Senke
Vi, senke, što sada po putima mojim
Urličete kobno, ko s razboja hrti,
Ma vi bile kandže svih beda i smrti,
Svejedno, ja vama na belezi stojim
Ne tresu me više oštrohrte osti,
Ni jed zelen s vaših gubica što prska;
S vama ću ukoštac, pa ma poput trska
U pritegu vašem prsnule mi kosti.
Ne, vas pomam nema snage da me satre,
Ja sam gora gde se carske rude kriju,
I na svaki udar raspu se i biju
Iz mojijeh stena iskre zlatne vatre.
O grmenje moje zube krši vreme,
I u njemu svaka hajka lava nadje.
Još su moje snage gorda jedra ladje,
Gde prosipa zora svoje dijademe.
Mičite se s puta Iz kaljuže ove,
Gde se oreola čovečnosti cepa,
Ja na timor idem, kuda srca lepa
Kupe se i hrle na polete nove.
Onamo, na vrhu, ko dan jedan beo,
Ja hoću s kopljem stati, ti, maglena hordo,
I ko pozar zlatan, radosno i gordo,
Na bregu lepote izgoreti ceo.