Walt Whitman (Volt Vitmen) - Strana 2
Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 50
  1. #16

    Odgovor: Volt Vitmen

    Sedim i gledam napolje


    Sedim i gledam napolje na sve jade sveta
    i na sva tištanja i sramotu,
    Čujem tajne grčevite jecaje mladića što
    sebe muče teskobom, skrušeni posle
    počinjenih dela,
    Vidim u prostom životu majku koju deca
    njena zlostavljaju, pa umire zanemarena,
    izmoždena, očajna,
    Vidim ženu koju muž njen zlostavlja, vidim
    nevernog zavodnika mladih žena,
    Opažam rane od ljubomore i ljubavi
    neuzvraćene, koje neko hoće da sakrije,
    vidim te prizore na zemlji,
    Vidim delovanje bitke, kuge, tiranije,
    mučenike vidim i zatočenike,
    Posmatram glad nasred mora, posmatram
    mornare kako bacaju kocku, ko će biti
    ubijen da održi živote ostalih,
    Posmatram omalovažavanje i ponižavanje
    radnika, siromaha, i Crnaca, i sličnih,
    od strane oholih osoba;
    Sve to svu tu bedu i ropac beskrajni
    vidim dok sedim i gledam napolje,
    Vidim, čujem i ćutim.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #17

    Odgovor: Volt Vitmen

    Izmirenje

    Reč preko svega, lepa kao nebo,
    Lep taj rat i sva njegova dela pokolja
    moraju vremenom potpuno da se izgube,
    Da ruke sestara Smrti i Noći neprestano
    blago
    Ispiraju iznova, i iznova uvek, ovaj
    ukaljani svet;
    Jer neprijatelj moj mrtav je, čovek
    božanstven kao i ja mrtav je,
    Gledam ga kako leži bela lica i nepomično
    u kovčegu - prilazim bliže,
    Saginjem se i lako dodirujem usnama belo
    lice u kovčegu.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #18

    Odgovor: Volt Vitmen

    SPAVAČI

    Prevod:Ivan Lalić, 1985.



    1

    Po svu noć lutam u svom priviđenju,
    Koračam lakim korakom, hitro i bešumno koračam
    i zastajem,
    Naginjem se otvorenih očiju nad sklopljene oči
    spavača,
    U lutanju svome zbunjen, van sebe, neskladan,
    protivurečan,
    Zaustavljam se, piljim, naginjem se i zastajem.

    Kako svečano izgledaju, ispruženi i nepomični,
    Kako spckojno dišu malena deca u kolevkama
    svojim.

    Kukavne crte razočaranih, blede crte leševa,
    olovnosiva lica pijanica, bolesnosiva lica
    onanista,
    Rasporena tela na bojištima, ludaci u svojim sobama
    sa čvrstim bravama, jurodivi, novorođeni što se pomaljaju
    na vratima i samrtnici sto se pomaljajju na vratima,
    Noć sve njih prožima i omata.

    Bračni par spava spokojno u svojoj postelji, on sa
    dlanom na ženinom bedru, a ona sa dlanom na
    bedru muževljevom.
    Sestre spavaju u ljubavi, jedna uz drugu, u svom
    krevetu,
    Muškarci spavaju u ljubavi, jedan uz drugog, u
    svom,
    A majka spava sa odojčetom, briž1jivo povijenim.

    Spavaju slepci i spavaju gluvonemi,
    Zatvorenik spava dobro u tamnici, spava odbegli sin;
    Kako spava ubica kojega će sutra obesiti?
    A ubijeni, kako li on spava?

    Žena čija je ljubav neuzvraćena spava,
    I muškarac čija je ljubav neuzvraćena spava,
    Glava finansijera što čitav dan je kovala planove
    spava,
    I jarosne i podmukle ćudi, sve, sve to spava.

    Stojim u tami klonula pogleda uz one sto najgore
    pate i one najbespokojnije,
    Smirujući rukama mašem tamo-amo koji prst nad
    Njima,
    Nemirni tonu u svoje postelje, u nestalan san.
    Sada proničem tamu, nova se bića pojavljuju,
    Zemlja se povlači od mene u noć,
    Videh da beše lepa, a vidim da i ono sto nije Zemlja
    jeste lepo.
    Idem od postelje do postelje, spavam tesno uz
    druge spavače, uz sve redom.
    Sanjam u svome snu sve snove drugih snevača,
    I postajem ti drugi snevači.
    Ja sam ples - zasvirajte! Napev me hitro kovitla,

    Onaj sam koji se večno smeje - mladi je mesec
    i sumrak,
    Vidim skrovite nežnosti, vidim duhove hitre ma gde
    pogledao,
    Skrovišta i opet skrovišta duboko u zemlji i moru
    i gde ni zemlje nema ni mora.

    Dobro oni rade svoj posao, te božanske kalfe,
    Samo od mene ne mogu ništa da sakriju, a i ne bi,
    kad bi i mogli;
    Računam, ja sam im šef, a oni me i ljubimčetom
    čine,
    I okružuju me i vode me i trče preda mnom dok
    hodam,
    Da otkriju mi svoja lukava skrovišta, znak mi dadu
    pruženim rukama i nastave put;
    Dalje se krećemo, mi vesela banda nitkovska! Sa
    vikom radosne muzike i obesno zalepršanim
    zastavama ushita!

