Pablo Neruda - Strana 3
Strana 3 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 31 do 45 od ukupno 53

Tema: Pablo Neruda

  1. #31

    Odgovor: Pablo Neruda

    52.

    Pjevaš, a suncu i nebu svojom pjesmom
    tvoj glas rasipa cito dana,
    govore borovi svojim zelenim jezikom:
    cvrkuce svaka ptica zime.

    More puni svoje podrume koracima,
    zvonima, lancima i jecajima,
    zvekecu kovine i orude,
    zvone kotaci karavane.

    Ali slušam samo tvoj glas što se diže,
    tvoj glas u letu tocan poput strijele
    i spušta se tvoj glas s bremenitošcu kiše,

    tvoj glas rasiplje najviše sablje,
    vraca se tvoj glas natovaren ljubicama
    i zatim me prati nebom.
    Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.

  2. #32

    Odgovor: Pablo Neruda

    Ove noći .... original i na engleskom


    Cancin Desesperada



    Puedo escribir los versos ms tristes esta noche.

    Escribir, por ejemplo: "La noche est estrellada,
    y tiritan, azules, los astros, a lo lejos".

    El viento de la noche gira en el cielo y canta.

    Puedo escribir los versos ms tristes esta noche.
    Yo la quise, y a veces ella tambin me quiso.

    En las noches como sta la tuve entre mis brazos.
    La bes tantas veces bajo el cielo infinito.

    Ella me quiso, a veces yo tambin la quera.
    Cmo no haber amado sus grandes ojos fijos.

    Puedo escribir los versos ms tristes esta noche.
    Pensar que no la tengo. Sentir que la he perdido.

    Oir la noche inmensa, ms inmensa sin ella.
    Y el verso cae al alma como al pasto el roco.

    Qu importa que mi amor no pudiera guardarla.
    La noche est estrellada y ella no est conmigo.

    Eso es todo. A lo lejos alguien canta. A lo lejos.
    Mi alma no se contenta con haberla perdido.

    Como para acercarla mi mirada la busca.
    Mi corazn la busca, y ella no est conmigo.

    La misma noche que hace blanquear los mismos rboles.
    Nosotros, los de entonces, ya no somos los mismos.

    Ya no la quiero, es cierto, pero cunto la quise.
    Mi voz buscaba el viento para tocar su odo.

    De otro. Ser de otro. Como antes de mis besos.
    Su voz, su cuerpo claro. Sus ojos infinitos.

    Ya no la quiero, es cierto, pero tal vez la quiero.
    Es tan corto el amor, y es tan largo el olvido.

    Porque en noches como sta la tuve entre mis brazos,
    mi alma no se contenta con haberla perdido.

    Aunque ste sea el ltimo dolor que ella me causa,
    y stos sean los ltimos versos que yo le escribo.


    Song of Despair



    Tonight I can write the saddest lines.

    Write for example, 'The night is shattered
    and the blue stars shiver in the distance.'

    The night wind revolves in the sky and sings.

    Tonight I can write the saddest lines.
    I loved her, and sometimes she loved me too.

    Through nights like this one I held her in my arms.
    I kissed her again and again under the endless sky.

    She loved me, sometimes I loved her too.
    How could one not have loved her great still eyes.

    Tonight I can write the saddest lines.
    To think that I do not have her. To feel that I have lost her.

    To hear immense night, still more immense without her.
    And the verse falls to the soul like dew to a pasture.

    What does it matter that my love could not keep her.
    The night is shattered and she is not with me.

    This is all. In the distance someone is singing. In the distance.
    My soul is not satisfied that it has lost her.

    My sight searches for her as though to go to her.
    My heart looks for her, and she is not with me.

    The same night whitening the same trees.
    We, of that time, are no longer the same.

    I no longer love her, that's certain, but how I loved her.
    My voice tried to find the wind to touch her hearing.

    Another's. She will be another's. Like my kisses before.
    Her voice. Her bright body. Her infinite eyes.

    I no longer love her, that's certain, but maybe I love her.
    Love is short, forgetting is so long.

    Because through nights like this one I held her in my arms
    my soul is not satisfied that it has lost her.

    Though this be the last pain that she makes me suffer
    and these the last verses that I write for her.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  3. #33

    Odgovor: Pablo Neruda

    PAMTIM KAKVA SI BILA

    Pamtim kakva si bila one
    posljednje jeseni.
    Bila si siva kapa i mir
    u srcu skrušen.
    Plamenovi sutona u
    tvom se oku borili
    i lišce je padalo u
    vodu tvoje duše.
    Poput kakva bršljana
    uz moje ruke pripita,
    lišce je sabiralo tvoj
    glas tih i skrušen.
    Krijes zaprepašcenja
    u kom je zed mi gorjela.
    Umilan plavi zumbul
    savijen vrh moje duše.
    Osjecam, oci ti putuju i
    jesen je daleko:
    Siva kapa, pticji glas i
    srce kuce prema kojoj
    su se selile moje duboke
    ceznje i gdje sam slao
    poljupce vesele ko zar i vruce.
    Nebo s nekog broda.
    Polje sa bregova.
    Spomen na te je svjetlo,
    dim i mir jezera skrušen.
    Tamo za ocima tvojim sutoni
    su izgarali.Suho jesensko
    lišce kovitlalo usred tvoje duše.
    Žena nije stvar od celika, ona je cvet. Ona ne traži suvoparnu stvarnost, ona želi vedrinu ljubaznih reci. Bolje je svakog dana reci nešto milo, nego surovom ozbiljnošcu raditi za nju celog veka.

  4. #34

    Odgovor: Pablo Neruda

    Nepoznata zbirka Pabla Nerude pronađena u Čileu

    Nepoznata zbirka kratkih pesama čileanskog dobitnika Nobelove nagrade za književnost Pabla Nerude pronađena je u njegovoj rodnoj zemlji, piše tamošnji dnevnik "Merkurio".


    Zbirka "Album de Isla Negra" iz 1969. posvećena je Alisiji Urutiji, rođaki pesnikove supruge Matilde Urutije, koja je u to vreme živela sa parom u njihovoj kući u čileanskom priobalskom gradu Isla Negra.
    Pesme su napisane zelenim mastilom kakvo je Neruda obično koristio u radu, što isključuje svaku mogućnost falsifikovanja, kazao je čileanskom listu kolekcionar i advokat Nurijeldin Ermosilja, koji je pronašao zbirku.
    Ermosilja već poseduje kolekciju Nerudinih radova, a novu zbirku pronašao je preko jedne knjižare.
    Drugi dokaz autentičnosti jeste činjenica da je veoma karakteristično slovo "P" iz imena Pablo u Nerudinim rukopisima koje je "veoma teško" imitirati, objasnio je Ermosilja. Slovo u zbirci "u potpunosti ogovara" pesnikovom potpisu, dodao je.
    Nova zbirka "direktan je i definitivan dokaz, iz pesnikovog pera, njegove ljubavi prema Alisiji", kazao je Ermosilja, koji je rekao da je za rukopis izdvojio "veoma veliku sumu", iako nije želeo da otkrije koliku.
    Nerudini biografi ranije su nagovestili da je Alisija Urutija bila pesnikova ljubavnica u poslednjim godinama njegovog života. Prema pisanju "Merkurija", ona danas živi u Ariki, gradu na krajnjem severu Čilea.

    Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1971, Neruda je umro u 70. godini u septembru 1973, nekoliko dana nakon desničarskog državnog udara generala Augusta Pinočea u kojem je srušena socijalistička vlada Salvadora Aljendea, čiji je pristalica bio pesnik. Sahranjen je u Isla Negri.
    Iako "Album de Isla Negra" verovatno ne spada u njegova remek-dela, zbirka je napisana u "blagom, prijatnom, a nekada i tragično tužnom" tonu, kazao je Ermosilja.

    Izvor Blic

  5. #35

    Odgovor: Pablo Neruda

    53.



    Tu je hljeb i vino i stol i soba,

    muka covjekova, žena i život:

    tome je mjestu težio vrtoglavi mir,

    od tog je mjesta gorjela zajednicka rana.



    Slava tvojim rukama što lete spremajuci

    bijele ishode pjesme i kuhinje,

    zdravo potpunosti tvojih nogu hitrih,

    živjela plesacice koja plešeš s metlom.



    One divlje rijeke s vodama i prijateljima,

    ona izmucena zastava od pjene,

    ona zapaljiva saca i hridine



    danas su ovaj mir tvoje krvi u mojoj,

    to korito zvjezdano i modro poput noci,

    ta jednostavnost nježnost bez kraja.



    Veče



    54.

    Blistavi razumu, jasni demone

    apsolutnog grozda ravnog podneva,

    ovdje smo najzad bez samoce i sami,

    daleko od bunila divljega grada.



    Kad cista linija okruži svoju golubicu

    i vatra odlikuja mir svojim hranom

    ti i ja podižemo taj nebeski plod.

    Razum i ljubav žive nagi u ovom domu.



    Bijesni snovi, rijeke gorke sigurnosti,

    odluke tvrde od sna nekog cekica

    padoše u dvostrukom peharu ljubavnika.



    Sve dok se u ravnoteži ne uzdigoše, blizanci,

    razum i ljubav kao dva krila.

    Tako je sazdana prozracnost.



    55.



    Trnje, razbijena stakla, bolesti i plac

    opsjedaju danju i nocu med sretnika

    i ne pomaže ni toranj, ni putanje, ni zidovi:

    nevolja se isrijecila pred mirom usnulih,



    bol se penje i spušta i prbližava svoje žlice

    i nema covjeka bez takva glibanja,

    nema rodenja, nema ni krova, ni bedema:

    treba racunati s tim da se to dešava.



    Ni u ljubavi ne pomažu sklopljene oci,

    duboke postelje, daleko od ranjenika,

    od onog što malo po malo osvaja svoju zastavu.



    Jer život udara kao kolera ili rijeka

    i otvara tunel krvareci gdje na nas vrebaju

    oci jedne beskrajne obitelji bolova.



    56.



    Navikni se da vidiš iza mene sjenu

    i neka ti ruke izadu iz mržnje prozracne,

    kao da su u jutru mira bile stvorene:

    sol ti, ljubavi moja, dade kristalni srazmjer.



    Zavist pati i umire, sa mojom se pjesmom iscrpljuje.

    Jedan po jedan izdišu tužni joj kapetani.

    Ja kažem ljubav i svijet nastanjuju golubovi.

    Svaki od mojih slogova donosi proljece.



    I tada ti, rascvjetana, srce, ljubljena,

    na mojim ocima, kao nebesko lišce,

    jesi i gledam te nagnutu na zemlji.



    Vidim kako ti sunce prenosi grožde na lice,

    motreci visinu prepoznajem ti korake.

    Matildo, ljubljena, dijademe, dobrodošla!




    57.



    Lažu ti što su ti rekli da sam izgubio mjesec,

    ti što su prorekli moju buducnost pješcanu,

    rekli su tolike stvari ledenim jezicima:

    htjedoše zabraniti cvijet svemira.



    Nece više pjevati buntovni jantar

    sirene, ima još jedino puk.<<

    I žvakahu svoje neprestane papire

    želeci zaborav za moju gitaru.



    I ja im bacih u oci zaslepljujuca koplja

    naše ljubavi što prikovaše tvoje srce i moje,

    tražio sam jasmin, tragove tvojih stopa,



    izgubih se nocu bez svjetla pod tvojim vjedama

    i kad me obavi svjetlost ponovo se rodih,

    gospodar vlastite tmine.



    58.



