Za svu decu koja su rodjena i prezivela 1970-te, 80-te i 90-te !!

[MaNemoj]

Penjali smo se na staaaaari orah, do najtanjih granchica (dok
ne pochnu da pucketaju), odatle se videlo pola grada, eheeeej

... kod komsije sam nekako najvishe voleo treshnje!

a najvishe sam voleo da igram fudbal na male golove,
onako - gol je izmedju dve cigle... mada vidim to i danas ponekad
i dodje mi da ih pitam jel mogu i ja s njima malo da igram, hehe.

...a onda je nestalo svega, pa i goriva, pa smo ponekad morali
peshaka u skolu 15-20km, jer nisu ishli autobusi... pa i po snegu...
ali to nas nije sprechavalo da organizujemo i posecujemo zive
svirke, sa rock muzikom, i bilo je puno mladih demo bendova,
svi su mastali da postanu rok zvezde (tad jos nije bilo Grand PRDukcije!).
Posle smo morali u vojsku, pa u rezervu, pa su nas poslali tamo...
a posle su nas izvesni ucenjivali da se uclanimo u izvesnu
politicku partiju, kao uslov da dobijemo posao, i moralo da se cuti o tome.

tako meni bilo... mada, ima toga josh puno...
nadam se nije niko pao u depresiju zbog ovog ruznijeg dela.

[Tinker Bell]

Svog detinjstva se sećam kao stvarno lepog perioda svog života... Imala sam baku i dedu i sve radosti koje donosi život sa njima. Imala sam (mada krišom) i Božić i Uskrs...I tako se rado sećam porodice za stolom, i radosti za praznike... Pa, nedeljni ručak...Drugova iz detinjsta, igre, bezbrižnost... Pa, rana mladost sve one slatke tuge i radosti koje donosi prva simpatija, prva ljubav! Kad me je jeza prolazila i uzbuđeno vukla drugaricu za rukav "on me je pogledao" A ona vršti isto kao i ja...
Pogledaj ih sad...Ne znaju da uživaju u lepom danu, u prvoj ljubavi, u držanju za ruke....
A možda i ne mogu da uživaju...
Šta im mi pružamo, koliko toj deci dajemo?
Kakav smo im primer?
Mislim da bi to bila bolja tema, a ne da žalimo za prošlim danima...

[nikki]

E 70-te bezbriznog detinjstva, lepe 80-te i nesretne 90-te. Uvek sam mislila da ce moja deca ziveti bolje od mene, biti pametnija,vrednija,lepsa.

Sada mislim da to bas i nije tako.Da mi je vremeplov pa da ih prebacim u jedan dan mog zimskog raspusta tamo neke '74.

[little fairy]

Ipak su to bila bezbrižnija vremena.. Susjedstvo je bilo mirnije, nije bilo ovakvih ekoloških problema, ljudi nisu bili ovoliko sebični i nisu toliko gledali na novac jer su ga koliko toliko imali..

O da.. Ljudi su bili okrenuti jedni prema drugima a ne kao danas, prema samim sebima i napredujućoj tehnologiji. Velikim djelom žalim što isto djetinjstvo kakvo sam ja imala ne mogu priuštiti i svojoj malenoj. Ali to je sada drugi par rukava koji spada na forum Porodica.

[Lilith_021]

Neki ce se prepoznamo..

Smena 8



Odluka je pala kad nam je vazda pripiti fotograf Smajo kiselo priznao da je, "mahmuran", osvetlio film u koji nas je dan ranije, činilo se trajno, upisao kraj Plitvićkih jezera. Koji minut nakon toga, dok smo iznad unskih brzaka žvakali ćevape, odlučeno je da i mi konačno nabavimo foto-aparat. U našoj porodici bi svaka kupovina počinjala očevim pretnjama nameračenoj stvari, tipa: "Čim dođem do prvih para, obavezno kupujeem..." Mi smo lakoverno slušali, sve čudeći se majčinom skeptičnom osmehu. Ovoga puta, međutim, nije prošlo ni sedam dana, a već smo posmatrali kako, iz epicentra trpezarijskog stola, koncentrične krugove ka našoj znatiželji širi dostojanstvena ruska grofica: SMENA 8.

E, sad, nismo mogli tu tehničku stvarčicu tek tako upiti u našu stvarnost. Otac je pedantno, kao da lansira Lajku u orbitu, širio po stolu prospekte ispodvlačene raznobojnim olovkama i oivičene gordim uskličnicima shvatanja...(godinama kasnije, znao je vaditi prekorno baterije iz daljinskog da ne procure, buditi me u pola noći isprepadan svetlucanjem monitora, krckanjem u zvučnicima). Uzimali smo, dakle, kao naforu, Smenu 8, okretali obruče koji su strelicama preklapali crteže vedrih i tmurnih oblaka, kiselo-vesela sunca, mravinjake brojki.Osluškivali smo kako crvenooka peteljka zateže film, pažljivo otvarali duplju aparata,...aali samo se otac usuđivao oprezno zaptivati krajeve filma o dvozube ispuste, puneći prtljažnik SMENE 8. Kad smo se već izveštili, dešavalo nam se i da ne premotamo film, pa bi se na fotografiji dva prizora poklapala, dva smisla otimala za postojanje, preplićući se u najdubljem, nerazumljivom.
Pre ove prekretničke kupovine slikani smo "s mene, pa na uštap". Ujak je ponekad donosio aparat iz čije je fijoke migoljila crna fotografija, nad kojom smo bajali iščekujući da se iz mračne magme ukažu naša oduševljena lica. Kad bismo odlazili u Bosnu (307 kilometara od table do table, 7 sati očevog pipavog voženja -tokom kojeg smo upoznali sve tipove klimoglavih plastičnih pasa i belih dlanova što mašu prilepljeni za zadnja stakla bezbrojnih automobila-koji bi nas preticali) brigu oko dokaza postojanja preuzimao bi foto-Smajo, ali o njemu je već, ne bez gorčine, dosta rečeno.
Na plaži u Posadarju, upoznali smo i šjor Stipu, koji bi dovodio svog "pobratima" magarca Kurijela i fotografisao ga sa decom koja bi ga obgrlila mršuljastim nožicama. Za tim Kurijelom smo po ceo dan kaskali plažom, zasipani majčinim prekorom:"Zadnje pare damo za more, a vi skapaste za magarcem. Eno vam isto kljuse kod dede Ubavka na Prkosima, pa ga i ne pogledate. U vodu, smesta." Naravno, nismo je poslušali. Ma ko se sme meriti s Kurijelom, holivudskim magaracem, takoreći. Jednom je brata i mene šjor Stipe odveo da nam pokaže kako nastaju slike. Ušli smo u kamenu kuću iznad mora, opčinjeni grickajući crvenkasto-žute oskoruše nađene u sprženoj travi. Pod škiljavim zelenim svetlom Stipe namotava film u plastičnu crnu urnu i lagano je mućka. Svuda okolo kadice s vodom, fiksirom, pokretni bubanj za sušenje,štipaljke...Bezbroj prekidača s brojkama, troprstih poluga, slavina u gumenim prigušivačima. Kao da u kabini svemirskog broda jezdimo zvezdanim stazama. Iz pramraka se pomaljaju likovi, suše se odlomci života. Svaki pogrešan potez ukida čaroliju. Otvorenih usta posmatramo retuširanje. Barba se priljubljuje uz lupu nekog drugog sveta, oivičen crnim zavesicama. Patent olovkom zacrtava svetla mesta, guli ih oprezno oštrim srpićem, tanke četkice od mačije dlake umače u posudice tuša i docrtava ono-čega nema. Iz te mračne komore izlazimo žmirkajući, uvek razočarani običnošću koja nas čeka, činjenicom da je svet vani ostao dosadno isti, osim što je još par kruškica završilo nosom u travi.



Nakon kupovine SMENE 8, otac postaje dvorski fotograf. Bezbroj puta nas pomera, traži pravi ugao pod kojim se rasipaju sunčevi zraci, podešava parametre. Svi se, kao u nekom magnovenju, premeštamo na pogodnije kote, pazeći da usput ne pogužvamo osmehe. Uskoro, od torbara iz Poljske nabavlja i blic (kada se zaslepim njegovim bljeskom, po sat vremena mi se pred očima prestrojavaju oblaci). Blic ima samo jednu manu, radi po, da tako kažem, fonetskom principu-jedno punjenje strujom, jedan bljesak. Zbog toga se neprestano saplićemo preko belouške njegovog gajtana. I uvek, nakon što peteljka štucne, a otac otre graške znoja sa čela, neko od starijih rođaka mu prilazi i glasom u kome, kao zrele orahove ljuske u snažnom dlanu, pucaju životna nadanja, zamuckuje-"Jebajiga, rođo, ja zažmurio".
Premećem pod prstima stare fotografije koje se otkidaju iz albuma naših života, povlačeći parčiće selotejpa. Pažljivo zagledam mizascen na fotografijama, tražim predmete koji su mi nešto značili, skretnice uspomena ka zaboravljenim tračnicama. Vidim rumene matrijoške, porculanske srne, klempavi telefon, filcanog jahaćeg konja s drškama umesto ušiju... Na svakoj slici-budilnik koji je četrdesetak godina drobio naše minute i iznenada zamukao desetak dana pre očeve smrti (pomislio sam, dok je otac pokušavao da treskanjem prene zelenog oklopnika-"Zapamti ovaj trenutak").
Na jednoj slici brat, dlana svijenog u zglobu, bira šahovsku figuru. Preko puta njega, ujaku ležerno cigareta visi s ugla usana, a pepeo se ljušti po utabanoj zemlji. Kao da vidim šarene leptire utekle iz Nabokovljevih snova i opijene muhe što tiho zuje nad čašicama rakije. Vreme stoji-čekajući bilo kakav potez.
Zatim, bezbroj fotografija sa obala Une- lede se članci stopala u gorskoj vodi. I nigde nije lepše čitati Ćopića nego kraj vrba, pod ivanjskim suncem...Na jednoj misterioznoj fotografiji, četiri kafanska neznanca u isto vreme šibicama pale svoje zacakljene cigare, kao da će, ako ne uspeju zajedno povući po dim, čudom oslobođena energija užarenim kamenjem spržiti neku novu Pompeju.
Sledeći prizor-držim se za vlati trave, koje mi zasecaju prste, da ne odletim put smežuranog neba. U pozadini tetak, s trzalicom među zubima, grli svoju šargiju. Beskrajna ponavljanja motiva: plastovi sena, dedini konji što namiču šiške, rasklopljeni kosturi biciklova, obrnuti u onoj pozi koju deca, dok vrte pedale rukama, vole zvati: "prodajemo sladoled".
A poslednju fotografiju uzimam s potmulom zebnjom. Draga lica, zagrljena na nekoj svadbi... I, Bože, zadrhtim kad shvatim-smrt kao da je svojom koščatom rukom kosila osobe s ove fotografije i to po nekom redu, od desnog ruba slike...Nema više oca, divne teta Rade, mojih veselih bekrijaša ujaka...I evo, već vidim sledeće lice u tom jezivom nizu...Uuh, bacam sliku, prstima pritiskam oči...Ne smem ovo da napišem...

marginalac.org

[Lilith_021]

Meni su ovakvi tekstovi pravo obradovanje i stalno ih kopam i citam pa ako jos neko voli..

Štulić, Kazalište i Homer

Prljavo kazalište sastavilo je kompilaciju hitova u povodu tridesete godišnjice postojanja, ali mene bi to zanimalo, po prilici, koliko i zbornik znanstvenih radova kojim se obilježava pedeseta godišnjica djelovanja akademika Josipa Bratulića. Negdje u izlogu vidio sam CD sa slikom gladijatorske kacige na naslovnici i pomislio kako je od trideset godina Prljavog kazališta, brat bratu, dvadeset pet bilo uzaludno, suvišno, besmisleno, a gdjekad i odbojno. Jasenka Houru pamtim kada se, zajedno s Tihomirom Oreškovićem, kasnije osuđenim ratnim zločincem, natjecao za parlament na listi bizarne ultradesničarske stranke Nikole Štedula. Oreškovića i Štedula ne bih ni štapom dotakao i nemam baš nikakve želje slušati kako se stari roker razočarao u svojim nevinim nacionalističkim idealima. Njegovi su mi politički stavovi uvijek bili kretenski, a oduševljenje lupanjem vojničkih cokula odvratno. Militarističke furke ovoga niskog slabunjavog muškarca nalazim, osim toga, i grotesknim, možda čak malo perverznim.

Na drugoj strani, u malom Houtenu kraj Utrechta živi jedan drugi junak Novog vala...

Priznajmo, svatko od nas gdjekad sebe zamišlja kao rock zvijezdu. Da možete izabrati, što biste radije uzeli, koja vam se od ove dvije egzistencije čini privlačnijom: velika nacionalna turneja o trošku Karlovačke pivovare, sa specijalnim gostom Miroslavom Škorom, ili beskorisno prevođenje Ilijade i Odiseje u Houtenu kraj Utrechta? Ja ne bih ni trenutka oklijevao. Dajte mi ovamo toga Homera, mamicu mu ćoravu!

Ceo tekst u Jutarnjem listu

[yossarian]

Ја се надам да није офтопик.... нисам још читао ову тему, отворио сам је кад сам видео да је Лилит нешто писала

---
TVORNICKA GRESKA U VREMENU

Pise: Miljenko JERGOVIC

U LIJEVOM GORNJEM UGLU NASLOVNE STRANICE, ODMAH ISPOD
zaglavlja, tih je mjeseci Oslobodjenje objavljivalo svakodnevne lijecnicke izvjestaje iz Ljubljane, a mi smo se sjecali Njegovih rijeci, izgovorenih pred Novu godinu, o tome da ce nam ova 1980. biti teska, ali da moramo izdrzati, i mislili smo da je On ipak vise od covjeka i da nece umrijeti jer je, eto, znao kako ce bas ove godine umirati. Bila je prosla zima, ostra i bez puno snijega, u Dalmaciji su vec procvjetali bajami i bura je raznijela behar prema moru, a u Sarajevu su se jos uvijek vidjele djecije stope u jesenas sledjenom blatu, bio je drugi dan proljeca i na stadionu Kosevo igrala se prijateljska utakmica s Urugvajem, ugovorena davno prije bolesti, u vrijeme kada se vec znalo da ce kod nas biti Olimpijada i da ce za samo cetiri godine, kako je u prvim minutama televizijskog prenosa rekao Zoran Popovski, ovaj stadion biti olimpijski, pa ga vec danas mozda smijemo tako zvati.

Trebala je to biti sasvim obicna prijateljska utakmica, igra je bila losa i dosadna, Boro Primorac je dao autogol, ali smo ipak pobijedili 2:1, no utakmica ipak nije bila obicna, to znamo danas, nego je bila posljednja utakmica jugoslavenske reprezentacije odigrana u Sarajevu za zivota Josipa Broza Tita.

Dvanaest godina i tri dana kasnije, 25. marta je u Amsterdamu Holandija pobijedila Jugoslaviju s 2:0. Bila je to reprezentacija u kojoj vise nisu igrali fudbaleri iz slovenskih i hrvatskih klubova jer su te zemlje vec bile proglasile samostalnost i jer se vec dogodio onaj zlocin nakon kojega za njih povratak vise nije bio moguc, premda smo jos uvijek naivnim dijelom svoga srca vjerovali da to nije tako, ali ne zbog toga sto nam je bilo strasno stalo da svi igraju u toj reprezentaciji, nego zato sto smo se nadali da se ipak nece dogoditi jos jedan zlocin, onaj nakon kojega ni za nas vise nece biti povratka. Tog dana Faruk Hadzibegic nosio je kapitensku traku i bio je to, ako sjecanje ne vara, njegov sezdeset prvi nastup u najdrazem dresu. Igrao je i Mesa Bazdarevic, a Meha Kodro se pojavio kao nova nada nase najbolje vrste. Tada i vise nikada.

Bila je to posljednja utakmica u povijesti Jugoslavije i rekvijem za jednu nadu koji smo, i to je istina, uglavnom bojkotirali i nad kojim smo se gadili jer nadu vise nismo priznavali i nismo zeljeli prihvatiti to koliko je ona dobra cak i ako je sasvim nemoguca i naivna. Deset dana kasnije nad Sarajevom se srusilo nebo i zapocelo je nevrijeme pred kraj kojega cemo shvatiti da je nada ipak imala smisla ako je nevrijeme vec moralo biti tako strasno. Lako je nadati se u sretna doba, ali nada ima smisla samo onda kada je neostvariva.

U tih dvanaest godina, izmedju te dvi je utakmice, pobjede nad Urugva jem i poraza od Holandije, smjestio se u perspektivi jedne ozbiljne povijesti � nagovjestaj katastrofe, ali u perspektivi nasih zivota tih dvanaest godina bile su jedno veliko sjecanje, Amarkord generacije i materijal iz kojega ce se jos dugo, sve do smrti, stvarati mitovi koje cemo prenositi kamo god zakoracimo i u koje cemo vjerovati uvijek osim kada se nasamo suocimo jedni s drugima, kada ne bude stranaca, ni djece, pa priznamo kako ne govorimo o ljepoti, nego govorimo o svojim psihickim problemima i o tome da nismo u stanju prezaliti vlastitu proslost i da zato od nje gradimo pjescane kule koje svakoga dana odnosi prvi veci val.

I onda pomislis kako je odlicno da i ove dvijehiljadite u novim najdrazim dresovima jos uvijek igraju Meha Kodro i Piksi Stojkovic i ucini ti se kako izmedju proslosti i sadasnjosti jos uvijek postoji neka veza i kako ce se jednog dana ipak pokazati kako onoga izmedju, kako ovih deset godina uopce nije ni bilo, nego je sve samo neka tvornicka greska u vremenu, da se Bog bio zapricao sa svojom zenom i zato nam je sudbine krivo iskrojio, ali nema nikakvih problema, sad ce on sve to oparati, pa otpocetka krojiti i sivati, a na nama je samo da imamo strpljenja. Tada ti se ucini da je nemoguce da je rata stvarno bilo, kao sto ti se u martu 1992. cinilo nemogucim da ce rata biti. I to je cas kada nada opet dobija svoj pravi smisao. Nada je nemoguca, ali nije nista nemogucija ako gledas u proslost, a ne u buducnost. Dobru se nadas kao sto se u onoj poslovici glava niz sokak kotrlja i vice: Bit ce bolje, bit ce bolje. Nada je plemenita kao lijep lovacki pas koji je naculio usi jer mu se ucinilo da je u daljini cuo pucanj iz lovacke puske. A zapravo: tisina je da ne moze biti tisa.

HISTORIJSKA CITANKA