima silovao. Ko je sve nije uz duvar pribijao. Ko sve sa njom nije butine mešao...“
    Govorili su mi ljudi, i nikada nisam verovao. Ne verujem ni sada. Neću nikada ni verovati. Nisam se stideo. Hteo sam zbog nje, takve, da budem, da budem i puška i bik, i trava i crna marama. I gonio sam, i bio sam gonjen na njenim leđima, i nikada nisam prestao sa ljubavlju razroko da je gledam.
    Tu njenu crkvu ću izneti na ono naše zamišljeno brdo. Postaviću je tako da to jedino njeno lice može da gleda na sve četiri stane sveta i stalnio da joj u oku bude jutro. Onda ću mirno da legnem na onu moju zemlju, na onaj jedini lanac što mi se uz pupak privezao, obmotao se i čvrsto me steže. Leći ću i odmoriti se, a četiri bika će mirno pored mene pasti zelenu travu sa ravnice.

    „Ravnica“ Mladen Markov

  12. #132

    Odgovor: Omiljena priča

    MAĐARSKI HIPERION - Drugi deo

    Dvadeset treće pismo

    Sedim u travi u bagremaru. Došao sam da nakupim suvog granja i da naložim peć da bih ispekao hleb. Kadkad dopustim sebi ovaj kneževski dar, pečem hleb od brašna koje je samleo vodeničar onamo, s druge strane reke, s kvascem koji sam sam pripremio. Ne dotiče ga fabrika, novac, mašina, korist, komplikacija. Kao da jedem životnu radost. Ali je zapelo prikupljanje granja. Iznad mene razleže se majska horska pesma ptica. Bagrem tek što je počeo da cveta, a bruj pčela tako je blag da sam morao da sednem kako ne bih propustio ni jedan ton. Sedeo sam, gotovo u polusnu, u ovom dubokom mirisu i tihom brujanju koje je bilo koncentrat muzike, ikao da se pesma ptica utopila u ovaj bruj. Sedeo sam u svetlozelenoj vlatatoj travi specifično protrnut, kao da sam zaljubljen.
    Tamo sam mislio da je istina ono što sam do sada napisao, ali je istina samo odavde, iz srebrnozlatne šume, s pesmom ptica i pčela, s mešenim hlebom, u doba cvetanja bagrema, smireno i nečujno. Ne razumeš. Znam. Isto tako malo razumeš moje delo kao i ono što o njemu kažem. Otvori oči i što njima upiješ, radost je, otvori uši i što čuješ, radost je. Radost je miris, i radost je ono što dotakneš, i radost je ono što progutaš. Treba da se otvori u ovome svetu kako bih obuhvatio što više ove radosti, kako bih obuhvatio sve.
    Slušao sam muztiku, svirao je neobrazovan i neškolovan muzičar. Svirao je Betovenove sonate na klaviru, i znaš, kada je stizao do partija koje se nisu mogle odsvirati bez podrhtavanja, ruka mu je uzdrhtala, i načinio je grešku. Tada sam saznao da je to pravo sviranje, A ne ono koje se čuje dole u koncertnim salama, ona neprirodna i pobeđena muzika. Ne mogu da podnesem da tamo, gde je nemoguće ne uzbuditi se, jadnik svira tako glatko kao da se ništa naročito nije zbilo, zatim ustaje i klanja se na aplauz. Mislim, ako se zbiva nešto veliko, čovek uvek treperi, kao što zatreperi kada prvi put poljubi lepa usta, i prvi put dotakne meki struk. I osećam nešto užasno ako neko već ume da poljubi ova usta bez treperenja, i ako pesmu ume da čita bez drhtavog i tronutog glasa. Za mene je uvek bilo užasno biti u nečemu majstor, a ne uzdrmati se od lepote stvari.
    Dela o kojima sam govorio takva su kao da ih je napisao ovakav majstor. A nije. Ruka mi je podrhtavala. I znam koliko sam puta udario pored dirke. Ljuljao sam se. Bio sam opijen, i oči su mi se pomračile. Ova dela su puna kolebanja, i znam koliko puta sam zapeo, i zbunio se. Ništa nije manje glatko do jedno ovakvo delo.
    A ništa nije manje glatko od ovog života iz kojeg su ova dela izrasla prema nebu. Kao pesma cvrčaka. Zaori se svet u jednom trenu, svet koji blista u potpunosti sopstvenog bogatstva i lepote.
    Samo jedno da ti ispričam. Koliko je za mene bilo duboko i koliko užasno, nikada ne možeš shvatiti. Video sam ljude oko sebe, i video ko je šta bio, i šta je postigao. Ne govorim o afirmaciji. Ona me je doticala jedino u površnim i lošim trenucima. Nisam ovako i na ovaj način bio tašt i zavidljiv. Jer taj uspeh nikada nije mogao biti moj. Često me ne bi ni dirnulo što su mi ga ljudi uzeli. Možda je sve bilo tek toliko što su se oni mogli pojaviti, i što su mogli biti u tom svetu u kojem sam se ja tako dobro osećao, i čijoj lepoti sam se tako divio. Nije me bolelo što je otvoren prostor i što je prispelu formu ispunila prizemnost, i što je sve ovo dospelo u ruke nedostojnih: omladina, prijateljstvo, glas, pažnja, poštovanje. Veoma dobro sam znao šta znači tada biti poznat i poštovan, šta znači negovati prijateljstva i biti zajedno sa omladinom. Ipak jeste, ipak mi se ruka stezala u pesnicu i u mukama sam stenjao kada sam video da je svejedno. Stopostotni prevarant ili vetropir, ili ne sasvim stopostotni, ali podli i lažljivi komedijant- može da proslovi. Shvati, nije mi trebalo ništa od onoga što su oni dobili, ni glas, ni novac, ni rang ni ugled, shvati! Ali sam mislio da će mi se mozak raspasti kada sam video da sve ono veliko, stvarno veliko- atinski veliko- što je sledovalo mene i što je bilo moje: znanje delovanja na omladinu, prijateljstvo, pažnja poštovanje, i sve što je s tim u vezi, dolazi u ruke haramija i bandita. Gušio sam se. Dok su ova moja dela stajala u lepom nizu, povezana, nema , samrtno ćutljiva, za to vreme je sve što je pripadalo ovim delima postalo plen malih i velikih drznika.
    Razumeš već? Nisam zavideo rđavima i ništacima. Nije mi bila potrebna ova omladina, ovaj ugled. Bio sam slomljen što sam morao da gledam omladinu u ovakvoj omladini, a uz to u ovakvim rukama, video sam glas toliko srozan i ukaljan, video pogaženu slavu, zlato, svetlost, uzvišenost. Često me je samo gnušanje održavalo u životu, toliko sam osećao odvratnost što nisam umeo da umrem.Bio sam zavidan, toliko zavidan da sam zbog toga požderao polovinu sebe. Jer sam znao ako se pokrenem u tom trenutku, počeću da se afirmišem, drugačije rečeno: ako stupim među njih i zatražim sudelovanje, onda ću skrenuti i srozati se do njih, i izgledaće kao da sam gladan njihovog plena. O, nije mi trebalo njihovo. Trebalo mi je moje, ono što su oni posedovali. Razumeš li konačno? Trebalo mi je ono što se nije moglo dobiti, jer ni jedan, tako kažem, ni jedan, ni jedan jedini čovek nije postojao čiji bih ugled prihvatio bio, čije bi me prijateljstvo uzdiglo, nije bilo omladine u čijem oduševljenju bih mogao naći radost. I jeste, o, svakom čoveku koji iole nešto vredi bilo zabranjeno da mu se objavi delo. Čak i ako nije imalo nikakvog smisla. A ono što je prihvaćeno od mene, bilo je sa samoga dna od onoga što sam stvorio.
    Postao sam nečovečan? Okrenuo sam se? Prekinuo sam svaku vezu? Odvojio se? Postao sam nehuman? Nemilosrdan? Da li sam mogao biti drugo? Da li sam smeo biti ljudski? Da li sam im se mogao približiti? Da li sam mogao da razgovaram sa njima? Reci, o reci, da li sam ih mogao voleti? Ljubav- za koliko hiljada godina je ova reč postala neupotrebljiva? Koliko hiljada godina treba ovu reč prati, čistiti, oplemenjivati- koliko hiljada godina treba voleti dok se ne ukloni sav ovaj jad koji je u nju nabacan tokom dve hiljade godina. Ne umem da je dotaknem bez užasa i odvratnosti i jeze. Ne umem da volim.
    Postao sam nečovečan. Dalek, hladan, surov, tvrd, strog, osamljen. Nikada me neće umeti otkriti, a sve mi se nalazi ovde.

