Subotica
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 34

Tema: Subotica

Hybrid View

Prethodna poruka Prethodna poruka   Sledeća poruka Sledeća poruka
  1. #1

    14 Subotica

    Subotica
    Smeštena na raskršću puteva Evrope i Azije, Subotica je mesto na kome su se vekovima ukrštali razni narodi, kulture i tradicije. Jedni su dolazili, drugi odlazili, a grad je ostajao sa tragovima kultura i običaja svih naroda koji su tuda prošli.

    U pisanim dokumentima Subotica se prvi put pominje 1391. godine pod imenom Zabatka. Oko starog samostana koji potiče iz XVI veka razvio se centar današnje Subotice. Krajem XIX veka grad dobija železničku stanicu što ubrzava njegov razvoj.

    Kada se nađete u ovom gradu obavezno morate posetiti centar grada sa svim njegovim zgradama i znamenitostima. Nabrojaćemo samo neke od njih-Narodno pozorište, Gradska biblioteka, fontane, Gradska kuća, muzej, vidikovac, Sinagoga, Gimnazija, Pravoslavna i Franjevačka crkva...


    Na prelazu XIX u XX vek ovo mesto dobija i svoje mondensko kupalište-Palic. Kada se nađete na Paliću posetite Vodotoranj, Veliki park, letnju pozornicu, barokni park uz obalu jezera. Potom krenite ka Letnjoj terasi, Muzičkom paviljonu, spomen česmi i stići ćete do Ženskog štanda. Obavezno posetite zoološki vrt, a ako se tokom letnje filmskog festivala nađete u Subotici ili još bolje na Paliću posetite obavezno ovaj festival koji se održava na prelepoj letnjoj pozornici.

  2. #2

    Odgovor: Subotica

    Geografski položaj
    Subotica je najseverniji grad u sadašnjoj Jugoslaviji, druga je "varoš" po broju stanovnika u Autonomnoj Pokrajini Vojvodina. Nalazi se na 10 km
    udaljenosti od jugoslovensko-mađarske
    granice, na severnoj širini od 46-5'55" i istočne dužine od 19-39'47".

    Na severu od grada se nalazi pešcara sa plodnim voćnjacima
    i vinogradima na južnim predelima, a na plodnoj zemlji
    crnici se razvija poljoprivreda. To je grad smešten u srce Panonske nizije
    koji ima dugu tradiciju i bogato kulturno nasledje.
    Opština, koja obuhvata grad i 18 prigradskih naselja,
    prostire se na površini od 1.008 kvadratnih kilometara.
    Subotica je, zahvaljući svom geografskom položaju i
    marljivim žiteljima, tokom vremena postala najznačajnija
    administrativno-upravni, industrijsko, trgovački,
    saobraćajni i kulturni centar u severnoj Bačkoj.
    Poruku je izmenio silvia, 20.10.2011 u 16:17

  3. #3

    Odgovor: Subotica

    Isečci iz istorijata Subotice i okoline

    Subotica i njena okolina bez obzira na administrativne granice, leži i na jednoj geološkoj granici. I to na jednoj prastaroj vodomeđi, koja se proteže između severne prostrane peščare i južne diluvijalne lesne visoravni - černozemja. Ovaj sistem vodosliva u smeru SZ-SI povezuje dve velike susedne reke, odnosno Dunav i Tisu. Sistem obuhvata više potoka /Krivaja, Čikerija, Kireš/ mnogobrojne - danas već isušene - močvare /npr. Rogina bara, Jasibara ili nekoliko kilometara dugačak produžetak Palićkog jezera ispod Aleksandrova/ i tri jezera: Kelebijsko, Palićko i Ludoško jezero. Zapravo ovaj osobeni geografski položaj je određivao istoriju grada i okoline /podrazumevajući i arheološku/, a istovremeno, iz monogo aspekta i njegov razvoj.



    Iako se ne zna potpuno tačno, ali najverovatnije sadašnja Subotica je tek nakon zloglasnih tatarskih pohoda /1241-1242/ postala je značajnije naselje, i to od preostalog stanovništva uništenih okolnih sela i veleposeda. O ovim naseobama, većinom iz ranog srednjeg veka, relativno mnogo znamo, ali ne i dovoljno! Najveći problem predstavlja njihova identifikacija. Uzalud znamo više tuceta, s jedne strane u dokumentima spomenuta, a s druge strane iz iskopina poznata srednjovekovna naselja, kada na osnovu sadašnjih saznanja nismo u stanju odrediti ta mesta. Na osnovu valjanih spisa znamo za sledeća imena naselja iz okoline Subotice: Bajmok, Budakuta, Đurđin, Kelebia, Ker, Ludašeđhaz, Stari Žednik, Paleđhaza, Šebešćeneđhaza, Sabadka (Subotica), Tavankut, Vamtelek, Verešeđhaza, itd. Ovo nabrajanje i bilo bi u redu, pošto obuhvata nazive naseljenih mesta sa teritorije sadašnje opštine. Nevolja je u tome, što u nepsrednoj blizini tih mesta postoje još najmanje 2-3 srednjovekovna nalazišta! U krugu od 10 kilometara oko grada to ovako izgleda: Subotica-Azotara, Subotica (Crkvina), Subotica-Radanovac (Barčak), Subotica-Aleksandrovo (Kameniti hat - Prečistač), Subotica-Aleksandrovo (Ogrev-Bolnica), Subotica-Makova sedmica, Nosa-Hinga, Nosa - Jankovo brdo, Nosa- Stražara, Hajdukovo-Čurgo (Budžak), Hajdukovo-Kevago (Varga-salaš), Hajdukovo-Simić-salaš, Hajdukovo-Talanterem, Hajdukovo-Vrbov-šor, Šupljak-Baba-halom, Palić(Šupljak)-Pojilište (Senćanski put).



    Po svemu sudeći, u godinama nakon povlačenja Tatara na istok, po uredbi mađarskog kralja, Bele IV, preživelo stanovništvo iz bez ikakve logike razasutih sela je povučeno na, u vojnom smislu, obranljive prostore. Taj deo sadašnjeg centra grada, koji leži u okolini Franjvačke crkve, smatran je idealnim mestom za stvaranje naselja, koji se može odbraniti. Zapravo radilo se o obnovi, jer na istom mestu u toku gradnje prethodnih decenija /Radnički univerzitet, Robna kuća, itd./ pronađeno je /istina tek nekoliko/ arheoloških nalaza iz XI-XII veka, pa čak i nekoliko grobova. Sve to ipak nije dovoljno za dalekosežna zaključivanja. Činjenica je međutim, da je spomenuto mesto bilo jedno uzvišenje nalik ostrvu, koje je bilo obuhvećeno vodom sa svih strana, na severu sa prostranom Jasibarom, južno močvarom Mlake, koje su bile povezane na zapadnoj strani sa potokom (močvarom?). I na kraju, istočno, Rogina bara je zaokruživala ovaj strateški vodosistem.



    Ime grada prvi put se pojavljuje u pisanoj formi na jednom dokumentu s kraja XIV veka (1391.). U tom dokumentu bana i velikog župana županije Bodrog ime grada se nalazi u obliku Zabadka ili Zobodka. Tome se uopšte ne treba čuditi, jer od tog doba ime naselja Subotice u raznim spisima se pojavljuje u više od 200/!/ raznih oblika. "Szabadka", koji se i danas koristi na mađarskom jeziku, pojavljuje se tek 1679-te, ali pre toga, još iz 1533-će godine, poznata ja varijanta sa jednim "t", znači "Szabatka". Varijanta na srpskom odnosno hrvatskom jeziku "Subotica" prvi put se pojavljuje 1653-će, ali otprilike 10 godina ranije možemo naći varijantu "Subotiča".



