Psiholozi sa američkih univerziteta Berkeli i Florida iznijeli su novu teoriju o tome zašto ljudi vole horore i smatraju da su pronašli odgovore na pitanje zašto su filmovi te vrste veoma popularni.
Do sada se smatralo da ljudi koji vole napetost, liptanje krvi, unezvijerene vriske neopreznih žrtava i talase straha sa filmskog ekrana, zapravo uopšte nijesu osjećali strah, već ih je prožimalo samo uzbuđenja. Prema drugoj teoriji koja je bila popularna pred kraj prošlog vijeka, nekim je ljudima potrebna određena mazohistička doza straha u profilaktične svrhe. Nakon sat i po do dva komadanja noževima, kosama i motornim testerama i morbidnih scena od kojih se prevrće stomak, gledaoci su, bez obzira na ishod filma, imali osjećaj euforije, bili su puni adrenalina.
Najnovija teorija upućuju na pomalo morbidan profil ljubitelja horora. Naime, oni uživaju u takvim filmovima, jer uživaju u neobičnom osjećaju sreće, pošto su u stvarnom životu nesrećni. Zato, bez griže savjesti zbog bizarnih i monstruoznih scena klanja, odrezanih glava, ruku i nogu, neobavezno gruckaju kokice gledajući svoje omiljeno ostvarenje. Dakle, ako nijeste znali zašto volite horore, to je zato jer zbog nečega nijeste sretni i možda treba da preispitate svoj život.
Matematičari sa istih univerziteta izračunali su i formulu za uspješan horor, koja je veoma komplikovana, ali kada se pojednostavi zapravo kombinuje - dozu realizma, pomiješanu sa dosta krvi i napetost radnje. Prema naučnicima, tu formulu zadovoljava kultno ostvarenje "Isijavanje" Stenlija Kjubrika iz 1980. po istoimenom romanu najlegandarnijeg autora tog žanra Stivena Kinga sa Džekom Nikolsonom u glavnoj ulozi.
Stiven King o hororima je rekao: "Ako je film san masovne kulture, onda je horor njegov košmar". Psiholozi sa Berklija i Floride izdvojili su još tri horor filma kao najuspješnije predstavnike žanra - Hičkokov "Psiho" (1960), Fridkinov "Egzorcist" (1973) i pseudodokumentarac "Vještice iz Blera" (1999).