    Bela Hamvaš

  13. #133

    Odgovor: Omiljena priča

    Treba znati da postoji "efekat vodopada".
    Vrlo često je bio u prilici da gleda kako izvesna osoba nepravedno postupa prema nekome ko nema hrabrosti da se suprostavi. To znači da je dotična osoba, iz kukavičluka i želje za osvetom, istresla svoj bes nekom drugom, slabijem, koji ga, sa svoje strane, istresa dalje, na nekom trećem, stvarajući tako čitav lanac nesreće. Niko ne zna unapred posledice svoje svireposti.
    Zato je on vrlo oprezan u rukovanju mačem, i prihvata jedino onog suparnika koga smatra dostojnim sebe. U trenucima besa, udara u stenu i ugane ruku.
    Ruka se posle izvesnog vremena oporavi, ali dete koje je dobilo batine samo zato što je njegov otac izgubio jednu bitku, ostaje obeleženo za čitav život.

    Paulo Koeljo
    Lav je možda kralj životinja ali nikada vuka nećeš videti da igra u cirkusu .

  14. #134

    Odgovor: Omiljena priča

    Čovek koji je napustio koncertnu dvoranu


    Rober Starer je bio na vrhuncu slave.Međutim,njegova muka počela je neuobičajeno.Jedva dočekavši da se koncert završi,odleteo je kući da zabeleži sledeće redove.Dakle ovako...
    Kada je jedan poznati pijanista svirao moj Treći klavirski koncert u Karnegi holu,čovek do mene ustao je i napustio salu odmah posle prvog takta.Nisam potrčao za njim,te ne znam razlog ovako neuobičajenog ponašanja,niti znam zašto nije sačekao drugi takt.
    Često sam posle toga razmišljao o ovom čoveku,o gospodinu NN. kako sam ga nazvao.
    Moja prva reakcija bila je bes.Priznajem,moj Treći koncert počinje reskim,provokativno oporim akordom.Da li sam podsvesno prihvatio savet Riharda Štrausa da delo treba početi praskom („probudite ih,posle toga činite šta vam je volja“,reči su koje je navodno izrekao),a ne nežno,kako obično činim?
    Da li je taj prvi disonantni akord uplašio gospodina NN više no što je mogao tolerisati?Ne verujem.Svaki film strave i užasa ima mnogo više disonantnosti nego moj prvi akord.Možda je pripadao onom krugu ljudi koje više zanima KO svira nego ŠTA se svira?Publika se uglavnom privlači velikim izvođačkim imenima,a retko joj se istovremeno kaže i šta se izvodi.Često se u društvu kaže:“Čuo sam (a mnogi kažu i gledao sam) Mehtu ili Menjuhina ili Šterna“.Kada pitate:“Šta je izvodio?“-obično su zaboravili.
    Gospodin NN je ili čuo ili pročitao oglas o ovom koncertu.Možda je poštovalac pijaniste i odlazi na sve njegove koncerte,ne trudeći se da sazna i „detalj“ o programu.Došao je na koncert,odslušao uvertiru i,zatim,očekujući da će sledeće delo biti,recimo,nešto od Lista,pogledao program i video da se izvodi delo tamo nekog Starera.Nije se ni potrudio da pročita moju biografiju u programu,sklopio je ruke strpljivo i čekao ono najgore.Prvi akord je samo potvrdio njegove najcrnje slutnje,celim telom se pobunio,ustao i otišao.
    Mogu li da opravdam postupak gospodina NN?Mogu i moram.
    KO je kriv?U ČEMU je krivica?Niko ne osporava činjenicu da je neophodno eksperimentisanje,bez toga nema napretka.Međutim,da li baš svaki eksperiment treba izvesti pred publikom?Eksperimenti u medicini se izvode dugo,a rezultati proveravaju pre nego što se objave.
    Svi smo mi čitali loše kritike o Betovenovoj muzici (za njega su govorili da je glup i bezobziran),a Šopenu su otvoreno zamerali neočekivane harmonske obrte kojima je kršio uobičajena pravila.Čuvena premijera „Posvećenje proleća“ izazvalo je grube povike i tuču u publici.A danas se od publike očekuje da dva sata slušaju jedan ton.
    Zašto je gospodin NN tako iznenada napustio salu?Ja mu se na izvestan način zbog toga i divim.Suviše mnogo ljudi će odsedeti do kraja,slušajući bilo šta,a on ima svoje ubeđenje i ponaša se u skladu sa tim.Da li nam je on uopšte važan?Veoma.Konačno,publika odlučuje o dugovečnosti nekog dela.
    Šta smo učinili da oteramo gospodina NN?
    Da li smo stvarno izgubili inteligentnog slušaoca naturajući mu muziku bez vrednosti?Da li mislite da je gospodin NN u pravu ili ne?Možda ste i vi jedan gospodin NN koji je napustio dvoranu u toku izvođenja nove muzike.
    Ja lično mislim da se moramo potruditi da vratimo gospodina NN u dvoranu.Da li ima nade?Kakva nas budućnost čeka ako slušamo samo prošlost?

  15. #135

    Odgovor: Omiljena priča

    evo još jedne


    Dosta davno sva ljudska bica bila su bogovi, ali su tako zloupotrebili to svoje božanstvo da je vrhovni bog Brama odlucio da im ga oduzme i sakrije ga tamo gde ga nikad nece naci. Ali, pitanje je bilo gde sakriti njihovo božanstvo. Zato je Brama sazvao savet bogova da bi mu oni pomogli da odluci. “Hajde da ga zakopamo duboko u zemlju”, rekoše bogovi. Brama odgovori:
    “Ne, to ne valja jer ljudi ce kopati zemlju i naci ce ga.” Onda bogovi predložiše: “Da ga potopimo u najdublji okean?” Brama se nije složio: “Ne, ni tamo”, rece, “jer ce oni nauciti da zarone u okean i naci ce ga.” Bogovi ce na to: “A da ga odnesemo na vrh najviše planine i tamo sakrijemo.” Ali, Brama je i ovoga puta odgovorio: “Ne, ni to nije dobro jer ce se vremenom popeti na svaku planinu i opet ce preuzeti svoje božanstvo.” Onda bogovi odustaše i rekoše: “Ne znamo gdje da ga sakrijemo pošto, izgleda ni na zemlji ni u moru nema mjesta do kog ljudska bica nece stici.”
    Brama je dugo razmišljao, a onda je rekao: “Evo šta cemo. Sakricemo njihovo božanstvo u najdublji deo njihovog sopstvenog bica jer ljudi se nikad nece setiti da ga tu traže.”
    Svi su se bogovi složili da je to savršeno skrovište, te tako uciniše. I od tog vremena ljudi su prošli zemlju uzduž i popreko, kopali, ronili, peli se i istraživali tražeci nešto što je vec bilo u njima.

    Indijska narodna prica

Strana 9 od 10 PrvaPrva ... 78910 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Omiljena poza?
    Autor SQUAW u forumu Erotika & sex
    Odgovora: 195
    Poslednja poruka: 19.10.2018, 13:16
  2. Omiljena životinja
    Autor Kunic u forumu Životinjsko carstvo
    Odgovora: 82
    Poslednja poruka: 25.12.2015, 07:13
  3. Omiljena kozmetika
    Autor Mater Vetru u forumu Lepota
    Odgovora: 38
    Poslednja poruka: 11.01.2014, 15:46
  4. Omiljena teniserka
    Autor irnik u forumu Sportska centrala
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 14.03.2011, 22:18
  5. Omiljena igracka
    Autor swba u forumu Kad sam bio mali...
    Odgovora: 63
    Poslednja poruka: 27.04.2009, 12:03

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •