Ljubivoje Ršumović
Deca nisu vlasništvo

Jedan ciklus poezije za decu završen je, i to slavno. Od Zmaja do Ršumovića. Novi počinje od Ršumovića, a završiće se pesnicima koji još nisu rođeni, napisao je Duško Radović u Antologiji srpske poezije za decu. A Ljubivoje Ršumović, upravo početkom ove godine obeležava 50 godina književnog rada. Zanimljivo, ima 67 knjiga i 67 godina. Mada, upravo treba da izađe iz štampe njegova 68. knjiga, svojevrstan spomenar, pod nazivom Tri čvora na trepavici - sećanje na krilato detinjstvo, tako da će, kako sam uz osmeh kaže, prestići sam sebe.

Rođen je u Ljubišu na Zlatiboru 1939, diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu (1965), a prve pesme je, još kao gimnazijalac objavio 1957, u užičkim Vestima i Književnim novinama. Podugačak je spisak njegovih radnih mesta i aktivnosti (Redakcija programa za decu RTB, upravnik Pozorišta Boško Buha, predsednik Karate saveza Srbije...), nagrada takođe (Neven, Oktobarska nagrada, Unesko...), drama, scenarija, kao i knjiga od kojih su neke našle svoje mesto i u školskoj lektiri.

Kad se danas osvrnete na sve te godine rada...
- Osnovni ton je da sam bio zreliji u to vreme nego što sam sad, da sam se u stvari vratio, što i nije loše kao književna tema, a imam nameru da je literarno obradim u knjizi koju sam počeo da pišem. Reći ću vam toliko da u njoj, ja sa svojim sinovima, kojima je pet, osam i 12 godina, krećem na Zlatibor u svoje rodno mesto. Dok putujemo, razne nam se stvari događaju, a kad stignemo tamo, oni su ljudi od 35, 38 i 42 godine, a ja sam dete; vratio sam se u svoju dvanaestu. Znači, ja sam u Ljubišu uvek dete.

Kakav odnos danas imate prema svojim ranim pesmama?
- Kad pročitam sada te rane stihove, zaista se, ali iskreno, iznenadim. Ima pesama kojih se ne sećam i sada, kad ih vidim, meni koji imam bezmalo 70 godina čini se fascinantno da dečak sa 14 godina napiše recimo sonetni venac posvećen devojčici u koju je zaljubljen, i da taj sonetni venac bude takav da bih ga i danas potpisao. Recimo, počinje Sonetni venac za tebe stvaran, ti koja nisi daleko, ja koji sebe zavaravam da me voli neko.... Bila je to pomalo nesrećna ljubav. Zapravo, ne nesrećna - jer ljubav nikada nije nesrećna - ona je po svojoj suštini upravo obrnuto, nego reč je o neuzvraćenoj ljubavi. Bio sam seljačić, a ona ćerka poslovođe u nekoj radnji u koju sam, da bih je video, odlazio da kupujem tvrde zelene bombone sa ukusom mentola, takozvane palikuše.

Od svega što ste napisali (pesama, knjiga, drama...) šta je to što najviše liči na vas, što je najviše Ljubivoje Ršumović?
- Verovatno je to knjiga Sjaj na pragu, objavljena osamdeset i neke u Srpskoj književnoj zadruzi. Prisećao sam se saveta koje je otac davao meni i bratu, a imao je običaj da govori u poslovicama i u desetercu, tako da je ceo sonetni venac od toga sačinjen. Nisu one poznate narodne umotvorine, već očeve, majčine i moje. Tako i počinje: Moj si ali ko zna čiji ćeš biti, ili ljudski il bježi iz ljudi, lasno steći, lašnje sagubiti, evo krša ako šta zagudi...

Bili ste više od 15 godina na čelu Pozorišta Boško Buha...
- Zanimljivo, i na televiziji i kasnije u pozorištu počeo sam da radim iz nekih drugarskih pobuda. Duško Radović je daleke 1960. predložio da jednu moju poemu emitujemo na radiju u programu za decu. Kad sam rekao da to nije za decu, on je odgovorio: Čini ti se da nije, i tako je počelo. Družeći se sa Duškom i sa ljudima koji su uz njega radili, počeo sam se baviti decom i na tom polju ostao čitav radni vek. A pozorište me je naučilo dramaturgiji, ukazalo na njen ogroman značaj ne samo na sceni nego i u životu. To mi je, recimo, bilo zbilja dragoceno kada sam pisao Bukvar dečjih prava.

Jedna od vaših tadašnjih opaski bila je da mama koja pročita ljubavno pismo svoje ćerke treba da ide dva dana u zatvor?
- Mislim da bi to bio efikasan presedan. Dobar primer ostalim tatama i mamama da im dođe do svesti da deca imaju svoja prava. Deca nisu naše vlasništvo! Kad ih donesemo na svet, naša je obaveza da se o njima staramo i kao roditelji i kao građani, ali mi nismo njihovi vlasnici, oni su život po sebi.

A pogled u budućnost, ličnu i društvenu?
- Imam jednu pesmu u kojoj kažem: Trajem još sklonjen u zdravu samoću. Eto, malo žurim da napišem još ponešto, malo bolje razumem Desanku i njeno nemam više vremena. Ne opterećuje me smrt, kraj i slično. Prevazišao sam to baveći se karateom, sportom koji je isceljujuća veština. Prorok nisam, ali sve češće mi je na umu nešto što je moj otac ponavljao: Nije đeco nesreća kad se sudare pravda i nepravda, mlogo je veća nesreća kad se dve pravde sudare.

Tatjana Nježić (Blic 23-01-2007)