    Izmedu sabljetina knjiškog željeza

    prolazim kao daleki mornar

    koji ne poznaje uglove i pjeva,

    jer je tako i kao da nije tako.



    Sa izmucenih arhipelaga ponesoh

    svoju harmoniku s olujama i rafalima lude kiše

    jednu sporu naviku prirodnih stvari:

    oni odrediše moje šumsko srce.



    I kad su zubi književnosti

    bili spremni da prožderu moje casne pete,

    podoh i ne znajuci, pjevajuci s vjetrom



    prema kišnim hambarima svog djetinjstva,

    prema studenim šumama neopisiva juga,

    tamo gdje se moj život ispuni tvojim mirisom.



    59.

    (G.M.)



    Ubogi pjesnici koje život i smrt

    progone istom sjenovitom upornošcu

    i zatim bubu pokriveni bešcutnim sjajem,

    predani ritualu i zubu pogrebnom.



    Oni - tamni kao kamencici - sada

    iza oholih konja ispruženi idu

    i konacno njima upravljaju nametljivci,

    zmedu grobara, da bi spavali bez spokoja.



    Uvjereni da je mrtvac zaista mrtav

    pretvaraju sahranu u bijednu svecanost

    s puranima, svinjama i ostalim govorinicima.



    Cekali su njihovu smrt i zatim je uvrijediše:

    samo zato što su mu usta zatvorena

    i ne mogu više potvrditi svoj pjev.



    60.



    Tko me je htio raniti povrijedio je tebe,

    udarac otrova protiv mene upravljen

    prolazi kroz mene izmedu mojih djela

    i na tebi ostavlja mrlju oksida i besanice.



    Ne želim vidjeti, ljubavi, na racvjetalu mjesecu

    tvog cela mržnju kako me vreba.

    Ne želim da u tvom snu tuda zloba

    zaboravi svoju beskorisnu krunu noževa.



    Kuda idem slijede me gorki koraci,

    gdje se smijem grimasa strave podražava mi lice,

    gdje pjevam zavist proklinje, smije se i grize.



    To je ta sjena, ljubavi, koju mi dade život:

    to je prazna odjeca što me, hroma, slijedi

    kao pticje strašilo s osmijehom koji krvari


    Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.

  6. #36

    Odgovor: Pablo Neruda

    Volim kad ćutiš, jer kao da te nema,
    a mene čuješ izdaleka, i moj te glas ne dodiruje.
    Kao da su ti oči odletele
    i da ti je poljubac zatvorio usta.
    Kao da su sve stvari ispunjene dušom mojom,
    izranjaš iz njih, prepuna duše moje.
    Leptiru iz sna, nalik si duši mojoj,
    nalik si rieči melanholija.
    Volim kad ćutiš i kao da si daleko
    i kao da jadikuješ, leptiru što gučeš.
    Čuješ me izdaleka, a moj te glas ne doseže:
    pusti me da zaćutim ćutnjom tvojom.
    Daj mi da progovorim i tvojom ćutnjom,
    poput svetiljke jasnom, kao prsten jednostavnom.
    Poput noći si, ćutljiva i zvezdana.
    Zvezda je ćutnja tvoja, tako daleka i srdačna.
    Volim kad ćutiš jer si nekako odsutna.
    Daleka i ucveljena kao da si umrla.
    Potom, reč jedna i osmeh dostaju.
    I ja sam veseo, radujem se što to nije istina.
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  7. #37

    Odgovor: Pablo Neruda

    Sada si moja. Pocivaj svojim snom u mom snu.
    Ljubav, bol i nevolja sada moraju usnuti.
    Noc se okrece na svojim nevidljivim kotacima,
    a ti si uza me cista ko jantar uspavani.

    Nijedna nece, ljubavi, spavati s mojim snovima.
    Ici ces, ici ce mo zajedno vodama ovoga vremena.
    Ni jedna nece sjenom zajedno sa mnom,
    samo ti, uvijek ziva, uvijek sunce i mijesec.

    Sada su ruke tvoje otvorile njezne sake,
    ispustile njezne znakove, a ne zna se kamo,
    tvoje se oci sklopise kao dva siva krila,

    dok slijedim vodu koju nosis, koja me nosi:
    noc, svijet i vjetar rasplicu svoju sudbinu
    i ja sam bez tebe samo jos tvoj vlastiti san
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  8. #38

    Odgovor: Pablo Neruda

    Ne volim te zato što te volim
    i od voljeti te do ne voljeti te stižem
    i do čekanja kada te ne čekam
    srcem mi struji studen i plam.

    Ne volim te zato što te volim
    i beskrajno te mrzim, a mrzeći te molim,
    i mjera moje putujuće ljubavi
    jest da te ne vidim i poput slijepca volim.

    Možda ću potrošiti siječanjsku svjetlost,
    okrutnu zraku, svoje beskrajno srce,
    ukravši sebi ključ spokoja.

    U ovoj historiji samo ja umirem
    i umrijet ću od ljubavi jer te volim,
    jer te volim, ljubavi, krvlju i ognjem.
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  9. #39

    Odgovor: Pablo Neruda

    Srcu mome tvoje su grudi dovoljne,
    a slobodi tvojoj pristaju krila moja.
    Iz usta će mojih nebu stići
    sve što bijaše uspavano na duši tvojoj.

    U tebi je svakodnevna iluzija.
    Dolaziš kao rosa cvjetnim krunama.
    Tvoja odsutnost obzorje potkopava.
    Vječno poput vala bježiš.

    Rekoh da si pjevala na vjetru
    kao borovi i kao jarboli.
    Poput njih si uzvišena i šutljiva.
    I namah se rastužiš, kao pred putovanje.

    Prihvatljiva si poput puta znana.
    Nastanjuju te odjeci i glasovi sjetni.
    Probudih se, i ponekad se sele i bježe
    ptice što su ti u duši spavale.
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  10. #40

    Odgovor: Pablo Neruda

    DA BI ME MOGLA ČUTI...

    DA BI ME MOGLA ČUTI,
    riječi su mi
    ponekad tanahne
    poput tragova galebova na žalu.
    Ogrlica, pijani praporac
    za tvoje ruke nježne poput grožđa.
    Gledam te svoje daleke riječi.
    Iako moje, one su ponajviše tvoje.
    Poput bršljana penju se u moju drevnu bol.

    Penju se tako po vlažnim zidovima.
    Zbog tebe se zbiva ta krvava igra.
    One bježe iz moga mračnog skrovišta.
    Sve ispunjavaš ti, baš sve.

    Prije tebe ispunile su samoću koju zauzimaš
    i više od tebe navikle su se na moj jad.

    Sada hoću da kažu ono što ti želim reći,
    da me ti čuješ kako želim da me čuješ.

    Vjetar tjeskobe još ih uzvitlati znade.
    Uragani snova još ih ponekad obore.
    Druge glasove slušaš u mom bolnom glasu.
    Plač usta starih, krv molitva drevnih.
    Voli me, družice, ne ostavljaj me. Pođi za mnom.
    Slijedi me, družice, na tom valu tjeskobe.

    Ali riječi se moje tvojom ljubavlju boje.
    Sve ispunjavaš ti, baš sve.

    Od svih riječi beskonačnu kolajnu pravim
    za ruke tvoje bijele, slatke kano grožđe.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  11. #41

    Odgovor: Pablo Neruda

    Lagano umire onaj koji ne putuje, onaj koji ne čita, onaj koji ne sluša muziku, onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
    Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
    onaj koji ne prihvata pomoć.
    Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika, postavljajući sebi svaki dan ista ograničenja,onaj koji ne menja rutinu,
    onaj koji se ne usuđuje odenuti u novu boju,onaj koji ne priča sa ljudima koje ne poznaje.
    Lagano umire onaj koji beži od strasti
    i njenog vrela emocija;
    onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima.
    Lagano umire onaj koji ne menja svoj život kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
    onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti, i koji ne ide za svojim snovima;
    onaj koji neće dozvoliti, niti jednom u svom životu, da pobegne od smislenih saveta.......
    Živi danas, učini danas, riskiraj danas!
    Ne dozvoli lagano umiranje!
    Ne zaboravi biti srecan!


    Pablo Neruda
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  12. #42

    Odgovor: Pablo Neruda

    61.

    Ljubav je vukla svoj rep od bolova,
    svoju dugu i statičnu munju od trnja
    zatvorismo oči da nas ništa.
    da nas nikakva rana ne rastavi

    Za taj plač nisu krive tvoje oči:
    tvoje ruke ne zariše tu sablju:
    noge tvoje nisu tražile ovaj put:
    mračni med dostiže tvoje srce.

    Kad nas je ljubav kao beskrajni val
    bacila u tvrdi kamen,
    umijesila nas je jednim jedinim brasno,

    i pade bol na drugo slatko lice
    i tako se u svjetlu otvorenog doba
    posvetlilo ranjeno proleće.
    Krek, krek.. Ne gudra

  13. #43

    Odgovor: Pablo Neruda

    62.

    Jao meni i nama, ljubljena,
    htjeli smo samo ljubac i da se volimo,
    i između toliko patnje bijaše određeno
    da samo nas dvoje budemo povrijeđeni.

    Htjeli smo taj Ti i Ja za nas,
    Ti od poljupca i Ja od tajnog hljeba
    i tako bijaše sve, beskrajno jednostavno,
    sve dok kroz prozor nije ušla mržnja.

    Mrze oni što nisu voleli našu ljubav,
    ni ijednu drugu ljubav, nesretni
    kao stolice u izgubljenom salonu,

    sve dok se ne pretvoriše u pepeo,
    a prijeteće lice koje su imali
    ne ugasne u ugašenom sumraku.
    Krek, krek.. Ne gudra

  14. #44

    Odgovor: Pablo Neruda

    63.

    Ne pođoh samo u zemlju gdje je solni kamen
    kao jedina ruža, cvijet pokopan u moru,
    već i do obala rijeka koje režu snijeg.
    Korake moje poznaju gorke visine planinske.

    Zamršen, siktavi kraju moje divlje domovine,
    lijane čiji se smrtni poljubac veže u šumi,
    včažna tužaljko ptice što izvire bacajući svoje drhtavice,
    o kraju bolova izgubljenih i plaču nemilosrdni!

    Nisu moji samo otrovna koža bakra
    ili salitra ispružena poput sniježna kipa
    već i vinograd, trešnja koju nagradi proljećce

    moji su, i ja propadam kao crni atom
    jalovim zemljama i jesenjem svjetlu na grožđu,
    ovoj metalnoj domovini na tornjevima snijega.
    Krek, krek.. Ne gudra

  15. #45

    Odgovor: Pablo Neruda

    64.

    Od tolike ljubavi moj život postade ljubičast
    i pođoh od nemila do nedraga, kao slijepa ptica,
    sve dok ne stigoh do tvog prozora, prijateljice moja:
    ti si tada čula zvuk razbijena srca

    i tamo se iz magle podigoh na tvoje grudi,
    nestvaran i ne znajući pođoh prema tornju žita,
    pojavih se da bih živio između tvojih ruku,
    podigoh se iz mora prema tvojoj radosti.

    Nitko ne može reći što ti dugujem, jasno je
    to sto ti dugujem, ljubavi, jeste kao korijen
    rođen u Araukaniji, to što ti dugujem, ljubljena.

    I bez sumnje je zvjezdano sve što ti dugujem
    to što sam ti dužan zdenac je šumskog područja
    u kome vrijeme sačuva svoje skitničke munje.
    Poruku je izmenio starsica, 17.03.2009 u 02:24 Razlog: error..
    Krek, krek.. Ne gudra

Strana 3 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •