Pjer Segers rođen u Parizu 1906 godine, i sam pesnik, izdavač je poezije čitave jedne generacije pesnika. Za vreme II svetskog rata organizovao je ilegalnu izdavačku delatnost francuske književnosti. Segersovi izdavački napori nastavili su se i posle rata. Tako je nastala edicija Pesnici današnjice. Ali, Pjer Segers je i pored svoje izdavačke pasije i dobar pesnik. Godine 1959.dobija nagradu Apoliner, koja se dodeljuje pesnicima za izuzetne uspehe. Objavio više od desetak zbirki poezije. Odlika njegovog stila je patetična napregnutost do prskanja, egzaltacija ka otelotvorenju i prenošenje slika iz sna u stvarnost. Bavio se i oplemenjivanjem francuske šansone.
POEMA ZA VERONIKU
Ja, lutalica pod mostom noći, ljubitelj mušica i zvezda,
Pastir velikog stada nebeskih tela i posmatrač,
Gledam prolaz svetlosnih godina sa dozivom sova
I kad se na zvižduk jednoga trenutka žita kreću na bal.
Svetiljke zaselaka druge su planete rasute po svoj zemlji,
Drveta su nepomična u svom putovanju bez cilja i kraja
I krv koja klizi kroz moje srce teče isto tako tiho
Kao i ti usijani svetovi, sunca, koja se nikad ugasiti neće.
Krici sovuljage, slični detetu koje kolju, ne prelaze
Vrhove šuma. Takva je tišina da se čuje Vreme
Kako čili i dodiruje lišće i trave, ne ljude.
Tako ću i ja, kozar sazvežđa, čuvati sa tobom
Bezbrojne dane koji nisu bili, ali ostaju naši.
Torba prošlosti sadrži toliko zrna da ćemo mi obaviti
Divnu žetvu i odvesti sve životinje naših dana
Na pašnjake Neba da bi ih mogli bolje čuvati
Na dohvatu naših ruku.