Priložena dokumentarna emisija je dobar uvod u ovu vrstu pevanja, koja je specifična za Hrvatsku i Bosnu (neka me neko ispravi ako se peva i po Crnoj Gori). Postoji naravno niz zanimljivosti vezan za ovo nasleđe, ali o tome nije nužno reći sve za dan dva. Dakle, prvo emisija...
Poruku je izmenio PutnikIzDaleka, 28.07.2012 u 20:06Razlog: slova
Kao što sam ranije naveo, ojkače nisu vezane za samo jedan aspekt života (poput epskih pesama), već imaju svakodnevni karakter. Tako imamo, na primer, i šaljive ojkače:
Vidi ti se po očima mala
da se ne bi puno otimala.
Mala moja svoga ćaću veži,
kad ja dođem da name ne reži.
Šta si mala tako rano legla,
do zore bi piliće izlegla.
Dabogda se prevrnula name
prikolica puna udovica.
Ima naravno, onih bezobraznih koje momci rado pevaju devojkama:
Mala moja zašto li je štediš,
ja je željan a ti na njoj sjediš.
Mala mi se milim bogom klela,
dala bi ti da sam je načela.
Mala moja na livadi
mrda kolac da izvadi.
Mrdala il nemrdala,
izvadit ga nećeš mala.
Mala moja visoki jablane,
jel ti mjesec vidio tabane.
Podero sam opanak na peti,
pa mi stalno rupa na pameti.
Naravno, ni devojke ne ostaju dužne momcima:
Dođi dragi, nemoj bez alata,
nova ćemo probijati vrata.
Moj dragane bilo da si koji,
moja te se Brkulja ne boji.
Moj dragane ubio te bogo,
ja ti dala a ti njesi mogo.
Poruku je izmenio PutnikIzDaleka, 30.07.2012 u 13:58Razlog: bold
fragment iz knjige "Hercegovina pjesmom umivena", Beograd 2004.
Ganga je napjev, jedan od načina na koji se u Hercegovini pjevaju izvorne narodne pjesme, to je vrsta melodije kod koje jedan od pjevača vodi, a svi ostali snažnim glasovima podržavaju pjesmu. Sve izvorne pjesme sa područja Hercegovine i šire svrstavaju se pod pojam gange, iako se na drugi način pjevaju... Tako se pod tim pojmom više ne podrazumijeva samo vrsta melodije i nacin pjevanja, nego uopšte sve hercegovačke izvorne pjesme.
Ganga nema nikakvih lokalnih granica i ne pjeva se samo u Hercegovini, vec i u Crnoj Gori i širom Vojvodine (Banat, Bačka i Srem), samo pod drugim nazivom Becarac i ne ogranicava se samo na mali broj tema i ne pjeva se samo ijekavskim, vec i ekavskim i ikavskim narjecjem. Sve je smiješano, što se i u knjizi može naci, a zašto i ne, kad se ljepše i bolje rimuju i pjevaju, a tako ustvari mi i zborimo. Pa kažu: "kad se ekavac naljuti, progovori ijekavski". Vjerovatno sočnije mu je opsovati.
Tačnije, otkako su teme postale zajedničke, ganga ce možda samo povremeno spomenuti mjesto u kome je nastala. Ili, samo trenutak kasnije ona ce postati univerzalna, bice zajednicki komentator svih briga, zgoda i nezgoda kojih je prepuno na sve strane. Ganga pjeva i ide po redu i uvjerava nas da su novi obicaji, novi nacin življenja i sve novo što je tako iznenada stiglo u selo, pa i u grad, dovoljan povod da sve uzavri, da kipti, da bude u naponu, a gangi upravo takva atmosfera i odgovara. Ona je uvijek rezultat jedne novostvorene situacije, ona je uvijek najbolji znak jedne nove i neobicne atmosfere, napona i napora koji traže oduška u pjesmi. Zato ona, možda ponekad i vevješto, ali uvijek veoma iskreno pokušava da pjeva o seoskim mladicima...
I tako sve redom komentariše i pjeva od zadruge do trudodana, od brazde do gazde, od Mijata do "fiata", odnosno i želju za automobilima onih koji su skucili kucu, pa su riješili da pokažu cijelom svijetu kako mogu još bolje živjeti... Ona je ozbiljna kada se ide u borbu, ona je šeret kad se samo krišom spominje ljubav, ona je oštra i nemilosrdna kad se treba narugati nepijatelju-dušmaninu. Otuda, ta ganga ponekad lici na ratni izvještaj u pjesmi spjevan a nekad se u njoj prepozna dobrocudni i veseli Hercegovac, koji je došao do puške, nakrivio zavratu-šajkacu i krenuo u borbu spreman da pobijedi...
Godine su prolazile. Neprimjetno, ali sigurno, vrijeme je cinilo svoje. Ako se ganga u prvim poslijeratnim godinama potrudila kako su devojke skinule uniformu i obukle cicane haljine, sad joj nije moglo promaci kako se umjesto cica pojavio najlon. I pojavilo se mnogo toga. Nije više ni ganga mogla pjevati o tome kako se ore volovima, jer su traktori odavno uzorali prve brazde, a selo je lagano, ali sigurno ulazilo u nove navike, prihvatalo ih, bivalo sve bliže gradu, sve više trošilo struju da bi docekalo i vrijeme anti-bebi pilula i čovjekovog leta na Mjesec.
Pred nama su hiljade gangi koje su upravo pedantnošcu najsavršenijeg hronicara ulazile u svaku poru svakodnevnice bilježeci u njoj, duhovito, nenametljivo, manje ili više vješto, sve ono što je cinilo dati trenutak. Razlika izmedu sela i grada postajala je sve manja. Više nije potrebno danima putovati do varoši, kad je varoš ušla u svaku seosku kucu sa prvom televizijskom emisijom. Moda nije više privilegija grada i ne moraju proci godine da bi ta varoška moda bila prihvaceia u selu... A ganga sve to vidi i bilježi. Ona nikad nije zakasnila. I možda cemo jednoga dana, išcitavajuci te gange, zadržati onaj dobrodušni podsmijeh nad vremenom koje je proteklo, kao — što to cinimo danas kad čitamo gange nastale prije sto pedeset godina i više...
Ganga, zapravo i nije ništa vec ona zfva ispod koje je u davna vremena onaj berber morao, bar zemljici crnoj šapnuti kako car Trojan ima kozje uši, pa ziva prosvirala i cijelom svijetu rekla tajnu. Tako i selo samo šapne gangi, istina u povjerenju, a ona ne može da ocuti, pa odmah iznese pricu na vidjelo. Zato se u gangi pjeva o svemu i svacemu.
Ne može se ganga razumjeti istinski, ako nemaš na umu da je to šala, da je to jedina i prava prilika da se momacki i devojacki bijes, prkos, inat, slatka podvala, praštanje, kajanje, nadmudrivanje, pa i snaga i ljepota iskažu. Sve ovo zajedno daje sliku jednog oštroumnog svijeta i bogatstvo njegovog izraza, odnosno cežnju za necim što treba da se čeka...
Ganga, to ti je kao onaj ventil na vršacoj mašini, znaš onaj što se okreće, pa kad se u mašini napuni pare a ona krene, podigne ventil pa mašina zazviždi. E, vidiš, taj zvižduk, to je ganga za mladog covjeka. Pa zar bi mu onda smio taj ventil uzeti za zlo? Ne bi smio!...
Eto, to je ganga koja srce i dušu devojacku i momacku napaja u kojoj se rada ljubav na prvi pogled: "Očeš li me, oću te." Nema više sjela kao što je nekad bilo, gdje su se mladi okupljali oko ognjišta, u nekoj toploj sobi, uz petrolejku ili fenjer, u kojoj su igrali i pjevali, a guslar zatezao strune i tamjanom ih osvježavao, da bi gromkim glasom zapjevao... Vremena su se izmijenila, a starih obicaja je sve manje. To je neminovno. Medutim, upravo zbog toga što je svih tih običaja sve manje i manje, vrijedno je i korisno uciniti ponekad da se zabilježi i sačuva ono što još uvijek nije nestalo...
Citat