    Ja sam glumac, glumica, glasač, političar.
    Iseljenik i izgnanik, zločinac koji je bio na
    optuženičkoj klupi,
    Onaj koji je čuven bio i onaj koji ćc čuven da
    bude prekosutra,
    Mucavac, dobro oblikovana osoba, istrošena ili
    slabašna osoba.
    Ja sam ona koja se ukrasila i splela kosu u
    iščekivanju,
    Danguba ljubavnik moj došao je, i tama je.

    Tamo, udvostruči se i primi me,
    Primi mene i mog ljubavnika, on me nece pustiti
    da pođem bez njega.

    Valjam se po tebi kao po krevetu, prepuštam se
    sutonu.
    Onaj koga zovem odaziva se i zauzima mesto mog
    ljubavnika,
    On tiho ustaje sa mnom iz kreveta.
    Tamo nežnija si od mog ljubavnika, meso njegovo
    znojno je bilo i dahtavo,
    Još osećam vrelu vlagu koju mi ju ostavio.

    Ruke su moje ispružene, pružam ih u svim pravciima,
    Hoću da napipam senovitu obalu kojoj putuješ.

    Tamo, budi oprezna! Šta je to što me dodirnu?
    Mišljah, otišao je ljubavnik moj, inače su on i tama
    jedno,
    Ja čujem kucanje srca, ja sledim, ja čilim.

    2

    Silazim smojim zapadnim pravcem, tetive moje
    mlitave su,
    Miris i mladosti kroz mene struje i ja sam njihova
    brazda
    To je moje lice, izborano i žuto, umesto lica one
    starice,
    Sedim duboko u slamnoj stolici i pažljivo krpim
    čarape mog unuka
    I to sam ja, ta besana udovica što gleda napolje
    u ponoć zimsku
    Vidim iskre zvezdanog bleska na ledenoj i bledoj
    zemlji.
    Vidim pokrov, a ja sam taj pokrov, omotavam telo
    jedno i ležim u kovčegu,
    Mračno je ovde pod zemljom, nema tu ni zla ni bola
    tu je praznina, ne slučajno.
    (Čini mi se da sve što na svetlosti je i vazduhu
    mora da bude srećno.
    Ko god nije u svom kovčegu i mračnom grobu, neka zna, dovoljno
    mu je dano.)

    3

    Vidim lepog džinovskog plivača. Kako pliva go kroz
    vrtloge morske,
    Smeđa njegova kosa priljubila se ravno uz glavu
    on zamahuje odvažnim rukama, otiskuse se
    nogama,
    Vidim njegovo belo telo, vidim mu oči neustrašive,
    Mrzim brze vrtloge, što bi da ga zavitlaju glavačke o stene.

    Šta to činite, vi kavgadžijski crveno posprskani
    talasi?
    Hoćete da ubijete odvažnog džina, ubijete ga u cvetu
    njegovog doba muževnog?

    Uporno i dugo, on se bori,
    Zbunjen je, izudaran, isprebijan, izdržaće koliko i snaga mu,

    Vrtlozi žustri od krvi su njegove pegavi, oni ga
    odnose, vitlaju, okreću,
    Lepo njegovo telo nose vrtlozi što kruže, neprestano
    udaraju njime o stene,
    Brzo i daleko od oka odnose neustrašivi leš.

    4

    Okrećem se, ali ne oslobađam se,
    Smeten sam, čitam iz prošlosti, još jednom, no još
    u tami.

    Obalu seče britki ledeni vetar, tutnje topovi
    brodoloma,
    Stišava se oluja, evo mesec stiže tumaravo kroz
    pljusak.

    Gledam kako brod bespomoćno srlja u svoj svršetak,
    čujem lomljavu pri udarcu, čujem urlike strave,
    sve su slabiji i slabiji,

    Ne mogu da im pomognem ovim prstima što se krše,
    Mogu samo da pohrlim do talasa, da me oni
    promoče i smrznu se na meni.

    Tragam zajedno s mnoštvom, nikoga sa broda more
    ne naplavljuje a da živ je;
    Izjutra pomažem da se mrtvi pokupe i poslažu u
    redovima u jednom ambaru.

    5

    Sada nesto o davnijim danima ratnim, o porazu kod
    Bruklina;
    Vašington stoji usred položaja. stoji na ušančenin
    brežuljcima sred gomile oficira,
    Lice mu je hladno i vlažno, ne može da priguši
    suze,
    Stalno prinosi očima dogled, izbledela je boja sa
    njegovih obraza,
    Vidi pokolj južnjačkih ratnika koje su mu roditelji
    njihovi poverili.

    Opet on, konačno i najzad, kada je proglašen mir;
    Sad stoji u sobi stare krčme, prolaze svi voljeni
    vojnici,
    Oficiri se bez reči i polako približavaju, po redu,
    Vođa ih grli oko vrata i ljubi u obraz,
    On spušta lak poljubac na te vlažne obraze, na
    jedan za drugim, rukuje se i oprašta sa vojskom.

    6

    A sad, šta mi je pričala majka jednoga dana, kada
    smo zajedno sedeli za ručkom;
    Iz vremena kad beše skoro odrasla devojka, a
    živela je kod kuće sa roditeljima, na starom
    imanju.

    Žena Indijanka dođe jednom u vreme doručka na
    staro imanje;
    Na leđima je nosila svežanj rogoza za pletenje
    stolica,
    Njena kosa, ravna, sjajna, gruba, bujna, upola je
    obavijala njeno lice,
    Njen korak beše nesputan i gibak, a kad je
    govorila glas njen je zvučao izvanredno.

    Moja majka je očarana i zadivljena gledala tu
    tuđinku,
    Gledala je svežinu njenog uzdignutog lica i punih
    i gipkih udova,
    Što ju je više gledala, sve više ju je volela,
    Nikada pre ne beše videla tako čudesnu lepotu i
    čistotu.
    Posela ju je na jednu klupu uz kameni pervaz
    ognjišta, skuvala je za nju hrane. Nije imala zu
    nju posla, ali joj je dala sećanje i nežnost.
    Žena Indijanka ostala je čitavo dopodne, a oko
    sredine popodneva otišla je;
    O, mojoj majci je vrlo teško palo što mora da je
    pusti.
    Čitave je nedelje mislila o njoj, mnogo je meseci
    motrila neće li doći,
    Sećala je se mnogo zima i mnogo leta,
    Ali žena Indijanka nikada nije došla, niti se o njoj
    ikada više čulo.

    7

    Prizor blagosti leta - dodir nečeg neviđenog
    ljubav svetlosti i vazduha,
    Ljubomoran sam i prijaznost me potpuno svladala,
    Poći ću da se i sam ljubakam sa svetlošću i
    vazduhom.
    O ljubavi i leto, u snovima ste i u meni,
    Jesen i zima su u snovima, farmeru uspeva trud,
    Stada i žetve rastu, ambari su napunjeni.
    Elementi se stapaju u noći, brodovi manevrišu u
    snovima,
    Brodar brodi, izgnanik se vrada kući,
    Begunac se vraća nepovređen, useljenik je kod kuće
    posle meseci i godina,
    Siromašni Irac živi u jednostavnoj kući svog
    detinjstva, mežu dobro mu znanim susedima i
    licima,
    Oni ga pozdravljaju toplom dobrodošlicom, on je opet
    bosonog, zaboravlja da je imućan,
    Holanđanin plovi kući, i Škotlanđanin i Velšanin
    plove kući, i stanovnik Sredozemlja plovi kući,
    U svaku luku Engleske, Francuske, Španije, ulaze
    brodovi krcati putnicima,
    Švajcarac korača prema svojim brdima, Prus ide
    svojim putem, Mađar svojim putem i Poljak
    svojim putem,
    Vraća se Švedanin, i vraćaju se Danac i Norvežanin.

    Oni koji putuju kući i oni koji putuju od kuće,
    Lepi izgubljeni plivač, onaj razočarani, onanista,
    žena kojoj ljubav nije uzvraćena, finansijer,
    Glumac i glumica, oni koji su prošli svoje uloge i
    oni koji čekaju da započnu,
    Odani dečak, muž i žena, glasač, kandidat koji je
    izabran i kandidat koji je propao,
    Velikan koji je već poznat i velikan koji će to
    postati bilo kad od sutra,
    Mucavac, bolesnik, savršeno oblikovana osoba,
    ružna osoba,
    Zločinac sa optuženičke klupe, sudija koji ga je
    osudio, rešiti advokati, porota, publika,
    Onaj koji se smeje i onaj koji plaše, plesaš, ponoćna
    udovica, žena Indijanka,

    Sušičavac, bolesnik od crvenog vetra, idiot, onaj
    kome je nanesena nepravda,
    Antipodi i svako između ovog mesta i njih u tami,
    Kunem se, sada su svi izjednačeni - nijedan nije
    bolji od drugoga,
    Noć i san su ih sličnim učinili i oporavili.

    Kunem se da su svi oni lepi,
    Svako ko spava lep je, svaka je stvar u nejasnoj
    svetlosti lepa,
    Najpomamnije i najkrvavije je prošlo, i sve je mir.
    Mir je uvek lep,
    Mit neba ukazuje na mir i noć.
    Mit neba ukazuje na dušu,
    Duša je uvek lepa, pokazuje se više ili se pokazuje
    manje, dolazi ili zaostaje,
    Dolazi iz svog ograđenog vrta i milo motri sebe i
    okružava svet,
    Savršene su i čiste genitalije sto su prethodno mlaz
    izbacile, i savršena je i čista materica što se sljubljuje,
    Glava dobro izrasla skladna je i čista, i utroba i
    zglobovi skladni su i čisti.

    Duša je uvek lepa,
    Svemir je sasvim u redu, svaka stvar je na svome
    mestu,
    Ono sto se zbilo na svome je mestu i ono sto čeka
    biće na svome mestu,
    Nastrana lobanja čeka, vodenasta ili trula krv čeka,
    Dete proždrljivca ili venerišnog bolesnika dugo čeka,
    i dete pijanice dugo čeka, i sam pijanica dugo
    čeka,
    su odmakli nastaviće put kada im dođe red, a
    oni daleko zaostali krenuće napred po svom redu,
    Šta različito je, neće biti manje različito, no svi će
    oni strujati i sjediniti se - evo sad se sjedinjuju.

    8

    Spavači su vrlo lepi dok leže razodeveni,
    Oni struje, za ruke se držeći, povrh čitave zemlje
    od istoka do zapada dok leže razodeveni,
    Azijat i Afrikanac drže se za ruke, Evropejac i
    Amerikanac drže se za ruke,
    Učeni i neuki drže se za ruke, muško i žensko drži
    se za ruke,
    Gola ruka devojke prelazi preko golih grudi njenog
    ljubavnika, oni se pripijaju bez požude, njegove
    usne pripijaju se uz njen vrat,
    Otac drži svog odraslog ili nedoraslog sina u naručju
    s bezmernom ljubavlju, a sin drži oca svog u
    naručju s bezmernom ljubavlju,
    Seda kosa majke sija na belom zglavku kćeri,
    Dah dečaka dahu se čoveka pridružuje, prijatelj
    prijatelja grli,
    Učenik ljubi učitelja i učitelj ljubi učenika, nanesena
    nepravda je ispravljena,
    Zov roba sjedinjuje se sa zovom gospodara,
    i gospodar pozdravlja roba,
    Zločinac izlazi iz tamnice, ludak ozdravlja, mine
    patnja bolesnika,
    Prestaju znojenja i groznice, bolesno grlo postaje
    zdravo, sušičava pluća oporavljaju se, uboga
    nevoljna glava oslobođena je,
    Zglobovi reumatičara pakreću se lako ko i pre, i
    lakše nego ikada,
    Dušnici i prolazi se otvaraju, uzeti postaje gibak,
    Oni otekli i oni u grču i oni što pate od navale
    krvi bude se u dobrom stanju,
    Oni prolaze kroz okrepljenje noći i kroz hemiju
    noći, pa se bude.
    I ja izlazim iz noći,
    Odsutan sam neko vreme, o noći, ali ti se opet
    vraćam i volim te.

    Zašto bih se bojao da sebe tebi poverim?
    Ne bojim se, ti si mene dobro unapredila,
    Volim bogati dan što hita, ali ne napuštam onu u
    kojoj sam tako dugo ležao,
    Ne znam kako sam došao iz tebe i ne znam kuda ću
    poći s tobom, ali znam, dobro sam došao i dobro
    ću poći.

    Prestaću samo neko vreme biti s noći, i ustati na
    vreme,
    Provešću samo neko vreme biti s noći, i ustati na
    Vreme,
    Provešću dan kako treba, o majko moja, i kako
    treba vratiću se tebi.

  4. #19

    Odgovor: Volt Vitmen




    DOK LEŽIM SA GLAVOM U TVOM KRILU, CAMERADO

    Prevod:Ivan Lalić, 1985.



    Dok ležim sa glavom u tvom krilu, kamerado,
    Ponavljam svoje priznanje, ponavljam šta sam
    rekao tebi i slobodnom prostoru,
    Znam da sam nespokojan i da činim da to i drugi
    bivaju,
    Znam da su reči moje oružja puna opasnosti, puna
    smrti,
    Jer ja se suprotstavljam miru, bezbednosti i svim
    zakonima ustaljenim, da bi ih poremetio,
    Pošto su me svi porekli, odlučniji sam nego bih
    ikad bio da su me svi prihvatili,
    Ne hajem i nikada hajao nisam ni za iskustvo,
    oprez, većine, niti za podsmeh,
    I pretnja onog što se naziva paklom jedva da mi
    išta znači;
    I primamljivost onog što se naziva rajem jedva da
    mi išta znači;
    Dragi camerado! Priznajem da sam te nagovarao
    da kreneš sa mnom napred, i još te nagovaram,
    a predstave nemam gde nam je odredište,
    Niti da li pobeda nas čeka, ili ćemo biti potpuno
    savladani i poraženi.

  5. #20

    Odgovor: Volt Vitmen

    Nečujan jedan strpljivi pauk

    Nečujan jedan strpljivi pauk, -
    Zapazio sam ga gde na maloj uzvišici stoji
    samotan,
    Zapazio kako, da istraži pustu ogromnu
    okolinu,
    Ispušta iz sebe vlakna, vlakna, vlakna,
    Stalno ih odmotavajući, stalno ih
    odapinjući neumorno.

    A ti, o dušo moja, evo te gde stojiš,
    Opkoljena, izdvojena, u bezmernim okeanima
    prostora,
    I neprekidno razmišljaš, odvažuješ se,
    hitaš, tražiš sfere da ih povežeš,
    Sve dok most koji će ti potreban biti ne
    oblikuje se, sve dok gipko sidro ne
    učvrsti se,
    Sve dok paučinasta nit koju hitaš ne
    zakači nešto, o dušo moja.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #21

    Odgovor: Volt Vitmen

    ... a pre nego kaze:"Ko god ponižava drugog, mene ponižava
    I što god je učinjeno ili rečeno na kraju se vraća meni."

    ... je deo :



    Verujem u tebe dušo moja, onaj drugi koji sam ja
    ne treba da se ponižava do tebe,
    A ti ne treba da se poniziš do drugoga.

    Planduj sa mnom na travi, razveži čvor u svom
    grlu,
    Ne želim reči, niti muziku ili rimu, niti ono
    uobičajeno, niti predavanje, čak ni ono najbolje,
    Volim samo zatišje, zuj tvog prigušenog glasa.

    Sećam se kako smo jednom ležali u takvo jedno
    prozirno letnje jutro,
    Kako si smestila glavu koso preko bedara mojih,
    pa se blago preokrenula, nadnela nad mene
    I odvojila mi košulju od grudne kosti, i zaronila
    jezikom do mog ogoljenog srca,
    I pružila ruku dok mi nisi osetila bradu, i pružila
    ruku dok mi nisu dotaknula stopala.

    Brzo se uzdigao i raširio se ako mene spokoj i
    saznanje koje prevazilazi sve dokaze na tom
    svetu,
    I ja znam da je ruka Gospoda obećanje moje
    sopstvene ruke,
    I znam da je duh Gospoda brat mog sopstvenog
    duha,
    I da su i svi ljudi, ikada rođeni, braća moja,
    a žene sestre moje i ljubavnice,
    I da greda spojnica stvaranja jeste ljubav,
    I bezbrojni da su listovi žilavi i oni što po poljima
    klonu;
    I smeđi mravi u malim vrtinama pod njima,
    I mahovinaste kraste po prečkama ograde, kamenje
    nagomilano, zova, divizma i bobičavo grmlje.

  7. #22

    Odgovor: Volt Vitmen

    deo "Spavač"a :

    ... A sad, šta mi je pričala majka jednoga dana, kada
    smo zajedno sedeli za ručkom;
    Iz vremena kad beše skoro odrasla devojka, a
    živela je kod kuće sa roditeljima, na starom
    imanju.

    Žena Indijanka dođe jednom u vreme doručka na
    staro imanje;
    Na leđima je nosila svežanj rogoza za pletenje
    stolica,
    Njena kosa, ravna, sjajna, gruba, bujna, upola je
    obavijala njeno lice,
    Njen korak beše nesputan i gibak, a kad je
    govorila glas njen je zvučao izvanredno.

    Moja majka je očarana i zadivljena gledala tu
    tuđinku,
    Gledala je svežinu njenog uzdignutog lica i punih
    i gipkih udova,
    Što ju je više gledala, sve više ju je volela,
    Nikada pre ne beše videla tako čudesnu lepotu i
    čistotu.
    Posela ju je na jednu klupu uz kameni pervaz
    ognjišta, skuvala je za nju hrane. Nije imala zu
    nju posla, ali joj je dala sećanje i nežnost.
    Žena Indijanka ostala je čitavo dopodne, a oko
    sredine popodneva otišla je;
    O, mojoj majci je vrlo teško palo što mora da je
    pusti.
    Čitave je nedelje mislila o njoj, mnogo je meseci
    motrila neće li doći,
    Sećala je se mnogo zima i mnogo leta,
    Ali žena Indijanka nikada nije došla, niti se o njoj
    ikada više čulo.

    *

    Prizor blagosti leta - dodir nečeg neviđenog –¬
    ljubav svetlosti i vazduha,
    Ljubomoran sam i prijaznost me potpuno svladala,
    Poći ću da se i sam ljubakam sa svetlošću i
    vazduhom.
    O ljubavi i leto, u snovima ste i u meni,
    Jesen i zima su u snovima, farmeru uspeva trud,
    Stada i žetve rastu, ambari su napunjeni.
    Elementi se stapaju u noći, brodovi manevrišu u
    snovima,
    Brodar brodi, izgnanik se vrada kući,
    Begunac se vraća nepovređen, useljenik je kod kuće
    posle meseci i godina,
    Siromašni Irac živi u jednostavnoj kući svog
    detinjstva, mežu dobro mu znanim susedima i
    licima,
    Oni ga pozdravljaju toplom dobrodošlicom, on je opet
    bosonog, zaboravlja da je imućan,
    Holanđanin plovi kući, i Škotlanđanin i Velšanin
    plove kući, i stanovnik Sredozemlja plovi kući,
    U svaku luku Engleske, Francuske, Španije, ulaze
    brodovi krcati putnicima,
    Švajcarac korača prema svojim brdima, Prus ide
    svojim putem, Mađar svojim putem i Poljak
    svojim putem,
    Vraća se Švedanin, i vraćaju se Danac i Norvežanin.

    Oni koji putuju kući i oni koji putuju od kuće,
    Lepi izgubljeni plivač, onaj razočarani, onanista,
    žena kojoj ljubav nije uzvraćena, finansijer,
    Glumac i glumica, oni koji su prošli svoje uloge i
    oni koji čekaju da započnu,
    Odani dečak, muž i žena, glasač, kandidat koji je
    izabran i kandidat koji je propao,
    Velikan koji je već poznat i velikan koji će to
    postati bilo kad od sutra,
    Mucavac, bolesnik, savršeno oblikovana osoba,
    ružna osoba,
    Zločinac sa optuženičke klupe, sudija koji ga je
    osudio, rešiti advokati, porota, publika,
    Onaj koji se smeje i onaj koji plaše, plesaš, ponoćna
    udovica, žena Indijanka,

    Sušičavac, bolesnik od crvenog vetra, idiot, onaj
    kome je nanesena nepravda,
    Antipodi i svako između ovog mesta i njih u tami,
    Kunem se, sada su svi izjednačeni - nijedan nije
    bolji od drugoga,
    Noć i san su ih sličnim učinili i oporavili.

    Kunem se da su svi oni lepi,
    Svako ko spava lep je, svaka je stvar u nejasnoj
    svetlosti lepa,
    Najpomamnije i najkrvavije je prošlo, i sve je mir.
    Mir je uvek lep,
    Mit neba ukazuje na mir i noć.
    Mit neba ukazuje na dušu,
    Duša je uvek lepa, pokazuje se više ili se pokazuje
    manje, dolazi ili zaostaje,
    Dolazi iz svog ograđenog vrta i milo motri sebe i
    okružava svet,
    Savršene su i čiste genitalije sto su prethodno mlaz
    izbacile, i savršena je i čista materica što se sljubljuje,
    Glava dobro izrasla skladna je i čista, i utroba i
    zglobovi skladni su i čisti.

    Duša je uvek lepa,
    Svemir je sasvim u redu, svaka stvar je na svome
    mestu,
    Ono sto se zbilo na svome je mestu i ono sto čeka
    biće na svome mestu,
    Nastrana lobanja čeka, vodenasta ili trula krv čeka,
    Dete proždrljivca ili venerišnog bolesnika dugo čeka,
    i dete pijanice dugo čeka, i sam pijanica dugo
    čeka,
    su odmakli nastaviće put kada im dođe red, a
    oni daleko zaostali krenuće napred po svom redu,
    Šta različito je, neće biti manje različito, no svi će
    oni strujati i sjediniti se - evo sad se sjedinjuju.

    ...

  8. #23

    Odgovor: Volt Vitmen

    Bubnjajte, bubnjajte, bubnjevi!

    Bubnjajte, bubnjajte bubnjevi! - Trubite
    trube, trubite!
    Kroz prozore - kroz vrata - prasnite
    snagom nemilosrdnom
    U dostojanstvenu crkvu i raspršite skup
    vernika;
    I u školu gde učenik uči;
    Ne ostavite ženika na miru - neka ne
    bude sada srećan sa nevestom svojom,
    Niti mir da je farmeru miroljubivom, koji
    polje svoje ore ili letinu sakuplja,
    Tako da razjaren je zuj vaš i topot, bubnjevi
    - tako oštro da trubite, trube.

    Bubnjajte, bubnjajte bubnjevi! - Trubite
    trube, trubite!
    Povrh prometa gradskog - povrh tutnjave
    točkova na ulicama;
    Jesu li spremljeni kreveti za spavače
    noćne po kućama? ne smeju spavači
    spavati u tim krevetima,
    Trgovci ne trguju danas, ni preprodavci
    na berzi ili špekulanti - zar da
    nastave posao?
    Zar će govornici govoriti? Zar će pevač
    pokušati da peva?
    Zar će advokat ustati u sudu da brani svoj
    slučaj pred sudijom?
    Pa zatreštite brže i snažnije, bubnjevi -
    vi trube, trubite silovitije.

    Bubnjajte, bubnjajte bubnjevi! - Trubite
    trube, trubite!
    Ne pregovarajte - ne zastajte prepirke radi,
    Bez obzira na plahe, bez obzira na one što
    plaču ili se mole,
    Bez obzira na starca koji preklinje mladića,
    Neka ne čuje glas detinji, niti usrdne
    molbe majke,
    Nek od zvuka vašeg čak i postolja kovčega
    zatresu mrtve što leže i kola mrtvačka
    čekaju,
    Tako snažno udarajte, o strašni buubnjevi
    - tako glasno trubite, trube.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #24

    Odgovor: Volt Vitmen

    Ovaj deo iz Spavača me je podsetio na "Balkanska pravila"


    Dobro oni rade svoj posao, te božanske kalfe,
    Samo od mene ne mogu ništa da sakriju, a i ne bi,
    kad bi i mogli;
    Računam, ja sam im šef, a oni me i ljubimčetom
    čine,
    I okružuju me i vode me i trče preda mnom dok
    hodam,
    Da otkriju mi svoja lukava skrovišta, znak mi dadu
    pruženim rukama i nastave put;
    Dalje se krećemo, mi vesela banda nitkovska! Sa
    vikom radosne muzike i obesno zalepršanim
    zastavama ushita!

    Ja sam glumac, glumica, glasač, političar.
    Iseljenik i izgnanik, zločinac koji je bio na
    optuženičkoj klupi,
    Onaj koji je čuven bio i onaj koji ćc čuven da
    bude prekosutra,
    Mucavac, dobro oblikovana osoba, istrošena ili
    slabašna osoba.

    Ja sam ona koja se ukrasila i splela kosu u
    iščekivanju,
    Danguba ljubavnik moj došao je, i tama je.
    Tamo, udvostruči se i primi me,
    Primi mene i mog ljubavnika, on me nece pustiti
    da pođem bez njega.


  10. #25

    Odgovor: Volt Vitmen

    NA STAZAMA NEUTRVENIM



    Na stazama neutrvenim,
    U rastinju uz rubove ribnjaka,
    Begunac iz onog života što sebe izlaže,
    Od svih merila do sada objavljenih, od
    zadovoljstava, dobiti, prilagođavanja,
    Toga što suviše dugo sam duši nudio kao hranu;
    Jasna su mi sada merila neobjavljena još, jasno mi
    je da se moja duša,
    Da se duša čoveka u čije ime zborim naslađuje
    drugovima;
    Ovde, u samoći, daleko od zveketa sveta,
    Gde odgovaram govoru jezika aromatičnih,
    Ne više u neprilici (jer na ovom skrovitom mestu
    mogu da odgovaram onako kako se drugde ne
    bih usudio),
    Snažno osećam život što sebe ne izlaže, a ipak sve
    ostalo u sebi sadržava,
    Odlučio sam da danas pevam samo pesme o muškoj
    privrženosti,
    Da ih puštam duž tog suštastvenog života,
    Ostavljajući dakle u nasledstvo znamenja atletske
    ljubavi,
    Popodne ovog divnog septembra u mojoj
    četrdesetprvoj godini,
    Nastavljam u ime sviju koji jesu ili su bili
    mladići
    Da kazujem tajnu mojih noći i dana,
    Da slavim potrebu za drugovima.

    Prevod: Ivan Lalić, 1985.

  11. #26

    Odgovor: Volt Vitmen

    "Loafe with me on the grass, loose the stop from your throat.
    ...Only the lull I like, the hum of your valved voice."

    bolele ga brige u pesmi o njemu


    "... Nema u mene poruge ni dokazivanja, svedočim i
    čekam.



    Verujem u tebe dušo moja, onaj drugi koji sam ja
    ne treba da se ponižava do tebe,
    A ti ne treba da se poniziš do drugoga.

    Planduj sa mnom na travi, razveži čvor u svom
    grlu,
    Ne želim reči, niti muziku ili rimu, niti ono
    uobičajeno, niti predavanje, čak ni ono najbolje,
    Volim samo zatišje, zuj tvog prigušenog glasa.

    Sećam se kako smo jednom ležali u takvo jedno
    prozirno letnje jutro,
    Kako si smestila glavu koso preko bedara mojih,
    pa se blago preokrenula, nadnela nad mene
    I odvojila mi košulju od grudne kosti, i zaronila
    jezikom do mog ogoljenog srca,
    I pružila ruku dok mi nisi osetila bradu, i pružila
    ruku dok mi nisu dotaknula stopala.

    Brzo se uzdigao i raširio se ako mene spokoj i
    saznanje koje prevazilazi sve dokaze na tom
    svetu,
    I ja znam da je ruka Gospoda obećanje moje
    sopstvene ruke,
    I znam da je duh Gospoda brat mog sopstvenog
    duha,
    I da su i svi ljudi, ikada rođeni, braća moja,
    a žene sestre moje i ljubavnice,
    I da greda spojnica stvaranja jeste ljubav,
    I bezbrojni da su listovi žilavi i oni što po poljima
    klonu;
    I smeđi mravi u malim vrtinama pod njima..."

  12. #27

    Odgovor: Volt Vitmen

    Kao Adam u rano jutro

    Kao Adam u rano jutro,
    Dok koračam iz svog stana osvežen snom,
    Gledaj me kako prolazim, čuj glas moj, priđi,
    Takni me, takni dlanom svoje šake telo moje
    dok prolazim,
    Ne plaši se moga tela.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #28

    Odgovor: Volt Vitmen

    Pesma o meni, 16.

    Od starih ja sam i od mladih, od ludih
    koliko i od mudrih,
    Bezobziran prema drugima, uvek pun obzira
    prema drugima,
    Materinski koliko i očinski, dete koliko i čovek,
    Grubom tvari napunjen i tananom tvari napunjen,
    Jedan iz Nacije mnogo nacija od kojih
    Najmanja ista je i najveća ista je,
    Južnjak ubrzo kao i severnjak, živim kao
    plantažer nasmejan i gostoljubiv dole uz Okoni,
    Jenki na svom putu spreman da trguje,
    Zglobovi su moji najgipkiji zglobovi na
    svetu i najkrući zglobovi na svetu,
    Stanovnik Kentakija na putu dolinom
    Elkhorna u dokolenicama od srneće
    kože, stanovnik Lujzijane ili Džordžije,
    Lađar na jezerima ili zalivima ili duž
    obala, iz Indijane sam, Viskonsina,
    Ohaja;
    Srođen sa kanadskim krpljama za sneg, kod
    kuće sam kad sam gore u šumama, ili sa
    ribarima na pučini Njufaundlenda,
    Kod kuće u floti ledolomac, ploveći sa
    ostalima i menjajući smer,
    Kod kuće u brdima Vermonta ili u šumama
    Mejna, ili na ranču u Teksasu,
    Drug onih iz Kalifornije, drug slobodnih
    severozapadnjaka (volim njihove velike razmere),
    Drug splavara i ugljara, drug sviju onih
    koji se rukuju i pozivaju te na piće i
    meso,
    Učilac kad sam sa najjednostavnijima,
    učitelj najmisaonijih,
    Iskušenik što tek započinje, a ipak
    iskusan u mirijadama godišnjih doba,
    Farmer, mehaničar, umetnik, gospodin,
    mornar, kveker,
    Zatvorenik, svodnik, larmadžija, advokat,
    lekar, sveštenik.

    Svemu odolevam bolje nego sopstvenoj
    raznovrsnosti
    Dišem vazduh ali ostavljam ga u izobilju
    posle mene,
    I nisam u neprilici, i na svome sam mestu.

    (Mušica i ikra na svome su mestu,
    Sjajna sunca koja vidim i tamna sunca koja
    ne vidim na svome su mestu,
    Opipljivo je na svome mestu i neopipljivo je
    na svome mestu.)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #29

    Odgovor: Volt Vitmen

    Pesma o meni, 30.

    Sve istine čekaju u stvarima svima,
    Nikada ne žure sa porođajem svojim, niti
    mu se opiru,
    Ne trebaju njima porodiljska klešta lekara,
    Neka beznačajna za mene velika je kao bilo
    koja druga,
    (Šta je manje ili više od dodira?)
    Logika i propovedi nikada ne ubeđuju,
    Vlaga noći dublje prodire u dušu moju.
    (Samo ono što samo se dokazuje svakom
    čoveku i ženi jeste pravo,
    Samo ono što niko ne poriče jeste pravo.)
    Trenutak jedan i kap mene naseljavaju se u
    mozak mi,
    Verujem da će od promočenog grumenja postati
    ljubavnici i svetiljke,
    A jezgra jezgre da hrana je čoveka ili žene,
    A šta vrhunac je i cvet, postoji osećanje
    što ga oni gaje jedno za drugo,
    I oni će se granati bezgranično iz te pouke,
    dok ona sveprisutna ne postane,
    Dok sve nam naslada ne bude, i mi naslada
    svemu.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #30

    Odgovor: Volt Vitmen

    IZ KOLEVKE ŠTO SE BESKONAČNO LJULJA

    - početak pesme -

    (Out of the Cradle Endlessly Rocking)

    Iz kolevke što se beskonačno ljulja,
    Iz grla kosa, muzikalnog čunka,
    Iz ponoći devetog meseca,
    Nad jalovim peskom i nad poljima dalje, gde je
    dete koje napušta postelju lutalo samo,
    gologlavo, bosonogo,
    Sa visina pokislog nimbusa,
    Iz dubina mistične igre senki što se prepliću
    i svijaju kao da su žive,
    Iz krpica grmlja vresa i kupine,
    Iz sećanja ptice koja mi je pojala,
    Iz tvojih sećanja tužni brate, iz nestalnih uzleta
    i padova koje sam čuo,
    Ispod tog žutog poznog polumeseca nabubrelog
    kao od suza,
    Iz tih početnih zvukova žudnje i ljubavi tamo
    u magli,
    Iz hiljade odziva nepresušnih moga srca,
    Iz bezbroja odonud potaknutih reči,
    Iz reči koja od svih je najsnažnija i najslađa,
    Iz svega toga što evo počinje sada na pozorje da
    se vraća,
    Kao jato što cvrkuće, uzdiže se il' nad glavom
    proleće,
    Radom ovamošnji, pre no što sve mi ne izmakne,
    užurbano,
    Čovek, ali po suzama ovim dečak maleni ponovo,
    Bacajući se na pesak, oči u oči s talasima,
    Ja, pojac bolova i radosti, ujedinitelj ovoga sa
    onim posle,
    Shvatajući znak da sve ovo upotrebim, ali hitro se
    vinuvši nad sve to,
    Uspomenu jednu pevam.

    Nekada Paumanok,
    Kada je miris jorgovana bio u vazduhu i trava
    Petog meseca je rasla,
    I gore uz ovu obalu morsku u nekom grmu vresa,
    Dva pernata gosta iz Alabame, dvoje zajedno,
    I njihovo gnezdo, i četiri svetlozelena jajeta sa
    smeđim mrljama,
    I svakoga dana mužjak tamo i amo uvek u blizini,
    I svakoga dana ženka leži na gnezdu, tiha, sjajnih
    očiju,
    I svakoga dana ja, radoznali dečak, nikada suviše
    blizu, nikada da ih smetam,
    Oprezno virim, upijam, prevodim.

    Sijaj! Sijaj! Sijaj!
    Sipaj toplotu svoju, veliko sunce!
    Dok sunčamo se, nas dvoje zajedno.
    Dvoje zajedno!
    Duvajte vetrovi južni, il' duvajte vetrovi severni,
    Dan da se beli ili noć da se crni,
    U zavičaju, ili mnogo reka i gora za zavičajem,
    Sve vreme pevajuć, ne mareći za sve vreme
    Dok smo nas dvoje zajedno


    Sve dok iznenada,
    Ubijena možda, nezunano drugu njenom,
    Pre podne jedna ženka nije legla na gnezdo,
    Niti se vratila to popodne, niti sledeće,
    Niti se ikada pojavila opet.
    I od tada celog leta u zvuku mora,
    I noću pod punim mesecom u mirnije vreme,
    Iznad promuklog talasanja mora
    Il u dnevnom lepršanju od vresa do vresa,
    Gledao sam, slušao povremeno preostalu pticu,
    mužjaka,
    Samotnoga gosta iz Alabame.

    Duvajte! Duvajte! Duvajte!
    Razvihorite se vetrovi morski duž obale
    Paumanoka;
    Čekam i čekam dok mi drugaricu ne vratite.



    Da, dok su blistale zvezde,
    Čitavu noć je na kraku mahovinom obraslog
    stuba,
    Dole, skoro sred pljuskanja talasa
    Sedeo samotni pevač čudesno mameći suze.

    Zazivao je drugaricu svoju,
    Lio značenja koja ja, od svih ljudi, znam.
    Da, brate moj, znam,
    Ostali možda ne, no ja sam svaki zvuk sačuvao,
    Jer često sam tamno uz žal se šuljao,
    Tiho, zrake meseca obilazeći, sa senkama se
    stapajući,
    A prisećam se sada nejasnih oblika, odjeka, zvukova
    i uzdaha po vrsti i redu,
    Belih ruku dole u talasima na žalu sto vitlaju
    neumorno,
    Kada sam, bosonogo dete, s lepetom vetra u kosi,
    Slušao dugo, dugo,

    Slušao sam da sačuvam, pevam, a sada prevodim zvuke,
    Sledim tebe, mog brata.

    Stišaj! Stišaj! Stišaj!
    Val iza vala val stišava blizak,
    Pa opet za njim drugi grli i pljuska, svi bliski,
    No ljubav moja ne stišava mene, ne mene.

    ...

Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •