Pablo Neruda

[yige_gui]

Pablo Neruda


1904-1973

~ pravo ime Neftali Ricardo Reyes Basoalto se rodio 20. jula 1904. u gradu Parral u Cileu. Njegov otac je bio zeleznicar a njegova majka, koja je umrla kratko posle njegovog rodjenja, je bila uciteljica. Nekoliko godina kasnije njegov otac, koji se tada preselio u grad Temuco, se nanovo ozenio Do�a Trinidad Candia Malverde.
~ Od trineaste godine je vec poceo saradjivati u listu 'La Ma�ana' usred toga i u 'Entusiasmo y Perseverancia' -- njegova prva publikacija -- i prva pjesma.
~ 1920. je postao saradnik knjizevnog lista 'Selva Austral' pod nadimkom 'Pablo Neruda', koje je usvojio na uspomenu od Cehoslovackog poeticara 'Jan Neruda' (1834-1891). Neke pjesme koje je Neruda tada napisao su izdane u njegovoj prvoj knjizi 'Crepusculario' (1923). Sledece godine je izdana 'Veinte poemas de amor y una cancion desperada' jedna od njegovih najpoznatijih i najvise prevednih knjiga. Pored njegovih pisanja pjesama Neruda je studirao Francuski i pedagogiju na fakultetu u Santiagu.

~ Španski gradjanski rat i ubistvo Garcije Lorce, koji mu je bio najbolji drug, ga je toliko pogodilo da je ucestovao u republickom pokretu. Prvo u Španiji a posle u Francuskoj, gdje je pocela njegova kolekcija pjesama 'Espa�a el Corazon' (1937.)
~ U istoj godini se vratio kuci. Njegova poezija je okarakterizirana politickim i socijalnim uticajima. Knjiga 'Espa�a el Corazon' je prouzrokovala veliki utisak u narodu, pogotovo zato što je štampana za vreme gradjanskog rata.
~ 1939. Neruda postaje konzul u Španskoj emigraciji u Parizu. A kratko vrijeme posle toga konzul Meksika. U Meksiku je nanovo napisao 'Canto general de Chile'. Promijenio je originalne pjesme u epskoj pjesmi o citavom juznoamerickom kontinentu i njegovom narodu, prirodi i istoriskoj sudbini. Ova knjiga, nazvana 'Canto general' je izdana iste godine. Knjiga od prilike ima 250 pjesama. Brzo posle publikacije knjiga je prevedena na mnoge jezike. Skoro sve njegove pjesme su napravljene u teškoj situaciji kada je Neruda zivio u inostranstvu.

~ 1943. godine Neruda se ponovo vratio u Cile.
~ 1945. godine je bio izabran da bude senator republike. I tako je isto stupio u komunisticku partiju Cilea. U vrijeme protesta protiv predsjednika Gonzales Videla je dve godine morao da zivi u podzemlju sve dok nije uspio da pobjegne 1949. godine. Zivio je u razlicitim Evropskim zemljama.
~ 1952. godine Neruda se vratio kuci
~ 1954. izdana je knjiga 'Las Uvas y el Viento'

[yige_gui]

OVE NOCI


Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Napisati na primer: "Noc je puna zvezda,
trepere modre zvezde u daljini".
Nocni vetar kruzi nebom i peva.
Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene volela.
U nocima, kao ova, drzao sam je u svom narucju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Volela me je, a katkada sam i ja nju voleo.
Kako da ne ljubim njene velike nepomicne oci.
Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.
Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.
Nije vazno sto je moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvezdovita i ona nije uz mene.
I to je sve.U daljini netko peva. U daljini.
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.
Kao da je zeli pribliziti moj je pogled trazi.
Moje srce je trazi, a ona nije uz mene.
Ista noc odeva belinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.
Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav.
Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.
Iako je ovo poslednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi poslednji koje za nju pisem.

[yige_gui]

LJUBAVI

Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreza vetra sa svojim senovitim mestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noc klasa.
Kuda prodjosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleza,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom placa.
U svim republikama razvijao je vetar
svoju neporocnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvet svome cvetanju.
Ali jesen u nama nikada nije ovapnela.
U nasoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.

[SQUAW]

SVIĐAŠ MI SE KAD ĆUTIŠ�


Sviđaš mi se kad ćutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si reči melanholija.

Sviđaš mi se kada ćutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da ćutim s mučanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim takođe s tvojom ćutnjom
jasnom kao sveća jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noć si, ćutljiva, zvezdana.
Ćutnja tvoja je zvezdana, tako daleka i jednostavna.

Sviđaš mi se kad ćutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna reč tada, osmeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije tačno.

[SansRomantic]

KAD UMREM

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moji sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,

da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju

[nikola_b]

100 soneta o ljubavi

Matildi Urrutia

Gospo moja ljubljena, mnogo patnje
osjetih pišuci za te ove pjesme koje nazvah
sonetima, mnogo sam trpio,ali
radost poklona veca je nego livada.
Znao sam dobro i u pocetku
da su po vlastitom izboru i radi otmjenosti
pjesnici svih vremena
odabirali rime što su zvonile poput srebra,
kristala ili kanonada. Ja, s mnogo poniznosti,
sagradih ove sonete od drveta, dadoh im zvuk
te opore i ciste tvari i takvi treba da stignu
do tvog sluha. Ti i ja, hodajuci šumom
i pješcanom obalom, pored izgubljenih jezera,
pepeljastim prostranstvima, skupili smo komade
cista drveta, grede izložene ljuljanju
vode i nevremena. Od takva najnežnijeg iverja
sazdao sam sjekirom, nožem, perorezom
ovu drvenariju ljubavi i podigao male kuce
od cetrnaest dasaka, da bi u njima živjele
tvoje oci koje obožavam i pjevam. Tako utvrdivši
svoje razloge ljubavi predajem ti ovaj centurion:
sonete od drveta što su se uzdigli samo zato
jer si im ti darovala život.

[Mind_reset]

NISTA MI NISI DALA
Pablo Neruda

Ništa mi dala nisi i zbog tebe ruže
Mog života gube listove beznađa,
Jer vidiš iste stvari koje gledam,
Zemlju, i nebo što se nad nama rađa,

Jer mreža tvojih nerava i vena
Sto održava tebe i lepotu tvoju
Sigurno zadrhti od poljupca čistog,
Sunčevog što pada i na usnu moju.

Ženo, ništa mi dala nisi, pa ipak
Kroz tvoje biće osećam zemaljske stvari;
Radostan sam što mogu da gledam zemlju
Gde srce tvoje odmara i tuku mu damari.

Zalud mi moja osećanja brane
- cvetovi nežni što se vetru smeše-
Jer naslućujem pticu u letu
što čežnju tvoju plavetnilom posu.

Pa ipak, ništa mi nisi dala,
Tvoja mladost ne cveta za mene,
S osmeha tvog bakarnog vodopada
Neće se napojiti moja žedna stada.

Nafora koju ne okusiše tvoje usne,
Poklonik ljubljenog koji će te zvati
Izaći ću na put s ljubavlju mojom u ruci
Kao sa čašom meda za onog koga ćeš zavoleti.

Već vidiš, noć zvezdana, pesma i pehar
Iz kojeg ispijaš vodu koju pijem,
Živim u tvom životu i ti u mome živiš,
Ništa mi nisi dala a, ipak, sve ti dugujem....

[Mind_reset]

100 soneta o ljubavi

99.

Doci ce drugi dani, razumjet ce se

tišina bilja i planeta

i koliko ce se cistih stvari desiti!

Violine ce imati miris mjeseca!

Kruh ce tada biti kao ti što jesi:

imat ce tvoj glas, tvoje žitno porijeklo

i druge ce stvari tvojim glasom govoriti:

izgubljeni konji Jeseni.

I ako ne bude kako je sudeno

ljubav ce ispuniti velike bacve

kao da je drevni med pastira,

a ti u prahu mog srca

(gdje ce biti beskrajna skladišta)

ici ceš i vracati se medu lubenice.

[Mind_reset]

100.

U središtu zemlje odvojit cu

smaragde, da bih te ugledao

i ti ceš stajati poput klasja

s perom vode glasnicke.

Kakav svijet! Kakav duboki peršin!

Kakav brod što plovi u milini!

I ti, možda, i ja, možda topaz!

Nece biti više diobe u zvonima.

Bit ce samo zrak potpuno slobodan,

jabuka nošene vjetrom,

socna knjiga u sjenici,

i tamo gdje mirišu karafili

stvorit cemo odoru što ce se oprijeti

vjecnosti nekog pobjednickog poljupca.

[Lady in red]

TIJELO ŽENE

Tijelo žene, bijeli brežuljci, bedra bijela,
ti si spodobna svijetu u svom činu nuđenja,
Moje tijelo divljeg ratara u tebi kopaž
i izbacuje sina iz dubine zemlje.

Bijah osamljen kao tunel. Od mene bježahu ptice
i noć je u mene nadirala svojom moćnom najezdom.
Da bih se nadživio, kovao sam te kao oružje,
Kao strijelu u svom luku, kao kamen u praćki.

Ali dolazi trenutak osvete i ja te ljubim.
Tijelo od kože, od mahovine, od mlijeka čvrsta i lakoma.
Ah, pehari grudi! Ah oči odsutnosti!
Ah, ruže prepona! Ah, glas tvoj spor i tužan

Tijelo žene moje, ostat će u tvojoj ljupkosti.
Žeđi moja, pomamo moja beskrajna, moj pute neodlučni!
Tamna korita u kojima žeđ vječita traje,
i umor traje, i patnja beskonačna.

[blueella]

KUCA



Kuca ujutro s nejasnom istinom
ponjava i perja i pocetak dana
bez smera, lutajuca kao uboga lada,
izmedu horizonata, reda i snova.
Stvari kao da zele ostaviti tragove,
privrzenost bez cilja, hladna nasledja,
papiri skrivaju zguzvane vokale
i htelo bi vino u boci slediti svoje juce.
Gospodarice, prolazis drscuci kao pcela,
dirajuci podrucja izgubljena u seni,
osvajajuci svetlo svojom belom snagom.
I tada se ponovo podize svetlost:
stvari se pokoravaju vetru zivota
i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu.

[Kathy]

100 soneta o ljubavi nastavak

5.
Da te takne noc, ni zrak, ni zora,
samo zemlja, nevinost grozdova,
jabuke što rastu i slušaju cistu vodu,
blato i smole tvog mirisnog kraja.

Od Quinchamalja gde se rodiše tvoje oci
do tvojih nogu stvorenih za me na Granici
ti si tamna glina koju poznajem:
u bokovima ti diram ponovo svu pšenicu.

Možda nisi znala, Araukanko,
i kad ti zaboravih poljupce, prije no što sam te volio,
srce se moje sjecalo tvojih usana,

i bijah poput ranjenika na cestama
sve dok nisam shvatio da sam našao,
ljubavi, svoje podrucije cjelova i vulkana.


6
U šumama, izgubljen, otkinuh tamnu granu
i usnama, žedan, podigoh njen šapat:
možda to bijaše glas kiše koja je plakala,
zvono razbijeno i srce presjeceno.

Nešto iz daljine što mi se cinilo
tegobno skriveno, pokriveno zemljom,
krik prigušen beskrajnim jesenima,
odškrinutom i vlažnom tminom lišca.

Ali tamo, prenuvši se od snova šume,
grana ljeskova zapjeva pod mojim ustima
i njen se bludeci miris verao po mom mjerilu,

kao da me odjodnom potražilo korjenje
koje napustih, zemlja izgubljena s mojim djetinjstvom,
i zaustavih se ranjen skitnickim mirisom.


7
“Poci ceš samnom“ - rekoh - i nitko nije znao
gdje i kako drhti moja bolna duša
i ne bijaše za me karanfila i barkarola,
ništa, jedino rana ljubavlju otvorena.

Ponovih: podi sa mnom, kao da vec umirem
i nitko ne vidje mjesec na usni što mi krvari,
nitko ne vidje tu krv što se penjala tišini.
O ljubavi, zaboravimo sada zvijezdu s trnjem!

Ali kad sam cuo tvoj glas kako ponavlja
„Poci ceš sa mnom“ - kao da si oslobodila
i bol i ljubav i bjesnilo zarobljena vina

što se iz svog potopljena podruma uspinjalo,
i ponovo na svojim ustima osetih okus plamena,
krvi i karanfila, kamena i paljevine.


8
Kad tvoje oci ne budu imale boju mjeseca,
dana s glinom, s radom ili s vatrom,
kad ne bi zatocenu cuvala okretnost uzduha,
kad ne bi, kao što jesi, bila tjedan jantara,

kad ne bi, kao što jesi, bila žuti trenutak
u kome se jesen penje povijušama,
da nisi još i hljeb koji mirisni mjesec
mijesi noseci svoje brašno nebom,

o ljubljena, ne bih te volio!
U tvome zagrljaju grlim ono što postoji,
i pjesak, i vrijeme, i stablo kiše,

i sve živi zato da bih ja živio:
ne odlazeci daleko mogu da vidim sve:
u tvome životu vidim sve ono što je šivo.


9.
U udaru vala protiv nepokorna kamena
svetlo se raspada i uspostavlja svoju ružu
i krug mora sužava se i postaje grozd,
jedna jedina kap modre soli što pada.

O blistava magnolijo oslobodena u pjeni,
magneticna putnice cija smrt cvjeta
i vjecno se vraca da bude i ne bude ništa:
razbijena sol, zaslepljeni pokret morski.

Sjedninjeni ti i ja, ljubavi moja, šutimo,
dok more uništava svoje vecne kipove
i obara svoje tornjeve bijesa i bjeline,

jer u tkanju tih tkanina nevidljivih
od vode razbješnele i neprestana pijeska
branimo jedinu i progonjenu nježnost.


10.
Nježna je ljepotica kao da su glazba i drvo,
ahat, tkanine i žito, breskve prozracne,
podigli svoj prolazni kip.
Prema valu upravlja suprotnu svježinu.

More kupa glatka stopala utisnuta
u oblik tek ucinjen u pesku
i sada je njegov ženstveni oganj ruže
tek mjehur na koji sunce i more nasrcu.

Jao, neka te ništa ne takne do soli studeni!
Neka ni ljubav ne sruši netaknuto proljece.
O ljiepa, odsjaju nerazorive pjene,

neka tvoji bokovi polože u vodu
novu mjeru labuda ili žuta lopoca
i neka plovi tvoj kip po vjecnome kristalu.

[blueella]

SRCE MOJE

Srce moje, kraljice nacave i celera
leopardu mali i konca i luka
rado gledam gdje blista tvoje malo carstvo,
oruzje od voska, od vina i ulja,
od cesnjaka i zemlje otvorene tvojim rukama,
od modre tvari upaljene u tvojim rukama,
i seoba i seljenja od snova do salate,
reptila savijenog poput gumena creva.
Ti podizes miris svojom kosilicom,
ti sto rukujes sapunima u peni,
ti koja se uspinjes mojim ludim stubistem,
ti koja se sluzis znakom mog rukopisa
i nalazis u pesku moje biljeznice
izgubljena slova sto traze tvoja usta..

[blueella]

DIVNO JE LJUBAVI ZNATI



Divno je, ljubavi, znati da si ovde u noci,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplicem svoje brige
kao mreze zapletene.
Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali telo ti dise tako napusteno,
trazeci me uzalud, dopunjujuci moj san
kao biljka sto se udvostrucuje u seni.
Uspravna, bit ces druga sto ce ziveti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noci,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo
nesto ostaje i vodi nas svetlu zivota
kao da je pecat sene obiljezio
vatrom svoja tajnovita stvorenja.

[Kill Bill]

NE BUDI DALEKO OD MENE


Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i cekat cu te na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu valovi.
Nemoj otici ni samo jedan cas, jer tada,
u tom casuu, spoje se kapi nesanice
i mozda ce sav dim sto trazi svoju kucu
doci da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pesku,
jao, neka ne lete tvoje vjede u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otici ces tako daleko
da cu obici zemlju ispitujuci
hoces li se vratiti ili me ostaviti da umrem....