Trepanacija
Prikaz rezultata 1 do 6 od ukupno 6

Tema: Trepanacija

  1. #1

    Trepanacija

    Trepanacija lobanja je najstarija hirurška intervencija na glavi čoveka koja je ostavila materijalne dokaze u vidu tragova na lobanjama i instrumenata. Najstarije trepanacije su vršene u Evropi pre oko 10 000 godina i potiču iz Francuske, a praktikovane su i na drugim kontinentima. Trepanaciju prvi spominje Hipokrat.

    Pod ovim terminom podrazumeva se skidanje koštanog pokrivača moždanog dela lobanje. To se radi da bi se prišlo spoljnoj moždanoj opni. Postoje dva razloga za intervenciju. Jedan se vršio ukoliko bi došlo do povređivanja glave prilikom borbe ili neke nezgode. Oni bi pobređeni deo uklonili i time bi se u slučaju hematoma oslobodio pritisak koji mozak vrši na lobanju. Drugi je iz verovanja da progresivne glavobolje i mentalne bolesti izazivaju zli duhovi koji obitavaju u lobanji i otvaranjem tih rupa oni bi puštali te duhove napolje iz glave.

    Vršene su kamenim, a kasnije i metalnim instrumentom, i to na tri načina. Prvi način se sastojao u tome da su imali jednu vrstu kružne (cevaste) testere koja bi se vrtela oko svoje ose i nazubljenim krajem pravila rez kružnog oblika. Ta testera je u svom centru, na nazubljenoj strani imala jedan šiljati deo koji bi malo štrčao. Njegova funkcija je bila da se zabode u lobanju i drzao testeru da ne sklizne sa željene putanje. Potom bi se testera okretala oko svoje ose ručno ili pomoću nekih naprava koje su pokretale testeru. Drugi način podrazumevao je sečenje sečivom ili specijalnim noževima. Oni bi lobanju usecali po šablonu koji je identičan onome u igri Iks i oks. Deo koji je u centru bi se vadio napolje, dok bi se primenom trećeg načina pravio niz malih rupica koje bi bile blizu jedna drugoj. Posle bi te rupice isecali po principu spoj tačkice i tako dobijali isečak.


    Lobanja sa dve trepanacije izvršene testerom


    Primer trepanacije pomoću sečiva


    Trepanacija izvršena pomoću niza manjih rupa


    Bušilica za trepanaciju


    Nož za trepanaciju

    Na tlu Srbije najstarije trepanacije se sreću na mokrinskoj nekropoli, i tom prilikom je nađeno 9 lobanja sa trepanacionim otvorima. Procenat preživljavanja je bio različit jer imamo nekoliko lobanja čiji vlasnici nisu preživeli. S druge strane, jedna starica iz Mokrina je imala 3 trepanaciona otvora na svojoj lobanji. Oni su rađeni u različitim periodima njenog života što znači da je preživela najmanje dve.

    Instrumenti za trepanaciju nisu nađeni u Mokrinskoj nekropoli što ukazuje na to da su izvođači trepanacije bili putujući i da su svoja znanja primenjivali krećući se od naselja do naselja. Sam značaj pronalaska lobanja sa tragovima trepanacije značajno je zbog saznanja o poznavanju ljudskog tela i medicine u ta pradavna vremena.

    Najsigurniji metod da se utvrdi da li je neka osoba preživela zahvat je posmatranje samog reza. Ukoliko je on počeo da zarasta to je siguran znak da je osoba preživela. U slučaju smrti, tokom ili neposredno posle zahvata, na lobanji ne bi bilo tragova zarastanja. Prilikom utvrđivanja ove pojave moramo biti veoma obazrivi, jer postoje razna oboljenja koja dovode do gubljenja koštane mase (na primer sifilis) i kao posledicu ostavljaju rupe slične onima na trepaniranim lobanjama.

    Na jednoj lobanji iz neolita koja je pronađena u Nemačkoj, trepanacijom je bio uklonjen ceo krov lobanje, tako da je mozak bio skroz otkriven, i to je najradikalniji zahvat ove vrste koji je do sada pronađen.