    Srednjevekovno naselje u toku XV/tog stoleća postaje poljski grad (oppidum), u početku kao kraljevsko imanje, a zatim kao imanje porodice Hunjadi odnosno Korvin. Kralj Matija grad daruje svom rođaku, Janošu Pongracu Dengelegiju, vojvodi iz Transilvanije. On je bio taj, koji je imajući u vidu opasnost od Turaka, ojačao subotičko utvrđenje,koje se početkom XVI stoleća spominje kao "castellum". U to vreme grad je (berem u većini) imao mađarski živalj. Zatim je usledila bitka kod Mohača (1526. god.), što je označio i kraj petstogodišnjeg srednjevekovnog Mađarskog kraljevstva, što je za dobar period vremena odredio i sudbinu Subotice.



    Posle Mohača, grad su okupirali srpski najamnici iz Srema u službi transilvanijskog vojvode (kasnije mađarskog kralja) Jovana Sapoljaija. Njihov vođa, Jovan Nenad Crni se proglasio za cara i stvorio je jednu "samostalnu" državu kratkoga veka sa centrom u Subotici. U veoma složenoj vojno-političkoj situaciji okolni mađarski plemići su se udružili protiv njega i u leto 1527. godine su razbili srpsku vojsku. Ovom "cnom čoveku" (Homo niger) je Balint Terek, tadašnji vlasnik grada odrubio glavu. Car Jovan je vremenom izrastao u legendu srpstva, mada njegovu ulogu do dana današnjeg nije razjasnila nauka.



    1542-e, grad je dospeo u ruke Turaka, a u utvrđenju je bila stacionirana osmanijska vojska. Mađarski starosedeoci su se razbežali, uglavnom na prostore sadašnje Slovačke, odakle su imućniji u sledećih stopedeset godina navraćali na svoje posede, da bi ubirali poreze! Činili su to onda, ako su imali od koga da uzmu porez. A bilo je takvih, jer su turci pokušavali nadomestiti stanovništvo na ovim plodnim prostorima ( prvenstveno Srbima ortodoksne vere kao i drugim kolonistima sa Balkana).Istovremeno su stizale i porodice srpskih najamnika turske vojske. Interesantno je, da franjevce u Segedinu Turci nisu dirali, pa su u njihovoj organizaciji, negde u zadnjoj trećini 1600-tih godina na ove prostore stugli su Dalmatinci katoličke vere (hrvati), po današnjem imenu Bunjevci.Grad se oslobodio osmanijsko-turske vladavine u drugoj polovini 1686. godine. Vojska katoličko-hrišćanskog saveza pod komandom Lavoslava Habsburga I su duboko dopreli na Balkan i zbog toga je subotičko utvrđenje izgubilo svoj vojni značaj. Delimično je razrušeno, a delimično je iz njega izgradjena franjevačka crkva i samostan. To je označillo novu eru u istoriji grada. Nastale su velike promene. Tačnije rečeno, tada je započeto stvaranje sadašnjeg lica Subotice. Njeni stanovnici pripadali su srpskom i hrvatskom življu, koji su bili naseljeni u to nesigurno područje da bi čuvali granicu. Pošto se Osmanijska Imperija ponovo ojačala i potosnula hrišćanske trupe sve do Dunava, bečki dvor je u XVII-XVIII veku stvorio graničarsku zonu Tisa-Maroš, u koju je bila svrstana i Subotica. Na ovom prostoru srpske vojničke porodice su uživale velike privilegije. U međuvremenu Ferenc Rakoci II je stvorio samostalnu mađarsku državu, ali se istovremeno i zaratio sa takozvanom srpskom narodnom milicijom. Nažalost u tome opet je ginulo stanovništvo.



    Konačno, od 1720-tih godina stišala sa ratna buka u okolini grada. Područje je krenulo putevima razvoja, postepeno se povećavao broj stanovnika. Sve više Mađara se vratilo "kući" u duhu starog prava na posed. Istovremeno, u velikom broju su stigli mađarski, jevrejski, nemački, itd. majstori i zemljoradnici. Grad je 1743. postao komorski poljski grad, a ujedno je dobio opštu upravu na drađanskim principima. Formiran je prvi magistrat (preteča današnje Skupštine opštine (u novije vreme: samouprava). Novo ime Subotice je postalo Sveta Marija.

    Ukidanju vojne uprave odnosno graničarske zone nisu se baš radovali mnogi stanovnici Subotice, prvenstveno Srbi. Mnogi su manifestno napustili grad i u Aleksandrovu su stvoriuli posebno naselje. U međuvremenu čelnici Svete Marije, grada, koji se razvijao užurbanim tempom, zatražili dobijanje statusa slobodnog kraljevskog grada, što su i postigli 1779-te. Pošto je u to vreme austrijska carica i mađarska kraljica Marija Terezija je darivala privilegije, grad je u znak zahvalnosti primio novo ime, Maria Teresienstadt odnosno Maria Teresiopolis, a kraljica je prihvaćena kao pokrovitelj grada.



    Status slobodnog kraljevskog grada je dao još veći polet razvoju. Grad je i dalje privlačio ljude preduzetničke volje, a to je dovelo promeni strukture stanovništva. Većinu su i dalje činili Bunjevci, ali je bilo i sve više Mađara odnosno Jevreja. Ovaj proces nije poremetila ni mađarska revolucija i borba za slobodu 1848-49-te. Naprotiv! Sve više je jačalo zajedništvo raznonacionalnog stanovništva, za šta je najlepši primer bitka kod Kaponje, gde su Subotičani, kao jedan, branili svoj grad od carsko-srpske vojske, koja je nadirala iz pravca Sombora ka Segedinu. Štamparija Karla Bitermana, koja je radila u Subotici od 1844. godine, izdala je prvi broj lista "Honunk -llapota" (u prevodu: Stanje domovine). Nažalost, nakon pada revolucije, kao revolucionirni grad, Subotica je morala podneti i izdašnu kaznu. U periodu Srpske Vojvodine, odnosno Bahove ere (1850-1860) Subotica je, zajedno sa celom Bačkom bila istrgnuta iz države i postala je deo samostalne pokrajine. Spadala je u upravnu nadležnost Temišvara! Bio je to u svakom pogledu period velikih iskušenja, ne i prvi, niti zadnji put u istoriji grada. Ipak, zahvaljujući istarjnosti stanovništva i arhitekte, Janoša Škultetija, 1854-te godine svoja vrata je otvorilo Gradsko pozorište. Prvi direktor je bio Endre Latabar, ali je svoju karijeru upravo ovde započela jedna od najvećih zvezda mađarske pozorišne umetnosti Lujza Blaha.



    Zatim je došla 1867-ma, godina nagodbe. Austrija i Mađarska su sklopile savez. Sve više su jačala krila jedne evropske velesile, Austro-Ugarske Monarhije. Istorija sledeće godine naziva erom dualizma, a mi mirno možemo reći, da je došlo vreme za procvat Subotice. Grad započinje svoj neverovatan razvoj. Zahvaljujući prvenstveno pojavi železnice. 1869-te Subotica je bila uključena u južnu železničku magistralu, koja je povezivala Segedin i Rijeku, a 1882. godine je svečano puštena u rad glavna pruga između Pešte i Zemuna. Zahvaljujući ovim dvema prugama, Subotica je postala najvažniji železnički čvor južne Mađarske, što je ujedno značilo i to, da je "najveće selo Evrope" konzervativnih shvatanja preko noći postalo značaji industrijsko-trgovinski, ali i sprotsko-turistički i banjsko-letovalistički centar Srednje Evrope.



    Ovde moramo da se osvrnemo na Palić, koji je na kraju prošlog veka bio jedan od najpoznatijih lečilišta i sportstki centar srednje Evrope. Interesantno je, da je razvoj Palića bio započet u periodu zloglasne Bahove ere. Sve više imućnijih građana ja započeo gradnju na obalama Palićkog jezera, koji je raspolagalo sa muljem lekovitih svojstava. Sve to je u neku ruku imalo psihološku pozadinu, bio je to beg u prirodu od pritiska vlade. Stavrni razvoj je donela izgradnja pruge Segedin-Subotica (1869. god.). Nakon što je bila izgrađena sadašnja zgrada železničke stanice (1887.), na njenom severnom delu je niklo novo naselje pod imenom Orbanovo selo. Izgradnjom železnice, a zatim i javnog puta sa čvrstom podlogom, jedna za drugom su nicale kuće u švicarskom stilu (sa tremom), od kojih većina je bila porodična vila ukrašena sa secesionističkim elementima. Procvat Palića je garantovalo pokretanje tramvajskog saobraćaja. To je omogućilo naime, da Palić postane omiljeno letovalište ne samo imućnijim građanima, već i svim stanovnicima grada i okoline.



    U međuvremenu, od 1880-tih godina, industrija grada je poprimila sve veći značaj u zemlji. U to se podrazumeva veoma razvijeno zanatstvo, ali i velika industrija, koja je u to vreme još ipak bila u povojima. 1885. godine je osnovano Udruženje zanatlija, koje je objedinilo rad velikog broja zanatlija Subotice, ali istovremeno i pomoglo im je u rešavanju njihovih problema. Zečetnik prave industrije bila je ciglana Titusa Mačkovića (1878.), koja je proizvela građevinski materijal za većinu danas poznatih građevina. Krajem prošlog veka je počela sa radom klanica Hartmana i Konena (prethodnica današnjeg 29. Novembra), koja je bila u celoj Monarhiji jedna od najznačajnijih izvoznih preduzeća. Nešto kasnije, 1904. godine je proradila Klotild fabrika za proizvodnju sumporbe kiseline i veštačkog đubriva (prethodnica sadašnje Zorke). Ovde moramo spomenuti i radnički pokret Subotice, koji ima veliku tradiciju, jer je veliki broj zanatskih radionica ali i pogoni velike industrije su jednostavno iznedrili svoj proletarijat, koji je u ovoj sredini u odnosu na tadašnji državni prosek naišao na plodnije tlo. U tom pogledu, bez obzira što je Subotica važila za grad konzervativnih načela, radnički pokret Subotice je u svojim zahtevima itekako je zastupao napredne ideje.



    Paralelno sa industrijskim razvojem, i kulturni život grada je sve više odgovarao tadašnjim zahtevima. Čarima poslave milenijuma dolaska Mađara na ovdašnje prostore ni Subitica nije htela odoleti. Žedni kulture, iniciraju, da se napiše istorijat grada. 1886-te, iz pera gimnazijskog profesora Ištvana Ivanjija, pojavljuje se Monografija u dva toma, koja obuhvata arheološku-istorijsku prošlost grada. Nažalost, sa dosta gorčine moramo konstatovati, da o Subotici od tog doba nije objavljena ni jedna slična, sveobuhvatna kulturno-istorijska knjiga. Također Ištvan Ivanji je bio jedan od inicijatora za osnivanje Bibliotečko-muzejskog Udruženja, kao sabirno mesto svih starina (bilo pisanog materija, bilo drugih nalaza). Zapravo u životu grada time je započet jedan kulturni pokret, jer ne smemo zaboraviti, da je u gradu bilo puno likovnih umetnika, muzičara, glumaca i monogo drugih ličnosti, koji su radili u kulturi, od kojih mnogi su poneli dobar glas Subotice ne samo u druge delove Mađarske, već i Evrope.



    U razvoju Subotice krajem prošlog veka najlepši primer je pokazan u urbanističkom i građevinarskom smislu, čiji su tragovi i danas uočljivi. Ovde spadaju crkve, zatim kasarne (pošto je zahvaljujući železnice grad je postao veliki vojno-intendantski centar), ali i građanske odnosno javne zgrade. Među njima prvenstveno Gimnazija, Sinagoga, Rajhlova palaća, niz kuća za izdavanje u blizini železniške stanice, ili građevine na glavnoj žili kucavici grada, ana Korzou. Vrhunac svega ovoga ipak čini jedinstven spomenik građevinarstva, Gradska kuća.



    1884. godine advokat Lazar Mamužić je postao gradonačelnik. Rodom Bunjavac, Mamužić je zanesenjački gradio škole, bolnicu, sudsku zgradu, i naravno, naručio je projekat za gradnju nove (treće) Gradske kuće. Njegovi politički protivnici su ga međutim upravo zbog skupih građevina tučili, a konačan ishod je bila njegova smena. Na njegovo mesto je došao Karolj Biro, koji je u svom izbornom programu, 1902. godine stao uz značajniji razvoj grada, ali kad je seo u stolicu gradonačelnika, reterirao je. Istina, samo privremeno, jer 1905. godine na predlog Biro gradska skupština je prihvatila takozvani peščani plan, koji je imao za zadatak obezbediti pare za izgradnju nove Gradske kuće. Suština ovog plana je bila, da se proda naobradivi pesak u svojini grada, a da iz takvog priliva započnu izgradnju Gradske kuće. Prodaja peska je uspela više od očekivanog. U relativno kratkom vremenu u kasu grada slilo se pola miliona kruna, što je bilo dovoljno za početak isvođenja velikog projekta. U proleće 1906-te, na predlog gradonačelnika Biroa je usvojena odluka o raspisivanju konkursa za gradnju novog sedišta grada. Konkurs je zvanično raspisan u leto 1906. godine u okvirima nadležnosti nadzornog odbora, zaključno sa 1. januarem 1907. godine. Samo dan pre isteka roka konkursa, iz Budimpešte je stigao konkursni rad Marcela Komora i Dežea Jakaba, koji je dobio prvu nagradu stručne komisije. Ova dva arhitekta, obojica su bili učenici na daleko poznatog majstora gradnje is Budimpešte Edena Lenera, koji je projektovao bezbroj palaća sa kraja prošlog i početka ovoga veka. Bio je poznati pristalica secesionizma, ovog novog stila (Jugendstyl ili Art nouvo), koji se kao građevinarski i ukrasni princip skoro jedino odomaćio u srednjoj Evropi.



    Interesantno je napomenuti, da konkursni rad Komora i Jakaba ni slučajno nije bio istovetan sa kasnije izgrađenom Gradskom kućom. Naime, projektanti su na glavni trg Subotice zamislili jedni baroknu građevinu Marije Terezijanskog stila, sa troškovima od blizu 1.200.000 kruna.Kao mesto gradnje su predlagali staru (drugu) gradsku kuću u stvarnom baroknom stilu, koja je bila spratna, se jednim tornjem i njenu okolinu. Znači, zamisao je bila, da se prvo sruši stara zgrada i na njenom mestu da se izgradi sad već stvarno monumentalna zgrada. Ovu zamisao (plan) su prihvatili i političari i stručnjaci. I onda - veliko iznenađenje. Decembra 1907. godine (kada je već bila obezbeđena i ministarska dozvola za gradnju) Deže Jakab obaveštava rukovodstvo grada, da ima novu (jeftiniju) varijantu. Po tome, buduću znamenitost Subotice ne bi gradili u baroknom, već u secesicističkom stilu. Ovaj secesionistički projekat međutim ministarstvo u Pešti je odbilo. Na kraju Biro je lično izdejstvovao građevinsku dozvolu i u leto 1908. godine svečano je započeto rušenje stare (druge) gradske kuće i okolnih zgrada. U međuvremenu, dva ovdašnja majstora, Ferenca Nađa i Lukača Kladeka su zadužili sa izgradnjom nove palaće gradske uprave. Ovaj ogroman poduhvat započet je u jesen 1908. godine. Sa tadašnjom tehnologijom gradnje je trebalo stvoriti jednu ne bilo kakvu zgradu. Prema planovima, bila bi dugačka 105 metara, 55 metara široka u više nivoa (ponegde čak četvorospratna), sa duplim podrumom, i na ukupno više od 15.000 kvadratnih metara korisne površine.



    Ne dugo nakon početka radova, ispostavilo se da su bili u pravu zlobnici. Monumentalna zgrada je zapravo delimično ležala na peskovitom, ali što je mnogo opasnije, na pretežno močvarnom tlu. Ovaj tehnički problem su projektanti u hodu su ipak uspeli rešiti, nabijanjem borovih šipova. I čim su prevazišli ove probleme, radovi su ubrzano napredovali. 1910. godine je već bila gotova zgrada, a i toranj je već stajao. Zbog svojih dimenzija, donekle je izazivao i strah među okolnim stanovnicima, od kojih su mnogi još živeli u jamskim kućama. Mora se znati, da se tržnica grada nalazila pored spomenika Svetog trojstva, znači na severnoj strani nove građevine.



    20. avgusta 1910. godine u okviru velike svečanosti osvećena je nova Gradska kuća. Posle toga uglavnom su se odvijali unutrašnji radovi. Trebalo je ugraditi blizu 500 prozora i vrata, trebalo je obezbediti zagrevanje i osvetljavanje pravog lavirinta hodnika i stotinjak kancelarija, ukrašavanje većnica i čekaonica, izgraditi stepeništa, itd. Svi ovi radovi, delo vrednih ruku nekoliko stotina majstora su učinili jedinstvenim građevinskim remek delom Gradsku kuću.



    Spoljni (a delom i unutrašnji) ukrasni elementi su izrađeni u poznatoj fabrici keranike "Žolnai" u Pečuju. Ukrašavanje pojedinih većnica i kancelarija (gradonačelnika, sekretara, itd.) projektanti su rešili sa mađarskim motivima oplemenjenom oblogom od drveta. Tamo, gde je za ukrašavanje korišćena farba, primenjene su jarke boje transilvanijske ornamentike. Posebnu vrednost čine vitraže, raznobojna stakla ugrađena u olovne okvire, koje su pravljene u dve radionice, kod Šandora Nađa i Mikše Rota.

    Posebno se mora istaći najatraktivnija prostorija Gradske kuće, a to je Velika većnica, a u okviru toga i istorijske vitraže. Pravo je čudo, što su ova remek dela velikog formata tek sa neznatnim oštećenjima prebrodila sve vihore XX veka. Projektanti su centralno mesto ostavili Francu Jozefu, caru i kralju odnosno Mariji Tereziji, carici i kraljici. Pored njih stoje paževi sa grbom imperije odnosno grada. Od njih levo i desno su najistaknutiji vladari odnosno političari mađarske istorije. S leva nadesno to su: Janko Sibinjanin, Ištvan Verbeci, Ferenc Rakoci II, vođ Arpad, Sveti Stevan, Sveti Ladislav, Matijas Korvin, Lajoš Nađ, Kalman Kenjveš, Ištvan Sečenji, Ferenc Deak i na kraju Lajoš Košut.



    Projektanti su tako stvorili zgradu, da u nju stanu sve službe koje su u nadležnosti gradskog senata, pa čak i zatvor (III sprat). Kada je 14. avgusta 1912. godine gradonačelnik Karolj Biro je otvorio prvu zvaničnu sednicu u novoj zgradi, videlo se da ova čudesna zgrada u svakom pogledu odgovara očekivanjima. Od tog doba su se desile mnoge promene. Danas Gradska kuća ispunjava nekoliko funkcija. U njoj su mnoge službe, institucije a i Predsedništvo Skupštine Opštine Subotice (lokalna samouprava) koristi ovu zgradu. U prizemlju i dan danas rade mnoge prodavnice i uslužne organizacije, na isti način, kako su to njeni projektanti, Marcel Komor i Deže Jakab zamislili još pre jednog veka.



    Razvoj Subotice, bez ikakvih lomova je trajao sve do 1910-tih godina. Mada je u vreme izbijanja I svetskog rata u gradu vladala prava euforija, u privredi se osećala blizina nadolazećeg velikog rata i njegovih posledica. To se odnosi i na politiku. I svetski rat, koji je trajao 4 godine, pa zatim građanski rat (Sovjetska republika) i na kraju trijanonski sporazum (1920.) je (opet) stavio tačku na razvoj Subotice. Otrgnuta iz Mađarske, kao pogranični grad kreljevske Jugoslavije je prešao period unazadovanja. Svemu tome još više je kumovao II svetski rat (1941-1944), takozvana Hortijeva era, statarijalna pogubljenja, holokaust, bombardovanje i na kraju odmazde 44-te (ponovna pogubljenja).



    Privreda je potpuno uništena. Preostali pogoni su delom prebačeni u središnje delove Jugoslavije, i zbog toga je stanovništvo potpuno osiromašeno. A što je najbolnije, da je u II svetskom ratu stradalo blizu 7.000 subotičana. U okvirima socijalističke Jugoslavije, 60-tih godina počinje nova era, koja je trajala do kraja 1980-tih godina. Tada je jednopartijski sistem zamenjen višepartijskim sistemom, a zatim je i za Suboticu započeo period ratova, koji eto, traje već 9 godina.

    preuzeto sa neta
    Poruku je izmenio silvia, 20.10.2011 u 16:18

  4. #4

    Odgovor: Subotica

    Subotica - grad za opuštanje

    Miran grad u koji se dolazi na psihofizičku relaksaciju, grad koji nema buran život, saobraćajne gužve u kojima se gube živci, niti naporne događaje koji opterećuju

    Piše Mirta Ištvanović



    Umesto da ovaj esej počnem sa Subotičanima poznatom frazom "grad na severu Bačke", za Suboticu ću reći da je to divan grad, u kom se spaja istok i zapad, secesija i modernizam, grad u kojem živi mnogo naroda i narodnosti. Kao rođena Subotičanka veoma sam ponosna na činjenicu da je Subotica bila dom mnogim poznatim umetnicima, sportistima, političarima- Za početak sadašnji predsednik Skupštine Srbije Oliver Dulić je Subotičanin, Đula Mešter, odbojkaš svoje prve servise je načinio u Subotici isto kao i svoje note Gabor Bumfort, Srđan Čolić, Gabor Lenđel, Silveter Levai, koji je sad poznat Holivudski kompozitor, Aleksandra i njen otac Kornelije Kovač- Ovaj ravničarski grad može da se pohvali i oficijelnom modnom kreatorkom Marijom Šabić, koja je autorka ovogodišnjih haljina na izboru za Palićku vilu.

    Jedan od dobitnika NIN-ove nagrade Danilo Kiš je takođe Subotičanin. Kako i sam navodi on se samo ovde rodio i ništa ga ne vezuje za ovaj grad, mada je i kasnije dolazio. Danas u ovom gradu opstaje i knjižara koja nosi njegovo ime, mada je mojim sugrađanima poznatija kao "Mirkova knjižara". Sledeći naš sugrađanin se nije ovde rodio, već u Rumuniji, malo manje od pola životnog veka je putovao po Austrougarskom carstvu, njegov otac je posedovao putujući muzej koji je njegova majka preuzela posle njegove smrti, a žena, Eržebet Bek posle svoje smrti ostavila subotičkom muzeju. To je čovek koji je u ovom delu Evrope prvi otvorio bioskop, i snimao edukativne filmove, prosvetljivao narod. Danas po njemu ime nose poznata diskoteka, bioskop koji je nedavno otvoren i prestižna filmska nagrada koja se dodeljuje na Palićkom filmskom festivalu. To je Aleksandar Lifka. Po svojoj želji je i sahranjen na subotičkom Bajskom groblju.



    U ovaj opus bi trebalo da se ubroje i car Jovan Nenad koji je nekad posedovao ovaj deo Vojvodine, Matija Korvin mađarski kralj koji je na neki način nasledio cara Jovana i živeo na ovim prostorima, Oskar Vojnić, pisac, geograf, vulkanolog, zoolog i etnolog, Dušan Petrović - osnivač prve slavenske štamparije i dopisnik "Nevena", Deže Kostolanji ugledni mađarski književnik, Ištvan Ivanji koji je zaslužan razvoj gimnazije,osnivanje Gradske biblioteke i Gradskog muzeja.

    Kad smo kod mesta za izlaženje u uži krug mojih omiljenih ulaze Trubadur, Beer i Stara picerija. Ali to su mesta koja bih preporučila onima koji vole dobar rok ili eventualno džez. Za one koji vole tzv. fensi mesta tu su "Boss" koji ima lepu baštu u dvorištu secesijskog zdanja koji je sada Moderna galerija Likovni susret, starijim sugrađanima poznatiji kao Rajhlova palata. U bašti su izloženi radovi poznatog vajara Save Halugina, sve u svemu mesto sa stilom, na ovaj način okarakterisano zbog devojaka mlađeg uzrasta lako odevenih, ali tamo zna biti dobrih svirki s vremena na vreme. "Sax" je lokal pored sa takođe lepom baštom. "Stara picerija ", hmm, ni fensi mesto, ni ono za matorce. Lično me je najviše očarao njegov enterijer. Pun je starih slika, figurica, uramljenih fotografija od pre dva veka, starinskog nameštaja. Sa prigušenim svetlima daje osećaj mističnosti. To je mesto koje preporučujem nekom dečku da izvede devojku čije srce želi da osvoji.



    Ljubitelje teatra ću morati razočarati, jer se nadaleko poznato Narodno pozorište renovira i biće van upotrebe minimum pet godina, ako je verovati arhitektama grada. To pozorište je podignuto pre jednog i po veka, tačnije 1853. imajući svrhu hotela. Između dva rata jedan deo je služio za državnu poresku upravu, a 1944. osim kafane tu je osnovano Narodno pozorište. Građevina je menjana, proširivana i prepravljana. U prostorijama kafane su nekad održavani balovi, predstave, zabave i bioskopske projekcije. Punu jednu deceniju, subotičko pozorište imalo je čast da u njemu režira Ljubiša Ristić. On je kasnije postao poznat po predstavama na neobičnim mestima kao što su Sinagoga ili napuštena zgrada fabrike. Početkom devedesetih u foajeu pozorišta je otvoren ugostiteljski lokal Yu Fest, u kojem su do početka obnove teatra održavane svirke sa poznatim gostima: Orthodox Celts, Negativ, Van Gogh, Neverne bebe, Super s karamelom, i mnogi drugi i jednako dobri.

    Osim Narodnog pozorišta u Subotici postoji i Dečije pozorište. Otvoreno je 1934. Prvobitno je bilo lutkarskog karaktera. Prvi reditelj, lutkar i scenarista bio je Oton Tomanić, po struci inženjer. Rad pozorišta je obnovljen posle Drugog svetskog rata, otkada rad ne prestaje. Profesionalna postava krenula je sa radom sezone 1953/1954, a predstavom Dečaci Pavlove ulice, ime ove institucije zvanično postaje "Dečje pozorište-Dječje kazalište-Gyermeksz-nh-z". Predstave Dečijeg pozorišta su namenjene svim uzrastima i predškolskom uzrastu i srednjoškolcima; izvode se i bajke i dela Šekspira.



    Rajhlova palata je podignuta 1903. po projektu Ferenca Rajhla. Prvobitno je bila stambena zgrada. Namerno je smeštena pedesetak metara naspram železničke stanice; arhitekta je želeo da je svi vide. Iste godine on se useljava sa ženom i dve kćerke. Nakon četiri godine bankrotira. Godine 1907. kompletna imovina Ferenca Rajhla prodata je na aukciji da bi se naplatili dugovi. Napušta palatu, svoju preostalu imovinu pakuje u voz i odlazi prvo u Segedin, a zatim se seli u Peštu gde doživljava duboku starost.



    Palata je jednospratna, raskošna zgrada, u eklektičkom stilu sa primesama mađarske varijante secesije. Na fasadi je smelo korišćena Žolnai keramika. U prizemlju je bila smeštena posluga, kuhinja, pomoćne prostorije; na prvom spratu se nalazio raskošan salon, ženska i muška soba za primanje, pušionica u orijentalnom stilu, bilijar sala, sala za muziciranje, četiri dečije sobe i kupatila. Kuhinja i trpezarija su bile povezane ručnim liftom. Dvorišni deo je bio namenjen za odmor, kao i danas, jer se tamo nalazi već pomenuti Boss. Na celoj zgradi dominira motiv stilizovanog srca. Nakon Rajhlovog bankrotstva grad otkupljuje zgradu koja je do Drugog svetskog rata bila stambena, a nakon rata se useljava gradski muzej, da bi od šezdesetih tamo bio Likovni susret.



    U našoj zemlji postoje tri sinagoge - u Beogradu, u Novom Sadu, i, meni najlepša u Subotici. Projekat je započet 1900. a u upotrebu je predata u oktobru 1902. Jedna je od najlepših, karakterišu je smela i moderna arhitektonska rešenja. Na toj građevini najimpozantnija je kupola. Na tankim nosećim zidovima, uzdiže se na 21 metar iznad tla. U sinagogi su održavani mnogi koncerti klasične i duhovne muzike, sve u čast arhitektama koji su učinili da bude jedna od akustičnijih u ovom delu Evrope. Na zidovima se nalaze četiri rozete, prečnika 4,5 metra. Vitraži su delo Mikše Rota. Na vitražima preovlađuju motivi stilizovanih latica karanfila, ruže, ljiljana i paunovog perja. Sinagoga je pod zaštitom UNESCO-a, i predstavlja sećanje na četiri hiljade Subotičana koji su poginuli za vreme Drugog svetskog rata. Restauracija je počela 2002. godine, deo novca su obezbedili NJKV Aleksandar Drugi Karađorđević i princeza Katarina, pošto su posetili Sinagogu. Ova jedinstvena građevina je uvrštena u sto najugroženijih u svetu. Projekat su izradili Deže Jakab i Marcel Komor. Pomenuta trojica su zaslužni i za jedno veličanstveno zadanje u samom centru Subotice.



    Gradska kuća građena je od 1908. do 1910. u stilu eklektike, sa primesama secesije i obeležjima mađarskog folklora. Krivci za sintezu arhitekture i umetnosti su Deže Jakab koji je bio nesuđeni slikar i arhitekta, i Marcel Komor koji je rešio građevinu kao veoma funkcionalan objekat određene namene. Gradska kuća ima četiri ulaza. Ulazi se kroz čipkasto modelovan željezni portal koji je samo uvertira onome što predstoji. Sledi stepenište koje se na odmorištu razgranava na dva dela koji vode u Veliku većnicu. Zidovi su obloženi izrezbarenim, drvenim lamperijama. Dominira motiv lale. Deže Jakab je sarađivao sa stručnjacima iz Žolnai keramike u Pečuju i sam kreirao keramiku. Zasigurno se zna da je sve detalje od kvaka na vratima, preko svih dekoracija kreirao po svojim zamislima. Zidovi pored stepenica koji vode u Veliku većnicu obloženi su pločicama Žolnai keramike. Iznad njih se nalaze pločice sa znakom svih zanata koji su u to vreme opstajali u Subotici. Dve keramičke ptice se nalaze na odmorištu stepeništa. Jedna od njih u kljunu ima prsten, simbol kraljevske loze Korvinovih, nekadašnjih vladara na ovim prostorima. Od vitraža u Velikoj većnici zastaje dah. Mikša Rot je izradio dva paža, cara Ferenca Josifa i caricu Mariju Tereziju. Najlepše vitraže mađarskih kraljeva je napravio Šandor Nađ, to su likovi Janoša Hunjadija, Verbecija, Ferenca Rakocija II, Ferenca Deaka, Lajoša Košuta, Matije Korvina i Lajoša Nađa, mađarskih svetacai - sv. Laslo i sv. Ištvan.



    Najgledaniji detalj na Gradskoj kući je svakako sat. Postavljen je na tornju i okrenut na sve četiri strane sveta. Zamišljeno je da bude kao na Metropolitenu, da otkucava svakih četvrt i pun sat. Pre 35 godina ceo sat je zamenjen. Napravljen je novi električni mehanizam, brojčanik sata je od pleksiglasa i osvetljen jakom svetlošću, da se može videti i noću.

    Od početka gradnje, i decenijama kasnije negirala se vrednost Gradske kuće, sve do 14. februara 1967. kada je sud u Novom Sadu doneo odluku da se Gradska kuća u Subotici stavi pod zakonsku zaštitu kao spomenik kulture. Ova građevina je prva u stilu secesije koja je stavljena pod zakonsku zaštitu. Glavni ulaz je okrenut ka zapadu. U Velikoj većnici, četvrtkom i subotom održavaju se venčanja.



    Korzo je posebna priča. To je glavna ulica u Subotici. Na neki način može se reći da je pandan Zmaj Jovinoj u Novom Sadu. Ime ove ulice je kroz istoriju menjano: Košutova, Kralja Aleksandra, Republikanska, Borisa Kidriča. Šetalište je otvoreno u drugoj polovini XIX veka kada je izgrađen put od železničke stanice, preko Rogine bare (danas Lenjinov park) do Narodnog pozorišta. Počinje palatama Prokeš i Manojlović. U vremena kad su se nosile narodne nošnje, Korzoom se "šetalo'' više zlata nego što je bilo u banci u gradu. Te šetnje su se obavljale nedeljom posle mise. Devojke koje su imale simpatiju skretale su u ulicu koja je poznata kao Mali Korzo, da ih znatiželjne oči roditelja ne vide. Danas se na Korzou nalaze kafići i butici u koje ako želite da nešto kupite bolje da ulazite sa više hiljada dinara u džepu. A kafići i nisu nešto skupi.



    Biblioteka u Subotici postoji još od 1890. Zgradu je projektovao već pomenuti Rajhl, pet godina pre nego što će ona biti otvorena. Gradnja je završena 1896. Sve do Drugog svetskog rata služi kao Kasina ili Dom kulture. Mesto gde je današnja čitaonica je nekad bila balska dvorana, postojale su sobe za čitanje novina. Od 1945. do 1954. u toj zgradi je bio Oficirski dom, da bi već pomenute 1954. postala biblioteka što je i danas. Svojim prednjim delom je okrenuta prema centralnom trgu. Posle više od sto deset godina postojanja, biblioteka je utočište za oko 280.000 knjiga. Do njih se može doći na nekoliko načina: preko pozajmnih odeljenja za decu i odrasle, odakle se knjige mogu iznositi, naučnog odeljenja, gde se rad sa istim dozvoljava samo u čitaonici i gde se mogu naći retke knjige koje više ne doživljavaju publikaciju. Na zavičajnom odeljenju se nalaze one publikacije koje su objavljene u Subotici. Ovde se mogu naći veoma zanimljive monografije o samom gradu, građevinama, ljudima koji su ovde proveli deo ili ceo svoj vek ili su na neki drugi način ostavili traga u istoriji. Pored knjiga, novina, kataloga i ostalih izdanja, biblioteka poseduje i mnoge zvučne zapise koje digitalizuje.



    Majmun plac je, sada slobodno mogu reći, legendarno sastajalište naših roditelja. To je ništa drugo nego ograda od kovanog gvožđa, koja se nalazi ispred Gradske kuće. Ovo je bila strateški važna pozicija sa koje se sve moglo videti i na kojoj se uz malo sreće dobro moglo izgibiti i masi. Tu je bilo popularno okupljalište mladih, mesto gde je dečko izvodio svoju devojku, i, ma koliko to surovo zvučalo tu su se one pokazivale. Ovde se dolazilo oko pet poslepodne, koji minut kasnije i sva mesta na Majmun placu su bila zauzeta. Ta ograda je i danas na istom mestu, ali sve manje mladih sedi na njoj. Tek po neki prolaznik koji svrati do obližnje poslastičarnice, pa baš na ovom, nekada veoma vaznom mestu, pojede sladoled, ili dve prijateljice koje su se zamorile kupovinom pa sa ovog mesta osmotre dešavanja.

    Svi koji dođu u Suboticu, dožive je na poseban način. Turiste očarava specifičnim spojem kultura, koji se odražava u arhitektonskom stilu. Ovaj grad je veoma miran u smislu njenih stanovnika, nema incidenata na ulici, dobacivanja. Ukoliko se neko upusti u nedeljnu promenadu Korzoom, primetiće reku ljudi koja mirno teče, sliva se i odliva iz brojnih lokala u samom centru grada. Dozvoliću sebi lukskuz da Suboticu uporedim sa Veronom; miran grad u koji se dolazi na psihofizičku relaksaciju, grad koji nema buran život, saobraćajne gužve u kojima se gube živci, naporne događaje koji opterećuju. Ako Vam Subotica nije zadovoljila apetite za odmorom, uvek Vam je na raspolaganju Palić koji će, sigurna sam nadomestiti sve nedostatke Subotice. Dobrodošli!
    Poruku je izmenio silvia, 20.10.2011 u 16:20 Razlog:
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Subotica

    Snebivljiva azdajo,ovo si "opravila,svaka ti cast!"

  6. #6

    Odgovor: Subotica

    Citat bafff kaže: Pogledaj poruku
    Snebivljiva azdajo,ovo si "opravila,svaka ti cast!"
    Da ja ne ponavljam rečeno. A važi i za 'Najgoru'.

    Ima i lepih slika. Uostalom, Subotica je izazovna za slikanje. Dodaću i nešto mojih, pa i ako se pomalo poklapaju - neka.

    A da budem i malo cinik: vađenje viza za Mađarsku je bio doprinos upoznavanju Subotice. Verujem da ju je zbog toga videlo više ljudi nego za x godina. Eventualno ukidanje viza za EU loše će delovati na obrazovanje naših ljudi - neće biti ni onih malobrojnih koji će u Muzej Subotice (zgrada u susedstvu konzulata Mađarske) svrnuti da prekrate vreme dok čekaju vizu, da se sklone od sunca ili lošeg vremena.



    'Elibertacijska diploma' - dokument o sticanju statusa slobodnog grada. Slikao u Muzeju grada.

    Inače, Suboticu znam iz sredine 50-tih. Kad su kolovozi u centru bili popločani zutim ciglama (klinker ?), kad je Palić bilo vikend naselje (kako bi se to sad reklo) do koga se išlo otvorenim tramvajem kroz polja. A o biciklima da se ne priča. Bilo je tada u svim mestima Vojvodine to glavno prevozno sredstvo. U Subotici posebno jer je ona prostranija od drugih gradova. Zato nije ni slučajnost što je tu bila i FBP (Farbika bicikla Partizan) u koju su obavezno dolazile đačke ekskurzije, ali je poseta fabrici čokolade Pionir bio pravi doživljaj. Dok su drugi umakali prste u toplu čokoladu u kazanima za mešanje, ja sam se navadio na fil za Negro bombone. I sada je imam ustima; i crn jezik kad god iziđem iz kola (jer mi u kolima stoji bar desetak komada - za svaki slučaj). Samo, sada se fil jedva može naći, a nekada je tvrdi deo bombone bio samo tanka opna.











    Gradovima sa fontanama i vodoskocima uvek zavidim.



    Svatovi se slikaju ispred Gradske kuće. Retko lep i prijatan ambijent za tako svečani čin. Sliku trubača u jarko crvenimn sakoima izostavljam (imam je u Galerijama) jer meni ne pripadaju ovde. (Post 'zarđalog klina' sa oporim ukusom otprilike glasi: nije to više ta Subotica. Pa ni 'Negro' nije više isti! Ja bih radije da ne vidim sve. Nekad je lepo biti noj.)

    Za letnje šetnje i sedenje u kafićima Subotica je prijatnija od drugih gradova. Zelenila ima toliko da suncobrani nisu ni potrebni. Proverite sami!



    Ove moje slike su iz 2006. Obnova Sinagoge je tad bila u početnoj fazi. Da ne komentarišem što je zgrada uopšte stigla do tog stanja.

    'Muljajući po Internetu' (to je moj izraz za surfovanje) naišao sam na nekoliko ličnosti iz naše istorije koji su gotovi predlošci za avanturističke romane ili filmove.

    Car Jovan Nenad je jedana od tih ličnosti.



    Tekst koji sledi sam izvadio je iz Istorije srpskog naroda V. Ćorovića. Delo je napisano krajem 30-tih prošlog veka i nije ni nalik ovima u kojima su Srbi 'nebeski narod'. Zato se njime služim kad god mogu.

    ''Posle pogibije madjarskog kralja Lajoša, beše se postavilo pitanje ko ce doci za njegovog naslednika. Po dvorskom sporazumu imao je to biti austriski nadvojvoda Ferdinand, sin cara Maksimilijana, i brat tada najmoćnijeg vladara Evrope cara Karla V.

    Ali drugi deo madjarskih velikaša ne htede da primi Habzburga, pozivajući se na jedan zakljčcak madjarskog sabora od 1505. god., da stranac ne može biti ugarski kralj. Njihov kandidat bio je bogati Jovan Zapolja, koji je imao mnogo pristalica naročito u istočnom delu ugarske države. Na tom pitanju podelili su se i hrvatski i srpski velikaši. U zemlji nasta pravi gradjanski rat, koji zahvati i naše ljude. Za Zapolju se izjasnio i "car" Jovan Nenad, jedna neobična i još uvek misteriozna ličnost, koja se pojavila u ovaj mah medju Srbima. On je izbio na površinu posle turskog povlačenja, koje je u južnim oblastima ostavilo pravu pustoš. Medju srpskim beguncima, koji se behu sklonili u Gornji Banat izbi oko Lipove taj mrki i hrabri ccovek, za koga niko nije pravo znao ni ko je ni odakle je. On se sam izdavao za potomka srpskih i vizantiskih vladara i uzeo je naziv cara. Ime Jovan kao da je dodao iz bugarske vladarske tradicije. Kao unapred obeležen nekom višom silom za nešto neobično ljudi su nalazili to, što je on imao "na telu jednu crnu prugu u širini jednog prsta, koja je počinjala kod desne slepoočnice i išla u pravoj liniji sve do stopala desne noge." Pričalo se da se po noći dugo moli bogu i kao da ima, u opštoj nevolji, poslužiti kao neko božje orudje. Uplašeni i zbunjeni svet poverovao je u nj, jer je instiktivno tražio i očekivao neko čudo u svetu koji je bio obezglavljen i sav usplahiren. Niko nije imao mogućnosti da proverava njegovo poreklo i njegove planove. A u narodu, naročito u tom kraju, još se nisu bile zaboravile tradicije Dožinih krstaša. Jovan Nenad je imao nešto od narodnog borca, nešto od hajdučkog avanturiste, a nešto od socialnog revolucionara. Pljačkao je plemićke dvorove, napadao trgovačke karavane, ali ulazio i u borbe s Turcima. Hrabrost mu se mešala s drskošcu, popularnost sa terorom. Razumljivo je s toga, što je oko sebe skupio brzo nekoliko hiljada ljudi. Turske čete i posade, koje su se nalazile u Bačkoj, nisu bile mnogoborojne i Jovan Nenad nije imao mnogo muke da ih savlada i protera. Ali to mu je diglo ugled i raznelo glas. Za svoju prestonicu izabrao je Suboticu, koju je njen gospodar bežeci ispred Turaka, bio napustio. Tu je stvorio svoj dvor; organizovao svoju telesnu stražu od 600 mladica, koje je prozvao janičarima; i ponašao se kao pravi vladar. Iz Bačke on je potom proširio svoju akciju i na Srem.

    U prolece 1527. Habzburzima je pošlo za rukom da obecanjima i poklonima pridobiju i Jovana Nenada, koji se tobože od njih nadao stvarnijoj pomoći za borbu protiv Turaka. Uzalud je Zapolja, čak preko samog Radiča Božica, pokušavao da ga odvrati od te veze. Izgleda da je Nenadova aktivnost imala osetna uticaja i medju dotadašnjim Radičevim ljudima, jer je Radič morao napustiti svoje šajkaške odrede i povukao se na svoja imanja. Zapolja je pokušao potom, da Nenada suzbije silom. Terek je ovog puta imao srece i povratio je jednim napadom Suboticu, u kojoj se, u to vreme, "car" nije nalazio. Jovan Nenad nije mogao da ga progna iz preotetog grada, pa je svoje sedište preneo u Segedin. Zapolja je uputio protiv njega i poveću vojsku, pod vodjstvom erdeljskog vojvode Petra Perenjija, ali je ta vojska kod Seleša, početkom maja, bila potpuno poražena.

    Ferdinand je nastojao da pridobije i druge srpske velikaše. Obraćao se i Radiču Božicu i Pavlu Bakiću. Njegova je diplomatska aktivnost imala medju Srbima dosta uspeha, naročito posle ove Nenadove pobede. To je nagnalo protivnike Nenadove, da upnu sve snage protiv njega. U velikoj borbi kod Sedjfalua zadat je njegovoj vojsci osetan udarac. Iako ga je oslabilo, to ga nije slomilo. S toga su kasnije pokušana druga sredstva. Kad se Jovan Nenad spremao u susret kralju Ferdinandu, bio je, u prolazu kroz Segedin, iz zasede smrtno ranjen. Teško ranjenog preneli su njegovi ljudi Nenada u selo Tornjoš, gde mu je stari neprijatelj, Valentin Terek, otsekao glavu, 26. jula. Posle njegove smrti vojska mu se brzo rasula. Tako je brzo završio život taj čudni i još dovoljno neproučeni junak, najmističnija i najviše problematična ličnost cele naše prošlosti. Kao stvoren za epsku pesmu on u njoj, ipak, nije ostavio nikakva traga, što je isto tako od značaja i za vreme i za sredinu i možda za psihu postanka i života naše narodne junačke pesme.''



    Možete li bez Ženskog štranda zamisliti slike Subotice?



    Ludoš (prilaz vodi) sam otkrivao kao Livingston, iliti već ko drugi, izvor Nila.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 04.05.2008 u 20:14

  7. #7

    Odgovor: Subotica

    evo,možda i ja malo doprinesem,ali samo malo...ne zamerite...



    Geografski položaj


    Subotica i njena okolina zauzimaju centralni položaj Panonske nizije i opkoljene su Karpatima, Alpima i planinama Balkanskog poluostrva. Grad zapravo leži nešto severnije od linije Bela Crkva-Stara Pazova- Sremska Mitrovica koja označava 45- sgš-centralni deo severnog umerenog pojasa. Subotica leži na kontaktu različitih geomorfoloških celina. Na njenom jugu je Telečka lesna zaravan koja prema severu prelazi u Subotičko-horgošku peščaru. Grad zauzima centralno mesto između Dunava na zapadu i Tise na istoku i predstavlja najizrazitije gradsko sedište između ovih reka. Klima ovog područja je izrazito panonska sa vrlo toplim letima i vrlo hladnim zimama uz malu godišnju količinu taloga.

    Od različitih vetrova koji dopiru do ovih područja najčešći su severni hladni i zapadni vlažni vetrovi, a posledično ovom klimatu odgovara stepska vegetacija, koja je vremenom zamenjena kulturnom.
    Turistički i tranzitni položaj Subotice je uslovno rečeno poboljšan stvaranjem Srbije. Naime, Subotica leži na tranzitnom internacionalnom putu E-75, a u njenoj blizini se nalaze dva nejfrekventnija granična prelaza. Danas se preko Horgoša i Kelebije obavlja najveća interakcija putnika i robe, kako drumskim tako i železničkim saobraćajem, što generalno Subotici daje epitet povoljnosti.
    Na izrazitu povoljnost njenog položaja najviše utiču saobraćajni faktori, naročito ako se zna da ovaj grad leži na trenutno najvažnijem prostornom-strateškom pravcu Koriduru X.

    Arheologija

    Najstariji arheološki nalazi na široj teritoriji Subotice potiču sa obale jezera Ludaš, još iz perioda poslednjeg ledenog doba. Međutim u neposrednoj blizini grada postoje nalazišta i iz perioda neolita, bakarnog i bronzanog doba. Izvestan broj nalaza govori i o prisustvu Skita, Dačana, Gota, Huna i Avara na ovim prostorima. U vremenu kada se mađarska plemena naseljavaju na teritoriju Karpatskog basena, zatiču na ovim prostorima slovenske narodne grupe.

    Istorija

    U pisanim izvorima ime Subotice se javlja relativno kasno u formi Zabotka - u jednom zvaničnom dokumentu koji datira iz 1391. godine. Malo je relevantnih podataka o gradu iz tog vremena, izuzev da potpada pod segedinski sandžak i to od 1526. godine.
    Za razvoj Subotice značajni su sledeći datumi:

    * 1794. godine Subotica dobija status trgovišta sa novim imenom Sv. Marija,
    * 1779. godine kada grad biva proglašen za Slobodan kraljevski grad pod nazivom Marijaterezijapolis i
    * 1869. godina izgradnjom železičke pruge Segedin-Subotica.

    U narednom periodu, Subotica doživljava renesansu kulturnog i ekonomskog razvoja. Započinje povezivanje grada sa ostalim delovima Evrope, te je pruga sa sobom donela i novi soj ljudi-trgovce, bankare koji sublimišu nove kulturne potrebe tog doba.
    Poruku je izmenio silvia, 20.10.2011 u 16:20 Razlog:
    AcikaUZIVO

  8. #8

    Odgovor: Subotica

    Ali meni trenutno najvažnija stvar...moja Aleja.....

    AcikaUZIVO

  9. #9

    Odgovor: Subotica

    Evo još malo zanimljivih fotografija iz Subotice......
    Poruku je izmenio simke, 02.01.2008 u 18:22
    AcikaUZIVO

  10. #10

    Odgovor: Subotica

    dragi moji, od subotice ostalo samo "s"....nazalost.....


    nije to vise taj grad.[ali hvala entuzijastima na prosirenju vidika]

  11. #11

    Odgovor: Subotica

    Interesuje me sudbina hotela "Patrija", hoće li neko biti ljubazan da napiše ako zna?

  12. #12

    Odgovor: Subotica

    Ja sam Suboticu upoznala tek pre godinu dana,i nadam se da cu kroz koji mesec postati prava Suboticankaljubav se iznenada rodila prema mom dragom,a u isto vreme i prema ovom predivnom gradu.Odusevio me je i zaista ne mogu da zamislim mesto gde bih bila srecnija.

  13. #13

    Odgovor: Subotica

    У Суботицин је уништена комплет традиција, Бела ЛаЂа, Спртак итд... У целоме свету за који се очајнички хоћемо прикачити-окачити јако се чува традиција, али код нас НЕ, банке су закон !!!!! центар Суботице су банке, а ди је стари корзо ????

  14. #14

    Odgovor: Subotica

    u subotici ,......mom rodnom gradu se rodio , spojio nespojivo sa spojivim, decak sa ruzom u srcu , danilo kis, ......i zato treba da je pohodite sa strahopostovanjem i radoscu svake jeseni, jer u to doba godine ona ce vam puno zanimljivih prica reci.
    naravno ako umete slusati....
    worst day of fishing is better than excellent day at work

Slične teme

  1. Subotica - Umrli od gladi...
    Autor swba u forumu Spomenar
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 02.07.2007, 00:59

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •