Evo jedne teme za razmišljanje, a glavni krivac zašto pokrećem ovu temu je jedan moj vršnjak i njegov brat.
Njegov brat nije smeo da se odvoji od svog oca ni minut. Čak je dok se ovaj nalazi u školi , njegov otac morao da bude neprestano ispred učionice, a ovaj je sa vremena na vreme izlazio da proveri da mu tata nije negde otišao. Završio tako on osnovnu, došlo vreme da upisuje srednju. Upiše srednju, ali je napusti posle sedam dana, jer njegov otac nije mogao da provodi toliko vremena od kuće. Posle toga upiše neku privatnu skolu u Novom Sadu, jer u njoj nije obavezan prisustovati nastavi.
Taj moj vršnjak je pred polazak u vojsku povukao silne veze da se uvali na civilno služenje vojnog roka u ustanovi gde mu je majka zaposlena, pa čak i posle isteka vojnog roka, kad je počeo da traži posao, pored boljih ponuda, on je izabrao da radi sa mamom, kako kaže, vrata do vrata.
Naime pitanje glasi: kada je pravo vreme da se počne sa osamostavljavanjem dece, to jest, kada mu polako davati do znanja da mama i tata neće uvek biti tu i da nešto mora i sam da uradi, van njihovog vidokruga i nadzora.
Naslov ove teme je citat iz serije Simpsonovi, kada Bart i Lisa pitaju Homera da li se sećaju šta im je obećao (pri tom misleći da ih vodi u zabavni park) na šta je usledio ovaj odgovor.