    Sima Trojanović (1862-1935), prvi srpski školovani etnograf i antropolog, je iza sebe ostavio, između ostalog, i dva rada iz antropologije na temu trepanacije koji su objavljeni 1900 i 1922 godine. Prvi rad, koji je objavljen u Minhenu, opisuje sam proces trepanacije kojem je autor lično prisustvovao. Naime, procedura se sastojala u sledećem: trepanaciju nisu obavljali nad decom i starijim osobama, a ceo proces se odvijao na otvorenom prostoru. Kada bi ih postavili u stolicu dali bi im anesteziju u vidu rakije. Doza za muškarce je bila 1l a za žene litra. Pošto bi "anestezija" počela da deluje pacijenta bi dve osobe držale da se ne pomera. Jedan bi došao iza stolice, svojim rukama bi obuhvatio pacijenta oko ruku i grudi dok bi svoje noge obmotao oko pacijentovih. Drugi čovek je bio zadužen za držanje glave dok je doktor obavljao zahvat. Trepanacioni otvor bi se zatvarao tikvom, jer se verovalo da ona ima antibiotičko dejstvo. Jedini uslov posle zahvata je bila zabrana jedenja svinjskog mesa. Posle 4-6 nedelja pacijent se vraća normalnim aktivnostima. Ukoliko je trepanacija bila privremenog karaktera, parče lobanje koje bi izvadili bi čuvali tako što bi pacijentu napravili mali rez na dnu stomaka (otprilike u nivou slepog creva) i deo lobanje bi ušili ispod kože na stomaku kako se ne bi zagadio dok se ne stvore uslovi da se taj deo vrati na svoje mesto.

    Trepanacija kao hirurški zahvat se još uvek praktikuje.

  2. #2

    Odgovor: Trepanacija

    Meni je najcudnije u svemu tome sto su ljudi posle toga ostali zivi!
    Pitanje za Dejana B.-vidim da si se dobro informisao,sto je za svaku pohvalu,jer ne volim kad se ljudi "zabavljaju" istorijom i brkaju je s raznim cudima i legendama.Na kraju si naveo da se trepanacija i danas praktikuje-gde?Verujem da ne mislis na klasicne hirurske zahvate.

  3. #3

    Odgovor: Trepanacija

    Pošto je moja oblast interesovanja usmerena na istoriju (prvenstveno na arheologiju), nisam u mogućnosti da ti dam detaljne informacije što se tiče medicinskog dela (na primer u kojim ustanovama izvode ove zahvate), ali mogu da navedem jedan primer koji sam lično video.

    U vreme dok sam slušao predavanje, koje je između ostalog obuhvatalo i trepanaciju, profesor je napomenuo da, ako obratimo malo više pažnje, možemo videti čoveka kome je urađena trepanacija, pod uslovom da je ćelav (u manjoj ili većoj meri). Pritom sam na predavanju bio u prilici da lično vidim primere trepanacije na lobanjama koje su nađene prilikom arheoloških iskopavanja. Nedugo posle toga (odprilike 2-3 nedelje), još zanesen svom tom pričom, ja u trolejbusu vidim čoveka pored sebe, proćelavog, kako u području iznad leve arkade i slepoočnice ima udubljenje u lobanji prekriveno kožom, veličine novčića od 20 dinara (prečnika oko 2-3 cm), i pritom prepoznam trepanaciju. Nema sumnje da je taj zahvat urađen u nekoj zdravstvenoj ustanovi, samo je pitanje u kojoj.

    Nadam se da sam bar delimično odgovorio na tvoje pitanje.

  4. #4

    Odgovor: Trepanacija

    Citat MorskaZvezda kaže: Pogledaj poruku
    Meni je najcudnije u svemu tome sto su ljudi posle toga ostali zivi!
    Pitanje za Dejana B.-vidim da si se dobro informisao,sto je za svaku pohvalu,jer ne volim kad se ljudi "zabavljaju" istorijom i brkaju je s raznim cudima i legendama.Na kraju si naveo da se trepanacija i danas praktikuje-gde?Verujem da ne mislis na klasicne hirurske zahvate.
    Evo ako Dejan B. nema ništa protiv, mogla bi ja da pokušam da odgovorim.
    Trepanacija se danas obavlja u okviru šamanske prakse (dakle oblast Azije i nekih delova Amerike, ako uzmemo u obzir da je stanovništvo Amerike poreklom iz Azije) i alternativne medicine.
    Ranije, kao što je Dejan naveo, trepanacija ili šaronjanje upražnjavana je širom Balknanskog p-va.
    Ilija Jelić "Krvna osveta i umir u Crnoj Gori i severnoj Albaniji" sakupljao je materijal o krvnoj osveti kod Vasojevićkih plemena (kojima je i sam pripadao) gde beleži podatak da ukoliko neko povredi "pacijenta" tokom trepanacije, oštećeni ili njegovi srodnici imaju pravo da istu povredu nanesu onom ko je štetu učinio, iako je zdrav
    Never lie to someone that trusts you. Never trust someone that lied to you.

  5. #5

    Odgovor: Trepanacija

    Citat Dejan B kaže: Pogledaj poruku
    Pošto je moja oblast interesovanja usmerena na istoriju (prvenstveno na arheologiju), nisam u mogućnosti da ti dam detaljne informacije što se tiče medicinskog dela (na primer u kojim ustanovama izvode ove zahvate), ali mogu da navedem jedan primer koji sam lično video.

    U vreme dok sam slušao predavanje, koje je između ostalog obuhvatalo i trepanaciju, profesor je napomenuo da, ako obratimo malo više pažnje, možemo videti čoveka kome je urađena trepanacija, pod uslovom da je ćelav (u manjoj ili većoj meri). Pritom sam na predavanju bio u prilici da lično vidim primere trepanacije na lobanjama koje su nađene prilikom arheoloških iskopavanja. Nedugo posle toga (odprilike 2-3 nedelje), još zanesen svom tom pričom, ja u trolejbusu vidim čoveka pored sebe, proćelavog, kako u području iznad leve arkade i slepoočnice ima udubljenje u lobanji prekriveno kožom, veličine novčića od 20 dinara (prečnika oko 2-3 cm), i pritom prepoznam trepanaciju. Nema sumnje da je taj zahvat urađen u nekoj zdravstvenoj ustanovi, samo je pitanje u kojoj.

    Nadam se da sam bar delimično odgovorio na tvoje pitanje.
    trepanacija je bila vrlo rasirena,narocito u antici,i sam sam prisustvovao pronalasku cak nekoliko desetina skeleta sa tragovima trepanacije...to je bila uobicajena praksa koja nije bila legenda....rimski lekar Galen je izvodio cak i ciscenje ocne katarkte specijalnim iglama...skoro svaki muzej u Srbiji poseduje nekoliko nalaza rimskih hirurskih instrumenata koji su skoro potpuno identicni danasnjim.A sama trepanacija se smatrala uobicajenim metodom lecanja.

  6. #6

    Odgovor: Trepanacija

    Na našoj wikipediji je urađen dosta opširan članak o trepanaciji, piše i o tome kako su ostajali živi, odnosno o oporavku. Izdvajam deo vezan za oporavak:

    Кости свода лобање регенеришу се мембранозном остеогенезом и то само у танком слоју од неколико милиметара уз рубове оштећења. Дефекти костију затварају се претежно везивним ткивом, што ствара потребу за пластичним затварањем дефекта лобање [11].

    Доказ о опоравку људи који су потвргнути оваквој интервенцији имамо у траговима зарастања на трепанационим отворима. Уколико нема оваквих трагова, значи да је особа умрла убрзо након извршене трепанације или да је прављен после смрти. Овакав случај постморталних трепанација је најчешћи на мумијама из Старог Египта, пошто је ово био начин да се допре до мозга који је вађен приликом мумифицирања, [2] да би се глава балсамовала. Стари Египћани су на овај начин желели да тело сачувају за посмртни живот, оји је у њиховом култу имао веома значајну улогу. Постромталне трепанације су грубе, а вршене су инструментима као што су длето или кука који су били у служби вађења садржаја лобањске дупље. На оваквим примерцима немамо процес окоштавања.

    Археолошки подаци добијени у току ископавања у последњих сто година открила су низ лобања из праисторијског периода са јасним повредама на глави које су начињене вештачким путем, ради отварања лобање. Претпоставља се да је велики бол или проблем могао натерати праисторијског човека да се потвргне овој интервенцији. Могуће је да је постојало познавање одређених опијумских средстава, али је готово немогуће постојање анестетика.

    Будући да имамо сигурне доказе да су трепанације вршене, вероватно се знање о томе преносило међу круговима у заједници праисторијских људи који су били задужени за одржање култа. Усавршавање знања о оружју и оруђу, усавршавали су се и инструменти з вршење трепанације.

    Такође су нађени остаци са примерима каутеризације костију и непотпуног урезивања костију. Овај материјал указује да је реч о ритуалу и покушају мање спретног лечења.[2]

    Код више од 400 трепанираних лобања из Перуа Рител је у 62% случаја запазио знаке исцељења, односно зарастања рубова трепарационих отвора [12]. Крамп је крајем 19. века међу домороцима Нове Британије и Нове Ирске у Бизмарковом мору открио да је трепанација примењивана не само у случају повреда, већ и да би са постигла дуговечност, а само се у 20% ова интервенција завршавала смртним исходом, а Крамп претпоставља да је и тада пацијент умирао због раније задобијених повреда, а не због интервенције.
    A što se tiče izvršenja ovog zahvata danas:
    Данас се врши помоћу длета, чекића или електронске бургије, ради одстрањивања скупљене крви или гноја, чирева, комадића костију или других страних тела и изводи се у дијагностичке сврхе (вентрикулографија и постављање пробних трепанацијских отвора).

    Трепанацијски отвор је данас лак и за болесника практично нетрауматизујући захват који се изводи у локалној анестезији, представља поступак за смањење акутне антракранијалне хипертензије, а исто тако се кроз трепанацијски отвор врши аспирација интрацеребралног хематома или инкапсулисаног можданог апсцеса
    Ceo članak o trepanaciji

    Knjiga o trepanaciji (na engleskom)
    Poruku je izmenio Turkmenbashi, 11.10.2009 u 15:49



Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •