Negde oko trijespete sam biće imala manju neinvanzivnu lobotomiju i potpuno mi se promenio sastav ljudi sa kojima biram da provodim slobodno vreme
Nisu se ljudi promenili, samo konfiguracija terena
Dakle, do tu negde trijespetog divnog dana nisam mogla da zamislim čisto žensko društvo, morao je bar jedan pripadnik jačeg pola da ga preseče (makar to bio moj nesretni brat). Bolje sam se osećala I više su mi prijale muške priče, a od onih ženskih mi se dizala kosa na glavi...
A onda...tu negde oko tog famoznog divnog dana počinjem da kapiram da mi je mnoooooogo opuštenije u društvu mojih dragih dama...počinju nekako da me smaraju muški i njihove problematike i isprazne priče o neispunjenim a i dalje sanjanim snovima: kad porastem biću...a da porastem nikako neću...
Nekako su mi ove cicke iz mog magičnog kruga postale u medjuvremenu značajno realnije...i bliže (sem dok ne počnu da guše o pelenama, zubićima, grčicima...ali I tu smo fazu brzo prevazišle)
Eto...videćemo se za tridesetak godina, možda mi sledi još neka lobotomija 😉😉😉