Ne znam zasto ne bi postojala ovakva prijateljstva,koja su od samog starta bila
samo prijateljstva, bez nekih simpatija i platonskih emocija.
Ja sam se uvek lepse osecala u muskom drustvu,tu nije bilo ljubomore,
spletki i sujete, bilo je samo mnooooogooo fudbala i kosarke.
Imam druga najboljeg, on mi je i drug i drugarica i brat.Ponekad rame za plakanje,ponekad psihijatar, ponekad sve
Zna da me spusti sa oblaka, vesto otera crne oblacice i da me slusa.
Samnom je prepatio sve brodolome, odslusao one prve ljubavne jade, kao i ja
njegove.Bio je uz mene pre nekoliko godina, kad mi se zivot rusio, bodrio me
kad je bilo tesko i smejao se sa mnom kad su mi cvetale ruze.
A znamo se citav zivot ...
I sad je tu, zivimo na udaljenosti od nekoliko kuca, ozenjen je i ima dete,
njegovu zenu sam prihvatila, kao i ona mene.Nikad tu nije bilo neceg sto nije
trebalo, osim onog istinskog prijateljstva.I ferceramo mi tako, evo vec godinama i kako godine promicu, sigurna sam da je to jedno od onih pravih prijateljstava,koje se u ovom ludom vremenu,
tesko nalaze.
Pre smo bili samo on i ja,sada nas cetvoro znamo da lumpujemo uz tamburase, kartamo se do ponoci ili jednostavno pricamo i pricamo ...